Posljednji putnik autobusa

Posljednji putnik autobusa

Baterijska svjetiljka bila je malena, jedva veća od kažiprsta, ovješena o pleteni konopac. Nisam je odmah primijetila. Najprije sam primijetila čovjeka.

Ožujak, noć, linija broj jedanaest, od Glavnog kolodvora do “Rade Končar” i natrag. Prazan autobus, ulične lampe vani, miris dizela, gume i malo kave iz termosice. Već četvrtu godinu vozim na toj liniji. I četvrtu godinu volim noć više nego dan.

Noću je u autobusu jedva ikoga. Pijanci nakon birtije na Kvatriću uvijek uđu u grupi, deru se, padaju im boce, izađu već na prvoj. Medicinske sestre iz druge smjene mirno sjedu, zatvore oči i usnu do svoje stanice. Čuvari. Takstisti kojima je riknuo auto. Svi dolaze, odlaze, i ne zapamtiš im lica.

A ovog sam zapamtila.

Muškarac od nekih šezdeset i nešto. Niskog rasta, snažan, u tamnoj jakni s kapuljačom. Desnu nogu nosio više u stranu, kao da je navikao po neravnu hodati. Sjedi uvijek na istom mjestu treći red, desno, uz prozor. Plaća gotovinom, uvijek točno, bez kovanica nazad. Putuje do kraja. I natrag. I nikad ne izlazi.

Prvi put sam ga zamijetila ranoga ožujka. Ožujarsko nebo visjelo nisko, grad iza prozora bio je siv, čak i noću. On je sjedio u tom sivom gradu poput žute točke i vrtio nešto u ruci.

Počela sam brojati. Pet noći zaredom. Dvije ga nema. Onda opet pet. Kao sat. Kao raspored. Kao da mu je noćna linija radno mjesto.

Ne spava, ne čita, ne gleda mobitel. Nema slušalica, nema novina. Sjedi, gleda kroz prozor i okreće ono malo nešto. U retrovizoru vidim prigušeno svjetlo, žuto, bljesne pa se ugasi. Bljesne pa se ugasi. Kao da je krijesnica upala u autobus i ne zna naći izlaz.

Imala sam četrdeset četiri. Do četrdeset pete još koja, ali već sam se navikla da me nitko više ne pita za godine samo pogledaju i zaključe. Šake široke, grube kože od volana, nokti kratko podrezani ravnog luka. Leđa malo povijena u desno navika da se pružim do vrata, pritisnem dugme za otvaranje. Navika vozača. I doma sam znala otkriti da mi je desno rame niže.

Dvanaest godina sama. Sin Danijel odrasao, dvadeset i dvije, živi s curom na drugom kraju Zagreba. Nazove nedjeljom, ako se sjeti. Ne podsjećam ga. Ne zato što ne želim nego kad sama nazovem, on kaže: “Mama, što je bilo?” i u glasu nije radost, nego briga. Znači, poziv od mame = nešto nije u redu. Znači, ne zoveš bez razloga. Znači, zaboravili smo.

Bivši otišao kad je Danijelu bilo deset. Otišao s Katom iz računovodstva, odnio jakne iz hodnika i zašto baš to? električni čajnik. Stan smo podijelili: njemu dvosoban, meni garsonijera u Utrinama, treći kat. Tad sam si rekla dobro. Dobro, izdržat ću. A kasnije sam otkrila da ne moram ništa izdržavati bez njega nije bilo gore. Samo tiše. Tišina je potrajala dvanaest godina.

Od tada, “ljubav” mi izaziva isti osjećaj kao i “jednorog”. Lijepo, ali ne postoji. Cure iz smjene pričaju o muževima slušam i kimam. Romantične filmove gasim na pola. Nije da me boli nego ne vjerujem. Kao u donesenog Djeda Božićnjaka dijete povjeruje, ali kad vidi tatu u pidžami i s jastučićem za bradu, shvati: tako to zapravo ide.

Noćna mi je linija odgovarala. Noću ne moraš se smiješiti putnicima, trpiti bakice s kolicima i klince s ruksacima u prolazu. Nitko ne buči u mobitel, nitko ne jede kebab na zadnjem sjedalu. Samo cesta, tišina i ta tišina bila mi je taman. Kao skrojena jakna ne steže i ne leluja.

Ali taj je putnik remetio moj mir. Ne bukom. Prisutnošću. Kao kamenčić u cipeli sitnica, ali stalno ga osjećaš.

Dva tjedna sam ga samo promatrala. Navikla sam ga kao dio noćnog reda. “Park Maksimir” on uđe. “Rade Končar” sjedi. Natrag do “Parka” izlazi. Kimne mi, kao poznanici. Kimnem i ja.

I svaku noć isti svjetlić žut, slab, u njegovoj šaci.

Andreja, možda je beskućnik? pitala me Marija u dispečerskoj prije smjene.

Marija bila dispečer osmu godinu. Krupna žena, riđih kosa skupljenih u punđu kemijskom olovkom. Znala sve o vozačima tko se rastavlja, tko pije, tko još ne pije. Njoj sam vjerovala.

Beskućnici ne plaćaju kartu, rekla sam. Ovaj uvijek plati. Svaki put. Kovanicama. Bez ostatka.

Možda je malo puko?

Tiho. Sjedne, gleda kroz prozor. Ne mumlja, ne klati se. Normalan čovjek. Samo vozi.

Marija razmisli. Ulije mi čaj iz svoje termosice limun i menta, kao svaku smjenu.

A možda ga žena istjerala? reče. Znaš kak to biva. Posvađaš se, ona viče marš van! a on ode voziti u noći dok se strasti ne slegnu.

Svaku noć? Mjesec dana? Nije to svađa to je razvod.

Marija se nasmijala.

Znaš što, Andreja, reče ljubav je kad te dočekaju s čajnikom. Sve ostalo su bajke. I noćni autobusi.

Nisam imala tko čekati sa čajnikom. Kod kuće čeka samo macak Zvone crveni, debeli, s obrvama kao kralj. I on samo zbog hrane.

Ali pitanje je ostalo. Kamo ovaj čovjek vozi? Vozi do kraja i natrag, pet noći tjedno, već mjesec. Tko to uopće radi? I zašto?

Možda ima nesanicu. Možda mu se pamćenje gubi. Možda je navika iz stare službe radio noćnu i ne zna stati.

Sve to ima smisla. Ali nije istina. Vidjela sam mu oči kroz retrovizor bistre, sabrane, mirne. Oči nekoga tko točno zna kamo ide.

Odlučila sam pitati.

***

Nisam odmah. Tri dana sam skupljala hrabrost. Glupo, svaku ga noć vozim a bojim ga se upitati. Ali takav je grad: blizu, ali odvojeni. Ne zadiri u tuđe živote, ne pitaj, ne miješaj se. Granice. Četvrtu godinu ih čuvam i nije mi teško. Tko je sretan u svom meni dosta.

Ali ovaj me putnik zanimao. I ljutilo me to.

Ušao je, kao i uvijek, na stanici “Park Maksimir”, za dvadeset jedan sat. Spustio kovanice u ladicu. Prošao kraj mene. Treći red, desno, uz prozor. Sjeo. Izvadio iz jakne ono nešto na konopcu i stisnuo šakom.

Vozimo u tišini. Vani prolaze lampe, zatvorene trgovine, puste stanice. Grad izgleda kao scena nakon predstave. Samo nas dvoje glumci koji su ostali.

Pričekala sam kraj. Kod “Rade Končara” autobus stoji tri minute, tako piše u voznom redu. Ugasim glavno svjetlo, ostane samo prigušena zlatna iz kabine. Ustanem, izađem iz kabine.

Sjedio je na svom mjestu. Nije se micao. U ruci ona ista svjetiljka na koncu.

Oprostite, rekla sam. Smijem nešto pitati?

Podignuo je glavu. Glas mu bio dubok, hrapav, kao da su mu krušne mrve zapinjale u grlu.

Pitajte.

Svaku noć se vozite, primijetila sam. Mjesec dana. Uvijek do kraja i natrag. Zašto?

Šutio je. Gledao mi u lice bez straha, bez nelagode. Samo je procjenjivao, vrijedi li odgovoriti.

I onda reče:

Ženi.

Nisam shvatila. Gledala sam na sat dvadeset minuta do ponoći.

Ženi? Sad?

Mira radi noćnu. U “Končaru”, kontrola kvalitete. A ja putujem s njom. Ma ne baš s njom blizu. Autobus prolazi pored tvornice bljesnem joj u prozor.

Podignuo je ruku. Na dlanu je svjetio onaj mali baterijski svjetlić na pletenom konopčiću. Žuto svjetlo. Izlizano kućište, plastika izbjelila pod prstima što ga noću stišću već godinu dana.

S ovim, reče.

Sjednem nasuprot. Nogama bruje šest sati za volanom.

Znači, svaku noć uđete, vozite do kraja, bljesnete ženi svjetlom i natrag?

Tako je.

Svaku noć?

Pet noći. Njen turnus je pet kroz dva. Dva je kod kuće, pet na poslu i ja onda vozim pet.

Šutjela sam. I on je šutio. Vani je bio “Končar” trokatna zgrada od cigle, još iz jugoslavenskih dana. Okrnjeni zidovi, zahrđale cijevi. Ali na trećem katu gore žuta svjetla. Noćna smjena.

Zašto? pitala sam.

Pogledao me kao da sam pitala zašto ljudi dišu.

Zar vi ne biste?

Ne bih. Moj bivši s kauča nije ustajao ni kad sam s vrećicama dolazila s placa. Sjećam se, jednom sam nosila pune ruke iz “Konzuma”, još jednu stisnula zubima jer nisam mogla do ključa. Pozvonim. On otvori vrata, pogleda i kaže: “Kaj si tak dugo?” Nije uzeo vrećicu, nije pomaknuo se. Samo pitao i vratio se na trosjed.

A ovaj putuje autobusom kroz cijeli grad, samo da bljesne svjetlom u njeno okno.

Zovem se Franjo, reče. Franjo Pavličević. Ali svi kažu Pavlek.

Andreja, uzvratih. Andreja.

Kimnuo. Pogledao prema prozoru tvornice.

S Mirom sam dvadeset i pet godina. Vjenčali se dvije tisuće prve, njoj je bilo trideset tri, meni trideset šest. Kasno, znam. Oboje ranije nismo imali sreće. Ja mehaničar cijeli život, ona na kontroli kvalitete, tu smo se i upoznali. Ja sam u mirovini već četiri godine prijevremeno, zbog štetnih uvjeta. Ona ostala radit. Zadnje tri godine samo noćna veći dodatak, štedimo za vikendicu. Šestari u okolici Samobora. Mala kućica, ograda, jabuke. Mira sanja o jagodama.

Govorio je bez samosažaljenja. Bez pompoznosti. Samo, kao da priča o vjetru ili redu vlakova.

Prvi mjesec te njene noćne nisam mogao spavat. Ležim, gledam u strop i mislim: kak joj je? Mrak je, hladno. Sama ide do tvornice, dvjesto metara od stanice. Ako padne? Ili naiđe neki luđak? Ne možeš joj ni zvati na poslu mora mobitel zaključati u ormarić.

Šutio je. Protrljao koljeno dlanom.

A onda sam si mislio pa ide bus. Jedanaestica ide tik do tvornice. Sjednem, odvezem. Ona vidi blizu sam. Nije doslovno, ali zna da sam tu negdje.

I vidjela je?

Ne odmah. Tjedan dana sam dolazio, svjetlom migao u prozor. Nije povezivala. Sve dok nisam doma rekao: “Miro, migam ti ja. Svaku noć. Pogledaj kad prolazi jedanaestica.” Pogledala je. Zvala ujutro: “Franjo, jel to ti? S onim svjetlom?” Kažem: ja. Plače. I veli: “Migi.”

Osjetila sam knedlu u grlu. Ljudi bi rekli neobično, ali nisam znala bolju riječ.

I natrag zašto?

Kamo ću u ponoć na “Končaru”? Ovdje su samo firma, ograda, asfalt, svjetla, pola ne radi. Vratim se doma, odspavam. U šest sam budan idem je čekat.

S posla?

Da. Kuham doručak. Zobene s grožđicama to voli. I čaj. Menta, raste nam na balkonu. Zimi sušena, ljeti svježa.

Sjetila sam se one Marijine: “Ljubav je kad te čekaju s čajnikom.” Ali ovdje je bilo više od toga. Ovdje je bila svjetiljka, noćni autobus i zobena kaša u šest ujutro. Ovdje je bilo dvadeset i pet godina i menta s balkona. Vikendica koju grade zajedno.

Tri minute su prošle. Vratila sam se u kabinu, krenula. Franjo Pavličević sjedio je na svom mjestu. Baterijska mu ležala na koljenu.

Vozila sam autobus kroz prazni Zagreb i razmišljala. Dvanaest godina sama, i nikada nisam nikome zasvijetlila ni migom. Nitko nije ni meni. Bivši odnio čajnik, a ja ostala s mačkom i noćnom linijom. Ne, s macakom. Zvonom. Koji nije čekao mene, nego hranu.

Ali nije došla tuga. Došlo je čuđenje. Takve stvari postoje. Ne u filmu, ne u romanu u autobusnoj liniji jedanaest, red “Maksimir” “Rade Končar”. Živi čovjek s izlizanom lampicom putuje gradom da bi njegova žena znala da joj netko svijetli u prozor.

Na “Park Maksimiru” izašao je. Kimnuo kao i inače.

Gledala sam ga kako hoda doma nemoćno, malo šepavo, u tamnoj jakni. Običan umirovljenik. I neobičan.

***

Sljedeće noći namjerno sam usporila kod tvornice. Ne na stanici malo dalje. Tamo gdje cesta prolazi skroz ispod prozora trećeg kata. Malo izvan rasporeda, ali tko to kontrolira u dva ujutro?

Franjo Pavličević izvukao je lampicu. Stisne tipku. Tri kratka bljeska. Tri duga. I opet tri kratka. Brzo, točno, kao da broji taktove. Prsti kao da slažu sat mehanika iz radionice.

Gledala sam retrovizor. Onda kroz vjetrobransko staklo. Treći kat lijevo, jedan mali prozor blištanje svjetla. Slabo, jedva žuto. I isto tri kratka, tri duga, tri kratka.

Odgovorila mu je.

Bez daha sam gledala onu lampu kod nje i ovu kod njega. Sto metara tame među njima. Zid cigle, staklo, ožujak u zraku. I kroz sve to dva žuta tračka koja se nalaze.

Samo lampica. Samo prozor. Samo dvoje ljudi, bljesak kroz sto metara noći. Ali odmah sam shvatila da gledam nešto stvarno. Ne ono što na televiziji pustiš pa prešaltaš kanal. Pravo. Ono od čega te stegne u nosnicama i nije ti ugodno što si svjedok.

Na zadnjoj stanici sam izašla iz kabine.

Je li to vaš kod? pitala sam.

Franjo Pavličević stajao je kraj vrata, lampicu spremio u džep.

Naš, reče. Nije morse, nisam radiooperater. Ja izmislio. Tri kratka kao da srce kuca. Tri duga kao da grlim. I još tri kratka puštam. Mira se nasmijala kad sam joj pokazao. Kaže: Ti, Pavlek, romantičar. Nisam. Samo mi fali. I kad je kroz zid. Naučila šifru odmah. I svaku noć ona meni, ja njoj.

I koliko već?

Godina dana. Svaku noć. I zimi, i kad pada. Sjećate se, u siječnju minus dvadeset? Autobus kasnio. Čekao sam četrdeset minuta, noge zalijepile. Ali dočekao sam. I bliknuo. Ona ujutro kaže: Vidjela sam. Kasnio si sedam minuta. Brojala sam.

Godinu dana. Pet noći tjedno. Više od dvjesto pedeset vožnji. Sve za par sekundi svjetla.

Prije bih rekla lud. Fanatik. Ili komu je dosadno u životu. A sad nisam rekla ništa. Jer ni jedna riječ nije sjala pokraj te lampice.

Vratila sam se za volan. Krenula. U retrovizoru Franjo Pavličević sjedio je mirno, lice mu zadovoljnije nego ikad. Svaku noć isto i svaku mu je bilo dovoljno to malo.

Sljedećih nekoliko noći pratila sam. Pomišljala vara li sam sebe? Možda ona više ne gleda? Možda joj se samo čini da vidi svjetlo? Možda je to navika, a ne ljubav. Ritual bez smisla.

Ali na četvrtu noć vidjela sam siluetu žene na trećem katu, uz staklo. Kosa kestenjasta, složena u pletenicu. Lampica žuta, mala. Kao njegova.

Čekala je. Stvarno čekala. Svaku noć bi ustala, prišla prozoru i gledala svjetlo.

Nakon tjedan dana bus se pokvario. Kompresor ili nešto u kočenju nisam ulazila, zvala sam servis. Marija mi dala zamjenski stari TAM-ov autobus. Mali, tresući, sa sjedalima uskim i grijanjem samo za vozača.

Franjo Pavličević bio je na stanici, kao uvijek. Povukao se kad je vidio TAM-a, sekundu je stajao zabezeknut pa ušao. Sjeo na prvi red, dalje je bilo puno alata od majstora. Skoro pred mojim vratima.

U tamu je bilo neugodno voziti. Motor trešti, kabina podrhtava, federi na svakoj rupi. Pavličević drži lampicu, gleda prema cesti, kao da vozi u luksuzu.

Na zadnjoj stanici izašla sam istegnut ruke. I on je izašao. Stajali smo kraj otvorenih vrata pogleda prema tvornici. Travanj, ali noć hladna para iz usta.

Migao je. Dobila odgovor. Sve kao uvijek.

Franjo, rekla sam. Dvadeset i pet godina je cijeli život. Je li Miri to dosadilo?

Nije se naljutio. Nasmiješio se, protrljao ruke crvenih prstiju.

Dosadilo? Naravno da smo svi umorni. Nismo više mladi. Njoj skoro šezdeset, meni prošlo. Bolje koljena, više ne spavamo dobro, zubi da ne pričamo. Ali nije to dosada. To je navika.

Navika? Znači, prešlo u dosadu?

Ne. Navika znači da ne može bez toga. Naviknuo sam pušiti i prestao. Bilo mi teško, tri mjeseca borbe. Naviknuo sam na Miru ne želim prestat, sve i da mogu. Kužite razliku? Neke navike razaraju, ove druge drže te. Mira mene drži.

A vi nju?

Nadam se, reče. Ne znam točno. Ne kaže mi Mira: “Ti si mi sve.” Ona kaže: “Kupi kruh.” Ili: “Zatvori prozor.” Ali čujem u glasu. Dok sam blizu, diše lakše. Kad odem, nešto se promijeni. Zategne leđa, ispravi, kao da digne štit.

Šutjela sam, slušala. Nad nama je brujao stari reflektor, još jedini radni u toj zoni. Ostali su odavno crkli.

Ljubav nije kad srce skače, reče. Ljubav je kad srce zna kuda ide. Bez mozga. Noge nose. Svaku noć sjedam u bus i ne pitam se zašto. Samo sjednem. Kao da dišem. Probajte ne disat ne ide. Ni meni ne ide ne voziti.

A što ako obolite? Ili da ukinu autobus?

Obolim zovem taxi. Štedio sam za takve dane, hiljadu i pol kuna u kuverti iza ogledala. Ukinu autobus idem pješke. Četiri kilometra, sat hoda. Probao sam jednom u studenom. Bus zakazao. Krenuo. Mira ujutro pita: “Kaj šepaš?” Nisam šepao, samo više umoran nego obično.

Nasmijao se. Duboko, promuklo. I ja sam pomislila evo čovjeka koji zna zašto živi. Ne u velikom smislu, u malom. Tamo gdje je svjetiljka, bus i zobene s grožđicama. Tamo gdje treba kupit kruh ili zatvorit prozor. Zavidjela sam mu. Ne ženi, ne ljubavi njegovoj sigurnosti.

Cijeli sam život mislila da je ljubav nešto ogromno. Herojsko, žrtva, riječi ispod zalaska sunca. A tu mala izlizana lampica na koncu, tiha osoba u noćnom autobusu. Više od svega što sam za četrdeset četiri godine vidjela.

Vratili smo se u TAM, pokrenula sam motor. Grijač je zaduhao, maglio staklo. Franjo je lampicu stavio pod jaknu, dlan preko grudi, vidjela sam u retrovizoru.

Vozili smo šutke. Na “Parka” je izašao, kimnuo mi. Gledala sam ga: desna noga šira, korak miran, ruke u džepovima. Običan penzioner. I neobičan.

Doma sam se preobukla, nahranila Zvonu, legla. Izvadila mobitel. Pronašla “Danijel”. Gledala ekran. Četiri do četiri ujutro. Prerano. Ali broj se svijetlio, i zaspala sam s mobitelom u ruci.

***

Nazvala sam idući dan, oko dva popodne. Danijel se začudio.

Mama, što je bilo?

Ništa nije. Samo sam zvala.

Pauza. Slušala sam kako misli: mama zove, a nije pol godine nazvala prva?

Mama, jesi dobro?

Skroz. Kako ti? Kako Petra?

Dobro smo. Radim. I Petra. Šta je bilo?

Danijele, rekla sam. Dugo nisam rekla: važan si mi. Samo sam to htjela.

Pauza. Duga. Vidjela sam ga u mislima, stoji za radnim stolom uvijek tu priča na telefon ne zna što s drugom rukom.

I ti meni, mama.

Kratko. Grubo. Kako doma svi govore i tata, i djed tako. Ne znaju za osjećaje, klempava usta. Ali bilo mi je dovoljno. Nasmiješila sam se i spustila slušalicu.

Onda sam otišla u kvartovski “Sve za dom”. Miris ljepila, praha i plastike. Pronašla odjel svjetiljki. Dvadesetak ih je bilo od batine-veličine do mini s privjeskom.

Uzela sam najmanju. Žutu. Veličine prsta. Bez konca napravit ću ga kasnije od špage, isto kao Franjo. Kasirka, puna žena u plavoj pregači, pita:

Baterije?

Trebat će, rekoh.

Doma stisnem tipku. Žuta zraka rasprši se po stropu. Zvone skoči sa stola, pobjegne pod krevet. Usmjerim svjetlo u zid. Malen krug, topao. Kao oni što sam gledala iz autobusa.

Pokušala sam. Tri kratka. Tri duga. Tri kratka. Prvi put ne uspije prsti se spetljaju, tipka tvrda. Drugi put duga preduga. Treći četiri kratka. Četvrti put točno. Srce kuca. Grlim. Puštam.

Ne znam kome ću bljeskati. Sinu? Sebi? Možda samo u mrak, kao što je Franjo bljeskao dok Mira nije znala da je to on. Tjedan dana bljeskao, ne očekujući ništa. Samo jer nije mogao ne svijetliti.

Svjetiljka je legla u džep jakne. Odmah mi je bilo lakše. Kao da i ja sad znam kod. Nećiji svoj.

Navečer sam došla na smjenu. Marija ulila čaj limun, menta, kao uvijek.

Je l tvoj putnik? Dolazi?

Dolazi, kažem.

Jesi saznala što?

Jesam.

Ajde!

Marija, rekla sam. Nisi bila u pravu. Ljubav nije kad te čekaju s čajnikom. Ljubav je kad voziš kroz cijeli grad s lampicom. Svaku noć. Godinu dana. Na minus dvadeset. Bez jedne riječi žalbe.

Marija me pogledala kao da sam luda. Otvorila usta, zatvorila. Onda rekla:

Andreja, jesi zatelebana u putnika?

Nisam, rekla sam. Vidjela sam.

Nije shvatila. Nisam tumačila. Neke stvari ne objasniš. Moraš ih vidjeti u dva ujutro iz kabine noćnog autobusa kad grad spava, a dvoje ljudi bljeskaju lampicom kroz sto metara noći.

Noć. Linija. Autobus opet ispravan stari, poznat, s mirisom dizela, gume i kave iz termosice. Upalim motor. Kazaljka za okretaje zadrhti, motor zaurla.

Na “Park Maksimiru”, za dvadeset jedan sat, uđe Franjo Pavličević. Kovanice u ladicu. Treći red, desno, prozor. Lampica u dlanu, na špagici. Sve isto.

Vozim autobus pustim ulicama. Semafori trepere žuto noćni režim. Nema auta, nema ljudi. Grad spava. A mi putujemo.

Kod “Končara” stanem. Malo dalje nego obično. Tamo gdje prozori trećeg kata dolaze najbliže.

Franjo izvadi lampicu. Tri kratka, tri duga, tri kratka.

Gledam u prozor. Sekunda. Dvije. Tri.

Bljesak. Slabo svjetlo na trećem katu. Tri kratka, tri duga, tri kratka.

Mira odgovori.

Franjo lampicu sprema, naslonjen na sjedalo. U retrovizoru smiješak. I meni se nešto pomaklo pod rebrima. Ne od tuge, ni zavisti. Od toga da sam bila uz nešto stvarno.

Ruku stavim u džep. Lampica je tamo, mala i topla od tijela. Stisnem je.

Onda je izvadim. Pogledam prema prozoru tvornice svjetlo već ugašeno. Mira se vratila poslu. Pogledam kroz vjetrobran, u tamu pred nama. Ulične lampe, mokar asfalt, travanjsko nebo bez zvijezda.

Stisnem tipku.

Tri kratka. Tri duga. Tri kratka.

Žuti krug skliznuo preko vjetrobranskog i rasuo se po mokroj cesti. Nitko ne uzvraća. Ali nije ni važno. Bljesnula sam i bilo mi je toplije. Kao da me netko stvarno vidio. Negdje. Netko.

Zrcalo retrovizora Franjo me pogledao. Kimnuo. Ne kaže ništa. Samo klimne.

Lampicu sam pospremila. Krenula, vozila natrag do doma, do jutarnje zobene, do mente na balkonu, do Mire koja će se vratit u šest i reći: “Pavlek, vidjela sam. Danas si ranije migao za dvije sekunde.”

U ožujku više nisam vjerovala u ljubav. U travnju sam nosila lampicu u džepu.

I svaku noć, na zadnjoj stanici “Rade Končar”, bljesnem u mrak. Tri kratka srce kuca. Tri duga grlim. Tri kratka puštam.

Miris dizela, gume i malo nade.