Nasumičan susret
Moj zimski kaput grije me samo od struka prema dolje. Perje u njemu se skupilo, gornji dio postao je tanak, propuhuje ga vjetar sa svih strana. Zato me spašavaju pletene hlače i vunene čizme, a vuneni šal stalno navlačim preko ramena i ruku, da ne promrznem.
Auto koji mi je prijateljica Antonija obećala danas se nije pojavio. Sada stojimo nas dvije, svaka uz svoj hrpu torbi, lovimo prijevoz na rubu grada Zagreba. Toliko smo toga nakupovale da se sve to sasvim sigurno ne bi moglo ugurati u jedan auto. Dogovorile smo se da ide svaka svojim putem, možda će tako barem jedna stići.
Dok sam još radila za vlasnicu dućana, nije bilo tih problema. No, novca mi tada nije bilo dosta sama odgajam dvoje djece. Zato sam nedavno krenula na prvu ‘trgovačku turu’ s Antonijom, u nadi da ću zaraditi više.
Novca nije bilo više, roba koju sam dovela još nije prodana, a život mi je postao još kompliciraniji. Svako jutro vučem torbe na tržnicu u Dubravi, navečer ih nosim natrag doma na četvrti kat, po nekoliko puta gore-dolje, osim ako klinac nije doma da mi pomogne.
Još nedavno sam iz sveg glasa pjevala Sve je moguće, vrijeme je za promjene, a sada su se baš te promjene grubo umiješale u moj život poduzeće u kojem sam radila se zatvorilo, dobila sam otkaz. Muž je davno nestao, vratila sam se mami u Savsku i htjela ne htjela postala žena na tržnici. Iako sam uvijek vjerovala da za mene trgovina nije, danas nemam izbora.
Sad stojim na cesti, noge mi se gube u snježnom blatu, još sam uvijek dosta mlada, ali usne mi ispucale, lice izgrizeno vjetrom, oči suzne zbog stalnog stajanja na promaji.
Auti prolaze i prskaju me bljuzgom, ali trudim se gledati prema krovovima i drveću gdje je snijeg još bijel i čist. U životu je i previše ove sive kaljuže, bolje je ni ne gledati dolje.
Ponovno mahnem rukom tražim auto, i ovaj put ispred mene staje prljavi, ali ipak strani automobil.
Vozite li do Kovačićeve za neku razumnu cijenu? govorim kroz otvoreni prozor, pa zastanem.
Prepoznajem ga odmah. Iako je prošlo toliko godina, čini se da se nije ništa promijenio, možda je samo još bolje izgledao. Onaj ozbiljan, pomalo tajanstven pogled, lagano podignute obrve, blagi osmijeh.
Dok sam pokušavala doći k sebi, izašao je i brzo nabacio moje torbe u auto. Sjedam naprijed, zaglađujem šal i tražim opravdanje zašto baš danas izgledam ovako loše. Pa on bi me valjda prepoznao. Ili
Koliko je to godina prošlo? Koliko?
***
Imala sam tada dvadeset i dvije. Poslali su me na stručnu praksu u staru šumariju kod Gorskog kotara. U Zagrebu me čekao zaručnik Zoran, sve je išlo po planu: praksa-diploma-vjenčanje.
Što su mogla tri mjeseca promijeniti? Baš ništa
Smjestili su me kod starije žene po imenu Marija. I ona je radila u šumariji, živjela sa starim djedom koji je slabo čuo. Uvijek sam imala ‘lagan karakter’, pa smo se brzo sprijateljile, a oko djeda brinule zajedno.
Jedno popodne djed je pao. Potrčala sam po pomoć, ali nikoga nije bilo. A onda, usred ulice – traktor. Mahnula sam. Izašao je iz njega mladić: visok, zgodan, ozbiljan, s nekim tihim sjajem u očima.
Trčali smo u kuću, podigao je djeda na rukama, stavio sjesti u traktor. Ja za njima, sva zabrinuta. Hoćemo li ga stići dovesti liječniku?
Odvezli smo ga do seoske ambulante, srećom taman je naišla hitna. Mladić je išao i dalje s nama.
Kad je djed konačno bio u rukama liječnika, napokon smo progovorili normalno.
Saznali smo da radimo u istoj šumariji i živimo skoro susjedstvo. On se zvao Ivan.
Ali već je bio mrak. Djeda smo smjestili u bolnicu i, Bogu hvala, došli na vrijeme. Kako se vratiti? Hitna neće na tu udaljenost.
Hajde, majka mog prijatelja živi blizu, možemo prenoćiti tamo, ujutro ćemo s radnicima natrag.
Pogledala sam ga sumnjičavo, no brzo sam shvatila da je pristojan, i pristala. Imao je pravo spavala sam u perinama kao mala kraljica, dok me teta Ivka nije probudila jutrom. Krasna, gostoljubiva žena.
Za vrijeme doručka pričala mi je kako je Ivan imao ženu, negdje ju je našao, ali nije valjala, pobjegla je i ostavila mu sina. I kaže: osim što radi u šumariji, drži svinje, prodaje meso, gradi kuću. Milina jedan dečko, kliče ona, već misli da ja bacam oko na njega.
Smijala sam se. Imam svog zaručnika, mladog inženjera iz Zagreba. Ja sam ambiciozna, a razvedeni muškarci s djecom me nimalo ne zanimaju.
Ali počela sam ga viđati sve češće. Na sjeci, u menzi, na ulici. Marija ga je znala dobro, a i djeda smo zajedno dovezli iz bolnice.
Znaš, svidjela si se Ivanu, pitao je za tebe pa pocrvenio kao dijete. Lijep ste par, kažu svi.
Ma kakvi, imam ja Zorana!
On ti je samo zaručnik. A Ivan ti je pravi muškarac. Drži svoju farmu, diže kuću, sin mu odličan. Samo mu mama treba.
Ali meni je srce na svaki njegov pogled preskakalo. I počela sam ga tražiti očima svuda. Snažan, siguran, iz njega je izbijala neka nenametljiva, topla snaga. Svi su ga poštovali.
“Za glavno pitaj Ivana”, šuškali su u šumi.
A ja, gradska cura u svom svijetlom kaputu, osjećala sam se kao princeza među blatom. Nisu me zvali drugačije nego gospođa.
Marina, čekaj, povest ću te do sela.
Sjeli smo u traktor, bilo je već mračno. Pitala sam ga:
A sin tvoj, tko brine za njega?
Nemoj me persirati smijao se Sin je s mamom, susjedom. Ona mu pomaže, ide u vrtić, raste
Kako se zove?
Ivica, u očima mu ljubav divlji je, nemir, stalno bježanje. Moraš stalno paziti na njega. Stara je luda za njim, pogledao me Ne sviđa ti se kod nas?
Ma ne, puno mi je toga novo, to je sve.
Još malo pa će sve zazeleniti, bit će ti jasno kad vidiš, krasni su tu krajevi. Samo je svjetlo rijetko, to ćemo popraviti.
I stvarno, Ivan je preuzimao odgovornost za cijelo selo, nedostajalo je novca za rasvjetu, ali vjerovao je da će sve srediti. Nisam tada znala da je odgovornost najvažnija vrlina pravog muškarca.
Sve su njegove namjere postajale jasne donosio nam je drva, tražio lijekove za djeda, brinuo se o svima. A ja sam se opirala osjećajima.
Nisam se nikad mogla zamisliti tu, na selu. Ipak, u gradu me ništa nije držalo osim zaručnika, Zorana, svadbe, obitelji. Znala sam da bi svi bili nesretni kad bih ga iznevjerila.
Ali navečer, kad sam bila sama sa sobom, zamišljala sam da ostanem, bila bih mu i žena i majka njegovom djetetu, volio bi me, cijenio, imala bih svoju djecu, oni bi na njega nalikovali.
Ali znala sam teško bih to odlučila. Ipak je tu Zoran, već kupio prstenje, njegova majka špara za svadbu, moji roditelji ulažu u nas. Nije to mala stvar.
Ipak, u srcu sam osjećala slatko predosjećanje neke nove ljubavi. To predosjećanje i proljeće oduzeli su mi razum.
Sad mi se činilo da Zorana nikada nisam ni voljela, a Ivana jesam. To što sam imala zaručnika u gradu činilo je sve još dramatičnijim i time još romantičnijim.
Jedne večeri, puna tuge, s očima u suzama, sama sam ga skoro i poljubila. Nisam znala je li to bio oproštaj sa starom ljubavlju, ili s ovom novom. On je oklijevao, ali kad smo se prepustili, sve je bilo prelijepo da bih ikada zažalila.
Ali krajnju odluku nisam donijela. Glupost? Naivnost? Nedostatak iskustva?
Jedan dan, kod bunara, srela sam svijetloplavog dječaka. Pokušavao je popeti se na rub bunara. Prestrašila sam se, zgrabila ga.
Hej, nemoj! Možeš pasti! Gdje ti je mama?
Sa ceste je trčala djevojka, neugledna, kao siromašni vrapčić. Dječak se istrgnuo iz ruke, poljubio je u suknju kroz plač.
On je samo sklon, nisam stigla. Hvala.
Povela ga je za ruku. Ivica je li? Je li to Ivanov sin? Jesi li spremna brinuti se za tuđe dijete?
Kasnije mi dođe Ivanova majka, Stana. U suzama mi priča kako se Ivica navikao na susjedu Anku, sirotu djevojku koja voli Ivana i sve je bilo dobro, dok nisam došla ja, razaračica.
Bila sam u šoku zar sam ja kriva? Da nisam ja žrtva? Ali ispalo je da sam nekome slomila srce.
Kako me Ivan molio da ostanem! Pratio me do vlaka kad sam odlazila. Umirivao me da je sve to izmišljotina, da mu Anka nije ništa više od susjede. Ali bila sam povrijeđena, nisam ga više mogla slušati. Vraćam se Zoranu.
I on je stajao na peronu: karirana košulja, podvrnuti rukavi, spuštena ramena, tužan pogled. Tako sam ga pamtila godinama.
Plakala sam uz ritam tračnica.
Tako je završila moja tromjesečna praksa.
Mladost liječi, govore. Udala sam se za Zorana, povukla se u svakodnevicu.
**
Eto me, sjedim opet naprijed, šutke, u njegovom autu, popravljam šal i skupljam isprike. On bi me trebao prepoznati. Ili sam se toliko promijenila? Okruglija sam, lice mi grubo, nosim smiješan kaput i šal.
Šesnaest godina. Toliko je prošlo.
Vozimo se šutke.
Uh, kakvo je ovo vrijeme, kažem kad nas je drugi auto zalio blatom iz lokve.
To ti samo u gradu. Van grada je lijepo, čisto. I putevi su čistiji.
Vi ste izvan Zagreba?
Stalno sam na relaciji. Posao.
Hvala što ste me pokupili, danas mi je auto propao. Inače imam prijevoz. Platit ću
Pogledao me onim poznatim, pomalo povrijeđenim pogledom. Znala sam prepoznao me.
Bok, šapnem tiho.
Marina, zar si to ti! odgovori on.
Prepoznao si me? Mislila sam da si me odavno zaboravio.
Nisam zaboravio, ozbiljno gleda kroz prozor.
Nešto me zapeče pod rebrima od svih tih uspomena: njegov glas, ruke, pogled. Postane mi vruće, skidam šal.
Kako si, Ivane? upitam jedva čujno.
Zastane na trenutak. I on se vratio u prošlost.
Ide, evo. Guram. Takva su vremena. A ti?
Radiš li u šumariji? pitam, skrećem s teme.
Ma kakvi, to se tvrtka davno raspala. Radim za sebe.
Imaš farmu? sjetim se kako je držao svinje.
I farmu i poduzeće. Meso prodajemo.
Svi su sad u trgovini
Tada se sjetim jednom sam vidjela na etiketi salame poznato prezime: Mesna industrija “Horvat”. Pomislila sam da je to samo slučajnost.
Čekaj, pa Horvatove kobasice, to je tvoje?
Možeš reći da. Da ti ne valjaju? upita me s bljeskom tužne šale.
Ma jesu izvrsne! Mama mi ide po njih preko cijelog kvarta!
On kao da se ispričava, objašnjava:
Počeli smo domaće, s farme. Ljudi ostali bez posla, trebalo im dati kruh. Kasnije smo proširili, podigli tvornicu, otvorili trgovine.
Bravo. Sami ili s nekim?
Imam ekipu, ali ja sam glavni. Jedan čovjek ne stigne sve. Mnogi iz sela rade sa mnom. Sad smo već prešli cijelu županiju.
Postane mi neugodno zbog kontrasta. Ja u staroj jakni, on poslovni čovjek. Kao da su nam se uloge zamijenile.
Sin ti?
Ivan se nasmiješi.
Trojica.
Troje djece?
Da, tri sina. A ti?
Imam sina i kćerku, promrmljam i brišem znoj s čela.
Ivica je u vojsci. Bio je na opasnom terenu, jedva čekamo da se vrati. Srednji ide u školu, najmlađi je u petom razredu.
Anka znači oženio se Ankom.
Da mu sada barem mogu reći koliko mi je žao što sam otišla! Toliko sam puta poželjela vratiti vrijeme a sad, dok ga gledam
Zoran se pokazao lošim mužem. Prvih godina još je bilo nekako, zaposlio se kao inženjer, preselili smo se u Osijek. Djeca mala, problema svakakvih, ali išlo je. Brzo su uslijedili problemi na poslu, alkohol, selidbe, gubitak stana, selidba kod svekrve. Na kraju je i on našao drugu, više ga nije bilo briga za djecu.
Podnijela sam zahtjev za rastavu, vratila se mami u Zagreb. Tata je tada već bio pokojni.
Ali nisam mu to rekla, samo:
Moj stariji je drugi srednje, kćer ide u osmi razred. Vrijeme leti.
Da
Šutimo. O najvažnijem bi najradije pričala, ali oboje mislimo da samo nas to muči.
Osjećam grižnju pred Ivanom, ali prisjetim se uplakane Stane i Anke. Njima sam, zapravo, i popustila. Iako tad nisam znala što želim, uvjerila sam se da nikoga ne trebam.
A ti? upita Ivan usput.
Što ja? Sad vidiš. Ostala bez posla. Radim na sebe, gurnem kosu iza uha nije lako biti sama.
Muž? Zoran, je l?
Pamtiš? Baš si dobar
Sjećam se, gledao sam te kao mladu na vjenčanju. Pratio sam vas cijelim putem do restorana.
Što?!
Da. Teta Marija mi rekla dan prije svadbe. Pusti je, rekla mi je. Sjeo sam u auto i vozio se za vašom kolonom sve do restorana. Bila si sretna, blistava, nisam imao srca da te uznemirim. Nakon toga zaprosio sam Anku.
Bože da sam znala šapćem.
Da sam prišao, samo bih ti smetao. Bila si tako lijepa i nasmijana.
Svadba je velika stvar, ali to kratko traje. Pet godina kasnije rastali smo se, vratila sam se majci s djecom.
Žao mi je, kimne on.
Navikla sam se, pravim se jaka, Ispalo je da sam snažna žena. Djeca su mi sposobna, sve savladamo. Ali eto, moram ovako na tržnicu, u čizmama, na propuhu, ali dobro ide prodaja.
Pokušavam mu pokazati da nije tako loše. Možda nemam tvornicu, ali snašla sam se.
Ivan šuti i promatra me ozbiljnim pogledom.
A kako si ti s Ankom, kako ona?
Slegne ramenima, kao da razmišlja o nečem trećem.
Anka? Dobro je. Pekarica je.
Sama peče kruh?
Da, krenula je domaći kruh, pa sad vodi “Domaću pekaru”. Sama zarađuje, sve sam podigao zbog nje, dućan s finim kruhom.
Odjednom se sjetim. Jednom sam bila tamo s kolegicom, pohvalila mi je kruh i pokazala vlasnicu: sitnu, poslovnu ženu s kratkom kosom i ružičastim šalom. Lice mi se tada činilo nekako poznato.
Sad sve ima smisla.
Tu je moj kvart, trgnem se kad skrećemo u moju ulicu.
Ivan parkira, izlazi, pa se vraća s buketom bijelih krizantema iz cvjećarne.
Otvara mi vrata, stavlja mi cvijeće u ruke dok sjedim u sivim vunenim hlačama. Bijeli cvjetovi mutni su mi pred očima, suze mi klize niz lice, ali brzo ih brišem. Rekla sam da sam snažna.
Pomaže mi s torbama, donosi ih do stana. Stubama na kojima su zidovi puni grafita. Gledam ga, srce mi lupa.
Hoćeš gore? pitam, stvarno bih voljela da uđe, da vidi moj svijet i shvati me do kraja. Ali možda je bolje da ne uđe
Ne, Marina, moram dalje. Posla je danas puno, nježno mi pritisne zapešće i zadrži ga nekoliko sekundi. Kao oproštaj.
Zastanem. Trebam li ga zaustaviti? Reći mu?
Gledam mu leđa dok brzo silazi niz stepenice. Tad shvatim i njemu je sada teže nego meni. Otišao je, vjerojatno se više nećemo vidjeti. Ali upravo to me smiruje.
Uvučem torbe u stan.
Na vrata odmah izlazi mama, s pitanjima, sitnicama, brigama. Ne čujem ništa, još osjećam dodir njegove ruke na ručnom zglobu. Skidam čizme, nosim ih na radijator, sve radim mehanički.
Mama hoda za mnom, priča, ali ne primjećuje da sam daleko mislima.
Tek kad sam skinula kaput i sjela za stol, pitam:
Mama, sjećaš se momka o kojem sam ti pričala prije svadbe? Onog iz prakse kod Marije Prvi je poljubio, bio poljoprivredinik
Da, sjećam se. Zašto ga spominješ?
Tada si mi rekla: Nisi poludila valjda, šta bi u selu svinje čuvala.
Tako sam i rekla. Sad bi bila u blatu.
Srela sam ga danas.
Stvarno? Gdje?
Ma nije važno. Mama, ove Horvatove kobasice koje ti stalno kupuješ, to je on. A žena mu vodi Domaću pekaru. Zamisli
Mama zastane, spušta šalicu na stol. U očima joj bol. Nakon kraćeg šutanja, izgovori:
Da je barem moguće birati sudbinu Ali nije. Da se moglo znat, ljudi bi bili pametniji.
Bilo mi je žao majke.
Nema veze, mama. Dobro živimo. Danas sam prodala dvije odijela i tri jakne. Proći ćemo, ne brini!
To je ono pravo. Da znaš gdje ćeš pasti, podmetnuo bi slamu. Život ide
Ubrzo dolazi moj sin, visok, ozbiljan, pomalo zamišljen. Još više me podsjeća na pravog oca.
I kako je samo obitelj povjerovala da se dijete od tri kile moglo roditi prije vremena? Vjerovali su, nisu dvojili. Nikad nisam bila lakoumna.
Sjeda za stol.
Mama, nemoj se ljutiti, zaposlio sam se u konjičkom klubu. Biti ćemo čuvari konja, plaća je dobra. Neće patiti škola, obećajem
Duboko uzdahnem. Danas više ni nemam snage prigovarati.
Ajde, Andrija, odrastao si. Svaki rad je častan i treba ti novac. Nisam protiv.
Vidim kako mu lakne, sretan je što ima moje povjerenje.
A ja nikako da zaspim. Nisam plakala, nisam tugovala, samo sam osjećala neobičan mir.
Gledala sam bijele krizanteme, razmišljala o sudbini, današnjem susretu, o tome kako svatko od nas mora krenuti dalje, u neki novi period života, sam.
Naša stara praksa je podijelila moj život na pola. I danas je na neki način sve isto.
I pred nama su još uvijek iznenađenja i prilike za sretnije promjene. Možda se više nikada nećemo vidjeti, ali ipak ćemo jedno drugome ostati važni.
Sve se događa s razlogom.
Ovaj današnji susret dogodio se da me nečemu važnom nauči.
