Staklena kuglica
Stroj za putovanje kroz vrijeme, Ivica je završio u nedjelju navečer. Sastavio ga je od starog projektora dijapozitiva, radio prijemnika “Iskra” i antiknog budilika s jednom kazaljkom. Sve te stvari našao je u bakinom tavanu, zaboravljene u prašnjavom koferu.
Sama konstrukcija stroja nije bila nimalo komplicirana: radio i sat povezani su žicama na projektor, a kad je Ivica uključio projektor u utičnicu, radio je počeo krčiti, sat glasno otkucavati i tresti se kao da mu je zadnja minuta, a iz objektiva bi izletio snop svjetlosti. Tada je trebalo približiti svjetloljubičastozeleni, poluprozirni kamenčić kojeg je Ivica pronašao prošlog ljeta dok se brčkao na Jarunu. Svjetlost bi poprimila sve nijanse smaragda, a na zidu, u svjetlosnom prozoru, zaplesale bi snježne pahuljice i tirkizni vrtlozi.
Ivici se svaki tren išlo isprobati stroj, ali već se smračilo. Sat je pokazivao deset navečer i mama ga je potjerala u krevet.
Sljedećeg je dana, za vrijeme matematike, Ivica šaptao o svojoj mašini u povijest djetinjstva svom prijatelju Tomislavu. Tomislav ga je gledao smeđim okicama s nevjericom i odmahivao glavom. Ivica je postajao sve usijaniji dok mu je dokazivao kako je baš sve moguće. Obrazi su mu zažarili, mahnuo je rukama i prestao šaptati, pa su ih svi počeli gledati, a dobra učiteljica Marica Perić viknula im je “Tišina!”. Do kraja sata više ih nije bilo ni čuti ni vidjeti.
Ali čim je zazvonilo, izletjeli su van, pod staru lipu ispred škole, nastavljajući debatu.
Ako ne vjeruješ, daj dođi i uvjeri se sam! zavapi Ivica i mahne prema izlazu iz dvorišta.
Naravno da ne vjerujem, takvih gluposti nema. Moj tata kaže, nije to film! odmahne rukom Tomislav.
Ivica se napuhao njegovo je bilo zadnje kad je tata Tomislav šofer kamiona. Baš mu prišapne:
Ma, idi…
Taman se okrenuo da ode kad im je glas zafrktalne djevojčice zaustavio korak:
Ja ti vjerujem!
Prolazili su pored njih to je bila Lucija. U jednoj ruci torba, drugom povlači gumb košulje svoje školske uniforme.
Što hoćeš? namrštio se Tomislav. Daj, makni se, ozbiljan razgovor vodimo.
Slušala sam vas, i ako je taj stroj stvarno pravi, to je genijalno. Zamislite, biti u prošlosti, pogledati u budućnost! Povedi me!
Osmjehne se tako da su joj i uši zaigrale.
I ne možemo baš u budućnost, ona još nije ni postala, ali u prošlost… može! Ivica klimne. Idemo.
Krenuli su prema izlazu. Za par minuta, čuješ tapkanje. Stignuo ih je Tomislav, zadihan kao da je trčao maraton.
Ajd’ dobro, idemo. promrmlja, pokušavajući doći do daha.
Doma ih dočekuje Ivičkina mama.
Opa, nisi sam, ekipa! nasmije se i pogladi ga po rascvjetanoj glavi. Ivica zacrveni kao paprika i pokuša izmaknuti rukom. Idemo jesti!
Mama, mi nismo gladni… krene on kukati. Pogleda prema prijateljima, ali oni šute Tomislav cipelom čeprka parket, a Lucija samo skromno slegne ramenima.
Pere ruke, pa za stol! mama ni ne trepne.
Nakon ručka, ekipa pohita u Ivičinu sobu. Stroj sjedi na stolu, među globusom, laptopom, kablovima, papirima, olovkama i svim mogućim nužnostima jednog pubertetlije.
Ozbiljna mašinerija Tomislav zabulji. Samo tvojih ruku djelo?
A-ha! Ivica nadmeno podigne nos.
Gdje idemo? Lucija zadihana.
Sad ću reći Ivica ozbiljno namešta radio skalu, navija budilicu i podešava leću. U… hm, milenovec. U 1985! zabulji se u skalu. Četrdeset godina unatrag.
Jeeeej, može odmah? Lucija veselo zapljeska rukama.
Polako, još ti ne vjerujem Tomislav se namrštio. Kako to uopće radi?
Jednostavno! Ivica se nasmije. Pokreneš projektor, naviješ sat, uključiš radio, i najvažnije doda on pobjedonosno, vadeći kamenčić iz đepa približiš taj kamen snopu svjetla. Na zidu se otvori portal i tras prošlost! Vrlo elegantno.
Pokloni se zabavno.
A novci? Pa tko zna kako je to plaćanje tamo! Tomislav upitno digne obrvu.
Ivica izvadi plastik vrećicu punu kovanica:
Dinarski novci, starci moji. Trebali bi biti OK.
Ček! Kak doma? Ne misliš valjda sve ovo nosit natrag? Tomislav prijekorno.
Ma kakvi! odmahuje Ivica i vadi mobitel. Samo upalimo kameru, uključimo noćni režim, približimo kamen čudesima, snop svjetlosti, evo portala… i hop, doma!
Tomislav zadovoljan kimne. Ajmo, da vidimo! Svi spremni?
Kimanje Lucije, mobitel na stol, utikač u utičnicu.
Zuje strojevi, radio grglja, sat skače po stolu, i sijeva zeleno svjetlo. Kamen je naslonjen, po zidu plešu pahulje i vrtlozi… Idemo! dovikne Ivica i ulete svi u portal.
***
Našli su se usred šume. Iznad njih se njišu borovi, bježe vrhovi topola, ćukovi zovu, a u papratima nešto šuška.
Ma krasno mulja Tomislav. Gdje nas je ovo izbacilo?
Ivica razgleda šumu, srećom izdaleka se čuje motor. Proširi osmijeh:
Znam. Mi smo na “Maksimiru”. Tu blizu je kuća moje bake i djeda… Onadavno. Ma ajd, idemo.
Probiju se kroz grmlje, dođu do vrtića.
Joj, znam! To je “Zlatna ribica”, a tamo Lucija pokaže sivo zdanje osnovna škola “Sedamnesta”.
Opa! Tomislav se nasmije. Onda je onamo park. Ako je stvarno ’85., bit će i one stare vrtuljke o kojima je tata pričao.
Da! Idemo provjeriti! Ivica važan.
Teturali su prema parku, uspoređujući krajolik. Sve je zgrade poznate, ali nešto drugačije sjaje. Igra “Pronađi razlike” uživo.
Joj gledaj nema one nove zgradurine!
I autobusna stara drvena! začuđeno Lucija.
A frizure cure! Tomislav puca od smijeha.
Svijet osamdesetih bio je za njih isprva siv i mutan, a ispao je šaren i žilav sasvim stvaran.
Najviše im je upalo u oko što nema gomile auta onih par je kao iz dječje maštovnice, nebo u boji, žarke, narančaste, plave… Kao u tvornici igračaka!
Park? Zaboravi asfalte, fontane i klackalice. Ali stare vrtuljke čekaju! Za vožnju na njima morali su, inače, ići u drugi grad, a ovdje raj na zemlji!
Kod vrtuljka s jarko crvenim sjedalima stoji lokalni “klokan” zblajhani klinac, dug nos, more pjegica, plave oči, raščupana kosa. Nosi plavu kariranu košulju s epoletama, sivi hlače i plave tenke. Na košulji značkica: zlatni veseli medvjedić s olimpijskim krugovima. Ima možda godinu više od njih.
Pravi Purger šapne Ivica.
Dečko se nasmije i prilazi im:
Bok ekipa, vi niste odavde, jel’ se vozimo? Meni ne daju samome, traže minimalno četiri. Ponedjeljak je, svi rade.
Naravno da se vozimo Ivica uzdigne glavu.
Super! Ja sam Joža Jurić, tu iz Maksimira, idem u sedamnaestu. Vi?
Mi… Tomislav ga preduhitri, iz drugog kraja. Ja sam Tomislav, ovo je Lucija, a ovo je Ivica.
Jesi mi nekako moderni, ta vaša roba! Nije te strah da zaprljaš?
Ma samo školska uniforma Lucija digne ramena.
Pa, nisi mogao znati Joža sretno. Ajmo onda žicat vožnje!
Popeli su se na sve moguće sprave: na Orbitu, na “Lolu”, autiće, one vrtoglave tobogane. Po pet-šest puta na svemu. Plaćao je Joža. Kad mu je Ivica pokušao gurnuti koji dinar, Joža samo odmahuje:
Skupio sam boce veselo.
Kakve boce? začudi se Tomislav.
Ma one iz mljekare i limenke. Ne radite to kod vas? nije mu jasno.
Ne… Lucija zamišljena.
Ne bitno, idemo dalje. S Oribite se vidi jezero, kvart, i sunce na vodi.
Izvoženi, sjednu na klupu.
Da popijem ja nešto… uzdahne Tomislav.
Pa idi na kolumbar Joža pokaže plavu cijev s pipom. To ti je gradska voda.
Što je to? Ivica zinul.
Kolumbar! Joža pritisne ručicu, i voda rikne van.
Zar svi? Naravno. Voda špricne, mokro sve živo, ali ukusno, kao gazirana.
Vau! Ivica oduševljen.
I hladno Tomislav trlja čelo.
Lucija sramežljivo odbija, njezina fobija od bakcila nije popustila.
Ja bi sad pizzu ili hot-dog reče ona potiho.
Ili čips i Colu! Tomislav snima trend.
Ma ovdje toga nema! Joža? Ivica pogleda dečka.
Blizu je “Kuhinja” klimne. Odjurit ću.
Lucija ga umiljato zamoli, pa nahranjen crveni trk!
Vrati se Joža s velikom šarenom torbom.
Ovo je to izvadi pogačice nema ptica, nema pasa, uzeo sam vam pite od krumpira i pekmez, svima po dvije. I mlijeko, limunade nije bilo.
Pored jezera, na travi, jedu šeprtljave pite i piju pravo mlijeko iz staklene boce. Luciji je došlo da zapjeva od sreće. Pizza i hot dog su hit, ali ova pita je nešto posebno.
Hvala ti, Joža! Lucija mu se nasmije.
Joža zakoluta očima i zacrveni se.
Sjedili su i gledali kako sunčeva svjetlost mami tragove po vodi. Ivica i Tomislav bacali su kamenčiće, tražeći tko će više “čwinkica” napraviti.
Lucija i Joža sjede tiho.
Imaš lijepe oči prošapće Joža.
Molim? Lucija se pravi da nije dobro čula jer želi čuti opet.
Znaš, kao staklene kuglice. Zelene. Joža joj pogleda u oči.
Ma daj! Lucija se uvrijedi pola u šali, pola u zbilji, ali Joža digne ruku smirujući je.
Ne mislim loše pruži joj staklenu kuglicu. Uzmi.
Lucija oprezno pogleda kuglicu.
Prinesi blizu očima kaže tiho Joža. Vidjet ćeš svemir.
Lucija pogleda u zeleno prostranstvo kuglice unutra je more mjehurića, a ako dobro gledaš, vidiš male planete i zvijezde. I ona pomisli da leti duboko u galaksije.
Kakvo čudo! prostruji joj oduševljenje.
Takve imaš oči. Planete, zvijezde, sve! Jožin glas tako blizu, ona kao da sanja.
Još da su se približili… Kad-
Ja sam imao više! dreknuo je Ivica.
Nisi Tomislav dotrča. Lucija, Joža, potvrdi.
Lucija napravi korak natrag, Joža skrene pogled.
Idemo na sladoled! predloži Joža, spašavajući situaciju.
Može! Kliče Tomislav.
U slastičarni je polumrak i hlad.
Ja častim! Ivica kao pravi džentlmen. Tko što hoće?
Svatko zna svoje, samo Lucija dvoji.
Uzmi čokoladni šapne joj Joža. Najbolji je.
Ona mu se zahvali i klimne.
Debela prodavačica u bijeloj kapici servira im srebrne činije s kuglicama. Sjednu i guštaju.
Uuu! Tomislav žlica grebla po dnu. Još jednu turu?
Naravno! Ivica skoči po još.
I opet, i opet svaki tura bolja od prošle. U četvrtoj rundi dogodi se nešto loše.
Dečko! zagrmi glas iza Ivice. Od kud ti ova valuta?
Ivica se preplaši. Iza njega stoji pravi pravcati milicajac u sivoj uniformi i crvenom šiltu, pokazuje pedeset dinara kovanicu.
Joža odmah šapne ta nije naša, to je novija, ’90.
Ma, prodavačica je uzela od nekud! poviče Joža.
Eeej, bandite mali! cmizdrava prodavačica s kuhinjskom krpom.
Milicajac ih pokušava smiriti, ali ona divlja, kovanica padne kraj Jožinih cipela i on hop spremi je u džep i vikne:
Bježmo!
Trčali su kao ludi, ulične bakice prigovarale, psi lajali, vozači trubili, ali nitko ih nije mogao stići. Zašli su u šumu i zaustavili se tek u hladovini starih hrastova.
Preživjeli smo Tomislav diše na škrge. Ajde upali mobitel, da se vratimo.
Ivica histerično pregledava džepove.
Nemam ga! smrznuto tiho. Ostavio sam doma na stolu!?
Ti si čudo… ti i tvoji mobiteli Tomislav ga preglasa. Daj tvoj!
Nemam Tomislav pokaže sat na ruku. Mama mi uzela mobitel, dala mi digitalac da se mogu naći s njom gdje hoće. Zbog žaba koje smo pustili u kadu koga je bila ideja?
Momci, stani Lucija ih smiri, evo, ja ću dati svoj.
Ali… ni njezin nema. Izgubila ga, valjda, dok su bježali.
O, tugo moja! Tomislav sruši se na travu i gleda u nebo.
Zaškripuše grančice, a pojavi se Joža, malo izgreban, ali živ.
Evo ga pruži Luciji mobitel. Ispala ti kod vrtića.
Lucija joj suze u očima.
Nemoj ništa govoriti blago Joža. Znam da ste iz budućnosti.
Tišina. Došao je trenutak.
Znaš, Joža, nismo mogli reći… tiho Ivica, ali Joža samo gleda Luciju.
Ona mu tiho šapne zbogom i pruži ruku. On joj dade kuglicu.
Zašto? promrmlja Lucija.
Za uspomenu usne mu šapnu.
Lucija! poviče Tomislav.
Ivica je pridrži za ruku, ona još gleda Jožu dok portal bljesne i svi nestanu kroz smaragdni vrtlog.
***
Joža se tiho ušuljao doma.
Joža, gladan? mama mu pokloni poljubac. Ili čekamo tatu?
Nema veze, smo išli na pite.
Ona ga zagrli. Treba te šišati!
Joža kimne pa sjedne za stol i gleda kroz prozor. Grad je tonuo u svibanjske večernje boje. Po prozorima upaljena svjetla, izvana dječji žamor i polako rastačuća Mjesec.
Joža se trgne, pozove sestru:
Lana! ona nosi svoju lutku.
Imaš blok i bojice?
Zašto?
Htio bi crtati…
U mom ladici.
Joža pronađe blok s brodićem, izvuče bojice i na prvoj stranici crta: valovitu kosu, lice, jamice i velike, zelene oči, s flekicama kao ona staklena kuglica sa svemirima unutra.
***
Sutra, nakon škole, svi sjede na toplom zidiću i prepričavaju pustolovinu.
Vau, kakve vrtuljke! Ivica sa žarom.
I sladoled, fantazija, može repriza? Tomislav sanjari.
Ma, ne tužno Ivica. Mama bacila stroj. Kaže, da sam skoro zapalio kuću… Eh.
Šteta uzdahne Tomislav. Volio bih opet s Jožom popričat. Prava faca.
Joža Jurić zamišljeno Ivica. Izvadi mobitel i pretražuje:
Evo ga! Poslušajte!
Čita s ekrana:
Juraj Jurić, rođen u Zagrebu. Jedan od cijenjenih suvremenih slikara. Najpoznatije slike: “Ručak uz Jarun”, “Vrtuljci”, “Čokoladni sladoled”, “Dinar”. Ali najveću popularnost stekla je ‘Zelenooka neznanka’. Evo je. Provuče slike, i…
Tomislave, gledaj.
Dođe Tomislav bliže, pa pogled s ekrana na Luciju, pa natrag.
Isti si… promrmlja.
Lucija uzme mobitel i zagleda sliku. Sa zaslona gleda natrag ona. Njezina kosa, lice, jamice, osmijeh. Vidjela je taj lik svaki dan u ogledalu.
To je bio naš Joža iz prošlosti šapne Tomislav zadivljeno.
Može li se naći negdje? pita Lucija tiho.
Nema ga… Ivica potrese glavom. Piše da je Jurić poginuo prije pet godina. Poslije toga slike mu otišle u nebo na europskim aukcijama…
Ivica još štošta priča, ali Lucija ga više ne čuje. Pred očima joj plavi klinac u kariranoj košulji s olimpijskim medom na prsima. Plače tiho i stišće u šaci svoju staklenu kuglicu onu u kojoj, ako ju prineseš oku dovoljno blizu, vidiš planete, zvijezde i spirale galaktika.
