Nacrtaj mi bajku
Marinela, kćeri! Imamo ti jednu veliku vijest tata i ja!
Marinela je spretno žlicom nahranila malog Brunu i obrisala mu bradu.
Kakvu?
Imaš radosnu vijest, zlato, dobit ćeš još jednog brata ili sestru! Već sam u četvrtom mjesecu. Zar nije to sreća neizmjerna? majka ju je zagrlila oko ramena. Još jedno dijete! Bit ćemo nas sedmero! Prava hrvatska obitelj!
Marinela nije ništa rekla, ruke su joj pale u krilo, zaboravila je čak i na brata koji, kao da je osjećao težinu trenutka, samo je ozbiljno gledao lice svoje starije sestre.
Što šutiš? majka nije prestajala. Nisi se baš obradovala, kako mi se čini! Marinela, nemoj biti takav sebičnjak! Nemoj me rastuživati, kćeri Antonija je poljubila Marinelu u kosu i izašla iz kuhinje.
Ma, ma, ma! probrbljao je Bruno, pružajući ruke prema sestri.
Marinela je došla k sebi i nastavila hraniti brata.
Sreća Postoji li to uopće, ta sreća?
Sjećala se samo jednog trenutka apsolutne sreće u svom životu. Imala je pet godina i bili su na selu kod bake. Mama je tada čekala Teodora i odlučili su malo pobjeći iz Zagreba. Na ladanju je bilo puno djece, ali Marinela se nije odvajala od majke. Sve dok tata nije rekao da ju vodi gledati konje.
Taj trenutak beskrajnog ushita kad je tata posjeo na konja, Marineli se učinilo da leti sve do neba. Isprva ju je bilo strah, ali onda, kad je konj pomaknuo nogu i ona se čvrsto uhvatila za grivu, nasmijala se i konj je, pravi čudesno, tiho zarzao. Roditelji su zapljeskali:
Nego što, razgovarali ste!
Poslije je molila roditelje da joj dopuste jahati, ali došao je Teodor, zatim Olja, a škola jahanja bila je preskupa. Nije išlo.
Ni danas ne zna zašto baš taj dan čuva negdje duboko u duši. Ponekad, kad joj bude baaad, sjeti se mirisa pokošene trave, Save i onog sunca u majčinu zagrljaju. Danas, recimo.
Oprala je Brunu, posjela ga u krevetić i otišla probuditi Olgu, koju je trebalo odvesti u vrtić. Prošla je kroz vrata dječje sobe i sve joj se zamaglilo, ali stresla se i prisilila na osmijeh. Spavati po dva-tri sata nije lako. Ako joj se posreći, možda odspava danas kad mala bude u vrtiću. Ako i Teodor smisli biti dobar i pomogne pospremiti, možda ostane vremena i za učenje sutra ima ispit.
Sinoć je učila do kasno, ali kad je legla, zaplakala je Olja i morala ju je uzeti k sebi, inače bi držala cijelu kuću budnima do zore, boreći se sa svojim dječjim noćnim morama. Marinela je govorila mami da bi trebali Olgu povesti psihologu, ali Antonija je odmahnula rukom:
Ma kakvi, što ti pada na pamet?! S vremenom će proći!
Marinela je znala da jedino što može jest dovući sestru k sebi. I stvarno, Olja bi se samo uz nju smirila. Za Marinelu, noć bi završavala trenutkom kad bi mala konačno zaspala; bila je navikla spavati lakim snom otkako se Teodor rodio.
U porodici Lovrić bili su četvero djece: najstarija Marinela, osamnaest godina, trinaestogodišnji nestašni Teodor, petogodišnja Olja i jednogodišnji Bruno.
Antonija i Oleg upoznali su se zahvaljujući zajedničkim prijateljima. Anin prijatelj Josip jednom je rekao: Znaš, moj rođak traži ženu, želi veliku obitelj, baš kao i ti! Upoznali su se, kliknuli na prvu. Antonija je kasnije pričala Marineli:
Zamisli, kao da smo se oduvijek znali! Ja krenem pričati, tata završi.
Godinu kasnije vjenčali su se i preselili u mamino nasljeđe, stan na Trešnjevci koji im je baka ostavila.
Živite vi, djeco, možda još dočekam i praunuke.
I dočekala je. Marinela je obožavala prabaku. Uspjela je doživjeti Marinelu, Teodora i Olju. Bruno se rodio kad nje već nije bilo.
Dok je prabaka bila živa, a baka s djedom mogli čuvati, život je bio koliko-toliko lakši. Najteže je Marineli bilo kad je krenula u školu pokidane knjige, šarane bilježnice, posvuda igračke. Koliko god pokušavala sačuvati svoj kutak, majka bi uvijek ponavljala:
Marinela! Nije lijepo biti sebična!
A nije bila. Ni onda ni sada. A kad su se rodili mlađi, sve više joj se činilo da, što god se dogodi, nema ni svoje stvari ni minute samostalnosti.
Pa obitelj smo! A ti mi tako pomažeš! mama bi je zagrlila, a Marinela bi ostavila svoje zadatke i otišla pomagati.
Malo je odahnula tek kad je Olja krenula u vrtić, a Teodor već znao sam pisati zadaću. Ipak, kad joj je bilo najljepše, mama i tata najaviše, veselo, još jedno dijete i Marinela nije ni slutila koliko će joj se zapravo život promijeniti.
Bruno je rođen ranije, s hrpom dijagnoza. Na kraju je, srećom, sve prošlo dobro, ali mama je trčala s njim po bolnicama, a sve kućanske poslove preuzela je Marinela. Bez puno riječi. Samo bi ponekad, pred noć, dok bi spremala zadnji tanjur, poželjela nestati negdje daleko i samo crtati ili slušati glazbu.
Dok je prabaka bila živa, vodila ju je u Učilište za likovnu umjetnost. Samo godinu, ali za Marinelu to je bio svijet snova gdje je mogla stvarati svoje bajke. Kad je prabaka oboljela, više nije imao tko voditi je. Mama je radila, brat se rodio… Novca nije bilo za boje ni platna. Ostale su joj tempera i običan blok iz Konzuma, ali to joj je bilo dovoljno da pobjegne u maštu da bude princeza, ratnica, čudo među vilama i jednorozima. Maleni bi satima promatrali sestrine crteže. Za to vrijeme pričala bi im bajke koje je sama smišljala. Tako su večeri postale posebne umjesto vike, vladala je čarolija.
Marinela, nacrtaj bajku!
I sutra ujutro ponovno sve u krug. Pranje, hranjenje, škola, vrtić… Navikla je na takav ritam, znala koliko je mami teško. A ponekad bi samo poželjela otići u šetnju s prijateljicama ili u centar na film. One su odavno prestale zvati, znajući kakav će uvijek biti odgovor:
Ne mogu. Moram doma, mama me treba…
Tek prije mjesec dana, neurolog je konačno skinuo zadnju dijagnozu Bruni i Marinela je pomislila još malo, pa će i on u vrtić, konačno ću imati barem sat vremena za sebe.
Neću.
Duboko je uzdahnula. Sad se više ništa neće promijeniti. Mora samo ići dalje i gurati.
Brzo je nahranila Olgu, pomogla joj da se spremi i, pogledavši na sat, shvatila je da kasne.
Olja, požuri!
Marinela, kupi kruh kad se vraćaš! doviknula je Antonija iz dnevne.
Marinela je samo kimnula rukom. Dan je proletio u trku, a tek navečer sjetila se svog tajnog plana”. Morala je još ujutro provjeriti poštu, ali nije stigla. Gasila je štednjak nakon marende i istjerala Teodora iz fotelje za računalom.
Meni treba samo minuta! Jesi napravio zadaću?
Nemoj sad, još samo jedan level mi fali!
Ako ti mama nađe, dobit ćeš level! Trebaš pomoć?
Ajde, ajde, samo da igram još malo…
Ja sam rekla, minuta! Završi ću za čas. Marinela je otvorila mail i odmah ugledala poruku koju je čekala. Pažljivo je duboko udahnula. Bojala se otvaranja a što ako…
Teo, skuhaj mi čaj dok ja ovo pročitam, pa ću ti pomoći oko zadaće.
Dobro! izašao je iz sobe, a Marinela je prešla mišem preko poruke i kliknula.
Za manje od minute cijeli stan je odjeknuo urlanjem, a Teo je umalo prosuo čaj kad je sestra skočila od sreće, tapšajući rukama i smijući se kroz suze.
Uspjela sam! Teo, uspjela sam!
Što to? gledao je zatečeno. Nije se sjećao da je Marinela ikad bila ovako radosna.
Poljubila ga je u nos, zgrabila šalicu i rekla:
Kasnije ću ti ispričati. Ajde, da te ne zakasniš. Sad ću ti pomoći s algebrom.
On je sve zaboravio, izvadio knjigu, Marinelina glava još je vrtjela ono što je pročitala u poruci iz Male škole izdavača gdje je poslala svoje priče s ilustracijama. Dvije godine pripremala se na ovaj pokušaj. Vidjevši oči mlađih svaki put kad im priča novu bajku, pitala se možda još nekom djetetu može uljepšati dan? Pretvoriti ljubav u nešto veće…
I eto ga! Pozvani su je na razgovor. Samo još da nagovori roditelje. I pronađe novce za put e to je već problem, jer viška u kući nikad nije bilo.
Marinela, ne znam… Što će im tvoji crteži? Ima profesionalaca i ilustratora koliko hoćeš…
Ali mama, ako su me zvali, valjda im se nešto svidjelo?
Možda… Ali znaš da nemamo za put i prenoćište. Bruni treba novi ciklus terapije to je važnije. A i meni… brzo će analize, moraš to razumjeti.
Marinela je klonula. Mama uvijek ima pravo.
Pokušat ću nešto zaraditi. Svjetlana je spomenula da je u kafiću potreba za konobaricama…
A tko će onda pospremati? Neću stići sama. Ne, nisi ti tu još potrebna raspravljat! Antonija je ustala i otišla kupat Brunu, a Marinela je zagrizla usnu, tjerajući suze. Nije joj promaklo ni Oljino zabrinuto lice. Prijateljski joj se stisnula uz rame.
Nemoj plakati!
Marinela je nju čvrsto zagrlila.
Neću, obećajem!
Što ja to plačem, stvarno… Trebam smisliti gdje i kako zaraditi, a kako organizirati doma kad odem. U pismu je stajalo da je poziv važeći mjesec dana to mi je šansa.
Poljubila je Olgu i spustila je na pod.
Idi pogledaj je li mama Brunu okupala. Onda ideš ti. Što si danas radila da si crvena i iza ušiju?
Crtala sam!
Bravo, vrijednica! nasmijala se Marinela.
Dok je Olga trčala prema kupaonici, Marinela je stigla nazvati Svjetlanu.
Svet, ima mjesta sad za jutarnju smjenu?
Ima, ali… Škola?
Još malo ispita, pa praznici. Ujutro ću svratiti na jedan sat, pa mogu do večeri raditi.
Dogovorit ću s gazdaricom, treba joj netko za zamjenu. Javim!
Hvala ti!
I Svjetlana se stvarno izborila. Tri tjedna Marinela je radila, nije to bilo bog-zna koliko, ali kad je zbrojila, shvatila je da joj je dosta za putovanje pod uvjetom da pazi svaki euro.
Navečer je ponovno sjela s roditeljima za stol.
Skupila sam novce, dovoljno za put i prenoćište. Molim vas, mama, tata, dopustite mi. Samo jednom se ovakva prilika pruži…
Opet? Već smo pričali! Antonija je lupila šalicicu. Glupo je to… Ne vjerujem da tvoji crteži mogu biti bolji nego profesionalnih.
Nisu samo crteži, mama. I priče su moje…
Svejedno! Ljudi za to godine uče… Što ti to donosi? Ako te odbiju, što onda?
Onda barem znam da sam pokušala…
Čuj, Marinela je u pravu! prekinuo ih je Oleg. Bolje pokušati pa pogriješiti, nego žaliti cijeli život. Nemamo puno, ali za ljeto smo malo stavili na stranu…
Tata! More… Dvije godine štedimo naricala je Marinela u suzama.
Do mora nećeš ni doći, treba ti to više sad, dobro? Što kažeš, Antonija?
Antonija nije imala izbora, kimnula je suznih očiju.
Hvala vam! Marinela ih je zagrlila i istrčala iz kuhinje.
Oleg…
Što? Priznaj si pretvorili smo je u pastiricu i spremačicu!
To nikad nisam htjela…
Dovoljno je napravila za nas. Vrijeme je da mi njih podržimo.
Možda si u pravu…
Kroz dva dana cijela obitelj dočekala je Marinelu na Glavnom kolodvoru.
Javljaj se često, čuj? Antonija ju je stisnula. Sretno, Marinela!
Tjedan dana kasnije vratila se Marinela s uvjerenjem da sad može sve. Možda će to biti i samo mala knjižica, s tek dvije-tri priče, ali prva. To joj je bilo dovoljno.
Tko je doma? otvorila je vrata.
Iz sobice joj je uletjela Olja i zagrizla joj se oko vrata.
Došla si! I znaš što? Dobit ćemo sestru!
Isprva nije shvatila, a onda je nasmiješeno zagrlila sestricu.
Divno! Sad ćeš i ti biti starija sestra!
Vau! Morat ću biti hrabra! Možda bude i ona strašljiva?
Neće biti, ti ćeš ju čuvati.
Hoću! Olja je stala stisnuti šake.
Naša ratnica! pomilovala ju je po kosi. Gdje su svi?
Pripremali su ti iznenađenje. Hajde!
Olga je povukla sestru u dječju.
Pogledaj!
Marinela je stala. Najveća soba u stanu više nije bila prepoznatljiva. Nema više svakojakih kreveta, sad je bila pregrada koja je skrivala njezinu novu oazu. Kad je prošla iza, ostala je bez teksta.
Što kažeš, Mila? Sviđa? Antonija ju je zagrlila. Sad imaš svoje mjesto. Možeš samo povući panele i imaš svoj kutak za rad. Brinuli smo hoćemo li sve stići do tvog dolaska.
Mama… Predivno je… Hvala ti! suze su joj pošle.
Zaslužila si kutak i mir. Oprosti, što nisam prije shvatila… Toliko si godina sve radila za mene, a kad si ti trebala pomoć…
Ma, pusti, mama. Da nije bilo svih vas, ne bi bilo ni mojih priča. Sve je dobro, stvarno.
Hajdete, spremali smo tortu! povukao je Teo sestru.
Te je večeri Marinela po prvi put poslije dugo, osjetila da ima još jedan sretni dan za svoju kasicu uspomena. O budućnosti nije htjela još govoriti nikome planirala je možda otići u Rijeku, pisati dalje i učiti. Naravno, ne bi napustila faks, a ni svoju obitelj; treba pomoći kad se rodi beba. Ipak, odlučila je mora ići dalje, svoj put. Pomoći se može na razne načine.
Pet godina kasnije u tom istom krevetu sjedila je Olja, mazila po kosi Katju, a kraj njih je Bruno već spavao. Najšarenija knjiga, koju je Olja držala pročitanu na koljenima, bila je najdraža cijeloj djeci.
Kako i ne bi bila, kad ju je napisala i nacrtala njihova omiljena, jedina Marinela. Živjela je sad daleko, ali dolazila kad god može. Tada bi Olja, isto kao i prije, ležala uz sestru i tiho šaptala:
Mogu li opet biti mala?
Olja bi zatvorila zadnju stranicu i rekla:
Nije lako biti princeza. Sjediš i čekaš da te netko spasi. Dobro da su Marinelini junakinje drugačije sama je pobijedila zmaja, spasila kraljevstvo. Super, zar ne, Katja?
Mmm! odmahnula je pospana Katja.
Starija sestra nikada ne uči na loše! Ajde, spavaj, sutra vrtić, a za vikend Marinela opet dolazi. Možda donese i novu knjigu, saznat ćemo hoće li princeza sresti svog princa.
Olga se nasmijala u sebi. Hoće, sigurno! I tko zna, možda će uskoro i mali princ doći na svijet, a ona postati teta, ne samo starija sestra.
Poklopila je Katju dekicom, sklonila autić koji je Bruno ostavio pokraj glave, upalila noćnu lampicu i na sekundu zastala ispod fotografije najdraže sestre što je visjela na zidu. U nježnom, srebrnastom svjetlu Marinela u bijeloj vjenčanici bila je prava hrvatska kraljica iz bajke.
Ma kakva princeza! Kraljica prava! prošaptala je Olja, dotaknula staklo i krenula leći. Sutra je puno obaveza. Glavno je da se ne zakasni, da Katja ne kasni u vrtić.
Zaspala je s osmijehom, sretna što život uvijek nađe način za još malo bajke.
