Nađi svoju sestru, kćeri.
Ljubice, gledaj. To je naša Stjepanka…, rekla je Sofija, oči su joj se raširile, podigla je ruku s ispruženim kažiprstom i tako ostala, ukočena, s otvorenim ustima.
Gdje? šaputala sam, pogledom prelazeći preko reda djece u crvenim maramama, poredanih u nekoliko redova, ali nisam uspjela pronaći onu na koju Sofija pokazuje. Koja Stjepanka?
Sofija nije odgovarala. Gledala je u taj red djece i nije se usudila ni na tren sklopiti oči, bojeći se da ponovo ne izgubi iz vida djevojčicu koju je maloprije uočila, ona koja je upravo recitirala pjesmu.
Tako, bez riječi, Sofija se počela probijati kroz veliki školski sportski centar, gurajući se polako kroz gomilu u smjeru u kojem se povukla grupa. Nije joj bilo lako. Bila je invalid od djetinjstva, sitnog rasta, ali uporna i spretna.
Okupljena su bila djeca iz cijele zagrebačke regije, iz domova, škola i udruga. Državno natjecanje u umjetničkoj kreativnosti obuhvatilo je sve škole. Ni naš dječji dom u selu Bukovje, broj 129, nije bio pošteđen. Sofija Novak bila je ravnateljica već više od deset godina.
Prije rata radila je kao učiteljica u školici pokraj Vinkovaca, odakle su, kad su naišli Nijemci, bježali s djecom, evakuirani prema unutrašnjosti, pa je kasnije prebačena u Đakovo, a zatim su ih vratili i smjestili u okolici Karlovca.
Kroz te dane promjenili su nekoliko lokacija, preživjeli strašno dječje smrti, epidemije, šugu i glad. Sofija se često sjetila kakve su joj tada bile ruke, neprestano izranjavane, obrasle ranama. Ponekad bi došao upravitelj zadruge, ruku pružio i povukao uplašen prizorom njenih iznurenih šaka…
Pa ipak, te ruke su mazile djecu, te ruke su radile danju i noću, samo da djeca prežive. Sofija više nije mogla ni izbrojati koliko je djece kroz njih prošlo, koliko je glavica pomilovala.
Prošlo je više od deset godina od rata, ali srce ju je i dalje boljelo kad bi se sjetila svega kroz što je prošla. Zato nije ni voljela sjećati se. Ipak, noću, prije sna, slike bi joj same dolazile ono dijete što je umrlo od gladi, mlada majka koja je padala u očaju.
I Stjepanku, tada Stjepu, Sofija je dobro pamtila. Ta slika blagostanja i mogućnosti sretne budućnosti, ostala je urezana u njenom pamćenju. Samo, kako je sad ovdje, u ovoj dvorani? Ta ju je s ocem, strancem… odvela prije više od pet godina.
Autor portreta slikar Valerij Škvorc
Priča je išla ovako.
U proljeće 1945., stariju djecu prebacili su u susjedni dom, a kod njih su ostala samo ona do sedam godina. Dovukli su i jednu bebu, staru možda dva mjeseca, izgubljenu. Našla se na tržnici. Beskućnici su ju ostavili u zamotuljku.
Sofija se sjetila koliko su bili zatečeni kad su je odvijali tako lijepa pelena i prekrivač! Nikad nešto slično nisu imali, bijel, prošiven, a na svakom šavu nježni plavi cvijetić. Tako su predložili zvat će je Stjepanka, Stjepa. Prezime su dali kao Sofijino Novak. Većini je tada davala svoje prezime.
Nije bila rijetkost da nekog dobiju, kroz sve te godine stotine su prošle. Ali Stjepa je postala prava mezimica, svijetle kose, plavih očiju, nježna i tiha, ali bistrih plavih očiju. Sofija ju je uvijek dočekivala kao vlastitu kćer.
Kod njih nije bila ni do pete godine. Taj događaj ostao je duboko upamćen bio je razlog straha i radosti.
Jednog dana uletjela joj je teta Ruža, odgajateljica, u kuću. Zvali su iz županije, raspitivali se o djevojčici dovezenoj u ožujku 1945. Po svemu se poklapalo traže Stjepu. Doći će neki visoki gosti, i to osobno.
Takve goste mali dječji dom nikad prije nije imao. Počele su pripreme, županija je poslala kune i pomoć. Dvorište su preuredili, ljepše nego što su mogli sanjati.
Razlog tome stranci.
I eto, došao dan posjeta. Iz dva automobila izišli su tajnik županije i svi njihovi u tamnim odijelima, a s njima muškarac i žena, očito inozemnog podrijetla. Muškarac u kariranom, dugom sako, šarene naramenice, a žena…
Sofija nije mogla skloniti pogled, kao da gleda filmsku zvijezdu. Između nje i muškarca bila je sličnost. Lijepo složena kosa, mala šeširić s crnom mrežicom, sivo kaputić, a cipele fine, lakirane. U ruci crvena torbica sa zlatnim kopčanjem. U toj torbici, iz nekog razloga, Sofija nije mogla prestati gledati.
S njima prevoditeljica, starija teta u plavom kostimu, umorna naizgled.
Dočekali su ih skladbom djece, neuredno su otpjevali “Himnu mladih”. Stjepa je stavljena naprijed, pjevala je i ona. Bijele mašnice na pletenicama stapale su se s kosom, tresle od njenih napora. Nije ni slutila zašto je sve to. Otvarala je usta i pratila pjesmu. Još nije imala ni pet godina.
Gosti iz županije bili su napeti, provjeravali svakog, bojeći se da ne ispadnu loši pred strancima. Muškarac u kariranom gledao je u Stjepu bez prestanka. I bez da je stavili naprijed, odmah bi znao kćer je njegova. On tek za nijansu tamnije kose, iste svijetloplave oči, isti izbačeni brad, sve crte lica mala Stjepanka.
Strpljivo je čekao, srdačno stiskao ruke odgojiteljima, nudio kruh i sol, slušao govore punih fraza.
Govorili su o odlukama partije, vijeću, ideološkoj borbi, duhu izdržljivosti. Kraj muškarca je bila prevoditeljica, tiho prevodila. Sofiji se činio da ne prevodi baš sve, radila je to površno, ponešto preskoči.
Žena u šeširiću stajala je postrani. Torbicu je držala tako grčevito, kao da je narasla uz nju. Sofija je primijetila zarosile su joj se oči i suze su se slijevale niz obraze.
Djeca su naučila biti poslušna. I kad nisu znali o čemu je riječ, stajali su mirno. Na kraju, djecu su odveli, a Stjepu je za ruku primila odgojiteljica Marija. Stanovnice su se skupile ovako nešto se nije događalo, dijete iz doma kao dijete stranca.
Gosti iz županije ostali su po strani, a muškarac i žena s prevoditeljicom došli do djevojčice. Žena je kleknula, uzela je za ručicu.
Je li majka? tiho je Sofija upitala prevoditeljicu.
Teta, odgovorila je ona. Očita sličnost: stranac i sestra.
Nagnula se prema djevojčici i prevodila.
Teta pita kako se zoveš?
Stjepa je bila zbunjena, pogledala prema Mariji.
Stjepa, prošaptala je.
Zovemo je Stjepanka. Dokumente nije imala, dodala je Marija, prevoditeljica je prevodila.
Žena je dugo pričala s djevojčicom. Pitala za godine, igračke, gdje spava. Stjepa se malo živnula, odgovarala. Svi su pošli u prostoriju. Sofija je bila nervozna, spremala se na najgore da će odgovarati, ako išta pođe po zlu.
No, žena i muškarac su se smijali, razgledali sobu, razgovarali sa Stjepom o igračkama. Čak je i prevoditeljica bila vesela.
A gdje su ostala djeca? prenijela je pitanje strankinje.
Županijski su odmah dotrčali, doveli ostale mališane. Stranci su razgovarali s djecom. Mala Ljiljana zgrabila je crvenu torbicu. Strankinja ju je otvorila, radila nešto s muškarcem, i torbica je završila kod Ljiljane.
Odgojiteljice su zastale je li to moguće? Ali ipak, dijete je dijete. Sofija je nervozno brisala dlanove.
Iznenađujuće, još je postojalo ono pokrivač s kojim je stigla Stjepa. Nosila su ga i druga mala djeca, već izblijedjelo, cvjetići su nestajali, ali su ga nekako popravili i uručili gostima. Muškarac je dugo gledao u pokrivač.
Stjepu su uzeli. Ispratila ju je cijela ustanova.
Netko iz županije donio je crvenu torbicu na izlazu. Sofija je odahnula. Barem za to neće morati odgovarati.
Žena je pokušavala dati torbicu natrag, ali je naposljetku tužno uzela sa sobom.
Sofija se umorno vratila u dugi hodnik, morala je tješiti uzbuđenu Ljiljanu, razgovarati o svemu sa zaposlenicama.
Nije bilo nevolja poslije. Pozvali su je u županiju, pohvalili, dali joj priznanje. Sofija se prekrstila. I dogodine došlo je novo rublje i igračke. Rekli su stranci su se potrudili.
***
I sada, gotovo pet godina kasnije Stjepa je opet tu. Ne u Njemačkoj ili Sloveniji, već ovdje, u njihovoj regiji, na državnom natjecanju. I bila je to ona, sigurno, koliko god prošlo godina Sofija nije mogla pogriješiti.
Probila se kroz gomilu, progurala se do djevojčice i dotakla je po ramenu.
Stjepa, Stjepa!
Djevojčica se okrenula, pogledala ju upitno.
Sjećaš li me se?
Netko je dotaknuo Sofiju s leđa.
Oprostite, što radite? upitala je mlada žena, učiteljica.
Dobar dan, ja sam ravnateljica doma 129. Naša bivša štićenica je tu… Morala sam prići.
Koga? Ninu?
Nije Nina, to je Stjepa. Ali odvedena je još davno… nešto mi nije jasno.
Djevojčica je gledala čas u učiteljicu, čas u Sofiju.
Varate se. Ovo vam je Nina. Nikad nije bila u domu. Ima ona i mamu, zar ne?
I tatu, dodala je Nina.
Vidite. Pogriješili ste.
Sofija je ugledala njegov dom kako izlazi na pozornicu, ali nije gledala predstavu. Mislila je o svom.
To mora biti Stjepa! Nema greške. Da, narasla je, promijenila se, ali taj brad, neobično lice, bijela kosa… Sjetila se čak točno kako joj leži na uhu. To je bila Stjepanka.
Prislanjajući leđa uz veliku narančastu radijator, taman toplu, Sofija se prisjetila razgovora s prevoditeljicom.
Kad su odlazili, upitala je:
Kako se zapravo zvala? Dokumente će dobiti, ali sad ju je to samo zanimalo.
Ni sami ne znaju tumačila je prevoditeljica, pogledavajući u sretne goste sa Stjepom Ili Nađa, ili Iva.
Kako to?
Otac je izgubio ženu s blizankama za rata, tražio ih svih godina. Tek nedavno su našli grob. Izgleda jedna je poginula s majkom, a druga dospjela k vama. Antifašisti, bili su u Sloveniji, majka je bila u logoru, djeca rođena u zatočeništvu… Sada on živi u Njemačkoj. Duga priča… Potraga bila teška.
I taj razgovor izblijedio je u sjećanju, nestao pod brigama i vremenom. Sjetila se tek sad, kad je ugledala djevojčicu.
***
Anice, hoćeš li na trg? viknula je Ljuba susjedi. Selo je slavilo Prvi maj.
Ne, Ljubo, pečem kolače Anka je odmaknula cvijeće na prozoru, naslonila se. Dođi kasnije.
A djeca?
Ana i Viktor su već pobjegli, a Nina je otišla na natjecanje…
Uzeli su je ipak?
Jesu! I još kakva tiha cura, povučena, a pjesme kazuje bolje od svih u školi.
Bilo je jasno da je Anica ponosna, a Ljuba zadovoljna. Nije imala svoju djecu, pa su joj ova Aničina prirasla srcu, pogotovo Ninu. Iako nije ni jednoj rod rođena, prisjećale bi se toga tek uz rakijicu, kroz suze.
Sad su se pripremale za druženje. Ana i Viki otišli su na trg, muž Leon joj je vješao zastavu, a ona na kuhinji.
Svi su išli prema trgu. Ljuba je također otišla.
Anica je nastavila peći. Veselo je brenčao radio, prenosio paradu. Sklonila je kolač, obrisala ruke u pregaču i sjela na kauč.
Šum Trga bana Jelačića ispunjavao je sobu. Kad, eto ti Viktora.
Mama, mogu uzet nešto za pojest?
Zašto?
Idemo odmah s prijateljima na jarun poslije mitinga već je trpao sirovi krompir u platnenu torbu.
Pa što ja onda pečem!? Mislila sam, ostanemo obitelj zajedno… Za koga ja kuham?
Mama, Ana ide u kino s onim svojim ne voli ga ni po imenu spomenuti a Nina kasno dolazi… Tako da nas ne čekaš.
Anica je raširila ruke četvero djece, a ni jedno na dan praznika kući. Najstariji je oženjen, živi u Opatiji. Ninu je odvela škola, i ovi mladi pobjegli.
S mužem Leonom i prijateljicom Ljubicom to joj je društvo. Nina će kasno, a Ana i Viki, vjerojatno, ni ne dođu.
U ostalim kućama veselo, prozori otvoreni, muzika, harmonike.
Izvadila je kolač iz pećnice. Koliko truda u taj kolač! Ustajala je usred noći, a svi su se razbježali. I tada je odahnula. Sjela je na kauč.
Pobjeda… Slavi se kroz suze. Kako su uopće preživjeli? Kako su ostali živi?
Anica se prisjetila…
Posebno joj je ostao upečatljiv dan kad je Nina došla u njihov dom. Nije je htjela prihvatiti, srce joj je bilo slomljeno.
Gladovali su. Ostala je sama s djecom, primila telegram o pogibiji muža. Došla s rijeke gdje je prala rublje i našla troje gladne djece kako tamane pogaču koju je mislila podijeliti na dva dana.
Nema vas tko nahraniti! Divljaci ste! uzviknula je na djecu.
U trenutku je banuo Stipe, predsjednik seoskog odbora, iza njega žena s djecom naručju.
Uzmi, Anica. Znam, teško ti je. Pomoći ću koliko mogu. Ali svugdje već ima evakuirane djece, ostali ste ti i Marija. A Marija je bolesna. Uzmi.
Jesi li normalan, još jedna beba? bunila se, no nije imala izbora. On ju je ostavio, otišao, rekao:
Njemačka je. Slabo govori naški.
Uveo je plavu ženu, s bijelim gustim pramenom, umornog pogleda.
Skini se. Stavit ću dijete u postelju.
Žena kao da ju nije razumjela. No na kraju je polako skinula kaput, predala Anici dijete.
Moram naći kćer… jezikom koji nitko nije razumio prošaptala je i pala na pod.
Pomoću sina je položila ženu u krevet, Anej je poslala po liječnika.
Dijete je izgledalo kao bez života, nije ni plakalo. Anica ju je razmotala, začudila se bijeloj deki s ružičastim cvjetićima. Oprala ju je, pokušala nahraniti. Dijete je slabije sisalo.
Liječnik je ustanovio da žena nema mlijeka, poslao Anicu na gospodarstvo po mlijeko, sve prema napucima predsjednika.
Cijelu litru su joj dali. Kod kuće ga je razvukla na sve, pa su se malo svi oporavili.
Nakon nekoliko dana žena je umrla u bolnici. Prezime joj je bilo Petersen. Pokopana je na gradskom groblju pod imenom, fotografije nije bilo.
Da nije Ljubica bila poslana obnavljati kuće, uzela bi curicu. No, Ljubica je morala otići, pa je mala Petersen postala kći Anice Miheljević i njezina poginulog muža.
Nitko nije pitao kako je mogla roditi dijete godinu dana nakon smrti muža. Dokumente su riješili, ali ime je moglo stvarati probleme. Tko je u Zagorju Naida? Zato je postala Nina.
Djeca su preživjela. Anica je molila, prosila pomoć, a tri godine nakon rata došao je Leon, susjed koji je prošao frontu i logore. Nekako su krenuli, malo pomalo, kroz selo i zajednički život. Leon je postao djeci pravo otac, a ona ga je s vremenom zavoljela do suza.
Neka djeca lutaju, neka ne sjede doma. Sva četvero…
Radio je i dalje prenosio zvuke parade, kroz suze na jastuku, Anica je znala: svoju bitku je dobila. Djeca su živa! Postoji li veća pobjeda?
***
Sada, kad pišem ovo, pomislim kako život nikad nije istovjetan ni lak. Svatko ima ratove i pobjede. Naučio sam ljubav, nenametljiva skrb i volja za životom čine i najgore dane podnošljivima. Najveća pobjeda je što su moja djeca živa, zdrava i svoja. I to je sve što čovjek treba slaviti.
