Ne pjevaj
Krivo se smiješiš.
Isprva nisam bio siguran da to govori meni. Sjedila je, gledala svoje šake prepletene u krilu, u onoj tamnoplavoj haljini koju nikad sama ne bi izabrala. Preuska u ramenima. Previše sjajna. Previše tuđa.
Danijela. Rekao sam ti, smiješiš se prenapeto. Ljudi to vide.
Marko je govorio tiho, ni ne okrenuvši glavu. Pogled mu je bio prikovan za salu, gdje su se već smještali gosti na proslavi jubileja njegove firme. Dvadeset godina poduzeća. Velika fešta. Važna večer. Njezina uloga te večeri bila je dogovorena unaprijed, kao stavka u ugovoru: sjediti uz njega, izgledati pristojno, ne govoriti ništa nepotrebno, ne piti više od jednog čašica vina, ne razgovarati s partnerima bez njegova odobrenja.
Oprosti, rekla je.
Ne ispričavaj se, ispravi to.
Restoran je bio jedno od onih mjesta gdje se novac može osjetiti. Nisu ga razmetali, ali bio je u svakoj teškoj stolnjaci, utišanom sjaju lustera, u tome kako su se konobari kretali tiho, gotovo lebdeći. Posjetila ga je već nekoliko puta, i svaki put osjećala se isto: izlišnom. Ne kao supruga uspješnog poduzetnika, nego kao živo biće. Žena s imenom i prošlošću, s nečim što je nekad bilo u njoj.
Bila je na pragu pedeset i šeste. Dvadeset osam godina provela je u braku s Markom Radićem. Upoznali su se dok je završavala akademiju. Bila je puna energije, glasna, zaljubljena u Rahmanjinova i Čajkovskog. On mladi poduzetnik, s pogledom u kojem je svijet izgledao kao da ga može kupiti ili prepraviti kako mu se prohtije. Gledao ju je kao da je ona cijeli njegov svijet. Kasnije se ispostavilo da ju je samo htio prepraviti po svome.
Marko, mogu li do Lucije? Sjedila je tamo sama.
Lucija će još pričekati. Nemaš što raditi kod stola Kovačevih.
Znam je dvadeset godina.
Danijela. Glas mu nije bio ljutit, samo umoran, kao čovjeka koji objašnjava istu stvar djetetu. Večeras je važan događaj. Samo sjedi i smiješi se.
Nasmiješila se. Onako, kako treba. Po uputama.
Salu su popunjavali partneri, klijenti, političari i njihove supruge. Svi dotjerani, živahni taman koliko treba, svi pričaju o onome o čemu bi se i očekivalo na ovakvim večerama. Slušao sam dijelove razgovora i pomislio kako se više ne može sjetiti kad je posljednji put razgovarala o nečemu što njoj zaista znači. O glazbi. O tome kako je fugua zapravo složena. O tome zašto ju drugi Rahmanjinov koncert i danas dokraja protrese, čak i kad ga slučajno čuje na radiju.
Radio se kod njih rijetko palio. Marko nije volio klasiku. Rekao je da ga to nervira.
Za susjednim stolom, žena u crvenoj haljini nasmijala se glasno nekoj šali. Smijeh joj je bio pravi, hrapav i živ. Uhvatila je sebe kako je gleda s nečim nalik zavisti. Ne zbog haljine, ni zbog toga što je žena mlađa ili ljepša. Nego zato što se smijala kao da na to ima potpuno pravo. Nikoga ne pitajući.
Večer je prolazila sama od sebe. Zdravice, pljesak, govori o dvadeset godina uspjeha i još boljoj budućnosti. Marko je podigao čašicu kratko i odlučno, kao uvijek. Sala mu je pljeskala. To je znao. I ona je pljeskala, razmišljajući kako je i ona to možda nekad znala podići publiku. Stajati pred svijetom i pjevati da ljudi na trenutak zaborave disati.
Zadnji put je pjevala pred publikom prije dvadeset i četiri godine, na večeri u akademiji, gdje ju je Marko doveo i odveo ranije jer je morao hitno poslovno razgovarati.
Voditelj je nakon deserta, kad su se svi malo opustili, proglasio natjecanje talenata. Netko je mogao na improviziranoj pozornici pokazati što zna šala, trik, pjesma. Marko je napravio grimasu.
Kakav prostakluk, procedio je.
Ona nije odgovorila. Gledala je prema bini. Stajao je mikrofon. Uz njega mladi pijanist, vedrog lica, koji je već svirao tijekom večere nekoliko laganih skladbi. Primjetila ga je na početku: imao je duge prste i naviku klimanjem glave pratiti ritam, i kad je jedva bila čujna glazba.
Dva su se gosta već okušala: jedan ispričao vic, drugi zasvirao na usnoj harmonici. Smijeh, pljesak, ali ništa posebno. Voditelj je ponovno pozvao hrabre.
Osjetila je kako se nešto u njoj pomaknulo. Ne naglo, ne kao udarac više kao da su nekoć zatvorena vrata popustila pod laganim pritiskom. Ostavila je salvete na stolu, ustala.
Kamo ideš? pitao je Marko.
Na toalet.
Nije otišla na toalet. Prišla je voditelju, šapnula mu nešto. Pogledao je iznenađeno, onda klimnuo. Zatim je prišla pijanistu, naklonila se, kratko razgovarala. I on je kimnuo, u pogledu mu se pojavio tračak zanimanja.
Kad su prozvali njezino ime, Marko je vjerojatno tek tada shvatio što se događa. Vidjela je njegov izraz krajičkom oka dok je krenula prema pozornici. Trudila se ne gledati ga. Gledala je mikrofon.
Tri su stepenice vodile na pozornicu. Stala je ispred pune sale nepoznatih ljudi u skupim odijelima i raskošnim haljinama. Većina je bila zamišljena, raspravljajući za stolovima. Nekolicina ju je gledala sa znatiželjom: pa hajde, da čujemo još nešto.
Klimnula je pijanistu.
On je krenuo s prvim akordima, i sala je zamuknula nije to bila šlager pjesma ni estrada. Bio je to Rahmanjinov. Vokaliza. Jedno od najtežih i najljepših djela koje je pjevala na završnom ispitu na akademiji. Bez riječi. Samo glas i glazba.
Započela je. Prvih par sekundi nije mogla vjerovati glas nije nestao. Nije uvenuo, nije nestao. Samo se promijenio s godinama, dobio mračnije, dublje boje, ali bio je tu, živ.
Sala je zamukla negdje na trećoj frazi. Ne postepeno, nego iznenada: ljudi su prestali pričati, spuštali čaše, okretali se prema pozornici. Ona toga tada nije bila svjesna. Pjevala je i jedino na što je mislila bilo je ne izgubiti dah, držati frazu, ne razmišljati o Marku, o njegovu izrazu lica, o tome što će biti kasnije.
Nakon toga svejedno. Sada je bilo važno samo to.
Kad je završila, na trenutak sve je utihnulo. Zatim je sala ustala. Ne svi odjednom, ali jesu. Pljesak je bio iskren, ne reda radi. Žena u crvenoj haljini povikala je “Bravo!” Pijanist ju je pogledao s pozornice kao da prvi put vidi nešto rijetko.
Spustila se s bine. Noge su joj bile mekane, srce je udaralo brzo, ali mirno. Vraćajući se za stol, već je vidjela Markovo lice.
Nije pljeskao.
Sjedni, prosiktao je.
Sjela je.
Znaš li što si upravo učinila?
Pjevala sam.
Ne pravi se pametna. Glas leden. Napravila si od sebe cirkus pred mojim gostima. Bez mog dopuštenja. Razumiješ li kako to izgleda?
Kako izgleda?
Kao da moja žena traži pažnju. Da joj nije dosta. Uzeo je čašu, polako ju spustio. Idemo doma. Za deset minuta.
Marko, večer još nije…
Za deset minuta, Danijela.
Pridružilo joj se još troje. Žena u crvenom, zvala se Tamara, stisnula joj ruku: “Nevjerojatni ste, otkud vi dolazite?” Stariji gospodin sa sijedom bradom zastao je, proučio ju: “Divno. Gdje ste učili?” Lucija, njezina dugogodišnja poznanica, otrčala joj u zagrljaj, mirisala je na parfem i domaći kruh, i umalo je zaplakala na licu mjesta.
Danijela, gdje si bila sve ove godine? Bože, pjevala si kao…
Lucija, idemo, pojavio se Marko. Uzeo je Danijelu pod ruku. Ne grubo, izvana čak nježno, ali pritisak na lakat jasno je osjetila kroz tkaninu. Oprostite, Danijelu boli glava. Moramo kući.
U autu nije rekao niti riječ. Tišina je bila gora od svake svađe. Gledala je kroz prozor, Zagreb pod noćnim lampama i izlozima, i shvatila da se u njoj pojavio neki čudan mir. Ne sreća, ne strah nešto treće. Kao da se upravo sjetila kako se zove.
Doma je skinuo sako, objesio ga pa se okrenuo:
Dakle, rekao je. Razumijem ja da ti je dosadno. Razumijem da nešto želiš za sebe. Ali jasno moraš znati, postoje granice. Postoji prikladno i neprikladno. Danas si me dovela u nezgodan položaj pred ljudima koji su važni za moj posao.
Pjevala sam. Ljudi su pljeskali.
Napravila si predstavu od sebe. Znaš li razliku?
Ne, i sama se iznenadila koliko mirno zvuči. Objasni mi.
Dugo ju je promatrao. Potom:
Imaš sve. Kuću, sigurnost, status. Ne razumijem što ti još treba. Iskreno, ni ne namjeravam više shvaćati.
Ja ću ti reći što mi fali. Nedostajem si sama sebi.
Što to znači?
Dobro znaš.
Otišla je u spavaću sobu, zatvorila vrata. Legla, ne skidajući odjeću, gledala je strop. Bijeli i gladak, kao njihov život izvana. Slušala je Marka kako hoda stanom, otvara, zatvara ormare. Onda je nastala tišina.
Nije spavala. Razmišljala je. Prije petnaest godina pristala je napustiti posao u glazbenoj školi, gdje je predavala pjevanje. Marko je rekao da to nije dostojno za njegovu ženu, da je plaća mizerna i nema potrebe raditi. Pristala je. Mislila je, naći će nešto drugo, pronaćiće se u nečemu novom. No, “nešto drugo” nikad nije došlo svaki put kad bi probala, Marko bi našao razlog zašto ni to nije prikladno ili zgodno, ili jednostavno nepotrebno.
Nije ju udario. Nije vikao. Samo bi vrlo mirno objašnjavao što je ispravno, što nije. I navikla je dvadeset osam godina slušati te njegove istine, da je prestala čuti vlastiti glas. Doslovno. Čak ni u sebi.
Sve do sinoć.
Ujutro, dok je on bio pod tušem, izvadila je iz ormara staru torbu. Spakirala dokumente osobnu, diplomu s akademije koju je pronašla na dnu komode, nekoliko fotografija. Mobitel. Malo gotovine, skupljane pomalo posljednje tri godine za “ne-daj-bože”. Nije ni znala za koji slučaj. Sad je znala.
Sasvim jednostavno se obukla. Traperice, džemper, jakna. Kad je Marko izašao iz kupaonice, stajala je kod vrata s torbom na ramenu.
Kamo ti?
Odlazim.
Duga stanka.
Ne izmišljaj, nemoj praviti scene.
Ne radim scene. Odlazim.
Danijela. Uzima ručnik, briše ruke, gleda je kao da mu je već dosta njezina “živciranja”. Uzrujana si. Smiri se, pričat ćemo kad dođem kući s posla.
Ne, već smo pričali.
Nemaš novca. Nemaš posla. Gdje ćeš?
Naći ću gdje.
Danijela, smiješna si. Imaš pedeset pet godina. Kamo ćeš…
Otvorila je vrata i izišla. Za sobom je čula njegov glas, ali riječi više nije razlikovala. Lift je prolazio katove sporo, gledala je svoj odraz u metalnim vratima. Ugužvano, zamućeno lice. Skoro se nasmiješila samoj sebi.
Pješice je krenula gradom. Samo je išla i disala. Jesen, suha i hladna, mirisalo je lišće i kava iz nekog kafića. Ušla, naručila kavu za van, sjela uz prozor i uzela mobitel. Nazvala jedinu osobu kojoj se u toj situaciji mogla javiti.
Lucija, trebaš mi pomoći.
Bože, što se dogodilo?
Otišla sam od Marka.
Tišina. Zatim:
Gdje si sad?
Lucija je živjela sama, u stanu na rubu grada. Djeca su joj odrasla, muž umro. Otvorila je vrata, pogledala Danijelu s torbom i ništa nije pitala. Samo se maknula i rekla:
Uđi. Čaj se već grije.
Provele su dan na kuhinji. Danijela je pričala, Lucija slušala, nije prigovarala, nije uzdisala, nije prevrtala očima. Tu i tamo nadolijevala čaj. Kad je sve izrekla, Lucija samo reče:
Otišla si. To je najvažnije. Ostalo ćemo riješiti kasnije.
On će blokirati račune. Već je vjerojatno to napravio.
Napravio?
Je. Upozorio je. Prošle godine kad smo se svađali, rekao mi: “Samo probaj otići pa ćeš vidjeti.”
Vidjet ćemo mi njega, rekla je Lucija.
Marko se javio brzo. Iduće večeri Danijelin telefon je samo zvonio. Prvo on, pa njegova tajnica, pa Danijelina majka, koju je Marko, očito, pripremio. Majka je plakala: “Marko je rekao da si na rubu sloma nakon proslave, da si izašla iz stana izgubljena, trebaš pomoć…”
Mama, nisam na rubu sloma.
Danijela, on brine. Kaže da si se sinoć čudno ponašala, da moraš liječniku…
Mama, pjevala sam. Izašla sam na binu i pjevala. To nije slom.
Kaže da je bilo glupo, da si ga osramotila…
Mama, u redu sam. Kod Lucije sam, javim ti se sutra.
Računi su zaista bili blokirani. U bankomatu kartica nije prošla. Novac iz omotnice nestajao je brzo, Lucija nije htjela naplatiti smještaj, ali to nije bilo dugoročno rješenje.
Za tri dana Marko je poslao njene stvari. Nije ih dovezao sam, nego poslao preko dvojice nepoznatih mladića, s nekoliko vrećica. Izvadila ih je odmah tu su bila nasumično odabrana odjeća: ljetne haljine u listopadu, štikle, dekoracije iz dnevne sobe. Ni jedan topli džemper, ni jedna prava knjiga. Poruka.
Uskoro je nazvala i majka Marko joj je bio kod kuće, pio kavu i govorio kako je Danijela cijeli život bila “teška”, da je sve učinio za nju, da mora potražiti pomoć. Majka je slušala, kao i uvijek sve one koji govore mirno i uvjerljivo.
Danijela, možda bi trebala razgovarati s njim, vratiti se…
Mama, blokirao mi je račune i širi glasine da sam luda. Razumiješ li što to znači?
Majka je šutjela.
On je muškarac, takvi su kad su povrijeđeni.
Prekinula je poziv. Dug je gledala kroz prozor, zatim iz torbe izvadila diplomu s akademije i stavila ju na stol. Tamnoplava korica, zlatna slova: Danijela Radić. Odsjek za solo pjevanje. Nije je držala u ruci vjerojatno petnaest godina.
Sutradan je nazvala Akademiju. Pitala za profesora Vjeku Petrovića, svog nekadašnjeg mentora. Mislila je da je već možda pokojni. Ispostavilo se radi i dalje, sedamdeset i nešto. Dali su joj broj.
Profesore Petroviću? Tu Danijela Radić. Sjećate me se?
Duga stanka.
Radić? Sa četvrte godine?
Ja sam.
Naravno. Gdje ste nestali, Danijela? Tolike godine vas nisam čuo.
Nestala sam, profesore, baš tako. Trebam vašu pomoć.
Našli su se za dva dana na Akademiji, u maloj učionici na trećem katu. On je bio isti: nizak, žilav, prodornih očiju, ruke sklopljene na koljenima, kao uvijek. Pažljivo ju je odmjerio:
Ostarjeli ste.
I vi, profesore.
Sasvim normalno. Lagano se osmjehnuo. Zapjevajte.
Sad odmah?
Čemu odlagati?
Pjevala je. Isprva nesigurno, pluća teško surađuju, glas drhti u visinama. Petrović je slušao bez prekidanja. Nakon što je završila, zastao je.
Glas imate, rekao je. Tehnika slaba. Disanje loše. Ali glas je tu. To je najvažnije, Danijela. Ostalo se vježba.
Za koliko vremena?
Ovisi o vama. Ako pristojno radite, za dva-tri mjeseca nešto se može napraviti.
Zašto ste prestali pjevati?
Udala sam se.
I muž zabranio pjesmu?
Nije zabranio. Samo se nekako… izgubilo.
Petrović je promijenio ton:
Nekako, da. Razumijem. E pa, Radić, radimo od sutra.
Počeli su raditi svaki dan. Dolazila je na Akademiju u devet i ostajala do dva, katkad i dulje. Glas se vraćao polako, neujednačeno: nekad bi išlo lako, drugi dan kao da se vraća na nulu. Petrović je bio strog, nije praštao godine ni pauzu. Stalno je govorio: “Glas nema godine. Ima tehniku i volju.”
Lucija joj je našla poslić: voditi zbor umirovljenica u lokalnom kulturnom centru. Plaća mala, ali njezin novac. Održavala je probe tri puta tjedno i to joj je prijalo žene preko šezdeset, pjevaju baš zato jer žele, ne zbog karijere ni slave. I to je bio lijek.
Marko nije odustajao. Putem poznanika doznala bi da širi priče kako je otišla zbog nekog profesora, da joj je narušena psiha, da ju je godinama trpio i pustio. Verzije su se mijenjale, ali poanta je bila ista: ona je luda, on žrtva. Jedni su mu vjerovali, drugi možda ne, ali nitko mu ne proturječi. Majka je rijetko zvala, pažljivo birala riječi.
Misliš li na budućnost? Na stan?
Mislim, mama.
Kaže, može se sve mirno riješiti ako se vratiš.
Neću se vratiti.
Danijela, može se dogovoriti razvod, podjela imovine…
Mama, blokirao je moj novac i tvrdi da sam psihički slomljena. S takvim ljudima se samo rastaje. Zauvijek.
Majka je uzdahnula i promijenila temu. Nije se ljutila. Majka je odrasla u drugo vrijeme, s prvim naučenim da brak znači trpjeti. Ne možeš biti ljut na onog tko nije znao drugi jezik.
Nakon mjesec dana Petrović joj reče nešto važno. Poslije probe, kad je skupljala notni materijal, reče, ne gledajući je:
Za dva mjeseca u Zagrebu je veliki humanitarni koncert. Klasika. Traže soliste. Mogu vas preporučiti.
Zastala je.
Profesore, nisam nastupala dvadeset i četiri godine.
Znam.
Publika?
Prenosit će se na HRT-u. Skuplja se za dječju bolnicu. Da, publika će biti ozbiljna.
Šutjela je.
Razmislite brzo. Ne čekaju.
Pristala je za dva dana. Petrović je samo klimnuo, kao da je znao odgovor.
Sljedećih šest tjedana bile su najsnažnije u njezinu životu, još od studentskih dana. Radili su na programu: arije, nekoliko romansi, i opet, na kraju, Rahmanjinov, ali nova, zahtjevnija skladba. Umor bi je svladao toliko da bi kod Lucije na kauču zaspala odmah, bez večere. Ali taj umor bio je drukčiji čist, živ.
Lucija ju je pazila ko beba majku, stalno nalivala topli čaj i tjerala da jede. Smijala joj se kako previše radi. U ovih par mjeseci zbližile su se više nego ikad.
Tri tjedna prije koncerta počeli su problemi. Prva je nazvala administratorica: “Nešto nije u redu oko vašeg nastupa.” Rečenice su bile nejasne, izmotavale se. Pitala je izravno:
Je li vas zvao Radić?
Duga pauza.
Ne mogu to komentirati.
Jasno.
Javila je Petroviću. Poslušao je i samo rekao:
Dođite sutra. Bit ću kod organizatora.
I bio je. Kako je rješavao, ne znam, ali ostala je među izvođačima. Ali tu nije bio kraj. Tjedan prije nastupa Lucija joj je usred probe javila:
Danijela, ispred zgrade bila su dva tipa. Kažu da su od Marka. Pitali jesam li te vidjela.
Što si rekla?
Ne znam nikakvu Danijelu. Al bit će još ovdje. Pazi se.
Osjetila je hladnoću duboko u želucu. Nije to više bio strah, nego jasno razumijevanje neće odustati. Navikao je da je sve njegovo.
Ispričala je Petroviću. On je obrisao naočale.
Znači, probat će on to zaustaviti.
Vjerojatno.
Bojite li se?
Iskreno je razmislila.
Ne. Umorna sam od straha.
Dobro. Petrović je zastao. Na koncertu će biti Viktor Stanić.
Tko?
Producent. Velik igrač. Radim s dvoranama i po vani. Pozvao sam ga baš zbog vas. Nakon one večeri u restoranu čuo je za vas. Tada je njegov čovjek bio u publici. Želio vas čuti sam. Pazite, pjevajte dobro.
Gledala ga je.
Sve ovo ste… namjerno?
Predajem 40 godina, rekao je Petrović. Imao sam tri studentice s pravim glasom. Jedna je otišla u inozemstvo i napravila karijeru. Druga je prerano umrla. Treća se udala i nestala. Mislim stalno na tu treću. Drago mi je što se pronašla.
Dan koncerta bio je tmuran. U Lisinskom je bila dva sata prije. Prošetala pozornicom, osluškivala tišinu u praznoj dvorani od osamsto mjesta. Voljela je to prije publike, kad scena još diše prazninom.
Sat prije početka došao je administrator. Tiho, skoro ispričavajući se:
Danijela Radić, vani su dva gospodina. Kažu da dolaze po muževoj naredbi. Traže vas na izlaz.
To nije moj muž. To je bivši.
Kažu da imaju medicinsku dokumentaciju da vam treba liječenje.
Na trenutak je šutjela.
Nek tvrde što žele. Ja večeras pjevam. Pustite ih ako hoće ući. Nek slušaju.
Administrator je oklijevao. Pogledala ga je ravno:
Ovo je moj nastup. Nitko nema pravo zaustaviti me. Shvaćate?
Shvaćam, ali…
Zovite Petrovića.
Petrović je i to sriješio. Što je točno rekao tipovima od Marka, ne zna. Ostali su vani. U foajeu prije početka primijetila je visokog čovjeka u skupom kaputu Petrović mu je nešto govorio, on je kimnuo. Taj Viktor Stanić.
Na programu je bila treća zaredom. Dvorana puna. Kamere sa strane. Ispod reflektora u jednostavnoj tamnoj haljini, koju je sama izabrala. Stala pred mikrofon. Pogledala u publiku.
I zapjevala.
Prva skladba je išla lako, gotovo radosno. Druga zahtjevnije, skoro pogubila dah, pa povratila. Kod treće više nije razmišljala ni o dvorani, ni o kamerama, ni o onome što vani zbiva. Mislila samo na glazbu. Ovo je njezino mjesto. Odavde je. To je ona.
Kad je krenuo Rahmanjinov, dvorana je utihnula. Ona posebna tišina kad ne samo slušaju, nego čuju. Pjevala je osjećajući ono što, vjerojatno, ima čovjek kad nakon teške bolesti izađe na ulicu i shvati da je nebo još uvijek tirkizno.
Završavala je posljednji takt kad je u bočnim vratima dvorane vidjela Marka.
Primijetila ga je iz kuta oka. Hodao je prema pozornici brzo, nešto je govorio zaštitaru, gestikulirao. Lice mu je bilo crveno, napeto. Pratio ga je još netko.
Otpjevala je do kraja. Do zadnje note. Bez da joj trepne glas.
Publika je ustala.
Marko se zaustavio na sredini prolaza. Do njega je došao Stanić i mirno mu govorio nešto, bez dramatike. Vidjela je Marka kako odgovara, kako mu lice postaje krhko. Ne filmski dramatično, nego tiho i zauvijek: čovjek shvati da je tu nevažan.
Marko se okrenuo i izašao.
U backstageu joj je prišao Stanić. Pružio ruku.
Čuo sam za vas. Sad sam čuo vas. Imamo što za dogovoriti.
Što točno?
Ugovor. Turneja. Najprije ovdje, pa vani. Imam dvorane u Europi koje traže baš ovakav glas. Lagano se nasmiješio. I nitko vam više neće smetati. To vam osobno jamčim.
Petrović je stajao u kutu, gledao je. Kad ga je pogledala, klimnuo je. Jednom. Dovoljno.
S majkom su prvi put zaista razgovarale tek kasnije. Došla joj je, sjele su u kuhinji, majka ju je dugo gledala. Prva progovorila:
Gledala sam te na TV-u. Na koncertu.
Jesi?
Lucija me nazvala, rekla da uključim. Nisam znala da tako pjevaš.
Slušala si me na akademiji.
To je bilo davno. Tamo sam bila tvoja mama, tresla se od treme zbog tebe. A na televiziji sam gledala nikad nisi bila ljepša. Pogledala je. Danijela, oprosti mi.
Za što?
Što sam vjerovala njemu više nego tebi. On je znao pričati. Ti si šutjela. Mislila sam šutiš, dobro je. Nisam razumjela.
Danijela joj je uzela ruku.
Mama, sve si dobro razumjela. Samo malo kasnije. To je normalno.
Nisi ljuta?
Nisam.
Majci su tiho tekle suze, bez jecaja. Danijela je držala njenu ruku i pomislila kako oprost nije zaborav, nego odluka da se uzme samo ono što treba dalje, a ostalo pusti.
Godina je prošla.
Stajala sam iza kulisa bečke dvorane, slušala kako se ljudi uspinju na mjesta. Zvukovi su bili nepoznati i u isti mah poznati šaptanje, šuškanje haljina, kašljucanje. Stara dvorana sa štukaturama i visokim prozorima. Snijeg je vani.
Sad živim ovako: najam stana u Beču, mali, ali moj. Ugovor sa Stanićem, koji mi je dopustio živjeti od glasa. Kofer, s kojim putujem iz grada u grad. Petrović me zove svaki tjedan, preko videa raspravljamo program. Mama dođe koji put na nekoliko dana, svaki put se čudi kako sve stižem.
O Marku znam rijetko, iz prepričavanja. Kažu da mu je posao krenuo nizbrdo, neki partneri su se povukli. U pola godine oženio se ponovno mlada, tiha žena, gotovo nepoznata. Čula sam, razmislila, i osjetila samo umornu jasnoću. Neki se ljudi ne mijenjaju. Samo traže novog poslušnika.
Žao mi te žene. Ali, to više nije moja priča.
Moja priča je sad drukčija. Mnogo drukčija od premora zbog putovanja, rasprava s dirigentima, nespretnosti na jezicima, do samoće večerima. Ali ima i drugo: otvaranje prozora u stranom gradu, čuti nepoznatu ulicu, čuti pljesak koji pripada meni, ne nekome pored mene. Pravo da izaberem haljinu. Pravo da zovem koga hoću. Pravo da zatvorim vrata i znam da nitko iza njih ne čeka objašnjenja što sam napravila pogrešno.
Nekad pomislim na izgubljene godine. Ne s gorčinom, samo iskreno, normalno. Dvadeset osam godina je puno. Mogla sam pjevati cijelo to vrijeme, mogla sam biti netko drugi. Ili ista, ali prije.
Ali “mogla sam” je najbesmislenija rečenica na svijetu. Sad to znam.
Sada me ima. Glas je sada. Pozornica je sada.
Asistentica je provirila u backstage:
Danijela Radić, tri minute do nastupa.
Idem.
Namjestila je haljinu, jednostavnu, tamnu, odabranu sama. Udahnula par puta. Zatvorila na tren oči.
U mislima joj je bljesnulo Markovo lice iz onog restorana, prije godinu dana. Kako joj kaže: “Krivo se smiješiš.” Kako mu ona šapće “oprosti”. Kako sjedi s tom pravilnom maskom, a u glavi joj njen glas odreže tišinu.
Sad se nasmiješila. Ne “ispravno”. Samo zato što tako želi.
I zakoračila na pozornicu.
Sala je utihnula.
I zapjevala.
