Na Velebit po prosvjetljenje. “Putnička groznica” – deseto poglavlje
Marija, pakiraj se! Idemo na Velebit!
Ana je utrčala u knjižnicu izgledajući kao da je pronašla blago. Podigla sam pogled s evidencije i u nevjerici zurila u svoju prijateljicu. Ana je bila kao i uvijek u crvenoj jakni, poderanim trapericama i s ruksakom na leđima. Energizerica koju ništa ne može zaustaviti.
Na Velebit? ponovila sam. Kada?
U osmom mjesecu, za tjedan dana! Sve sam već istražila. Joga-retreat, meditacije, šatori, planine. Skupina ljudi orijentiranih na osobni razvoj, baš posebni. Tražim prosvjetljenje, Marija! A i tebi bi dobro došlo.
Prosvjetljenje? nasmijala sam se. Ana, ja sam knjižničarka. Po službenoj dužnosti bi trebala biti prosvijetljena.
Eh, nije ti to to! sjela je nasuprot i izvukla iz ruksaka letke. Gledaj: Velebit, mjesto moći. Stari običaji, rituali, planinske rijeke, najčišći zrak. Spava se u šatorima, vegetarijanska prehrana, svaki dan joga, meditacije, rasprave. I izleti do svetih mjesta.
Listala sam brošuru. Planine, rijeke, šatori kraj vode, ljudi u bijelom, svi u meditaciji u suton. Zvučalo je prelijepo, ali… šatori? Vegetarijanstvo? Pogledala sam Anu i u njezin zaneseni pogled pregovora nema, odlučeno je.
Tko još ide?
Oko desetak ljudi, svi naši, iz Zadra, Rijeke, malo i iz Dalmacije. Organizatori su već iskusni, ovo im je peta godina. Kontaktirala sam ih. Marija, ovo ti je prilika! Ionako voliš putovati. A ovo je drugačije. Joga, planine, energija.
Nikad nisam radila jogu, priznala sam tiho.
Naučit ćeš! Ima puno početnika, važno je htjeti.
A Ivan? odjednom me sjetila na njega, srce me presjeklo. Planirali smo ljetovanje
Pa, hoće li on? upita Ana.
Sumnjam, odmahnula sam glavom. On voli ribolov, šatore i roštilj. Ovo mu je previše spiritualno
Super! Ana pljesne rukama. Nek te čeka doma. A ti ćeš se vratiti obnovljena i drukčija. Što da ne?
Uvečer sam zvala Ivana. Ispričala mu sve joga, šatori, grupa, planine. Slušao je tiho, a onda rekao:
Velebit je čudo. Nisam bio, ali svi kažu da je posebno.
A nećeš ti sa mnom? pitala sam, već znajući odgovor.
Nije moj đir, nasmije se. Retreat i te fore… Ja ću ti na Kupu s dečkima pecat. A ti idi, baš ti to treba.
Ne bojiš se pustiti me? smiješno-seriozno sam upitala.
Čega bih se bojao? smijao se Ivan. Ti si moja putnica. Samo se vrati prosvijetljena.
Dogovoreno, nasmiješila sam se.
Spustila sam mobitel i pogledala u letak koji mi je Ana ostavila. Nisam bila sigurna treba li meni prosvjetljenje. Ali Velebit želim vidjeti odavno. Avanture me zovu. A Ivan on će čekati. To mi je bilo najvažnije.
Marija, rekla sam Ani iduće jutro, složi šatore. Idem. Idemo na Velebit.
Po prosvjetljenje! nasmije se Ana.
Po prosvjetljenje, složila sam se, ne znajući što nas čeka. Ali osjećala sam da ovaj put nije običan. Bila sam spremna. Gotovo.
***
Autobus je krenuo sa zadarskog kolodvora rano ujutro, i odmah mi je bilo jasno ova avantura nije kao sve dosadašnje. Skupila nas se šarolika ekipa, i to je malo reći. Nasuprot su sjedile dvije mlađe cure u lanenim haljinama, pune narukvica i raspuštenih kose. Do njih žena oko pedeset, u narančastoj tuniki, ogromnih naušnica. Iza nas kroz prolaz sjedio je muškarac u bijeloj košulji s vezom, s drvenim štapom omotanim trakicama.
Ana, gdje smo mi ovo upali? prošaptala sam kad smo sjela na mjesto do prozora.
Uh, to su tragači za istinom, šapnula je Ana, oči su joj sjale. Čitala sam na internetu, takvi idu na Velebit, traže prosvjetljenje.
I to sa štapovima? suzdržavala sam smijeh.
Ne rugaj se, gurkala me Ana. Svakome njegov put.
Autobus je izjurio iz grada, a polja, šumarci i kućice su klizili kraj nas. U salonu je žamor. Gospođa u narančastom je glasno pričala o prošlom izletu na Velebit, kad je doživjela prosvjetljenje i dala otkaz u banci.
Prešla sam u reiki, sad pomažem ljudima, pričala je svima. I hvala Velebitu na tome!
A mene je gorska tišina navela da upišem veterinu, nadovezala se jedna od lanenih cura. A nekad sam mrzila životinje.
Slušala sam i nisam znala smijati se ili diviti. Okrenula sam se Ani:
A što bi se tebi trebalo otvoriti?
Posao da otvorim. Ili još djece zapravo. Ali najviše da malo odmorim mozak. Pa, ako dođe prosvjetljenje dobro.
To je zdrav stav, uzdahnula sam. Samo da ne završimo u sekti.
Ma kakva sekta, smirila me. Samo ljudi s osobnošću. Bilo bi grozno bez njih.
Vozili smo gotovo dva dana. Spavali u malom seoskom motelu. Onda su se počeli nazirati obrisi Velebita, isprva niski, zeleni, zatim visoki i stjenoviti. Prilijepila sam se uz prozor, zaboravljajući na ekipu. Planinska cesta se uspinjala, svaki zavoj je donosio nov prizor: stijene, duboke doline, dok su u daljini izranjali vrhunci u oblacima.
Gle, Ana! povukla sam je za rukav. Kao Alpe!
Ovo je Velebit, uspravila se Ana. I ljepši je od Alpa.
Okretale smo se, slikale, smijale se mantre u pozadini autobusa. Gora su bila sveprisutna lijevo, desno, ispred. Vječni kameni divovi. Neki su nalikovali dvorcima, neki životinjama, treći licima starih bogova.
Pogledaj onu stijenu, kao usnuli vitez! pokazala sam Ani.
Mjesta moći, ozbiljno se uključila gospođa u narančastom. Svaki kamen priča. Treba znati čuti.
Htjedoh pitati kako se to radi, ali sam odustala. Nek’ svatko nađe svoje prosvjetljenje.
Prvo značajno stajanje bilo je kod Tulovih greda. I izašla sam na čist zrak osjećajući slabost u koljenima. Pogled s vrha bio je nevjerojatan: dolje je vijugala rijeka, tekle su slike plavih daljina, a nad svime je nebo bilo tako čisto da sam htjela vrisnuti.
Ovo je nešto posebno, prošaptala sam.
Ovo je Velebit, odvratio je štapar, našli smo se rame uz rame. Tu ti se duša proširi.
Stala sam u tišini, upijala. Na vidikovcu su male spomen-ploče savršeno uklopljene u pejzaž. Slikala sam se, Ana je već jurišala s fotoaparatom po cijelom platou.
Marija, dođi! Vidi ovo!
Zatekla sam je kod strme stijene na kojoj je netko markerom napisao: “Kamen, ne oboli!” i zalijepio list trputca. Meni je to bilo toliko simpatično i smiješno da sam snimila za uspomenu.
Ponovno na cestu. Velebitska magistrala vijugala nas dublje prema planinskim čudima. Kad smo došli do izvora Like i Zrmanje, ostala sam bez daha dvije rijeke, jedna mutna, druga kristalna, idu uporedo ali se ne miješaju.
Različite su gustoće i mineralnosti, objasnila je vodičica. Tek daleko dolje postanu jedno. Ko sudbine na putu.
Gledala sam tok rijeka i pomislila i životi tako teku svatko svojim tokom, pitanje je kada se spoje.
Do večeri smo stigli podno Baških Oštarija, uz samu bujnu Zrmanju. Šatore smo slagali u polumraku, svaka je par pokušala pa se smijuckale kad nam ništ ne ide. Štapar nas je samo tiho poslužio svojim znanjem. Ubrzo ležajevi razvučeni, mjesto spremno.
Kakav je osjećaj? upita Ana dok su kraj vatre grijale vodu za čaj.
Nemam pojma iskreno rekoh. Drugi svijet… Gora, rijeka, ljudi s mantrama… Neobično mi je.
Naviknut ćeš se, nasmijala se. Tjedan dana je brzo.
Noću sam dugo gledala u tamu. Zrmanja je bučila tik uz šator toliko snažno da mi se činilo kako gasi sve ostale zvukove. Ležala sam, slušala tu buku, dok se unutar mene nešto mijenjalo. Nije to prosvjetljenje samo osjećaj da doživljavam ljepotu. Da postojim.
Spavaš? prošaptala je Ana.
Ne.
Ni ja. Prebučno, ha…
Ovo je Velebit, šapnula sam. Kao da mi se obraća.
Ana se smješkala.
Zar si već postala kao naši mistici, s mantrama?
Ne, odvratila sam. Samo osjećam da je ovo posebno mjesto.
Zatvorila sam oči. Reka je nastavila svoju priču, iza brda je zavijao vjetar, a kroz šator su svjetlucale zvijezde. Putovanje je počelo. Pravo. U zemlju gdje kamen govori, a rijeke ne žele zajedno. Gdje svatko može pronaći nešto svoje. Čak i knjižničarka iz Biskupije.
***
Prvi dan na Velebitu počeo je zvukom zvončića. Izronila sam iz sna zbunjena: gdje sam, što zvoni, zašto miriše na bor i dim? Šator, vreća, Ana pored mene odmotava kapuljaču. Vani netko veselo zvecka i pjeva:
Ustajemo, praktikanti! Sunce izlazi, energija dolazi! Na prostirke svi!
Što je ovo?! jauknula sam osjećajući bol u krstima. Ana?
Joga, prošaptala je već oblačeći trenerku. Digni se, ne sramoti me.
Uz geganje sam izašla na rosnu livadu. Prostirke su već rasprostrli. Gospođa iz banke-liječnica u lotosovom položaju, s mirom na licu. Lanene cure rastežu se kao mačke. Štapar sada glavom stoji naopako!
Glavom prema dolje?! trljala sam oči.
To ti je normalno, Ana drži prostirku. Op, pridruži se.
Voditeljica visoka žena s pletenicom i spokojnim osmijehom išla je između nas, davala savjete.
Dišite duboko! Pustite energiju sunca u tijelo!
Duboko sam udahnula i nekako pokušala slijediti pokrete. Trebala sam “psa glavom dolje”. Pokušala sam, ali noge me boljelo kao da sam ih prvi put koristila.
Ovo nije pas, nego račić, stenjala sam.
Ne razgovaraj, diši! siktala je Ana koja je, iznenađujuće, radila sve po pravilima.
Kako ti to znaš?
Po televiziji gledala, pa sa Ivanom vježbala. Ajde, sad “drvo”.
Stala sam na jednu nogu, pokušaj drugačiju položiti, dignula ruke jedva tri sekunde, pa se zabila u Anu i obije smo pale.
Ko mala djeca! smijala se narančasta dama, nepomična u lotosu. Prvo iskustvo?
Primijeti se? dahnula sam, brišući znoj.
Naviknut ćete se. Prvo pati tijelo, onda se duša raduje. To je dio putovanja.
Na kraju joge osjećala sam se kao balvan natjeran na ples. Nisam mogla ni sklopiti stopala, ni stajati na jednoj nozi, ni se uviti. Ali, unatoč boli i nespretnosti, iznutra mi je bilo nekako lagano.
Ja sam polublok, rekoh Ani dok su se došle dograbiti doručka kraj vatre.
Ali prosvijetljen blok, nasmijala se. Ili uskoro.
Organizator nas je, nakon doručka, obavijestio idemo dalje na Mali Alan.
To je jedno od najljepših i najizazovnijih mjesta, objašnjavao je. Cesta nije za svakoga.
Minibus je krenuo. Asfalt je brzo nestao. Počeo je kamen, truckanje, Ana se smijala, a ja sam skakala po sjedalu i držala se kao za živu glavu.
Drži se! vikala je Ana.
Držim! uzvraćam kroz smijeh. Gdje idemo?
U raj!
Nadam se ne doslovno!
Cesta se uspinjala serpentinama. Ispod nas su ostajali modri planinski jezera čudesne boje, u njima nit kupača nit ribe.
Ovdje se riba ne lovi, ovo je mjesto moći, objašnjavala je narančasta gospođa.
A zašto nema ribe? pitala sam.
Taka im je ovdje ravnoteža, odgovorila je enigmatično.
Vodič je ipak dodao:
Voda je presvježa, hranjiva tvar oskudna, ribama nije za život.
Uspon je vodio do mjesta gdje vreme dobije drugo značenje, kako reče štapar. Ja sam, nasuprot, osjećala blago mučninu, ali bilo je to smijeha s Anom prava, neočekivana radost.
Dobili smo priliku sresti i lokalnog domara gospodina koji je okupljao predmete iz socijalizma, od starih mopeda do jugoslavenskih ploča. Pili smo biljni čaj s planinskim medom, gledali slike Velebita i slušali domaćinove priče.
Pomislila sam na svoju knjižnicu. Baš kao i on i ja čuvam sjećanja.
Kad smo napokon došli do Malog Alana, otvorio se pogled na dolinu i golubove planinske stijene iznad. S visine su kružile predivne ptice grabljivice, niže nego mi.
Ana, pogledaj, mi smo iznad orlova!
Pa stvarno!
Stajala sam na rubu provalije, gledala ptice i osjećala da je vrijeme stalo.
Prosvjetljenje? pitajući je, Ana mi je prišla.
Ne znam, rekla sam. Samo sreća.
Te večeri noć u Gornjoj Kladi kraj kanjona bila je tiha nebo puno zvijezda, mjesec iznad Velebita. Svi smo sjedili kod vatre. Narančasta dama izvukla usnu harmoniku, prijatelji su dobošarili, pjesma i šum drva stopili su se s tišinom planine.
Kao u drugom svijetu, prošaptala sam.
To i jest drugi svijet, rekla je Ana. Svijet koji zaboravljamo, a ovdje ga budimo.
Gledala sam tu planinsku rijeku zvijezda, slušala zvuke, spremna na sve što nosi sutra.
***
Jutro podno Velebita probudilo me maglom. Izašla sam iz šatora po dolini je lebdjela bijela izmaglica, pokrivala rijeku, samo su vrhovi izranjali iz magle kao brodovi iz sna. U daljini su pasle krave, zvona su zvonila, a njihovi zvuci i šum rijeke stvorili su posebnu tišinu.
Kao na filmu, šapnula sam.
Ovo ti je Velebit, Ana će smijehom. Nema boljeg.
Ova rana joga me više nije strašila. Znala sam što me čeka, mišići su boljeli ali trudila sam se. Voditeljica je bodrila dišite, pustite energiju zemlje kroz noge do neba!
Ozbiljno misli! šapnula sam Ani.
Da, stvarno, ona mi klima. Ajd’, prosvjetljuj se!
Zatvorila sam oči, pokušavala zamisliti energiju zemlje. Osjećala sam radije da mi skoro smrzavaju prsti, ali bila sam sretna, osjećala sam mir dok sunce lagano probija maglu.
Shvaćam sad zašto to rade, rekla sam Ani nakon vježbe.
Što točno?
Jogu, meditaciju, ustajanje u pet. Da bi osjetio da si živ.
Doručak kaša, biljni čaj, kruh s medom. Navikla sam na kobasice i jaja, ali na planini s ovim pogledom, i kaša je bila kraljevska.
Mislim da bih mogla naviknuti, smijem se Ani.
Na što?
Na doručak s pogledom. Na ovaj život. Da svako jutro gledaš planine.
Nakon doručka, organizator je najavio danas susret sa šamanom. Ježila sam se od uzbuđenja, zamišljajući scene iz dokumentaraca.
Šaman je bio muškarac u pedesetima, sijedih pletenica, plave oči, obučen u izvezeni prsluk s brojnim sitnicama i tamburicom.
Sjednite u krug, mirno je zapovjedio.
Sjeli smo na travu. Zapalio je vatricu, ubacio bilje koje se dimilo slatko i oporo.
Velebit je mjesto snage, počeo je. Ovdje su granice između svjetova tanka nit. Tu možeš čuti svašta.
Počeo je svirati tamburicu i pjevušiti gargajuće kao da dolaze iz zemlje same. Zvukovi su me ukočili, osjećala sam kako nestaju pojam vremena, mjesta.
Šaman je obilazio svakog od nas, gledao nam u oči i šaptao. Kod mene je zastao, tih, oči poput mora:
Ti stalno tražiš, šapnu on meni, nije to ni pitanje bilo. Tražiš po knjigama, putovanjima, ljudima.
Da, prođe kroz mene.
Naći ćeš, klimne, pogleda Anu. Zajedno ćete pronaći.
Bacio je kosti na tlo i iz njih, čini mi se, iščitao:
Vas obje čeka put. Dug, sretan. Ne bojte se.
Kako to znate? moje pitanje je izašlo jedva čujno.
Šaman se nasmiješi.
Velebit govori kroz mene.
Nakon rituala, šutke smo pile čaj, nitko nije govorio. Svatko je nešto preslagivao u sebi. Gledala sam odjednom žive planine i osjećala da sam dotakla nešto pravo, staro, istinsko.
Kako si? pitala je Ana.
I dalje imam trnce, iskrena sam. Ne znam što je to bilo ali bilo je pravo.
To je Velebit, rekla je Ana. Sad znaš zašto mu se svi vraćaju.
Sad sam znala. Susret s šamanom pravi ili ne pomaknuo je nešto u meni. Znao je što mi treba čuti. A Velebit mi je pomogao da to zaista osjetim
Povratak smo produljili. Nakon najdubljeg (ili najčudnijeg) susreta sada sam samo promatrala, upijala krajolike. Plitka sedra kod Majerovog vrila dočekala nas je plavetnilom u kojem voda šumi i stalno se mijenja.
Ovo su mali gejziri? pitala sam dok su modri mjehurići plesali uz obalu.
Vrelo, stalno drugačije, objasnila je vodičica. Slikaj, svaki dolazak druga slika.
Stojala sam na drvenom mostiću, gledala vodu i znala to vrelo živi i diše, stalno novo.
Potom je došla napuštena hidrocentrala, suhi kotači, ostaci iz prošlosti. Sjetila sam se domaćina i njegove zbirke. Vrijeme prolazi, ali tiha sjećanja ostaju.
Na povratku na Tulove grede dogodio se trenutak dana. Naš suputnik, ozbiljni čovjek četrdesetih koji cijelu vožnju nije progovorio, istovario je bicikl iz prtljažnika.
Što je sad ovo? pitala sam.
Cilj mi je spustiti se cijelom dionicom, rekao je. Zbog toga sam došao.
Opasno je! uzviknula je Ana.
Baš zato i je izazovno, nasmiješi se i nestane niz serpentine, prema dolini, rijeci, oblacima.
Lud čovik, komentira netko.
Hrabar! izusti dama u narančastom. Svakome je put do sebe drugačiji.
Gledala sam cestu niz koju je nestao biciklist i shvatila svi imaju svoj put. Netko ga traži jogom, netko pjevanjem, netko juri niz planinu. Ja ga tražim u knjigama, putovanjima, ljudima. I uvijek nešto pronađem.
Kod kuće, u Biskupiji, danima sam se budila s osjećajem Velebita. Nema planina, nema rijeke što šumi cijelu noć, nema šamana. A ipak, nešto je ostalo.
Jesi li prosvijetljena? pitao je Ivan kad sam došla kod njega.
Ne znam, nasmijala sam se. Ali gledala sam orlove iznad sebe. Slušala sam planine kako dišu. I bila sam na vrijelu gdje voda stalno pjeva.
Zvuči posebno, rekao je ozbiljno. I ja bih volio to.
Onda idemo skupa, uhvatila sam ga za ruku. Sljedeći put.
Obavezno, potvrdio je.
Te večeri otvorila sam bilježnicu i zapisala: Velebit. Bila sam tamo. Vidjela njegove planine, rijeke, nebo. Dotaknula tajnu. Možda je to tek prvi put, ali znam u mom srcu Velebit će zauvijek ostati.
Zatvorila sam bilježnicu i pogledala kroz prozor. Vani je šumjela šuma, mirisala zemlja, osjećao se dah jeseni. A meni se činilo kao da još čujem šum planinske rijeke, vidim vrhove u magli i osjećam miris dima iz logorske vatre.
Velebit je ostao sa mnom. Zauvijek. Najvažnije putovanje nije bilo na planinu ili more, već u mene samu. K onoj koja se ne boji tražiti i vidjeti, k onoj koja zna svijet je golem, lijep i otvoren. Za mene. Za nas. Za sve vas koji ste spremni krenuti.
