Posljednja želja

“Ne vraćam se ja više doma…” – teško je uzdahnuo Ivan, previjajući se od bolova. “I Anamariju više nikad neću vidjeti. A baš sam joj htio zaprositi. Nisam stigao… Zašto baš meni ovakve stvari?”

– Ma nemojte se toliko brinuti, – pokušala ga umiriti sestra, čim je shvatila koliko mu je lice poblijedilo kad su ga dovezli Hitnom. Bit će sve u redu, gledajte.

– Sumnjam… uspio je izdahnuti Ivan.

A onda je samo šutio, zureći u plafon pun straha dok su ga pripremali za operaciju.
*****

Ivan nije nikad volio bolnice.

Taj mu je strah usađen od malena čim dođe tamo, bodu te, vade krv, i to još bez imalo suosjećanja zbog nanesene “duševne boli”.

“E pa što cmizdriš, Ivane? s osmijehom na licu pitala bi sestra dok mu gurne iglu u prst. Već si veliki dečko, ideš uskoro u školu, a plačeš ko mala curica. Sram te bilo?”

Ivan bi je gledao kroz suze, pokušavao se izvući, ali nisu ga puštali. Tko ne bi plakao kad ti doslovno usišu pola života iz prsta? Nije ga bila sramota više je bilo žao, i bolno.

I kad bi se s mamom vraćao iz dječje ambulante, cijelim je putem dramio da u bolnicu više neće nogu staviti, pa makar ga i nosili.

“Ovako: nikad i nikako! Radije ću umrijeti nego opet tamo! objavio je on odlučno.

– Sine, pa što to pričaš? pokušala bi ga smiriti mama. Vidiš, doktori su tu da nam produlje život, da budemo zdravi. Nemaš ti tu čega biti.”

“A-ha, super su oni… – zavapio je kroz suze Ivan, gledajući svoj polumrtvi prst. – Neka sami sebe liječe, ja više ne idem!”

A tek trauma kad su ga odvukli zubaru da izvade zub? Urlik po cijeloj ulici kako mu vrište dušu vade mama se crvenila, ali ni to nije pomoglo.

Takva su to sjećanja. Nikako lijepa.

Nije zato čudno da je, kad je odrastao, Ivan liječnike izbjegavao kao muhu od vatre. Sve na temu medicine mu je postalo sumnjivo i stresno.

Ali eto, jednom ga je sreća (ili nesreća?) ipak pronašla upala mu je “sestro, imamo akutni apendicitis”, i Ivan je završio u bolnici na Rebru.

Bolovi su ga toliko presavili da Anamarija, s kojom je tog dana trebao ići na fensi večeru, nije imala izbora nego pozvati Hitnu.

– Nemoj molim te zvati, samo što će, proći će, valjda… preklinjao ju je Ivan.

– Ajme, jesi ti normalan? Vidi kako izgledas. To ti je sigurno slijepo crijevo, ja sam imala isto. Idemo!

Tako je na kraju pasionirani izbjegavač bolnica završio taman i kao što i sami znate, nije bilo baš veselo…

Zamišljajući kako će mu kirurzi čačkati po utrobi, Ivan je bio blizu panike.

Još kad je u hodniku prošla ekipa s nosilima noseći nekog nesretnika Ivanu je postalo baš zlo.

“Gotovo je… – mislio je izmučen. – Ni Anamariju više neću vidjeti, a prsten stoji u ladici. Zašto?! Ko sam ja kriv, zbilja?”

– Ne budite takav pesimist, – umirujuće je šapnula sestra, vidjevši da postaje zelen. Sve će biti u redu.

– Da bar hoće…

– Ma vjerujte mi, ovo je najobičnija operacija. Na vrijeme ste došli sve će biti super.

Operacija je, naravno, prošla glatko ništa od onih horor scenarija što si je Ivan zamislio. Prvi put nakon milijun godina, bolnica ga nije izbacila iz takta. Počeli ga čak dostizati prvi blagi plusić…

“Odsjekli” su ga na stolu, a kad se probudio, najgore je već bilo završeno. Ubrzo je prebačen u obični krevet, gdje je spavao snom pravednika do jutra, budio se samo na sekundu kad su mu mijenjali drip.

A onda, idilično jutro Ivan shvati da više nije sam u sobi.

“Ajde sad, još mi samo to treba, – pomisli on mrzovoljno. – Sad će starac navali s pričama cijelog života”

Ali uopće nije bio raspoložen za razgovor trebao mu je samo mir. Ni Anamariji još nije javio ništa. Samo je poslao kratku poruku da je živ (doslovno) i pospremio mobitel pod jastuk.

Pokvarila mu se najvažnija večer planirao je zaprositi Anamariju, rezervirao stol u zagrebačkom restoranu, dogovorio bend da im svira njezinu omiljenu pjesmu, konobar trebao donijeti “desert” s prstenom… Romantika full gas. Ali ništa od toga.

Umjesto s Anamarijom, Ivan je ležao u krevetu sa starčekom čudnog pogleda. Ali za divno čudo, starac mu nije dosađivao.

Sam se predstavio, a onda uglavnom šutio, šapćući nešto sebi svaki put kad mu se mobitel ispraznio. Uporno je pokušavao nekog dobiti, ali nikako. Na kraju se baterija skroz ispraznila, a punjača za takvu “baku” od mobitela nije bilo ni u tragovima.

Tad mu je iz očiju krenula suza. Ivana je bilo sram što je odmah pomislio da je naporni djedica neki “dosadnjaković”. Čovjek očito ima neku dramu.

Nakon par minuta Ivan sjedne na rub kreveta, nije mogao ostati “hladan”, i priupita starijeg gospodina treba li pomoć.

– Pokušavam doći do sina, ali me ne želi čuti rezignirano je šapnuo starac.

– Ne zna da ste u bolnici?!

– Zna… potvrdio je. Sestra ga je zvala kad su me dovezli. Ali ne javlja mi se. Malo prije mog rođendana smo zaraćeni. Htio me staviti u dom, a ja nisam dao. Nije to zbog kuće, znate…

Kroz priču, starac krene pričati kako je završio u bolnici zbog srčanog udara prije koji dan. Liječnici su ga stabilizirali, a za dva dana mu je zakazana operacija.

– Bojim se da ne požurim na onu stranu prije stola, – priznao je nostalgično.

– Ma neće vam ništa biti! potrudi se Ivan dati podršku. Pogledajte mene, jučer mi maknuli slijepo crijevo i evo me živ. Ništa nije strašno.

Starac se samo blago nasmiješi, nije mu baš do objašnjavanja da srce i slijepo crijevo baš i nisu ista liga.

– Psa imam jednog, samo njega… – rekao je starac. Ostao je vani. Želio sam sina zamoliti da se brine za Bobija dok mene više ne bude. Ili da ga barem da nekome tko će ga voljeti. Komšije imaju više nego dovoljno svojih briga, neće ga sigurno uzeti. Sin je mogao učiniti tu posljednju stvar. Nije da tražim nešto badava cijelu kuću s okućnicom mu prepuštam. Samo se ne javlja… A kad je sestra zvala, nije htio niti razgovarati. Eto ti mog sina…

– Eh – zamisli se Ivan.

– Najviše me brine za Bobija. Tko će sad njemu biti prijatelj? Kako će sam vani?

Prisjetio se starac kako je prije pola godine na svoj rođendan pokupio tog Bobija s ceste. Sin ga nije niti nazvao, a drugih više nije imao; žena mu je umrla prije pet godina. Na san mu je došla s nekom nepoznatom psinom na povodcu smiješi se, maše, a pas vuče prema njemu. Kasnije tog istog dana, naišao na psa vezanog pred dućanom, nitko ga nije htio ni pogledati. Nitko ga nije došao. I tako poklon od pokojne žene.

– Sve je moguće u životu, – kimao je Ivan, čisto da ne povrijedi djeda. Trebala mu je podrška, barem malo uljudnosti u bijelom svijetu.

– Bobi mi je više od psa, – objasnio je starac. Prijatelj, smisao na starije dane. Objavio sam oglase, nitko se nije javio a meni drago, da budem iskren. Trebao mi je.

Tu večer, dok je Ivan ležao budan, mislio je o Bobiju negdje vani, i o tom nesretnom sinu što je ignorirao pozive. Ne možeš biti takav led, a znati da ti je otac bolestan…

Napokon kad je zaspao, sanjao je Bobija kako luta po gradu, tražeći nekoga. Ivan je išao za njim, korak po korak nije ni znao zašto, ali je osjećao da mora.

Iz sna ga je probudilo teško disanje starca, koji se hvatavo za prsa.

– Trebam pozvati liječnika?! u panici će Ivan, odmah uz krevet.

– Ne, ne sad… – jedva je izdahnuo starac. Samo, molim te, nazovi mog sina, Marka. Broj ti je na papiriću na ormariću. Reci mu da brzo dođe, rastati se hoću. A ako neće ili ne može, neka barem Bobija da nekome tko će ga voljeti. To mi je zadnja želja…

Ivan je dvoumio što učiniti pozvati odmah sestru ili prvo ispuniti posljednju molbu? Drhtavom rukom uzima svoj mobitel, brojevi su jedva čitljivi, ali uspijeva ih utipkati.

– Halo? Je l’ Marko? Ovdje Ivan, ležimo zajedno u bolnici… Ehh… s ocem vašim…

– Franjo sam ja… – šapnuo stari.

– …Francem popravi se Ivan. Loše mu je, moli vas, dođite odmah.

– Umire? prvi put se zainteresira Marko. U kojoj je bolnici, na Rebru? Koji krevet?

Ivan nadoda sve informacije, čak i adresu, pa istrči tražit sestru. Nađe je kako žvače burek za stolom, iskašlja joj u nekoliko rečenica što se događa, i zajedno s liječnikom vraćaju se natrag u sobu.

– Franjo, čujete li me?! Sestro, brže dođite! Samo nemojte posustati. Sin dolazi, stvarno dolazi. Vidjet ćete, sve će biti dobro.

Ali, Franji je srce stalo još prije nego što su stigli na sobu. Liječnik je samo klimnuo, pogledao, rekao sestri da zove pogrebnike. Izašao mrmljajući.

A nakon dvadeset minuta, dva ista nosiljkaša iz hodnika su opet prošla. Sve kao deja-vu.

*****

– Otac vam je izdahnuo pored mene, – rekao je Ivan Marku, kad je ovaj sutradan došao.

– Dobro je to, – hladno je uzvratio Marko. Bolje ovako nego da se muči i mene ispija. Imam život, posao, obitelj. Nema se vremena s tim zamarati. Sada je barem riješen.

– Samo vas je molio da Bobija dadnete u dobre ruke, – Ivan ga je pogledao strogo.

– Psa? Ah da, našao je nekog džukca pa poludio za njim. Ma briga me, k’o da mi treba još pasa po kući! A i to oko kuće njemu bi bilo bolje u domu, i rekao sam mu to. Nije htio, samo zbog psa…

– Posljednja mu je želja bila… – Ivan je bio zasad iskren, gledajući Marka. Zar ne možete to napraviti za njega? Ionako vam kuća ostaje.

Marko ga je pogledao kiselo, pokupio očev mobitel i papirić i bez riječi otišao ni zbogom nije rekao. Vrata je zalupio tako da se staklo zatreslo.

Ivan je legao na krevet zamišljen. Stvarno mu je bilo žao starca. Pitaj boga, mogao je još poživit, da je imao samo malo sreće. A Bobi… pas ostaje, bez ikog, na kiši i snijegu.

“Malo je šanse da Marko išta ispuni, – mislio je Ivan. – Kuću će prodati, pas će lutat okolo. Valjda će dobri ljudi dati nešto jesti. A možda i ne…”

Te noći sanjao je Franju kako luta kvartom i traži svog Bobija, a suze mu teku niz lice.

Ivan je kroz san plakao skupa s njim nije se ni sjećao kad je zadnji put pustio suzu. Odavno.

Takvi su ga snovi nastavili pratiti čak i kad se vratio doma. I svakog bi jutra bio neobično tih. Anamarija to nije mogla ne primijetiti.

– Ivek, je si dobro?

– Sve je ok. Samo razmišljam.

– O čemu?

– Znaš, dijelio sam sobu s jednim gospodinom, Franjo se zove. Završio je u bolnici sa srcem, trebali su ga operirati, nisu stigli. Imao je samo psa…

– Pa nema nitko da ga zbrine?

– Ima sina, ali su zaraćeni sin nije ni došao, a starac ga je zvao danima. Kad je Marko napokon došao, već je bilo kasno. Rekao sam mu za psa, ali ne vjerujem da ga zanima. Više ga zanima kuća. Čim je otišao, zvao je agenciju: Može li prodati? Ne znam ni gdje je s Bobijem, a pas je ionako predobar…

– Pa idemo mi, pogledat ćemo o čemu se radi, – predloži Anamarija. Ako nema tko, uzet ćemo ga k sebi.

– Ozbiljno? Ne smeta ti pas?

– Ma kakvi. Bit će super, šetat ćemo ga zajedno, sve je to zdravo!

Ivan se nasmijao, pao je i poljubac, ali onda se sjetio: nemaju adresu.

– Riješit ćemo to, – namigne Anamarija. Samo stanemo po putu po čokoladu i dobar kavu!

I stvarno malo dobre kave i čokolade ima čudesan učinak; medicinska sestra u kartoteci bila je kao stijena, ali čim ih je Anamarija podmitila, žena se okrenula oko sebe i evo adrese na papiriću.

Nakon četrdesetak minuta već su bili pred klimavim ogradom malene kućice iz međuratnih dana. Psa nigdje.

Iz susjednog dvorišta izašla susjeda.

– Oprostite, vi nekog tražite? začudila se.

– Poznavao sam Franju, ležali smo skupa u bolnici, nažalost, preminuo je kod mene…

– Jao, baš mi je žao… uzdahnula je. – Najbolji čovjek u kvartu, pa i šire. Sin mu niti ukop nije sredio, samo usputno… Sad samo renovira kuću.

– Vidite li možda Bobija? Onaj mali pas? Franjo je ludovao za njim…

– Bobija? Naravno… Ležao je pred vratima svaki dan, čekao, nije micao ni na sekundu. Kad su Franju pokopali, psu kao da je srce slomljeno. Tu je danima cvilio, čak i one noći kad se Franjo oprostio, plakao je do jutra. Marko ga je tjerao, vičući. Na kraju je psa negdje odvezao i nestao. Sin mu stvarno… ne znam što reći.

– Ne znate gdje ga je ostavio? I kakav je pas? – pita Ivan.

– Ma mali, žućkast, simpatičan… sad ću vam pokazat sliku, slikala sam ih obojicu izvadi mobitel.

– Pa to je čistokrvni mješanac, – nasmije se Anamarija. Pravi simpatičnjak!

– Marko je pričao da ga je “nekome dao”, ali sumnjam. Nije volio životinje ni kao mali.

Zahvalili su se, oboje tihi, osjećali se kao zadnji idioti što nisu ranije došli. Krenuli su kroz kvart, raspitivaši se, ali Bobija nije bilo.

– Ostaje nam samo nadati se da je Bobi dobro, – kroz uzdah će Anamarija.

U sebi su znali da su šanse male, ali nekad treba misliti dobro, radi vlastitog zdravlja.

A onda, sudbina je opet zamiješala karte.

Zaglavljeni u prometu na Slavonskoj, Anamarija odluči skrenuti kroz kvart na Gornjoj Dubravi. U vožnji primijeti pored ceste sitnog psa, neki minijaturni medvjed, baš kao onaj sa slike.

– Ivek, je l’ ti ono Bobi?

– Kako izgleda, da… Idemo vidjet!

Zaustavili su auto, izišli, pozvali:

– Bobi! Bobek!

Pas je prvo ustuknuo, a onda kad se Ivan spustio dolje i pružio ruku, dugih par sekundi njuškao mu je ruku.

A rukavi su zamirisali na Franju.

Pas je zavijugao repom, prišao, i sjeo kraj njega.

Anamarija je gledala, oči su joj se caklile baš kao u Filipa iz crtića. Ivan ga je pomazao, Bobek ga je gotovo izljubio, pa i sam zaplakao.

I tako za dvadeset minuta, svi su zajedno bili u autu, Bobi je, na kraju balade, gledao kroz prozor, a Ivan se smijao.

– Eto, pravi vlasnički happy end! Ma baš me briga za Marka.

– Znaš Ivek, Marka će život kazniti, samo pusti… nježno će Anamarija.

Ušli su doma, Bobi se odmah smjestio na kauču i zaspao kao beba, glavu na Ivanovoj nozi.