LIDIJA
Serđo Vasiljević pažljivo je pregledao hlače i košulju, pa ih s gađenjem bacio natrag na fotelju.
Pa kako da u ovome idem išta?! Hlače izgužvane, crta se ni ne nazire, a na stražnjici sjaje kao da su namazane, da ne spominjem da je u zadnje vrijeme skinuo barem pet kila i sad su mu hlače razvlečene kao vreća. Košulja, bolje da ne priča nekad svijetloplava, sad je nekako bljeđa, okovratnik sav mekan, manžete potrošene pravi jad! Lidija ga ne bi u takvoj ni do dućana pustila, a on s njom na faks predaje profesorski kolegij. Nikad ga odjeća nije zanimala, ali je uvijek bio, ne samo uredan, nego i pravo frajer. A sad, pogledaj ga
Prije bi samo zavukao ruku u ormar, ili rekao Lidiji da sutra treba izgledati pristojno i odmah bi se stvorila nova košulja, sako, kravata, kapa ili trendi cipele.
E, Lidija draga, što si mi to napravila, što ti bi?! Nije on od nje ovakav udarac očekivao! Deset godina mlađa, nikad ozbiljno bolesna, a ni ovo zadnje nije ništa najavljivalo Malo se prehladila, tri dana temperatura, gripa i taj glupi kašalj. Da nije trebalo za novu školsku godinu izvaditi sanitarnu knjižicu, ni doktoru ne bi otišla, pila bi svoje čajeve, pa da vidiš. Ali, s drugim učiteljicama otišla u dom zdravlja. Sitnica, rutinska stvar A iz ambulante, s nogu, odmah u bolnicu, pa sve kao da je u lošem snu, a do Nove godine završilo skroz.
Serđo Vasiljević je sve razumio, ali ambulantu tu u kvartu zavolio nije, skoro kao da je ona Lidiju ubila, iako su je tamo zapravo i na vrijeme poslali dalje! Ali u glavi djeteta, čini mu se od njih je krenulo pa su i krivi.
On i Lidija upoznali su se kad je on, još drugi put asistent, vodio seminar iz integralnog računanja, a Lidija kao brucošica došla baš kod njega u grupu. Čudno zapravo, što mu je baš ona zapela za oko! Njemu su se uvijek sviđale one vesele, živahne cure, a ona još uvijek dijete, obrazi crveni od zime, pjegava i zimi, prstići debeljuškasti s grickanim noktima, prljavi od tinte. I baš na tim prstićima je i pao!
Toliko ga raznježilo to, da nije ni primijetio kako je zavolio, kako je počeo dopraćati je doma, k njoj svraćati, kvariti si liniju s bakom praveći štrukle pa se nakon toga nije ni imalo što drugo nego vjenčati. A kroz idućih četrdeset godina zajedničkog života Lidija se udvostručila, ošišala pletenice, dimila dvije kutije dnevno i postala ravnateljica matematičke škole, ali Serđo je uvijek vidio iste te dječje ruke, grickane nokte i srce mu je znalo stisnut’, nikoga drugoga mu nije ni trebalo.
Nije to sad značilo da im je život bio nekakva idila. U četrdeset godina svega je bilo! I Serđo nije bio bez grijeha pred Lidijom desetak sitnih i dvije malo veće, kad je odlazio iz kuće. Ni Lidija nije nalazila mira, tri je godine išla na sastanke kod direktora tvornice koja je bila pokrovitelj škole. Ali imali su dvije kćeri i ta su dva sidra držala njihov brod, ma kakav olujan vjetar puhao.
Nije to bilo pošteno isprva nisu imali ništa i živjeli po tuđim kruhom, onda male cure, pa život sveden na manevriranje između glazbene, likovne i obične škole, klizanja i beskrajnih dječjih bolesti. A sad, kad stan ogroman, djevojke odrasle, svaka vodi svoj život, unuke viđaju za blagdane, kad bi napokon mogli poživiti slavonski Lidija sve to okrene naglavačke i više mu ni uputu nije ostavila kako dalje.
Serđo Vasiljević toliko nije očekivao ovakav šok, da nije ni odmah shvatio što ga je snašlo. Čak se na karmine ponašao više kao na proslavi, nego kao na pogrebu, što su i gosti primijetili i procijenili kako mu baš i nije preteško i da sućut nije neophodna. A pogriješili su. Tek kasnije, kad je stiglo proljeće, sve mu je došlo, kao olovo klonuo je, smršavio i više nije mogao biti sam u stanu.
Da se zbliži s kćerima nije bilo ni govora. Jedna stalno na putu s ekolozima, spašava dupine ili prati ptice selice, druga sva u obitelji muža, dijete joj centar svijeta i Serđo u toj slici nema mjesta. Onda je Serđo krenuo, što bi se reklo, u goste.
Zapravo, to ni nisu bili pravi posjeti. Dolazio bi prerano, jeo halapljivo, dremuckao u fotelji, pio čaj s medenjacima, mrmljajući krušne mrvice po izgužvanoj košulji i stolu, šutio dok ne bi postalo krajnje nepristojno ostati, pa tek tada kretao svojim putem, da bi već prekosutra isto ponovio iznova.
Doma gotovo ništa nije jeo, premda je cijeli brak on kuhao, ali sam za sebe nije mu se dalo. I onako je uvenu, oronuo, ostarjeo naglo, pa su prijatelji digli uzbunu, zaključili da ga hitno treba ponovno oženiti.
I sad opet treba ići s nekom Anom Kostanjević u kazalište. Ništa od toga neće biti. Još je s Lidijom ponekad išao u kazalište, i to samo njoj za ljubav. Njemu je sve to bilo umjetno, lažno, dosadno i često bezvredno. Ali Lidija bi gledala pozornicu kao da je najsvetije mjesto na svijetu, čuvala kazališne letke, sto put bi zajedno prepričavali viđeno Kako bi joj mogao reći ne?
A sad ga prijatelji pod svoje, pa stalno guraju karte za kazalište i povlače ga po snijegu s nekim tuđim ženama na nekakve modne predstave, sjedi tri sata na uskim sjedalima, guli se u neudobnim cipelama, guši od tuđih parfema, u pauzi nudi te stare gospođe sokom i ustajalim kolačima, a jedina misao mu, kako što prije pobjeći kući i zakopati lice u jastuk što još, ili mu se samo čini, miriše na Lidiju. Neugodnjikavo je odbiti prijatelje pa ide. Razum mu govori da je nemoguće, barem za njega, živjeti potpuno sam, ma koliko nije siguran ni zašto bi život išao dalje.
Današnja Ana Kostanjević pokazala se prilično mladolikom i zgodnom ženom. Serđo je pomislio da mu je prije deset godina možda baš takva bila ideal. Petnaest godina mlađa od njega, fina, dotjerana, pametna i društvena.
Pokraj nje je Serđo sebi izgledao dvostruko starije, pohabano. No ona je očito bila zainteresirana za nastavak poznanstva, nudila razna druženja za iduće dane.
Kazališna predstava bila je vjerojatno najbolja dosad kratka i bez stanke. Ali nakon nje trebalo bi, naravno, gospođu odvesti na kolače, jer na brzinu izbjegnuta kazališna kavica nije bila dosta. Tu je sreća bila na njegovoj strani.
Ana je rekla da živi vrlo blizu kazališta, pokraj tramvajske stanice, upravo joj je uspjelo sjajno pečenje i kolač, pa bi bila presretna da večeraju zajedno. Pripremljenost tog iznenađenja bila je očita, ali Serđu se toliko jelo nešto toplo i domaće, da nije ni glumio iznenađenje i rado je krenuo s njom.
Tamo ga je Ana dočekala u ugodnom, savršeno čistom stanu koji je mirisao na cimet i vaniliju, a domaćica se preobukla u sportski komplet, postala još mlađa i živahnija, zavrtjela se oko kuhinje, poslužila razne delicije, vodila veseli razgovor I Serđo je pomislio kako bi baš ovdje mogao ostati zauvijek, u tom slatkom kutku gdje prošlost ne steže oko srca, da počne novi, drukčiji život.
Teško je krenuo kući, već iza ponoći, ali dogovorili su zajedno posjet izložbi u Muzeju privatnih zbirki, onda nakon toga u shopping za novu odjeću (da se gospodina ne srami po gradu), i ručak kod Ane u subotu. Zapravo bi ona radije otišla na izlet i pokazala mu vikendicu, ali ju je kći zamolila da pričuva unuku, pa su dogovorili ručak kod Ane i njezine unuke, a vikendicu ostavili za nedjelju.
U subotu je Serđo ujutro skočio kod frizera, odmah dobio pet godina mlađi izgled, navukao novu kariranu košulju i mekane tamnoplave traperice, kupio cvijeće i čokoladu za unuku i krenuo kod Ane.
Već na stubištu mirisalo je na pečenu patku i kolače i Serđo je uhvatio sebe da pjevuši neku melodiju dok se smiješi sam sebi u mutnom staklu starog lifta.
Ana ga je dočekala s toplinom kao vojnika s ratišta, odmah ga povela u kuhinju na objed.
Gdje je unuka? pitao je Serđo.
Sad ću je pozvati, prava je tvrdoglava, nije htjela ni izaći iz sobe, u spavaćoj je. Ana je samo odmahnula rukom.
Serđo je domaćinski stavio cvijeće u vazu, otvorio vino i sok za djevojčicu, narezao kruh i sjeo za stol.
Upoznajte se, Serđo Vasiljeviću! Moja unuka, Lidija!
Ugledao je velike, bistre oči, ružičaste obraze i nekoliko pjega na nosiću. Lidija ga je gledala s nepovjerenjem i u nervozi grickala nokat na palcu.
Samo da ovdje ne crknem, pomisli Serđo i brzo izleti vanSerđo je zastao u pola pokreta, pogled mu sletio na Lidijine šake. Nokti kratko podgrizeni, malo umazani flomasterom, blago uzdrhtale dok je gurala tanjur pred sebe, jedno rame povučeno kao kad dijete želi biti i vidljivo i nevidljivo odjednom. Ana je brbljala nešto o školskim predmetima, hvalila Lidijinu izvrsnu matematiku, no Serđo gotovo da nije čuo riječ. Srce mu je neobjašnjivo i neobuzdano zaigralo, neko smiješno veselje, pa tuga, pa opet nada.
Voliš li ti brojke? izgovorio je napokon, tiho i pomalo nesigurno.
Oči na drugoj strani stola oprezno su ga promatrale, kao da važu svaki gram povjerenja u tom neobičnom susretu, i onda, baš kad je mislio da će djevojčica samo slegnuti ramenima, ona ga je iznenada pogledala ravno u oči i, ispod glasa, izgovorila:
Volim. I crtati ih volim.
Serđo je osmijehnuo, prvi put punim srcem nakon jako dugo vremena. Skliznuo je rukom po stolu, ne dodirujući njene prste, ali kao da je nevidljivim nitima nešto spojeno.
Znaš, nekad sam i ja imao jednu Lidiju prošaptao je koja je crtala brojke s tintom na svim bilježnicama, pa mi je donosila štrukle svako jutro na faks.
Ana je zastala s nožem iznad pečene patke, zbunjena njegovom rečenicom, ali mala Lidija je uspravno podigla glavu. Po prvi put, baš poput one Lidije odavno, osmijeh joj je presjekao lice, onaj djetinjasti, nesigurni, ali prošaran nadom.
Onda ćemo mi crtati zajedno rekla je. Možeš li mi pokazati kako ti to radiš?
Serđo je pažljivo sjeo za stol, uzeo prvu olovku koja je ležala pored dječjih bojanki. Spojio je njihove blokove, nasuo još soka u njenu čašu, uzeo žuti papir i počeo crtati osmice i devetke, spirale i beskonačnosti koje mu je netko drugi nekada davno crtao.
Ana je gledala taj prizor i više nije bila sigurna tko je koga pozvao na ručak i tko koga zapravo oživljava.
Između ruku djevojčice s grickanim noktima i starca s peckavim sjećanjima, nešto tanko i toplo isplivalo je iz tame. Nešto dovoljno jako da napuni stan mirisom štrukli, brojevima, omekšanim glasom, i možda samo možda još jednim proljećem.
Serđo je znao: Lidija nikada neće nestati. Samo će pronaći nove oblike, drugačije ruke i potpuno istu nježnost.
I zato je prvi put pomislio da novi život nije izdaja. Da je, zapravo, dio velikog sabiranja. Kao broj koji se iznova crta, uvijek s istim imenom i uvijek s istim osmijehom pred tanjurom, u kuhinji što miriše na kolače i na povratak.
