Dide više nema
Katarina je tek stigla iz još jedne poslovne turneje i nije se ni stigla presvući, a majka ju je već zvala.
Larisa je imala prilično uznemiren glas, ali Katica tome nije dala preveliku pažnju. Vjerojatno jer je bila bolno umorna.
Katicica, srce, jesi stigla doma?
Bok, mama. Jesam, konačno. Upravo sam ušla u stan. Kaj zoveš, je sve okej?
Dobro je, dobro je što si doma…
Odmah je Katarina osjetila da joj majka nešto želi reći, ali ga tegli ko mačka rep. Ili ne zna od kuda početi, ili iz nekog drugog razloga.
Opet je vjerojatno pokupila sve tračeve iz kvarta i jedva čeka izreferirati, pomislila je Katica, ali ovaj put nije bila uopće raspoložena za slušanje. Najviše na svijetu joj se htjelo samo svaliti u krevet i prospavati do podne, jer ni u vlaku nije oka sklopila.
U susjednom kupeu je bila ekipa mladića koji su feštali cijelu večer.
Nakon ponoći su napravili pravi koncert, gitare, pjesme…
I naravno, morao je zapjevati do njenog imena:
Proljeće se budi u Zagrebu,
Magla plovi rijekom Savom,
Izašla je Katarina
Na visoki nasip sama
Da je bila bolje volje, možda bi se nasmijala, ali u tom trenutku je jedino mogla poželjeti da gitari puknu žice. E, ali nisu.
Mama, sad bih stvarno legla malo, oprala se, pa ti se kasnije javim, možemo svi tračevi onda, može?
Nećeš moć, dušo, uzdahnula je majka.
Kako to misliš? tu je već Katica shvatila da zvuči nešto… čudno.
Nećeš moć odmoriti…
Ma dobro, bila sam na putu, zaslužila sam malo mira. Nemam nikakvih gostiju, nikom ne idem, valjda nisi sad odlučila banuti?
Katarina… dide više nema…
Katarina je problijedila, srušila se na kauč, stežući mobitel kao da joj je slamka spasa. Ovo uopće nije očekivala.
Zvala me jutros susjeda Marija, donijela mu je mlijeko, a Ivan je bio na pragu, srce ga strefilo, ne diše, ništa. Valjda cijelu noć je tu ležao… Treba ići u selo organizirati sprovod. Susjedi će pripomoći. Jel me čuješ, Katica?
Totalno zbunjena, ipak je uspjela promrmljati jedno slabašno Mhm.
Marija je zvala njegovu familiju, ali oni ni čut ne žele doći. Da ostavio kakvo naslijeđe, možda bi došli, ovako nema smisla trošiti vrijeme i kune. A kuću ionako nitko ne želi, tko bi danas još išao živjeti na selo… Larisa napravi pauzu, pa nastavi:
Ni meni se iskreno ne ide, a i sam mi je rekao da više ne dolazim k njemu, ni na sprovod, ako umre. Ja sam mu to i obećala, sjećaš se. Tako da jedina nada ostaje na tebi, dušo. Možeš li ti, Katica? Daj mu bar ti isprati zadnji put…
Zavladala je tišina, dok je Katica gledala u komodu na kojoj je i dalje stajalo pismo od dide.
Posljednje pismo, po žigu poslano još prije mjesec dana.
Nije ga stigla ni pročitati, stalno na putu, ovo joj je već treća turneja ove godine tko zna koliko još?
Svi iz firme imaju ili bolesno koljeno, ili malu djecu, ili važna obiteljska pitanja, jedino ona – slobodna kao ptičica. I svaki put njoj karta u jednom smjeru.
Katicice, opet se oglasi majka, nije da se mora, ali ne bi voljela da nas selo smatra da ni na pogreb didi nismo došli. Znam, nije bio lak, ali čovjek je čovjek. A ti ste se, mislim, dobro slagali. Što da javim Mariji? Ideš li do sela?
Idem, mama, naravno da idem. Samo…
Ustala je s kauča, uzela didino pismo pa ga opet vratila.
Kako se to desilo, mama? Dida je bio dobro kad sam bila za Novu godinu
Katarina… ne znam ni ja, godinice… Danas ljudi rijetko dočekaju mirovinu, a tvoj Ivan već je osamdeseto prošao. Neka ga zemlja lagano primi.
Katica je bila u šoku. Obožavala je didu, a prava je istina da je bila jedina koja je s njim ostala u kontaktu. Niti mamina strana, niti rodbina, nitko nije htio znat za njega.
S majkom ionako dva ovna na brvnu, već godinama.
Ivan joj nije mogao oprostiti smrt sina, Katicinog oca Andrije. Krivio je Larisin pritisak što je stalno morao raditi po terenu da bi imali ljepši život.
A Andrija je bio učitelj po struci, ali stalno je morao nositi kući kunice za novi pod, vikendicu, lepe cipele i torbice. Mjesecima ga nije bilo, ali kad bi došao pokloni i novci.
A jednom nije došao.
Srce, ta prokleta mašina, kad prestane raditi, stane sve. Kako je dida plakao na sprovodu svi su shvatili: Nije red da roditelj pokapa dijete.
Nakon toga, Ivan više nije htio znat za nevjestu.
Nek ti bude! viknula je tada Larisa, nisam ja kriva, muško mora nosit pare u kuću! Odakle bih ja znala da mu je srce slabo kad nikad nije rekao?
Ivan je jedva susprezao da joj poleno ne baci u glavu.
Otkad su prestali razgovarati, jedino je Katarina ostala njegova veza sa svijetom. Kao klinka je stalno kod njega ljetovala, a kasnije, kad je odrasla, pisali su si pisma.
Jest, prava papirnata pisma.
Nijedno od tih modernih čuda Ivan nije priznavao. Što će mu mobitel, kompjuter, internet? A tako je i rodbina digla ruke, tko još piše pisma u 21. stoljeću?
Selo je za njega imalo samo jednu dijagnozu:
Poša s pameti… prvo mu žena umrla, onda sin, teško podnijet…
Posljednjih mjesec dana ni susjeda Marija više nije znala što da misli o Ivanu. Sve češće je pričao s mačkom.
Sam sa sobom ili s nečim crnim, nitko nije mogao ustvrditi. Nije ni čudno što se selo zabrinulo, kad tog famoznog mačka nitko nikad uživo nije vidio.
Kad je razgovor s majkom završio, Katica je bacila mobitel na krevet, dugo gledala u strop i naposljetku zaplakala.
Toliko je željela posjetiti didu ovo ljeto, ali nije uspjela.
Najprije jedna, pa druga, pa treća turneja… Šef joj je skroz puko, a na njezine prigovore bi samo mrtav-hladan rekao:
Po zakonu, Katarina, ja vas ne držim tu za vratom. Ako vam ne paše, slobodno dajte otkaz. Ali teško ćete naći ovakvu plaću, znate i sami…
Istina, plaća je bila više nego dobra, zato je i trpjela.
Nekad bi joj bilo žao zbog tog odnosa kao da je robot, ne čovjek. Ima i ona život, makar papirološki.
*****
Na groblju je sve išlo svojim tokom: minuta šutnje, zadnji čavao u poklopac. Muškarci s užadima spuštali sanduk, a onda malo po malo grumeni svježe zemlje, cvijeće, vijenci. Grob, svjež i tih.
Nije moguće, je li doista kraj? vrtilo se Katici po glavi. Prije par dana je bio tu, sada nestao…
Ne, nije kraj ostaje još karmine. Tamo se svi bacaju u rakiju i tople riječi o pokojniku.
I zapravo, baš uz te priče i slike, sad na karminama, a i kasnije, Ivan će živjeti ne doslovno, nego barem u sjećanju onih koji su ga poznavali.
Kad su pojeli i popili, svi su se malo po malo razišli; doma ili u lokalni dućan.
Katica je ostala sama, osjećajući se očajno i usamljeno.
Nisam stigla, nisam…, tužno je uzdahnula.
Da skrene misli, odluči pospremiti kuću: provjetriti, oprati pod, obrisati prašinu, maknuti ostatke hrane. Disalo se nešto lakše.
Dida je imao staru, ali urednu i toplu kuću. Pogledi s prozora bili su na voćnjak: jabuke, ribizle, maline sve je cvalo. Povrtnjak, ispravno poredane gredice, ove godine još bez ičega imao je valjda osjećaj da ne treba više saditi
I tko će ovo sad održavati? teško je uzdahnula Katarina.
Sjedne pod jabuku, nazove mamu pa joj ispriča da je didu ispratila kako treba.
Svaka čast, Katarina. Kakav god da je bio, čovjek je čovjek.
Ti si se, mama, stalno ljutila na njega, a nije bio loš. Samo je previše tuge skupio u životu. Nemoj mu zamjeriti.
Ma, ne brini, ne zamjeram… Al kad se misliš vratiti? Sutra, prekosutra? Tamo ti mora biti strašno sama
Ne, mama, ostajem još. Uzela sam slobodno, ostavit ću se malo u selu. Ionako mi treba odmor od Zagreba. I uskoro je devet dana, možda i ti dođeš?
Ah, Katarina, daleko mi je to, a i sezona vikendice je počela
Dobro, kako ti hoćeš. Samo ti napominjem da je ovdje i tatin grob, nisi ni jednom došla na groblje otkad si ga ispratila.
Ma, rekla sam ja Ivanu da ga pokopamo u gradu, ali ko mene sluša? Ajde, kćeri, baš mi počinje serija, javi se ako što treba, znaš da sam uvijek tu.
Katica se nasmiješila. Njena mama ima čarobni talent čim joj postane neugodno, uvijek odjednom ima posla.
Vratila se u kuću, napravila čaj od didinih suhih listova ribiza, mente i matičnjaka, popila ga i uputila se u krevet.
Prije nego što je legao, opet je pročitala didino pismo. Kakvog god je sadržaja bilo, ostavilo ju je u nedoumici.
Obično je pisao o sebi, sad cijelo pismo o mačku.
Ipak, kod dide nikad nije bilo mačaka. Nije baš bio ljubitelj životinja.
Čitala je još jednom u miru:
Zamisli, unučice, Čorni voli mlijeko. Kažu da mačkama škodi, on popije pola boce. Opet ću morati Mariju zamoliti da donese. Obično mi treba za tjedan dana, sad već sutra moram po novo, a on stalno gladan. Meni se stalno čini da me samo promatra, šulja se tako crno, tik kraj šupe. Ne daje se uloviti, možda ti budeš sreće kad dođeš…
I puno još je tako napisao o tom svom prijatelju.
Nije ga vidjela ni danas, ni prvog ni drugog dana. Iako mu je pogled na leđima, kao što je i napisao, danas osjećala, nije ga uspjela uloviti.
Mora ću pitat Mariju o tom crnom mačku
*****
Probudi se uz cvrkut vrapčića i kukuriku iz susjedovog dvorišta. Pravo, idilično, seosko jutro.
Katica otvori prozor, zažmiri, udahne svjež zrak. Prisjetila se ljeta kod dide, izrade kućica za ptice… I kako je htjela skoknuti do susjede i pitati je za mačka.
Ma kakav mačak? začudi se Marija.
Ne znam ni ja Piše mi dida o Čornom, ali ranije ga nije ni spomenuo. Sad nestao, a cijelo pismo njemu posvetio.
Ajoj, sve mi je jasno. Prije mjesec dana Ivan stalno pričao s nekim mačkom. Ja sam gledala preko ograde, njega vidim mačka nikad. Niti ja, niti selo. Pitala sam ga, rekao je: Kad ga ulovim, pokazat ću ti! Bogme, mislim da je samoća učinila svoje… Da je ikad bio mačak tamo, valjda bi ga netko vidio.
I to je vjerojatno najčudniji dio Al ne vjerujem da je dida bio lud. Možda je stvarno nekuda nestao, možda je stvarno samo preplašen. Imate li vi ovdje prolaznih crnih mačaka?
Ne, kod nas niti jedna nije nestala, svi su živi… A crnih baš i nemamo.
Katica se vratila kući, usput ju je pratila misao o mačku iz pisma.
Možda je bio i pobjegao, možda je samo jako plah
U isto vrijeme, iz svog skrovišta, Katica je netko promatrao. Baš taj crni mačak.
Primijetio je nju još od dolaska, od svih okupljenih nešto ju je vuklo k njemu. Što, nije znao možda miris, možda to što ga je dida toliko puta mazio.
Nije se usuđivao prići, ali ju je uvijek nadgledao.
Ivan je bio jedini kojem je vjerovao, njegov je glas volio. Kad bi sjedio pod jabukom, pričao mu dio svog života, žalio mu se na sve.
Čorni je i dalje bježao od ljudi. Kao mali su ga tukli, odrasli ga još gađali kamenjem, batinom.
Zato je i stalno lutao iz sela u selo, uvijek tražio mir.
S Ivanom se srodio, bio mu je drag. Kad je dida umro, osjetio je smrt u zraku: pokušao je ući kroz vrata, prozore, ništa nije prošlo. Sjedio je na ganjku i cijučio cijelu noć.
A sada je pratio Katarinu, osjećao da ima dobro srce, baš kao dida. Ali još nije imao hrabrosti izaći van.
Jednom je zaboravio biti pažljiv pa ga je Katica ipak vidjela. Baš na devet dana poslije pogreba.
Točno kad je tako trebalo biti.
Tog je dana dvorište opet bilo puno ljudi, Čorni je bio ni trave ni vode.
Kad su otišli, izgubio je oprez, a Katica ga je ugledala.
A eto gdje si, Čorni! Znači, dida je sve istinu pisao. Hodi ovdje, upoznat ćemo se, ajde!
Čim se Katica pomaknula prema njemu, nestao je u grmlju.
E, pa baš si strašljiv nasmijala se ona, tražeći ga očima. Sutra već idem, a ti bježiš. Ne boj se, neće te niko pojesti! Baš bih voljela da te upoznam.
To je čula i Marija, taman nosila Katarini pitu za put sve su iz kuće već pojeli na karminama.
Vidjela je Katarinu, no mačka i dalje ne. Stane ona tako iza ograde i misli: Prvo Ivan po selu priča s nevidljivim mačkom, sad i ona… Je li to sad neka nova gripa psihički prijenos zrakom?!
Popodne je nebo navalilo crne oblake, a atmosferu je rezala samo daleka grmljavina i pokoje kokodakanje susjedine kokoši.
Sad će nevrijeme, namršti se Katica pogledavši gore. Bit će gromova…
Naravno, naišla je takva pljuština da su prozori tresli, vjetar bio kao bura u Zadru. Prve kapi već su joj dotakle glavu.
Zvala je Čornog u kuću, ali njega nigdje…
Tad se Čorni šćućurio u svojoj rupi i slušao gromove više nego išta na svijetu.
*****
Kišurina je tuckala po crijepu, jednom slabije, jednom kao iz kabla. Noć. Katica leži u krevetu, prevrće se, ne može zaspati.
I onda odjednom BUM!
Sjedeći na krevetu, pogleda kroz prozor kad gromirajući pljusak praćak, munje žmirkaju, svjetle čitavu sobu.
I u jednom bljesku, dva žarka oka ukazala su joj se na prozoru.
Majko mila! viknula je, frknula na drugu stranu kreveta.
Kroz prozor se provuklo nešto crno i mokro kao mišić. Proletjelo niz noge, ravno pod krevet.
To mora biti Čorni! shvatila je.
Stvarno, kad je pogledala dolje, tamo je bio crni treskavac, mokar do kože. Trebalo je podosta truda, ali ga je izvukla.
Obrisala ga je ručnikom, poredala s njim u krevet i, dok je vani harala oluja, grijali su jedno drugo konačno nije bilo tako strašno.
*****
Probudila se kad je Čorni grebao po prozoru.
Jutarnje je sunce treperilo kroz zavjese, grmljavina je prošla.
Di ćeš, ti, ha? upita ona, pogleda Čornog na prozoru.
Mačak zastane, zadnjim pogledom se gotovo ispričava za sinoć mala slabost.
Miau-miau… mijaukne, grebuckajući šapom po staklu. Kao da moli da ga pusti van.
E, ne možeš bez doručka! Onda biraj: ili ostaješ ovdje, ili ideš sa mnom doma. Mislim da bi dida i htio da te uzmem. A i ja isto.
Poslije doručka, pustila ga je van, a počela pakirati za Zagreb. Do autobusa je još imala vremena.
Ali kad je već kročila van iz kuće, Čorni je već čekao na pragu.
Skočio je, pogledao je u oči i počeo se maziti oko njenih nogu. Odlučio je, ide s njom. Jer nije opasna, jer ga neće tući, jer će napokon imati nekog svoga.
Znan da ćeš to odlučiti! nasmijala se Katica.
Kad su prolazili pored Marijine kuće da joj vrati ključ, susjeda je razvukla oči:
Jel to… taj mačak??
Upravo taj, klimne Katarina. Zato nemojte više pričati da je dida bio lud. Sve mu je bilo u redu s glavom, samo je bio mačak plašljiv. No, sad je sve dobro.
Eh… a ja sam stvarno mislila da je poludio… Da si mirna, ja ću paziti na kuću. Dolazi ćete opet?
Naravno, i ja i Čorni ćemo dolaziti. Ne znam koliko često, ali budemo.
Super. I evo, uzmi si za put pite.
Hvala, Marija. Za sve.
U autobusu, dok je gledala u nebo, na tren joj se činilo kao da u oblaku vidi didino lice.
Čak je i Čorni, sklupčan na njezinim koljenima, gledao zajedno s njom gore.
Lice ih je gledalo blago i smiješilo se. Čak kao da im je namignulo.
Autobus je krenuo, oblaci su nestali. I da si samo umišljaju ni bitno. Bitno je da znaju: dida nije nestao bez traga. I dalje živi, makar samo u mislima i srcima svojih najdražih. I vjerojatno je sad bio sretan što su se njegova unuka i njegov tajanstveni, crni prijatelj napokon našli.
