Najbolja ekipa
Kralj Ilan Vikenat Treći! svečano je izustio suhonjavi starčić, zaglađujući svoje prorijeđene sijede vlasi dok je sjedio nasuprot Maksu, za klimavi stol što se vjerojatno raspadao još dok je Jugoslavija bila u igri. Vladar Vražjeg Mosta i Gospodar
Vaše Veličanstvo! prekinuo ga je Maks, digavši ruku. Ispričavam se, ali nakon katastrofe imamo barem stotinu kraljevstava, kneževina, županija i, majko mila, imperija, svaki uokviren jednim dvorišnim zidom. Poštedite me detalja, neću ih zapamtiti ni da se naoružam kišnim oblacima Turopolja. Ime je dovoljno.
Hm… Ilan, zamucao je starac, pa se ispravio: Vikenat Treći!
Maks se zavalio u onaj stari, neugodni uredski stolac. Nekad su ovakve komade bacali na smeće, sad ih razvaljeni lokalni šankovi pretvaraju u raritet. Buka u mračnoj krčmi titrala mu je u sljepoočnicama, a dim jeftine Drine i rakijski zadah omamljivali su ga, kao da i sam slavi još jednu propuštenu katastrofu, a svaki dan ovdje je bio festival za sebe. Lica izabrane ekipe za razgovor već su se stopila jedno s drugim, ni onu s dlakama u ušima ne bi prepoznao na ulici. Glupi običaj da se sastanci održavaju u birtijama nakon katastrofe postao je neka sveta tradicija u hrvatskim provincijama. Kafići su nestali, sada su tu krčme i pajzli, a šefovi istih prvorazredno špijuniraju, jer i to im je valjda zapisano u podsvjesnom statutu zaštitarskog lobija. Nije se to Maksu sviđalo, ali daleko od Zagreba vrijede svoja pravila.
Prije katastrofe ste sigurno bili neka faca? upitao je Maks, više reda radi.
Zvali su me Ilija Viktorović Trećak! potvrdio je umorno starac.
I što vas dovodi?
Čuo sam da okupljate, kako ono kažu… ekipu? I da dobro plaćate, Bože moj! Pa mislim, možda ima nešto i za mene. Stisnuo je svoju istrošenu vunenu kapu i pogladio je, a oči preusmjerio prema neosvijetljenom podu.
Ekipa nam stvarno treba, složio se Maks, odmjeravajući lokalnog kralja. Ali to je opasan posao! Svašta nas može sresti: razularene bande, mutirani gavrani, ili čak koja vojna skupina na rakijici! Što vi možete ponuditi?
Znate, kad su se portali otvorili, bio sam u finom plusu. U starčevoj oku bio je nekakav sumanuti sjaj. Kupio sam hektar na dobroj anomaliji, postao kralj na vlastitom salasu. Djeca, naravno, sve su to spiskala! Ostala mi samo titula. A ja bih opet natrag među prave gospodare! Za dobru lovu spreman sam na sve, pa i zubima trgati! Vjerujte, imat ćete u meni odanog saveznika!
Znate, novac je najtanji mogući motiv. Istina, danas i jedini preostao, namrštio se Maks. Svi koji su mi dolazili žele isto. Samo, žao mi starče, mlađi su, jači… Vi pronađite nešto mirnije, gospodine Ilija.
Ilan Vikenat Treći! naglasio je starac, gotovo slovo po slovo, dižući se od stola. Hvala na ugodnom razgovoru! Ovdje rijetko tko poštuje barem godine.
Napustio je prostor u stilu propalog plemića, a na njegovo mjesto sjeo je mladić, vitalan, gotovo blistavih dvadeset i nešto godina, koji je za sobom doveo sijedog, mrzovoljnog tipa u blagoj sivoj halji do poda. Mladić se blistavo nasmiješio i bacio nogu na nogu.
Ja sam spreman!
Zdravo… uzdahnuo je Maks, ni ne pokušavajući glumiti entuzijazam. Tko si ti i na što spreman?
Ja sam Izabrani! uzdignute glave odgovori frajer. Ovo je moj proročanin, a naše proročanstvo glasi…
Stop! tresnuo je Maks dlanom po stolu, skoro srušivši pepeljaru. Proročanstva, izabrani, iscjelitelji i vidovnjaci su nešto što Maks ne trpi. Hvala, doviđenja!
Ali zašto, pa proročanstvo…
Maks je glavu sakrio u dlanove pa što katastrofa nije bila dovoljna, nego još i mutanti i fantasti u paketu? Neki su dobili moći, istina, ali dvostruko više ljudi dobilo je trajni poremećaj. Maks je govorio: ne anomalija, nego luđaci i nasilnici će upropastiti svijet, često objedinjeni u jednom čovjeku. Ulice i seoski trgovi vrve ovakvim izabranima, a različiti proročani, svećenici anomalije i šarlatani mogu čitavo selo izludjeti. Većina su muljatori, al nađe se i uvjerenih.
Sretno! odlučio je Maks, odlučan ne trošiti ni sekunde više.
Izabrani je otišao, a s njim i njegov orakul, tromo vukući papuče po zelenom tepihu. Na njegovo mjesto tiho se spustila mlada žena, razbarušenih, svjetlosmeđih kosa prikupljenih u rep. Uniformirani kombinezon bio je prekriven cestovnom prašinom, a zelene oči su blistale kao božićna svjećica očigledni znak mutacije.
Ankica, Anka predstavila se tihim, ugodnim glasom.
Vodička? pitao je Maks, iako je shvaćao.
Pelerinka, kratko se osmjehne Ankica.
Maks je preplanuo vodiči su rijetki, ali normalni. Pelerini su još posebni: oni koji znaju kroz portale voditi i druge, ono što je posebna roba.
Dobro, Ankice, a zašto si ti ovdje? Mogla si kao pelerin doći do bolje i sigurnije zarade!
Ne ide mi za novcima.
Sad si me zaintrigirala. Ajde, pričaj!
***
Vi… svi… umrijet ćete! Neki i prije nego što mislite! opernog kroka šetao je profesor Željezović pred svojom šarolikom grupicom.
Pa to baš i nije motivacijski uvod, šapnuo mu je diskretno Maks.
Upoznali su se u selu pokraj nekadašnje Pule, danas rupe koju je anomalija progutala. Maks, tada glavni inženjer improviziranog servisa, popravljao je sitne tehničke stvari u starom autobusu. Željezović je došao zbog laptopa. Tako nešto nije Maks vidio deset godina da i radi, i nije podložak za tanjure. Brzo su se sprijateljili. Profesor je imao hrpu raznih čudesa s dubokim prtljagom znanja, kao i sjećanja na stara vremena, o struji, vodi iz pipe i životu u gradu.
Dajem vam šansu umrijeti za nešto veliko! nagnuo se profesor. Spasit ćemo čovječanstvo! Vratit ćemo svijet u normalu, granice i ulice bez škripanja zombiranih bicikala!
E, šefe! zagrmjela je grdosija zvan Strelac, pravo ime Kreso, a s njim i dva prateća lika: Metak i Nož. Daj skini te filozofije, idemo odradit posao i podijelit lovu! Te lirske govore ostavi maloljetnicama i njubovima.
Ne trepnuvši, buljio je u Ankicu. Rijetko se tko usudio zafrkavat Kresu, ipak metar devedeset u ramenima odbrani i od trača i od klevete. Metak i Nož su šutjeli: jednom kad progovore, sam Kreso ih razumije, pa stari lokalci sumnjaju postoje li uopće. Vojnici na istu maskirnu uniformu, isti ten, iste balklave Maks je odustao.
Ankica je zafrknula nosom, okrenula se i prekrstila ruke. Vidi se da zna rukovati oružjem: skraćeni Zastavin kalaš s ogrebanim kundakom i oronuli pištolj viri iz futrole, kao stilski dodatak. Ali dijalog s vojskom joj nije bila želja dobila je mjesto samo da bi spasila dragog, koji trune u Citadeli. Sve drugo je ignorirala.
S takim materijalom radim! održi Željezović tužni komentar. U Citadelu idemo u dvije grupe. Prva sa mnom, druga s Maksom! Sastajemo se u stanu koji sam posudio na neodređeno vrijeme.
Zašto ne u birtiji? začudio se mladi bestiolog, Vladek.
Iako je mogao krotiti svako biće što prođe portal, Vladek je teško shvaćao smisao misije. Rođen nakon katastrofe, nije ni znao zašto bi išta mijenjao a anomalije su mu bile svakodnevica.
Imamo pelerinku, bestiologa, profesionalne vojnike, ja sam nada čovječanstva, a Maks… Pa, on je toliki inženjer da zijevnite kad govori našali se profesor. Šalim, šalim! Ni bez tehničara ne bi bilo ništa. Ljudi, mi smo najbolja ekipa! Mijenjat ćemo svijet!
***
Put do Citadele trajao je punih osam dana, a mogao bi biti podloga za nekakav hrvatski SF roman da Maks ima imalo spisateljskog dara. Kako ga nije imao, obećao si da više ne ide kroz portale, makar ga Ankica molila.
Željezović je s vojnom trojkom stigao kočijom par dana prije njih i već je uživao blagodati mikrograda i struje koja se vrtila na agregatima, što su vani bila znanstvena fantastika.
Kak je prošlo putovanje? pitao je profesor, bauljajući po stanu u zelenom frotirnom ogrtaču, kao kadar iz stare Kviskoteke.
Hm… otpuhne Maks, svaljujući se u fotelju. Prvo nas je lovio vampirski ćuk, Vladek ga je smirio. Potom smo bježali od bande sisačkih raskalašnika, a na kraju vojska nam je sve kune pokupila pod prijetnjom streljačkog voda! Al vrijeme odlično, društvo solidno… Znate, prava ljetna turneja.
Super! Željezović je ignorirao ironiju. Noćas idemo! Kreso je ubacio Metka i Noža u stražu Citadele! Pojma nemam kako, ali taj zna sve muljati.
Preostali dan Maks je proveo čuvajući noge koje su brujale kao dva stara motora na jugiću. Samo što je zadrijemao, profesor je pljesnuo rukama polazak.
Do Citadele vodi samo dvoje vrata: glavnim, gdje je sigurnosna kontrola kao u sjedištu HNB-a, ili podzemnim tunelom iz starog instituta. To što je tunel sačuvao maketar, znao je Željezović iz dokatastrofalne dobe, kad je bio ovdje tehnički direktor.
Preobučeni u narančaste halje Crkve Svete Anomalije, grupa je stigla do bočnih vrata. Svećenici su u Citadeli poštovani, pa su, usprkos nervozi i znojenju pod predebelim materijalom, prolazili bez problema. Kreso je samo diskretno mahnuo stražarima znakom beskonačnosti, koji je, zapravo, bio obrub s Naljepnica iz Varteksa.
Na stepeništu su ih dočekali Metak i Nož. Skinuli su brzo tunike, ovdje su mogli biti što jesu diverzanti. Kad su se spustili u podzemlje, maknuše se na stranu dva sada već bivša čuvara, pažljivo složena na hrpi. Pitanje je čije.
Vrlo tanko osiguranje za tajni tunel, zar ne? upita Maks.
Dugačak je 530 metara, edukativno će profesor. Krcat zamkama i čudovištima lutalicama. Samo onaj tko zna kartu može kroz.
O zamkama nismo informirani, prošapće Strelac. A vaš kontakt?
Pokoj mu duši, slegne Željezović.
Očitavši kod na vratima, ona se otvori i otvori se mračan hodnik. Profesor uz naklon upru žnoru Ankici.
Ona se smjelo probije, a za nosom zavonja po vlazi i truleži stara demitizacija Jadranskog podzemlja. Svi se pripiju uz nju kao gospođi generalici.
Pet metara dalje već prilijepe se uza zid. Prateći tihe, neverbalne signale vodičke, Maks je ubrzo prokužio da je prelazak kroz portal zamka identičan dječjoj igri Ne ljuti se čovječe.
Kad je iz portala iskočila dvometarska čeljustava guja, čak su se i Krešini bojeći uspravili. Vladek mirno priđe, nešto promrmlja, i guja se povuče. Bio je to prvi dobar znak te večeri.
Tako su i nastavili: Ankica vodi, Vladek smiruje zvjeri, vojnici zvekeću, a inženjeri love dah. Kad su prošli pola tunela, ugledali su novi prolaz, neosvijetljen, bočno spojen na glavni.
Ovdje prije nije bilo prolaza, šapne profesor.
Rika zvijeri stari tunel pretvori u poprište: šest krakenastih nakaza guralo se s obje strane. Vladek je pokušavao, ali nije išlo čudovišta su brzo napredovala.
Ovdje! tihi krik Ane, prvi put zapravo zapovjedan, i svi nasrnuše u mrak. Maks je trčao kao da mu Uefin predstavnik prodaje novu Ligu Nacija. Udario je u Ankicu, oboje popadaše jedno na drugo.
Tad je grunuo rafal. Pod bljeskom munja, u sjeni, vidio je Kresu, raširenih očiju, i tučnjavu vojske i nepoznatih tipova. Metak ili Nož pitanje je sad jauknuo je, a Maks, ležeći preko Ankice, počeo je pucati naslijepo.
Dosta! grmjelo je. Netko od neprijatelja, guslarskog basa, napravio je stanku. S upaljenim svjetlima, vidjeli su Bura, niskoga, krepka pedesetogodišnjaka. Ja sam Bur, šef sigurnosti Citadele! Imam prijedlog za vas!
Kako nas pronađe? zajeca Kreso.
Ja sam rekao, tiho će Vladek.
Dobri informatori se uvijek nađu, nasmiješi se Bur. Vladek je moj stari poznanik.
Tada je prasnuo metak. Vladek se srušio, a Strelac samo spusti pušku. Još jedan iz ekipe za povijest. Bur prigrli profesora:
I meni je pun nos Vlastelina! Pomognite mi riješiti ga! Krećemo!
***
Maks nije bio za to da se predaju, puste razoružati i paradiraju kao neki cirkusanti kroz grad Citadelu, ali srećom, nitko ga nije pitao. U luksuzno bijeloj dvorani s mirisom lijekova i smilja, ostali su čekali suca i krvnika.
Gurani prema stolu pretrpanom papirima, knjigama i rokovnicima, jedino je Kreso imao izliku ne ustati još uvijek pokapao svoju desnu ruku.
Ušao je Firga, nekad veliki vladar Citadele u izlizanoj plavoj radnoj kuti. O, Željezović! nasmije se Firga, Vidi, vidi, kakve cugere vjetar donosi!
Tu Bur uperi oružje. Ali ne stigne. Ne znaš kako, ali Ankica već ima noževe u ruci dok tresne, Bur pada, a za njim i njegov pomoćnik.
Ankice, dijete! smije se Firga, Lijep posao! Ovdje bez prevaranata se ne može živjeti!
Maks je ostao bez daha. Željezović isto. Sve je opet naopačke.
Ankice, ti si zbog zaručnika… tiho Maks.
Je, evo ga, tu je, Ankica učini korak do Firge, zagrli ga i poljubi u čelo on njoj do ramena.
Vi ste stvarno mislili da top vodič šeta pustopoljinom iz hira? Firga se nasmije. Tražila mi je profesora. Sada je zaslužila ponudu: bit će mi supruga i kraljica Citadele!
Praska novi hitac. Ovog puta, Maks je već odustao od čuđenja.
Previše prevaranata, čak i za Hrvatsku, promrmlja Strelac. Više ga nema.
Pritom Ankica već krvari, a Firga panično pokušava nešto zaustaviti. S druge strane, čuju se sirene i krici straže.
Ajmo! urla profesor, grabi Firgu i šapatom mu prijeti, nož pod bradom. Otvori vrata ili si gotov!
Sine, nemoj ludovati, idemo riješit mašinu i vratiti ljudima normalan život! jeca Firga, otvara vrata skenerom oka.
Ulaze u podzemni laboratorij, prepun treperavih instrumenata. Maks do terminala, Željezović do drugog.
Ovo ti je sve? pita Maks. Htio je pomoći!
Vrijeme je takvo, Maks, grubo! Ispod terminala izvlači pištolj.
Prva i druga paljba, metci udaraju, Maks ne pada. Profesor ispucava sve, Maks u zadnji tren preuzima pištolj.
Bila je ovo najbolja ekipa! nasmije se Maks, milujući opruženo bedro. Svi posebni. I ja isto.
Znaš, u katastrofi sam izgubio vrijeme. Ne starim i metci me ne diraju, Maks lagano.
Lud si… Ti s tom moći, mogao bi zavladati svijetom!
Ja ne želim vladati. Hoću samo vidjeti novi dan ljudskog roda.
Ali to je kaos! S generatorom držimo ljude pod kontrolom! Bez toga anarhija!
Ugasi.
Sad će pucat, promrmlja Željezović i pritisne tipku.
Elektronički sustav zaškripi i povijest Hrvatske počinje novo poglavlje, prazno i spremno na sve.
