Na rubu
Soba je tonula u prigušeni sjaj stare stolne lampe, bacajući duge sjene po zidovima. Na stolu su se gomilali papiri; otvoreno prijenosno računalo treperilo je zatamnjenim ekranom, dok je u kutu stajala dječja kolijevka, odakle se razlijegao tihi, ali uporan plač. Ivan je naglo zalupio laptop, zvuk se odbio od zidova stana i prekinuo tišinu, zbog čega se Marija trgnula.
Rekao sam ti da nije trebalo ostavljati dijete, njegov glas bio je grub, s tonom nervoze koji više nije pokušavao sakriti. Odmaknuo se, protrljao rukom po kosi kao da pokušava skupiti misli, ali nije pomoglo. Da si me poslušala, sad ovoga ne bi bilo!
Marija je ostala kao ukopana. Stajala je uz kolijevku, pritišćući uz prsa sitan zavežljaj. Mali Fran je jecao, lice mu naborano od plača, dok mu je Majka tiho pjevušila uspavanku, premda joj je glas drhtao. Pogledala je u Ivana oči su joj bile pune suza, ali nije dopuštala da preko ruba padnu.
Vlastitog sina zoveš problemom? tek na tren je progovorila, jedva čujnim, izmoždenim glasom, kao da joj je svaka riječ težila tonu. Gutnula je, pokušavajući zaustaviti drhtaj, ali nije uspjela.
Da, problem! Ivan je grubo ustao, stolica je uz tresak pala na pod. Nije pogledao suprugu oči su mu bile prikovane uz raštrkane papire, kao da mu je to jedino važno. Tisuću puta sam ti objasnio, sad mi je ključno razdoblje na poslu. Novi projekt, traži maksimalnu koncentraciju!
Nervozo je skupljao papire u fascikl; listovi su šuškali, neki ispadali, ali ga nije bilo briga. Prsti su mu podrhtavali dok je zatvarao patent od torbe za laptop.
Kud ideš? napokon je Marija skupila hrabrost, otrgnula pogled s djeteta, očiju punih nesigurnosti i tihe jeze. Podsvjesno je privukla Frana bliže, kao da ga želi zaštiti od onoga što će se dogoditi.
Ivan je zastao u hodniku, ne okrećući se. Ruka mu je grčevito stezala ručku torbe, prsti su mu bili bijeli od napetosti. Duboko je udahnuo, skupljajući snagu za novu rečenicu, pa tek tada promucao:
U hotel. Kasnije ću iznajmiti stan, evo, pripremi mi stvari. Moram raditi, ovdje u ovom kaosu ne mogu! napokon se okrenuo. U pogledu nije bilo samo ljutnje; sijevalo je nešto mračnije, kao gađenje prema toj situaciji. Ti si htjela dijete? Evo ga, pa se snalazi. Ja moram raditi!
Lupio je vratima za sobom. Zrakom je odjeknuo udarac, i čak je Fran na trenutak utihnuo, prestrašen. Marija je ostala stajati sama, stežući dijete uza se, ramena su joj drhtala, suze su se slijevale niz obraze, ali nije prestajala pjevušiti, kao da uspavljuje i sina i samu sebe.
Nakon nekog vremena srušila se na najbližu fotelju, jedva se držeći na nogama od neprekidnih, neprospavanih noći. Fran je opet počeo cviljeti, najprije tiho, a onda sve jače dok glas nije ispunio cijelu sobu.
Pokušala ga je umiriti nježno ga ljuljajući, ali nije ju čuo, nije prestajao. Sitno lice mu se boralo, šakice stiskale, urlik mu se pretvarao u prodoran jecaj. Marija je zagrizla usnicu, osjećaj nemoći je rastao. Prošli su sve pedijatre, napravili pretrage, svi su rekli isto: dijete je zdravo. Kako? Zašto cijele dane i noći vrišti, ne spava, ništa ne pomaže?
Ruke su joj podrhtavale, ali ne od težine djeteta, nego od iscrpljenosti, očaja, uvjerenja da nešto radi pogrešno. Umalo joj je Fran ispao, u zadnji ga je čas primila drugom rukom. Srce joj je stegnuo strah: Što sa mnom nije u redu? Nisam sposobna ni dijete držati…
Ne mogu više… Preumorna sam! izletjelo je iz nje, glas joj je pucao kao gitara kojoj se kida žica.
Lagano je položila sina u kolijevku. On je odmah počeo još jače vrištati, ali je, stisnuvši šake, natjerala samu sebe da odstupi. Noge su joj klecale, ali se povukla do prozora i naslonila čelo na hladno staklo.
Vani se prostirala dječja igraonica. Šarene ljuljačke, tobogan, pješčanik sve joj se činilo stranim, dalekim svijetom gdje su druge mame zadovoljne, sve im ide od ruke. Tamo su trčala starija djeca, smijala se, gurkala, gradila kule od pijeska. Jedna djevojčica od pet godina visjela je na preči, a njezina mama s klupe joj se toplo smiješila.
Gledala je u njih i nije mogla skrenuti pogled. U grudima je nešto stezalo, grlo joj je bilo presuho. Tako treba biti pomislila je. Tako izgleda normalan život.
Očigledno sam previše požurila. Nisam dorasla biti majka… prošaptala je, a suze, koje je mjesecima gušila, napokon su slobodno potekle.
Nije jecala samo su suze tiho klizile i kvasile joj lice. Obraze je brisala nadlanicom, ali su odmah navrle nove. Fran je još plakao, ali njezin je očaj držao na sigurnoj udaljenosti, kao da je u drugoj stvarnosti usamljenoj, hladnoj, prezasićenoj sumnjama.
Duboko je udahnula, pokušavajući se sabrati. Moraš se skupiti. Ne smiješ odustati, ponavljala je u sebi, ali unutra je sve vrištalo: Ne mogu više. Stvarno ne mogu.
S mukom je koračala natrag, uzela Frana u naručje. Nije imala srca pustiti ga da vrišti. Ali umor…
A prije samo godinu dana skakala je od sreće, kada su se pojavile dvije crte na testu. Stajala je pred ogledalom u kupaonici, stisnute šake s plastikom od testa, nisam mogla vjerovati sreći. Oči su joj sjale, osmijeh joj nije silazio s usana onaj iskreni, od kojeg te bole obrazi. U mašti je već vidjela kako će reći Ivanu, kako će se zagrliti, kako će sanjariti zajedno o budućnosti. Mislima je crtala slike: topli dom, dječji osmijeh, šetnje u Maksimiru…
Dočekala je večer, kupila njegovu omiljenu štrudlu od sira, upalila svijeće. Kada je došao s posla, s uzbuđenjem mu je predala test.
Ivane, čekamo dijete! izletjelo je iz nje, gotovo u suzama od radosti.
Ivan je pogledao test, zatim nju. Na licu mu se zadržala neka sjena nije to bila sreća ni strah, nego prije zbunjenost. Polako je sjeo na kauč, još uvijek držeći taj sitni predmet, ne znajući što bi.
Marija, nije sad najbolje vrijeme za dijete, rekao je tiho, birajući svaku riječ. Znaš kakva je situacija na poslu. Za šest mjeseci sam u novom projektu. O tome ovise svi naši planovi. Mala će beba samo odvući snagu.
Marija se ukočila. Osmijeh joj je izblijedio, ali se natjerala opet osmjehnuti kao da će to išta promijeniti.
Bit će super, vidjet ćeš! krenula je k njemu, primila ga za ruke, nastojeći prenijeti svoje oduševljenje. Mi tebi nećemo smetati. Ja ću sve sama, nećeš ni primijetiti promjenu. Sve ćemo zajedno!
Ivan je odmahnuo glavom, polako izvukao ruke. Nije je htio povrijediti, ali više nije mogao glumiti.
Znaš i sama da djeca ne spavaju noću? obratio joj se mirno, ali odlučno. Imaju grčeve, traže brigu. Ne možeš sama sve. A ja ne mogu biti podijeljen između posla i kuće. Dijete nije igračka, da ga ostaviš pa ga nema.
Marija je zastala. U grudima ju je probolo, ali prkosno je stisnula šake.
Naći ćemo rješenje. Ma, dijete je sreća! Pomagat ćemo si…
On je polako odmahnuo, pogled mu je bio negdje daleko.
Marija, nisam spreman. Sad sigurno ne. Pričekajmo da situacija na poslu bude sigurnija.
Nije ništa rekla. Svijeće su titrale, štrudla ostala netaknuta. Sreća, koja joj je sat ranije bila cijeli svijet, sada je izgledala daleko, nestvarno. Ali nije se predavala, hvatajući se za slamku nade nije valjda moguće da najveća sreća postane problem.
Ma, sve to znam, odmahnula je rukom, kao da progoni obad. Sve moje prijateljice već imaju djecu, pa i ja želim!
Govorila je vatrenim očima, zamišljajući šetnje Zrinjevcem s kolicima, kako će ponosno pokazati dijete frendicama: Vidite kak je sladak! U njenoj glavi majčinstvo je bilo stalna fešta i fotke sretne obitelji.
Samo tebe upozoravam, Ivan je predahnuo, protrljavši sljepoočnice; vidjelo se da ga hvata glavobolja. Neću imati vremena za pomoć. Posao mi je pun, svaki dan novi problemi, sastanci, rokovi. Čak ću i vikendom raditi.
Gledao ju je pomno, nadajući se da će ozbiljno shvatiti situaciju. No, Marija se samo osmjehnula, kao da ga se sve to ne tiče.
Ja ću sama, ponovila je, ispravivši leđa, dokazujući sebi svoju odlučnost. U krajnjem slučaju zvat ću mamu. Uvijek voli čuvati unuka.
Ivan ju je gledao još jednom to lice puno iščekivanja i prkosa nije se dalo obeshrabriti. Shvatio je da je rasprava uzalud.
Dobro, zaključio je u sebi. Pripremit ću što više mogu dok još imam vremena.
Bacio se na organizaciju: sastavio popis urediti dječju sobu, kupiti sve potrebno, pronaći dobru privatnu polikliniku. Temeljito je radio: angažirao dizajnera, naručio krevetić, proučio najbolje bolnice, dogovorio konzultacije.
Marija je slušala sve preporuke liječnika. Prvi mjeseci su prolazili dobro s veseljem je birala odjeću, uređivala kutak za sina, sanjala o tome kakav će biti. Ali što je trudnoća više odmicala, dani su sve teže prolazili.
Male životne radosti su nestajale. Nije više mogla navečer na kavu s curama, ne na koncert, ni prošetat gradom dok ne otpadne od umora. Ni štikle više nisu bile njezine noge su oticale, leđa boljela, noći su bile besane: prevruće, prehladno, beba udara.
Isprva je ignorirala sve tegobe, uvjeravajući se: Prolazno je. Onda stiže sreća. Ali dani su prolazili, iscrpljenost rasla, pa se često iživljavala na sitnicama na redu u ambulanti, na Ivanovom kasnom dolasku, na bolnim pokretima.
Ponekad, noću, brojala je dane do poroda, ne više s radošću, nego s umornom čežnjom: Još malo pa gotovo. No, duboko u sebi znala je: što ako bude još teže kad se Fran rodi?
Napokon je došao taj dan. U osječkoj bolnici prepune svjetla, razlegao se prodoran plač Fran se rodio. Liječnica je s osmijehom prenijela bebu Mariji:
Čestitam, mama, pravi dečko četiri i dvjesto, dužina pedeset i šest centimetara.
Marija, preumorna ali sretna, stisnula je uz sebe to toplo, sićušno biće. Suze su joj navirala od sreće, gledala je sićušne prstiće, nosić, naborano čelo sve joj je bilo čudesno. Evo ga, moj Fran, šaptala je, ne vjerujući.
Prvi dani kod kuće prošli su u magli Marija je ustajala i na najmanji zvuk, stalno provjeravala diše li dijete. Prematavala ga, hranila, ljuljala. I dalje je vjerovala da će se naviknuti, da će ubrzo sve sjesti na svoje mjesto. No vrijeme je prolazilo, a svaki dan je bio sve gori.
Fran je plakao i dan i noć. Njegov glas punio je stan, urezivao se u Marijine sljepoočnice. Isprobala je sve: mijenjala položaj hranjenja, provjeravala temperaturu, ljuljala ga, pjevušila. Ništa nije pomagalo. On je vrištao, ona tonula dublje u očaj.
Baka je došla treći dan nakon otpusta s vrećicama pelena i bočica, spremnom na savjete. Prvih nekoliko dana joj je pomagala mijenjala pelene, kuhala, dala joj malo sna. No već petog dana, dok je pakirala torbu, izjavila je:
Kćeri, dosta sam tu, kasnim sa svojim stvarima. Imam vrt, susjedi sam obećala pomoći s krastavcima. Žao mi je, ali ne mogu dulje ovdje biti.
Marija je kimnula, skrivajući koliko su je te riječi zaboljele.
Naravno, mama, razumijem, šapnula je dok ju je ispraćala.
A muž… Ivan se trudio. Dolazio bi s posla, umoran, pokušavao se smiješiti, pitao: Kako ste? Ali brzo bi zazvonio mobitel, odgovarao bi, otvarao laptop, duboko tonuo u papire. Katkad bi se Marija pokušala izboriti za trenutak njegove pažnje:
Ivane, vidi, Fran opet plače. Hoćeš ga neko vrijeme držati?
Marija, moram dovršiti izvješće. Za sat vremena obećam, odgovarao bi bez podizanja pogleda.
Sat kasnije, on bi zaspao za stolom, a Fran je i dalje plakao.
Taj večer bio je prijelomni…
*****************
Vrata su za Ivanom tresnula. Marija je ostala sama, stisnuta uz prozor, s uplakanim Franom uz sebe. Vani su polako padale prve pahulje snijega na hladni prozorski lim. Nije ni primijetila kad su se vrata opet otvorila, nije čula korake toliko je bila izgubljena u mislima.
Oprosti mi, začuo se Ivanov glas iza leđa.
Marija se trgnula i još jače stisnula sina. Nije htjela pogledati Ivana bojala se da će još više zaplakati ako mu pogleda u lice.
Sve sam srušio na tvoja leđa, potpuno zanemarujući tvoje osjećaje, nastavio je, a u glasu mu se začuo nježniji, neočekivan prizvuk, drugačiji od svega ranije.
Napokon se okrenula. Ivan je stajao sasvim blizu, u očima mu nije bilo samo umora, nego iskreno kajanje. Prišao je ne gubeći iz vida Frana, nježno zagrlio Mariju, provukavši joj ruku kroz kosu, kao nekad kad joj je bilo teško na početku njihove veze.
Angažirao sam dadilju. Dolazi za sat vremena, moći ćeš odspavati, okupati se, ili samo sjediti u tišini što god želiš.
Marija je zajecala. Suze, koje je toliko dugo zadržavala, sad su samo tekle, ali više iz olakšanja nego bola. Prislonila je glavu Ivanu na rame, osjećajući da ju napetost što je tjednima stezala konačno popušta.
Oprosti što nisam vidio kako ti je teško. Mislio sam, ako zaradim dovoljno, to je dovoljno. Ali zapravo si trebala mene, a ne novac, šaptao je, držeći ju što jače.
Marija je podigla pogled, pokušala nešto reći, ali riječi nisu izlazile. Samo mu se još čvršće privila uz prsa, osjećajući kako joj srce po prvi put polako pada na mjesto, a Fran se utišao, s nosićem u njenom ramenu.
U tom trenutku, svi problemi neprospavane noći, suze, samoća nekako su izblijedjeli. Ostala je toplina Ivanovih ruku, tiho Franuovo disanje i sigurnost: nije više sama. Imala je nekoga tko je uz nju, tko će s njom dijeliti i radosne i tamne trenutke.
Ivan ju je i dalje dragao po glavi, govorio riječi utjehe, a Marija je napokon pustila da popusti otpor. Po prvi put nakon dugo vremena, osjetila je da bi stvarno moglo sve biti u redu. Da će izdržati. Zajedno.
Ozbiljno? Dadilja dolazi za sat? tiho je upitala Marija, u glasu još ostatak sumnje bilo je dugo od kad je mogla vjerovati u promjenu.
Naravno, Ivan se nasmiješio i pomilovao joj neurednu kosu. Previše sam se zanio poslom. Ali… drugačije ne ide, previše je toga na kocki! A ti… nisi stroj, trebaš pomoć i predah.
Mariji je knedla stala u grlu. Željela je nešto reći, ali umjesto toga opet su navrle suze.
Žao mi je što nisam vidio kolika ti je težina, tiho je nastavio Ivan, još jednom je zagrlio. Obećajem, odsad ću se više truditi. Pronaći ćemo rješenje.
Nježno je uzeo Frana od nje, čvrsto ga pritisnuo uz prsa. Dječak se pomaknuo, ali nije zaplakao očito su i očinske ruke bile dovoljno utješne.
Sve ćemo izdržati! Ivan ga je lagano ljuljao. Učimo svaki dan, nitko nije savršen.
Marija je gledala njih dvojicu i iznutra ju je grijao zaboravljen osjećaj nada. Primijetila je kako je Ivan ostarijeo u tih nekoliko mjeseci: nove bore u kutovima očiju, malo sijedih. I on je bio umoran, samo je bolje skrivao.
Nisam ni slutila kako je teško, priznala je brišući suze. Mislila sam da će biti kao kod frendica: dijete spava, ja se sredim, idemo u šetnju, sve krasno… A ovo dani i noći bez sna, stalni plač, ne stignem ništa…
Nitko nas nije učio biti roditelji, uzdahnuo je Ivan, spuštajući Frana u kolijevku. Ali učiš malo po malo. Zajedno.
Pomože joj sjesti na kauč, ogrne ju dekicom.
Sad sjedi, odmori. Ja ću skuhati čaj. Onda stiže dadilja pa ćeš stići i okupat se, i odspavati, i raditi što te veseli. Hoćeš da kasnije zajedno gledamo film?
Marija je kimnula, osjećajući se napokon slobodno bez straha da će svaki šum ili jecaj Frana biti samo njezin posao.
Ivan je otišao u kuhinju, a kroz stan se proširio miris svježe kuhanog čaja. Ubrzo se vratio s dvije šalice.
Znaš, razmišljao sam… Možda bi bilo dobro imati dadilju svaki dan? Barem na nekoliko sati? Da možeš prošetati, otići na kavu, družiti se s prijateljicama.
Marija ga je iznenađeno pogledala:
Ozbiljno?
Najozbiljnije. Ne trebaš biti zatvorena u stanu. Pronaći ćemo sigurnu dadilju da nam pomaže, a ti ćeš imati vremena za sebe. Roditeljstvo ne smije biti samo pelene i umor. I ti zaslužuješ osjetiti sreću.
U tom trenu je zazvonilo na vratima. Ivan je ustao:
To je sigurno dadilja. Idem ju dočekati.
Dok je u hodniku razgovarao sa sredovječnom ženom, Marija ih je pratila pogledom. Dadilja se blago smiješila, govorila sigurno, Ivan joj je objašnjavao kako držati Frana, kako ga umiriti.
Kada su došli u sobu, dadilja joj se obratila:
Dobar dan! Ja sam Helena. Pomagat ću vam oko malenog. Sve će biti u redu, ne brinite.
Njezin je glas bio nevjerojatno topao i siguran, Marija se nehotice opustila.
Hvala Vam, prošaptala je.
Eto, Ivan je nježno obgrlio oko ramena. Sad odi odmoriti. Idem ti pripremiti krevet.
Otpratio ju je u sobu i nježno namjestio pokrivač.
Samo mi se javiš ako što trebaš. Tu sam.
Zatvorila je oči, osjetivši kako napetost i iscrpljenost napokon popuštaju. Negdje iz daljine čuli su se veseli razgovori Ivana i dadilje, tiho frktanje Frana. I prvi put nakon duuugo vremena, pomislila je možda će zaista sve biti u redu.
Možda stvarno mogu izdržati.
Zajedno.
