Obiteljsko blago
Ne! Nemoj me nagovarati, mama! Svejedno ću to napraviti!
Marica, zašto?! Objasni mi, zašto ti je to potrebno?
Zato što on uđe u sobu cijelu minutu prije mene! Zato što ne mogu gledati sebe u ogledalu! Zato što nikada neću uspjeti imati normalan život! Neću imati muža ni djece! Bože, mama! Zar ne razumiješ?! Marija je briznula u plač i bacila četku u nesretnog Žarka.
Jastuk koji je Žarko marljivo češao kandžama, slušajući svađu koja se odvijala iznad njega, sama je Marija izvezla za baku. Ali velika svađa podijelila je obitelj u dvije strane i jastuk je završio kod nje. Ruže na baršunu sada su krasile sobu mlade Marije, povremeno pretrpjevši žestoke napade svojeglave mačke roda Horvat.
Mačak je došao u njihov dom zahvaljujući Mariji, koja ga je spasila iz ruku zločestih susjedskih mladića. Oni su vjerovali da, ako već nema svog vlasnika, nitko ga neće zaštititi. Nisu poznavali Mariju. Iako je njezina mama željela da bude nježna i lomljiva poput papirnog cvijeta, a tata je želio malo više žilavosti. Pa je Marija nosila crni pojas iz karatea i cijela polica bila je puna zlatnih pehara. Svaki put kada bi morala brisati prašinu s njih, iznova ju je to izluđivalo. Njezina mama nije dozvolila da ih maknu ipak, podizali su samopouzdanje kćeri.
Sportski uspjesi došli su u pravo vrijeme. Vesela družina dobila je lekciju, a Marija je postala vlasnica tada kržljavog, polućelavog mačka s nakaradno golim repom. No, rep se brzo preobrazio, a biće naraslo u pravu krznenu nadmoć, uvjerenu da Marija pripada njemu i da se više ništa ne mora brinuti osim dopustiti joj povremeno da ga mazi iza uha.
Na dan kad je Žarko priznat kao član obitelji, Marija se iz Muzičke akademije vraćala ljuta i utučenija nego ikad. Pripreme za natjecanje nisu išle po planu. Prsti, koji su inače jurili preko tipki, trzali su se i odbijali suradnju čim bi u učionicu ušao njezin kolega Ivan.
Ivu je poznavala cijeli život: prvo škola pa glazbeno učilište u Zagrebu, a onda… par mjeseci razdvojenosti ljetni praznici, pa Ivin odlazak zbog obitelji i Marija se preplašila trenutka kad su se opet sreli. Kad ju je privukao uz sebe, nešto pričao ostalima, ona je ostala nepomična. Prvi put osjećala je čudnovatu, gotovo neizdrživu sreću. Inače bi ga nježno laktom odgurnula, možda i udarila u šalu po glavi, ali sada joj se nije dalo. Željela je samo stajati, osjetiti toplinu njegove velike ruke na ramenu još dugo.
Kad bi Ivan odjurio s notama u ruci u dvoranu pjevajući o svom povratku, Marija je samu sebe korila. “Zbilja, jesi luda…”, mrmljala je potiho. Ali taj osjećaj sada je, jednom pušten s lanca, stalno bio tu. Pogledom je pratila svoga raščupanog “princa”, i samo bi spustila trepavice kad ju je primijetio.
Miješanje lijepog i bolnog boljelo ju je i veselilo istodobno. S jedne strane željela je reći Ivanu svoju istinu, a s druge toliko se bojala da bi i sama pomisao na sve to uzrokovala ledene prste i mrak pred očima.
Marija je patila.
Nitko nije znao što se kod nje zbiva. Mama, uvjerena, ne bi ni pokušala shvatiti. Tako je Mariji barem izgledalo, ali nije ni pokušavala pričati o prvoj ljubavi.
S mamom je imala kompliciran odnos. Voljele su se do ludila, ali… Svaka je znala koliko joj je karakter nezgodan i naučile kako ponekad treba zagrizti jezik kako ne bi povrijedila onu drugu. Ali to nije uvijek uspijevalo. Tako je, kad bi planuo mali muk, Marija tiho zatvorila vrata pred nosom mame, a u kući nastala tišina.
” Kulturno uništavanje,” govorila bi baka Marija, dok je još sve bilo mirno, a kasnije bi dodala: ” Fenomenalna glupost!”
Iako se s time slagala, nije znala ni željela ići protiv tradicije obiteljskog šutanja. Ipak, makar bi gotovo uvijek ona prva pružila ruku za mir.
Znala je koliko je mama voli. Ljubav toliko jaka, da je graničila s boli. Za Albijanu Horvat nije postojalo ništa važnije od kćeri, znala je to Marija. I znala je da zbog njezine brige mama bi kćer stavila pod stakleno zvono, okovala lancima i držala podalje od svega zla. Štitila ju je na sve moguće načine. Zato, osim škole, pokoje izlete i ljetovanja, Marija nije znala za svijet. U kamp nikad nije išla, s prijateljicama je bila samo one koje je mama odobrila. Ali to nisu bile njezine prijateljice Ljerka ju je stalno zadirkivala, izmišljala joj razna imena, a Borna je već prvi dan odlomio glavu njezinom najdražem plišanom medi: “Tako mu i treba!”
Zašto nije shvatila ni tada ni sada, ali svaki put kad bi Borna došao na vrata, Marija bi digla frku.
” Šteta što se djeca nisu složila. Bili bi divan par!” žalila je Bornina mama. Ali Ljerkine lažne utjehe su joj išle na živce.
” Albijana! Nemoj slomiti dijete!”, Marija bi se zaštićivala uz baku, dok je ova korila njezinu majku. ” Daj joj mogućnost izbora! Ako joj sad to oduzmeš, uvijek će misliti da je manje vrijedna!”
” Margareta, ne zamaraj mi glavu”, odbijala bi mama. ” Marija je još dijete. Dok sam ja odgovorna za nju, biram ja.”
To je bio razgovor koji joj se urezao u pamćenje: “Mama, nisam tvoje vlasništvo!”
To bi izludilo Albijanu.
” Ne ponavljaj riječi drugih! Svoj mozak imaš!”
” Imam ga!”, Marija bi se uvrijedila, a kuća bi opet zašutjela.
Baku je morala prestati viđati nakon velike svađe koja je rastavila obitelj. Tko je bio u pravu nije željela razmišljati.
Baka, koja nije razumjela što se dogodilo, bijesno je majci dobacila: ” Trebala si čuvati živce u trudnoći! Osjetljiva psiha… gluposti! Trebala si misliti malo više na druge! Zbog svoje bolesti ovo si dopustila!”
I mama, koja je u trudnoći s drugim djetetom gnjavila Mariju i njezina oca histerijom, mogla bi usred noći digla cijelu kuću i plakala: ” Nemate vi ni trunke suosjećanja! Neljudski ste!”
Nitko tad nije ni znao što treba napraviti. Kriomice su hodali po kući, pazeći na svakom koraku. I to nije pomoglo drugo dijete je izgubila kasno, već kad je bio dobar termin, terapija pogrešna, a liječnici su samo odmahivali rukom. Mama je krivila sve, a jedino je baka Margareta jasno rekla što misli.
” Ako ćete pokušavati opet, trebate dobrog stručnjaka! Zašto nisi došla meni? Ponos? Glupost? Sve sama! Evo ti sad! Tko je kriv? Da li ti muž cijelo vrijeme pazi na tebe? Da! I opet je kriv! Uzmi se u ruke! Imaš dijete, mogla bi imati još… ali moraš biti majka, supruga, a ne dijeliti krivnju…
Baku su nakon tog razgovora pokupili s visokim tlakom, a mama joj nikad nije oprostila.
Tata je pokušao izgladiti situaciju, ali kad se uvjerio da se dvije tvrdoglave žene ne mogu razuvjeriti, dignuo je ruke.
S vremenom, Marija je očajnički nedostajala bakina blizina, ali nije imala snage suprotstaviti se mami koja je sad još više držala uz sebe.
” Mama, zašto niste pokušali ponovno imati sina?”, pitala je Marija samo jednom. Mama ju je pogledala takvim pogledom da je znala da o tome nikad više neće proliti ni riječ bolje ne dirati oluju koja bi mogla uništiti sve.
Baka je bila jedina kojoj bi povjerila najveće tajne, ali kad je Margareta otišla prodala stan u Zagrebu, kupila kućicu u Opatiji i preselila se sve se promijenilo.
” Tako će biti bolje, sine moj”, rekla je ocu kad je polazio na more.
Tata i dalje odlazio dvaput godišnje, mama nije imala ništa protiv, ali Mariju nije puštala ni pod razno.
” Ne želim da je netko okreće protiv mene!”
Mariji to nije bilo po volji, ali štitila je majku, voljela oca i pokušala ne pridonositi obiteljskim sukobima.
Bakinu je sliku držala u najdražoj knjizi krišom izvadila, gledala, zamišljala…
Majstor fotograf napravio je taj portret tako vješto da je Marijo, gledajući sebe u ogledalu, uvijek plakala.
Nos. Obiteljski. Istaknut, “skandalozno prekrasan”…
Iz svega toga sebi je ostavljala samo “istaknut”. Ništa lijepo nije vidjela u svom nosu.
” Baš je ogroman!”, Ljerka (koju nije vidjela više od deset godina, jer živi u Barceloni) uzdahnula kad su se srele. ” Oprosti, ali zbilja! Živa Pinokija! Smeta li ti kad se ljubiš? Jao, nisi se nikada poljubila? Što šutiš? U tvojim godinama! Užas!”
Odakle je izdržala, ni sama nije znala. Zamalo je zgrabila Ljerkinu savršenu kosu. Pogotovo što nisu bile prijateljice, zapravo više poznanice i to rodbinskom linijom.
Mama je inzistirala na tom susretu, bez Marijine želje.
” Kćeri, ne možeš tako! Tolike godine se niste vidjele!”
” I bolje! Zašto, mama?”
” Marija, mora se!”
” Kome?”
” Prvo tebi! Ne pitaj sad glupa pitanja, kasnije ćeš mi zahvaliti!”
Naravno, Marija je mamu zahvalila u najljepšim riječima, barem u mislima. Ali ono što je odlučila tijekom razgovora s Ljerkom bilo je najzrelije i najodraslije što je do tad napravila.
” Operirat ću nos!”
” Ne!” Albijana ju je gledala u strahu. ” Ne dopuštam! Zašto?”
” Nema smisla da odvraćaš, tata je već rekao svoje ja sam odlučila!”
” Nećeš se usuditi…” šaptala je mama.
Nastavak je završio suzama, mama se zaključala u sobu, tražeći rješenje. Pronašla ga je kasno u noć, pa je pitala tatu broj od Margarete.
Marija je već drugi dan letjela za Opatiju.
Mama ju je sama odvela na aerodrom, stegnula u zagrljaj i šapnula:
” Puno toga izgubimo praveći gluposti, kćeri… Ne ponavljaj moje greške. I nikada ne zaboravi volim te više od sebe i čitavog svijeta!”
Marija nije imala izbora, kimnula je i otišla avionom k baki trenutačno najvažnijoj osobi.
Margareta ju je dočekala toplo. Pravi razgovor su vodile tek nakon dan-dva kada su se uzburkani osjećaji stišali.
” Marija, što se desilo da je tvoja majka napokon progledala?”
” Ne znam. Valjda zato što ja želim odrezati nos.”
” Zašto? Izgledaš sjajno! Malo šminke ne bi škodilo, ali to su sitnice.”
” Bako! I ti? Pa meni kažu da sam Pinokio!”
” Tko ti je to rekao?”
Marija je gotovo zaplakala sjećajući se Ljerkine dotjerane pojave. Takve djevojke ni ne znaju za probleme s dečkima, uvijek same biraju.
” Oni koji o ljudima loše govore nisu vrijedni tvoje pažnje. Nema idealnih, shvaćaš? Ako ikad naiđeš na ženu koja je zadovoljna od glave do pete, treba staviti rekord u Guinnessovu knjigu!”
” Možda da prijavim najistaknutiji nos? Sigurno sam prva!”
” Pričekaj!” baka se digla iz fotelje, otišla i vratila se s debelim albumom u modroj baršunastoj korici.
” Ovo…”
” Što je to?”
” Oni kojima obiteljsko blago roda Horvat nije smetalo biti sretni. Svi tvoji preci. Nisu svi, naravno, nema svih slika. Evo Fani, bila je dijete kad je spašena u ratu… Ti se nje sjećaš. Kirurg, velika žena! A uvijek je tražila posebnu masku za operacije, zbog nosa. Pogledaj!”
Vitka žena u jednodijelnom kupaćem, smije se na valovima. Pokraj nje zgodan muškarac ” Je li to stric Mišo?”
” On! Fani je s njim bila toliko sretna…!”
” Baka, ali bio je bolestan?”
” Zadnje dvije godine ležao je, ona je dala otkaz i brinula o njemu. Bila je sretna što je živ. A nije mogla zamisliti ni dana bez njega. Umrla je šest mjeseci nakon njega od tuge.”
” Kakva sudbina…”
” I to je samo jedna žena iz našeg kraja! Svi nosimo prezime, a nos nam je znak. Sve su bile voljene, imale djecu, unuke, praunuke…”
Baka se opet digla, izvadila malu drvenu kutijicu.
” Vrijeme je. Uzmi, Marija. Fani je podijelila nakit svima. Tebi ostavlja ove naušnice. Tvoj pradjed ih je izradio. Uvijek je tražio ljepotu u svemu, osobito u prirodi.”
” Ljiljani?”
” Da, za ženu Ljiljanu. Predala ih dalje, sad su tvoje.”
” To je baš pravo obiteljsko blago!”
” Kao i tvoj nos, dijete. A sad zamisli da uzmem te naušnice, pretopim ih jer nisu više u modi ili su ružne. A iza toga samo prazan komad bez duše.”
Marija je šutke skupila šaku i sakrila naušnice:
” To nije ispravno.”
” Ne izazivaj Boga, dijete, govorići da nešto na tebi nije kako treba. Sve ti je dano s razlogom. Sad mi pričaj, tko ti je pomutio misli? Kakav je taj dečko?”
” Baka! Kako znaš?”
” Velika je to tajna!”, nasmijala se Margareta. ” Misliš da ni ja nisam bila mlada?”
Razgovor se rastegao do ponoći. Marija je pričala i pričala, a baka ju je slušala sva sretna. Znala je, sada može slobodno disati, pripremati se za natjecanje, maštati o budućnosti bez strašnih sjena iz prošlosti. Imala je napokon nekoga za podijeliti najtajnije snove.
Ujutro je zatekla baku kako pakira kofere.
” Bako, kamo ideš?”
” Došlo je vrijeme. Moramo skupiti kamenčiće života. Najveća greška bilo je prerezati obitelj. Moram vidjeti tvoju majku.”
Margareta je bila toliko odlučna da joj Marija nije ništa rekla. Pomogla joj je spakirati stvari i pozvala taksi za aerodrom.
Kasnije, grleći Žarka, slušala je tihe glasove u kuhinji. Željela je ući, sjesti uz baku, primiti majku za ruku i pitati su li se pomirile… Ali znala je da treba biti strpljiva. Do pravog mira još je daleko, no prvi korak je napravljen, a sada je najvažnije ne smetati. Tu krhkost sreće može srušiti jedan krivi ton.
Godinu dana kasnije, Albijana, držeći se za trbuh, ustala je s naporom, a vizažistica završila svoj posao, prstima dotaknula ljiljan na naušnici, pročistila šal te povukla veo Mariji, pažljivo prčvrstivši ukosnice.
” Pa, jesi li spremna?”
” Samo da pređem puderom još obiteljsko blago!”, Marija se okrenula prema zrcalu.
Pogledala se, kimnula svojim mislima i sjetila se kad je prvi put pitala Ivana smeta li mu kakav je njezin nos.
” Savšen! Ti si nevjerojatna, Marice! Čemu pitanje?”
Toliko iskreno čuđenje u njegovu pogledu, da je Marija zatvorila oči od sreće.
Nježan osmijeh, iskra ispod trepavica i tanke ruke oko vrata svojeg raščupanog, visokog glazbenika, svježeg pobjednika međunarodnog natjecanja.
” Samo tako, ljubavi. Samo tako…”
