Ostala sama
Iza prozora se već spustila večer, a mame još nema. Ivana je, vrteći kotačiće svoje invalidske kolica, došla do stola, uzela mobitel i nazvala mamu.
“Aparat korisnika je isključen ili izvan dosega mreže”, začuo se hladni, nepoznati glas.
Djevojčica je zbunjeno gledala u mobitel, a zatim se sjetila da nema puno kuna na računu pa ga ugasila.
Mama je otišla u Konzum po namirnice i nije se vraćala. To se nikad prije nije dogodilo; nikad nije tak dugo ostajala vani, jer je Ivana dijete s invaliditetom i ne može hodati. Kreće se samo u invalidskim kolicima, a osim mame nema rodbine.
Ivana već ima sedam godina, ne boji se ostajati sama doma, ali mama je uvijek govorila kuda ide i kad će se vratiti. Djevojčica nije mogla shvatiti što se događa:
“Danas je otišla u dalji dućan po hranu, tamo je jeftinije. Često smo s mamom išle tamo. Iako je dalje, nije baš toliko daleko, za sat vremena možeš doći i vratiti se”, pogledala je na sat. “Već su prošla četiri sata. Gladan sam.”
Kolica je usmjerila prema kuhinji. Uključila kuhalo za vodu, iz frižidera izvadila polpetu. Pojela je i popila čaj.
Mame još uvijek nije bilo. Nije izdržala, opet je uzela telefon i nazvala:
“Aparat korisnika je isključen ili izvan dosega mreže”, opet se oglasio automat.
Prebacila se na svoj krevet, sklonila mobitel pod jastuk. Nije gasila svjetlo jer joj je bez mame bilo strašno.
Ležala je dugo, ali je ipak zaspala.
***
Probudila se kad su sunčeve zrake obasjale sobu. Mamin krevet bio je uredno namješten.
– Mama! – viknula je prema hodniku.
Odgovorila je tišina. Uzimala je mobitel, zvala opet. Isti tuđi, metalni glas odgovorio je s druge strane.
Uhvatila ju je panika, suze su krenule niz obraze.
***
Krešu je jutro zateklo na povratku iz obližnjeg kafića gdje su svakog jutra prodavali svježa peciva. On i mama su dan započinjali tako: ona bi pripremala doručak, a on bi donio tople kifle.
Krešo je već navršio tridesetu, ali još uvijek nije bio oženjen. Djevojke ga nisu primjećivale – nije bio privlačan, suh i boležljiv. Od rođenja ga je zdravlje mučilo, trebalo je preskupo liječenje, ali mama ga je sama podizala. Zadnja dijagnoza stigla je kad je već bio odrastao – rekli su mu da ne može imati djece. Pomirio se s time da se nikada neće oženiti.
U travi je ugledao razbijeni stari mobitel. Tehnologija mu je bila i posao i hobi radi kao programer i bloger. Imao je najmodernije uređaje, no znatiželja je bila jača: pokupio je mobitel koji je netko doslovno pregazio autom.
“Što ako se nešto dogodilo?” pomisli, strpa mobitel u džep. “Kod kuće ću ga rastaviti.”
***
Nakon doručka izvadio je SIM karticu iz pronađenog mobitela i stavio je u svoj. Brojevi su uglavnom pripadali bolnici, HZMO-u i sličnim ustanovama, ali prvi je bio upisan kao kćerka.
Razmišljao je, pa nazvao taj broj.
– Mama! – začuo se sretni dječji glas.
– Nisam ti ja mama, – zbunjeno promuca Krešo.
– Gdje je moja mama?
– Ne znam. Našao sam razbijen mobitel, stavio sam SIM karticu i nazvao.
– Moja mama je nestala, – jecala je djevojčica. – Sinoć je otišla u dućan i nije se vratila.
– A tata, baka?
– Nemam ni tatu ni baku. Imam samo mamu.
– Kako se zoveš? Krešo shvati da mora pomoći.
– Ivana.
– Ja sam ti stric Krešo. Ivana, možeš li izaći iz stana, reći susjedima da si ostala sama?
– Ne mogu izaći, noge mi ne rade. A u susjednom stanu nitko ne živi.
– Kako to misliš, ne rade?
– Takva sam se rodila. Mama kaže da treba skupiti novaca za operaciju.
– Kako se krećeš?
– Na kolicima.
– Znaš li svoju adresu, Ivana? Krešo započne s organizacijom.
– Da, Ulica Zrinskih broj sedam, stan osamnaest.
– Dolazim odmah, pronaći ćemo tvoju mamu.
Prekinuo je vezu.
Jadranka, njegova mama, ušla je u sobu:
– Krešo, što se događa?
– Mama, našao sam razbijeni mobitel. Uzeo sam SIM karticu i nazvao. Malena djevojčica je ostala sama doma, a k tome je u kolicima. Pitao sam adresu. Idem odmah tamo.
– Idem i ja! – rekla je žena i požurila se.
Jadranka je sama odgojila sina – bolesnog, slabunjava – pa je znala kroz što prolazi samohrana majka s bolesnim djetetom. Sad je bila u mirovini, a sin joj dobro zarađuje.
Pozvali su taxi i krenuli spašavati djevojčicu.
***
Pozvonili su na interfon.
– Tko je? – začuo se tužan dječji glas.
– Ivana, ja sam, Krešo.
– Uđite!
Ušli su u zgradu. Vrata stana već su bila odškrinuta.
Ušli su. Sitna djevojčica u invalidskim kolicima gledala ih je tužnim očima:
– Hoćete li pronaći moju mamu?
– Kako se zove tvoja mama? odmah pita Krešo.
– Ranka.
– Prezime?
– Novak.
– Stani malo, Krešo! – zaustavi ga mama i pita djevojčicu. Ivana, jesi li gladna?
– Da. U hladnjaku je bila polpeta, ali sam je sinoć pojela.
– Krešo, trkni do dućana gdje uvijek idemo, kupi što i inače kupujemo.
– Jasno! i potrči van.
***
Kad se vratio, mama je već nešto spremala u kuhinji. Raspakirala je vrećice, postavila stol.
Nakon jela, Krešo se bacio na potragu za Ivaninom mamom.
Otvorio je gradski portal i počeo pregledavati vijesti od sinoć.
“Evo U Ulici Park održan je prometni incident; vozač audija naletio je na ženu. Nesretna žena zbrinuta je u bolnici u teškom stanju.”
Uzeo je telefon, zvao. Nakon trećeg poziva netko se javio:
– Da, sinoć nam je dovezena žena s Ulice Parka. Stanje je teško. Još nije došla k sebi.
– Znate li prezime?
– Ni dokumente ni mobitel nismo pronašli. Jeste li joj rodbina?
– Pa još ne znam
– Dođite u bolnicu
– Dobro, dolazim.
Prekinuo je vezu i popeo se djevojčici:
– Imaš li sliku mame?
– Imam, – odgurala se do ormarića, izvadila album. Evo, nedavno smo se slikale.
– Prelijepa ti je mama!
Krešo slika mobitelom fotografiju, nasmije se Ivani:
– Idem, – pronaći tvoju mamu.
***
Otvorila je oči. Bijeli strop. Svijest se polako vraćala. Pred očima joj je proletio auto
Pokušala se pomaknuti grč boli u tijelu. Prilazi medicinska sestra, tiho pita:
– Jeste li budni?
Onda su se Rankine oči raširile od straha:
– Koliko sam ovdje?
– Dva dana.
– U stanu mi je kći sama
– Smirite se, Ranka! oprezno stavi ruku na njezina prsa. Jučer je bio jedan mladić, ostavio vam je svoj broj. Kaže da vam je auto pregazio mobitel.
– Moram zvati doma
– Odmah. pritisne kontakt “Kći” i prisloni aparat na njeno uho, i začuje se:
– Mama!
– Ivana, srce moje, jesi li dobro?
– Sve je super! Sa mnom je baka Jadranka, a stric Krešo dolazi stalno.
– Koji stric Krešo?
– Gospođo, smirite se! reče liječnik na vratima. Inače oduzimam telefon. Sad ću vas pregledati.
– Ivana, nazvat ću te opet, – viknula je Ranka i prekinula vezu.
Liječnik je pregledao, nešto šapnuo sestri, a ona joj priključila infuziju.
Kad su svi otišli, medicinska sestra uze telefon i stavila ga u džep.
– Mogu li minutu još s kćerkom? šapnula je Ranka.
– Liječnik je zabranio uzrujavanje, – ipak izvadi mobitel i tipka broj.
– Dijete moje
– Ovdje Jadranka. Gospođo, poslušajte me. Moj sin je našao vaš razbijen mobitel i sim karticu. Pronašao je vašu Ivanu, a onda i vas. Ja sam u mirovini. Dok ste u bolnici, bit ću s vašom djevojčicom. Ne brinite! Evo, dajem vam Ivanu.
– Mama, nemoj plakati i brzo ozdravi! oglasi se kći.
– Slušaj baku! Ranka se uhvatila tih riječi kao za slamku.
– Gospođo, gasite mobitel opomene sestra.
***
Sutradan su Ranku prebacili u zajedničku sobu. Predvečer, tijekom posjeta, pojavi se medicinska sestra.
– Novak, kod vas je posjetitelj.
Ranka se iznenadila kad je ugledala mršavog mladića.
– Dobar dan, Ranka! Ja sam Krešo. Došao sam vas vidjeti. Ne smeta što odmah prelazim na ti?
– Ne smeta.
Spustio je veliku vrećicu na ormarić.
– Evo, moja mama je nešto spremila za vas.
– Krešo, ni ne znam tko ste zbunjeno prošapće Ranka.
– Sasvim slučajno sam našao vaš uništeni mobitel. SIM kartica je radila. Nazvao sam vašu kćer, pronašao vas.
– Kako je Ivana?
– Sad ću pokazati.
Uzme mobitel sa stola, nastima aplikaciju.
– Evo, pogledajte!
Ranka pogleda ekran i ugleda kćer.
– Mama! povikala je Ivana. Je l’ te boli?
– Nije me više jako. Kako si ti?
– Stalno me posjećuje baka Jadranka.
Ranka je dugo razgovarala s kćeri. Krešo je strpljivo čekao. Kad je završio razgovor, Ranka obori glavu.
– Sad sam nagrabusila s dugovima prema vama.
– Ma pusti, Ranka! nasmiješio se Krešo. I prijeđi ti na ti!
– Hvala, stvarno hvala ti, Krešo.
– Sad ću ti pokazati kako koristiš ovaj mobitel
***
Prošle su dva tjedna.
Krivac prometne nesreće je donio Ranki odštetu, petnaest tisuća eura, u bolnicu i doveo odvjetnika.
Sutradan su je otpustili. Krešo ju je autom doveo kući.
– Mama! radosno je uzviknula Ivana.
Djelovalo je kao da će djevojčica iskočiti iz kolica. Ranka je čučnula, zagrlila kćer i rasplakala se od sreće.
Zatim je prišla starijoj ženi:
– Jadranka, veliko vam hvala!
– Ma, pusti ti to, Ranka. Ivana mi je kao unuka.
– Gospođo Jadranka, odštetu sam dobila izvadi novac iz torbe uzmite, nemam vam se kako drugačije zahvaliti.
– Vrati natrag! strogo reče žena. Ni moj sin ni ja nećemo propasti, a tebi treba za Ivanino liječenje. Krešo je već našao neku polikliniku.
– Mama, – ushićeno doda Ivana. Stric Krešo je rekao da ćemo ići u bolnicu i napravit će mi noge da hodaju.
***
Dva tjedna su Ranka i Ivana provele u poliklinici. Ugradili su joj žice. Za tri mjeseca opet kontrola, pa još jednom iduće godine, još jednom nakon toga. Obećali su da će nakon tri godine, tri operacije i rehabilitacije, Ivana hodati.
Za sada se i dalje vozila u kolicima, a žice su stvarale nelagodu.
Kao da je sudbina htjela iskušati njihovu snagu. Jadranki je srce otkazalo, završila je u bolnici u teškom stanju.
Tri noći nije Ranka napuštala bolničku sobu s ovom dobrom ženom. Vraćala bi se samo kuhati i malo odmoriti. Noći s Ivanom je provodio Krešo.
Četvrtog dana, Jadranka je potpuno došla sebi. Gledala je dugo Ranku, pa tiho rekla:
– Dijete, čini se da neću još dugo na ovom svijetu. Udaj se za mojega Krešu. On je dobar čovjek. Zajedno ćete podići Ivanu na noge.
– Jadranka, pa on mene neće
– Hoće! na usnama joj zaigra osmijeh. Sigurna sam da hoće.
***
Starija žena držala je malu djevojčicu za ruku, ona je imala ruksak i buket cvijeća. Da nije bila tako visoka, pomislilo bi se da prvi put ide u školu.
A zapravo je krenula u školu prvi put, ali već u četvrti razred. Prva tri je završila kod kuće, online. Sve same četvorke i petice. Sada ide do škole na svojim nogama.
– Bako, malo me strah.
– Ma, Ivana, imaš već deset godina! Evo ti mama i tata!
– Zašto si tako ozbiljna, dijete? prišla joj je Ranka.
– Strah me škole, – odmahne Jadranka.
– Daj mi ruku! nasmiješi se Krešo i pruži joj dlan. Idemo zajedno!
– S tobom, tata, ništa me nije strah, – zapjevuši Ivana.
I tako su veselo, uz smijeh i priču, krenuli prema školi, a za njima mama i baka, sretni i ponosni.
