Kompleksna sreća
– Kako to misliš, rastajemo se? Denis, jesi li ti normalan?
Jelena je gledala svog muža i ništa joj nije bilo jasno. Kakav sad razvod? Skoro dvadeset pet godina su zajedno! Za dva tjedna trebali su slaviti godišnjicu braka ili ipak ne? Misli su joj bile potpuno pomiješane. A što je s proslavom, gostima? Pozivnice su već poslane… Svi dolaze. Cijela obitelj će se okupiti. Prijatelji je zovu svaki dan i pitaju što pokloniti Neki, kao njena najbolja prijateljica Marija, već su poslali poklone. Šteta što neće doći, daleko joj je, a i na šestom je mjesecu trudnoće, ne bi bilo pametno da leti avionom. Bolje da ostane doma. Vidjet će se drugi put pa proslaviti još jednom. Marija je bila zaslužna što su se ona i Denis uopće upoznali spojila ih je na fakultetu i poslije na vjenčanju najglasnije vikala: Ljubi! skrivajući se iza Jeleninog buketa, kojeg ova nije ni bacila, već ga samo gurnula prijateljici u ruke.
– Ne kužim, što taj tvoj Nikola čeka? Takvu će ženu propustiti!
– Kud će on? Marija joj je popravljala frizuru. Sve u svoje vrijeme, Jelena! Nije još zreo. Pa neću valjda zelenca za muža, pa da se nakon par godina rastanemo i dijelimo sve – imovinu, djecu, familije. Ionako će me svi voljeti do tada, pa će još teže biti! Bolje pričekat.
– Gle tebe, sve si naplanirala na dvije godine! smijala se Jelena, gledajući prijateljicu kako nervozno popravlja šminku.
– Ja ti ne znam polovično živjeti. Kada uzimam, uzimam sve odmah!
– A djeca, Marija? Odmah blizanci?
– Da! Želim blizance, pa da završim s mukama u jednom mahu. Kod mene i Nikole u obitelji su bili slučajevi blizanaca.
– Ali blizance onda moraš i odgajati!
– Ma dvoje je lakše nego jedno.
– Kako to? Jelena je znala da je Marija uvijek razumna i pronicljiva. Otkad su bile djeca, kadgod bi nešto zabrljale, uvijek bi Marija uspjela da sumnja ne padne na nju, i čak izvukla i ostale iz problema. Samo kad bi netko pametovao i radio po svom, Marija bi se povukla i mirno gledala kako pametnjaković dobiva jezikovu juhu od roditelja.
– Lako! Imat će s kim igrati, natjecanje je zdravo kad ga dobro vodiš. A status najbolje majke jer odgajam dvoje odjednom! Malo ti je to? Da nabrajam i dalje?
– Nemoj, dobro je! Jelena se smijala, ali nije sumnjala u Mariju.
I stvarno, život se tako posložio, samo iz šale božja umjesto blizanaca Marija je dobila trojke, kao da ju je netko već gore htio još više ispitati.
I s tim se snašla savršeno. Do tad je i muževa obitelj bila oduševljena njome uvijek stabilna, ne podilazi nikome, ali spremna pomoći. Najčešće to je značilo da će nagovoriti Nikolu da ne može odgoditi nešto za svoju majku ili sestru, makar bi on najradije ostao ležati na kauču.
– Doći će i nama vrijeme kad ćemo trebati pomoć, i što onda? govorila bi mu Što misliš da će nam pokazivati tri prsta? Meni to ne treba! Hoćeš pohane krumpire s gljivama? Onda najprije mami složi ormar. Tebi je to dva sata posla, a njoj puno znači. Reci joj da ću idući vikend oprati prozore.
Tako, kad su stigle trojke, dvije bake i jedan djed su stalno bili na raspolaganju. Marijin tata je već preminuo pa su dijelili smjene kako tko može oko djece. Marija je rodila, othranila djecu (bila su mala i krhka u početku), a onda je upisala faks.
– Marija, jesi luda? Kad ćeš sve stići? Jelena je samo frktala od čuda.
– Pa tko će profesoru dati lošu ocjenu ženi s troje djece? Osim toga, da mi mozak ne odumre, a kasnije ću biti i ekonomistica i pravnica što fali?
Diplomu je ubrzo dobila i zaposlia se, uvjerivši poslodavca da joj je plata dovoljna i za dadilju.
– Marija, ali ti je to knap! Što ti ostaje?
– Prvo, sad mi dadilja ne treba, bake to ne moraju znati. Bitno je iskustvo, a ne papir. Bolje da sad dvije godine radim za minimum, pa ću kasnije sama birati gdje ću raditi.
Jelena se čudila kako žene poput nje uspiju sve. Ona je uvijek imala problema s donošenjem i najmanjih odluka hoće li obući crvene ili plave hulahopke u vrtić, to je bio problem.
– Ali ti kad nešto odlučiš, to je to smijala se Marija ti si konzervativna, to su najpouzdaniji ljudi.
Pouzdana baš! Zato te Denis pouzdane sad ostavlja! Kako može? Što je loše tu? Dobro, nije bilo djece pa je to unijelo nesigurnost među njih, ali su se s tim pomirili. Jelena je neko vrijeme volontirala u dječjem domu, pa shvatila da tuđe dijete ne može usvojiti, ne zbog nedostatka snage ili sredstava, nego jer se bojala da ga ne bi znala voljeti onako kako treba.
– Samo niste još sreli svoje dijete. rekla joj je Mirjana, ravnateljica doma, dok su djeca igrala kolo oko jelke, a Jelena gledala djecu s tugom u očima. Mirjanu, koja je tu radila godinama, to je dotaklo. Jednom ćete prepoznati svoje dijete i ništa vas više neće zaustaviti.
– A ako ne prepoznam? Ako nije suđeno?
– Onda nije. Bolje tako, nego preuzeti odgovornost pa ne izdržati. Onda će biti dvoje nesretnih.
– Vidiš Marka tamo? Njega su već dva puta vratili.
– Bože, kako je to moguće? Koliko mu je godina?
– Šest će mu skoro. Prva obitelj ga je uzela, pa su nakon dvije godine dobili svoje dijete. Jako čest scenarij, nažalost. Drugi put su uzeli troje djece, a Marko im je bio četvrti, ali nisu imali snage za njega. Skoro godinu dana je bio kod njih, a onda se jednostavno zatvorio, prestao jesti.
– Kako to? pitala je Jelena.
– Čak ni vode nije htio piti. Molio je da ga vrate u dom, jer ga ne vole. Psiholog je dugo radio s njim, ali nije pomoglo. Vratili su ga. I bolje da ga prije nisu ni uzeli, ako mene pitaš. On više ne vjeruje nikome. Za njega će trebati toliko puno ljubavi da ne znam postoji li netko takav.
Nakon tog razgovora Jelena je jedva sebe spriječila da ne počne obrađivati papire za Marka. Trgnula ju je Marija:
– Jesi li sigurna da u tebi ima te ljubavi? Ako ne, nemoj! Misli na djecu, a ne na svoju tugu. Ako nije ono što želiš iz srca, ne diraj. Onda si kao i svi koji ga iznevjere.
Jelena je odbila. Nastavila je pomagati izdaleka, ali Marka nije zaboravila. Postao joj je simbol treba živjeti tako da ne naudiš nikome drugome. Dobro je zapamtila tu lekciju.
Jelena je čvrsto prekrižila ruke na ramenima. Bilo joj je hladno… Samo je jesen, grijanje već radi! Što sad treba? Možda pomoći Denisu da spakira stvari? A što mu spakirati? I toplu odjeću? Kod njih tako kratko traje ljeto Jesen bude brzo hladna. Sjeverci… Nije to kao kod mame u Opatiji! Tamo nikad nije smrzavala; sva zima u kožnoj jaknici, samo ako bi išli u planine vikendom prebacila bi kaput na sebe… Najradije bi sad otišla mami, danima hodala po Učki ili Velebitu i tišini. Ali nema više mame. Niti Denisa.
Sloboda joj nije trebala, muža je željela natrag. Da sve bude kao prije jutarnje kave, noćni razgovori bez kraja, izleti kad im dođe, spontano, neplanirano. Denis bi znao nazvati usred radnog dana i reći:
– Jelena, što radiš?
– Zauzeta, imam dva intervjuiranja i kasnije moram u banku.
– Daj pusti to, idemo nekamo? Prošetajmo.
Ona bi sve ostavila, i za sat vremena bi već šetali šumom kod Maksimira, bez riječi ili pričali bez veze, i bilo bi im dobro
Sada je to dobro prošlost… Ona će pamtiti, a on sumnja. Ima novu ljubav, čeka dijete… To je pravi razlog? Ili njihova veza nikad nije držala vodu? Prvo bi i mogla podnijeti, ali drugo… ne. Jer to znači da nije vrijedila dovoljno, nije bila žena za njega, ako ga nije uspjela usrećiti dovoljno da mu ne padne na pamet otići.
Jelena je stajala u kuhinji uz prozor, na koljenima tijesno uz vrući radijator, i pokušavala se natjerati na bilo kakav pokret, ali nije mogla. Čula je Denisa kako hoda po stanu, otvara ladice, lupa vratima. Tresla se toliko da je saksija s jedinom biljkom, koju joj je svojevremeno donijela Marija, skliznula prema rubu prozora. Kad su se vrata napokon zalupila, Jelena je spustila ruke na prozor i grčevito stisnula prste, kao da bi ga slomila, a onda ispravila leđa, zgrabila saksiju i bacila ju na pod, pa vrisnula.
Nije bilo lakše. Mješavina crne zemlje i razbijenih lonaca na kuhinjskom podu nekako ju je trgnula. Sve je kako treba sve je crno. Nema više svjetla. Otišao je i zatvorio vrata. Dalje mora nastaviti sama, tražeći na slijepo…
Osim možda jedne stvari
Jelena se odmaknula, gazeći po komadićima, nisu ju smetale ogrebotine na stopalu, došla je do spavaće i uzela mobitel s punjača.
– Maaaarijaaa…
To nije bio ni plač, nego urlik, životinjski, onaj što dolazi kad boli do kostiju. Više nije mogla govoriti, ali nije ni trebala, Marija je sve znala.
– Denis otišao?
– Da…
– Dobro. Dođem sutra.
– Jesi normalna? Ne dolazi, molim te! Ne bih ti oprostila da ti ili bebici nešto bude… čekaj… Jelena je zastala, napokon nešto shvaćajući. Ti si znala?!
– Nisam bila sigurna, ali pretpostavljala. Kad ste zadnji put bili ovdje, Denis nije mogao pogledati prema meni. Sada mi je sve jasno. Jelena! Sve je to na kraju dobro.
– Kakvo dobro? Meni se više ne živi! Ništa mi nije ostalo! Sve je nestalo! Što sad?
– Kupi haljinu!
– Molim? Haljinu?
– Da. Kupi onu što ti je bilo žao dati novce za nju. Sad. I onda mi pošalji sliku. Ne sjedi doma i ne nariči! To ništa ne mijenja! Poslije sjedi na vlak ili avion do mene. Osjećam se dobro. Idemo u planine.
– Ti si luda! Pa skoro ćeš roditi!
– Pa nisam invalid valjda? Nećemo pod šator, prenoćit ćemo u hotelu s tušem. Blizu smo, tek ćemo lagano šetat. Treba i meni, jer ću inače poludjet. Još malo pa su Fedorove utrke, a Maša i Dora su na pripremama na Braču. Zato sad treba uhvatiti trenutak. Čekam ti broj leta za pola sata, jasno? Ne nerviraj trudnicu!
Marija je prekinula, a Jelena je još dugo gledala u mobitel. Što sada napraviti?
Odgovor je došao sam. Jelena se digla, stala ispred ogledala. Eto nje, svih godina i svake kune vidljivih na licu. Nije više djevojčica, ali nije ni starica. Nema šanse da se sad preda! Ako Denis misli da će se pokriti tugom, prevario se. Marija je u pravu. Skupila je kosu, maknula suze i ustala ispravna. Mora se kretati. Ako sad sjedne, nestat će.
Mobitel je prirodno legao u ruku i nizale su se poruke otkazuje sve dogovoreno, par poziva da otkaže restoran i ostale obveze. Gotovo!
Zamela je kuhinju, kupila kasnije novu saksiju, života joj sad nije do bilja.
Haljina joj je pristajala savršeno. Nije zaljubljena bezveze u nju žarko crvena, potpuno drugačija od svega što je dosad nosila. Voljela je smirenije nijanse, ostavljajući upadljivo Mariji koja je uvijek znala hodati po rubu, a da pritom ne izazove negativnu reakciju. Jelena nije ni pokušavala biti takva.
Ali tog dana, osjećala je promjenu. Zašto ne bi i ona bila netko koga će primijetiti?
Ne ogledalo je pokazivalo novu Jelenu. Umorna, tužna, ali ne slomljena. Ima tu još snage. Još se nije predala.
Poludnevni let s presjedanjem joj je baš odgovarao imat će vremena da pobjegne od loših misli.
Put je stvarno pomogao. S Marijom je prošla sve lokalne staze oko hotela gdje su odsjele. Ili su šutjele, ili bi jedna drugu prekidale, kao da žele nadoknaditi propušteno. Jelena je osjećala kako je polako pušta tuga. Marijini argumenti uvijek su nekako posložili stvari na svoje mjesto, ono što je još jučer bilo važno, pokazalo bi se nebitno.
– Vrati se! Što ćeš tamo sama? Posao? Pa otvoriš dječji centar ovdje! Otaci je stariji, ionako si ga htjela preseliti bliže. Sada ni to ne moraš, možeš biti uz njega.
Jelena je razmislila i do kraja te nezakazane avanture zaključila da stvarno tako treba.
Razvod, prodaja stana, auta, rješavanje papira, sve što je uložila, sada ostavlja za sobom, samo su iskustva ostala. Sažvačući tugu, dva je puta susrela Denisa, držala se, a onda izbrisala njegov broj s mobitela i zabranila si da mu šalje išta.
Opatija ju je dočekala u cvijetu proljeća, mirisom, suncem. Lakše se disalo, i Jelena, bez odgađanja, posvetila se novom životu. Kupila je stan blizu tate, a nije živjela kod njega iz jednog jedinog razloga. Kad je došla nenajavljena, na vratima je srela gospođu Ljubicu, lijepu, smirenu ženu, koja se iskreno i toplo nasmiješila, jasno pokazavši da je bolje da tata i ona ostanu sami. Imali su svoju sreću, a Jelena je bila samo sretna zbog tate. I ona je znala koliko su joj roditelji bili povezani, ali nije mislila da tata treba starost posvetiti žaljenju. Gledajući ga kako se oko vrta motao, dok one piju čaj, bila je sretna što ima razlog za radost.
– Još je tvoj tata zgodan, a, Jelenka? šalila se Ljubica.
Ono što je Jelena vidjela kod njih dviju, ulijevalo je nadu. Ako je tata svoju ljubav našao ovako kasno, možda i ona još nekoga sretne?
Godina je proletjela. Dva dječja centra što ih je otvorila radila su punom parom, brige ni sekunde nije nedostajalo. Iako je Jelena obnovila garderobu, frizuru, kupila psa kakvog je oduvijek htjela, navečer bi ju tuga ipak ulovila. Nije mogla ne poželjeti da se Denis pojavi u stanu, da dođe, stavi vodu za čaj i pita: Jelena, što je? Nešto te muči? Daj ispričaj, napravit ću čaj.
Znala je da treba pustiti i zatvoriti vrata prošlosti, ali tu jednu sobu u srcu nije mogla obrisati.
Pitanje oko poreza gotovo dvije godine kasnije bilo joj je gotovo drago. Trebalo je riješiti problem, otići u Zagreb.
Problem je riješila u danu i, uz cijeli slobodan dan do povratka, odlučila prošetati gradom i otići do nekadašnjeg kvarta. Nije znala zašto. Da vidi gdje je bila sretna. Ili nesretna kako se uzme.
Jedan njen centar je zatvoren, ali drugi još radio. Gledala je kroz prozor klince kako crtaju, a mladi voditelj glumi medvjeda pa svi viču od sreće. Dobar dečko, djeca ga očito vole to je najbitnije.
Osvrnula se zadnji put i otišla. Pogledala stari stan gdje su živjeli ona i Denis, igralište gdje je htjela šetati svoju djecu, park gdje su najviše vikenda provodili.
Zašto je krenula stazicom prekoputa, nije znala. Nije planirala ostati dugo. Ali noge su same ponijele.
Muškarac na klupi, gura kolica gore-dolje. Jelena je prepoznala Denisa. Isprva nije znala što je drugačije na njemu. Prosijedio je, što mu je, ionako, obiteljski. Sjedio je malo nagnuto, kao da želi nestati iz pogleda, gledao negdje u prazno i automatski zamahivao kolicima. Jelena je stala, a onda požurila kao da pokušava uhvatiti vrijeme.
Denisu je bilo teško do te mjere da je bio gotovo neprimjetan. A Jelena to nije mogla tolerirati. Znala ga je. Znala je kako pomoći. Samo da joj dozvoli.
– Denisu
Na njen glas, stresao se, nakrivio još niže glavu i nije mogao gledati u oči.
– Bog, Jelena.
– Kako si?
Pitanje je bilo tako glupo da joj je došlo da pobjegne. Ali ostala je.
– Loše sam, Jelena.
– Zašto?
Još gluplje pitanje, ali Jelena je zaključila nema više maski.
– Zato jer sam ostao sam. Zato jer sam izgubio sve dobro što sam imao. Glupo, besmisleno, zbog slučajnosti koja me koštala svega.
– Lažeš. rekla je. Imaš ti više nego što si meni ostavio.
Pogledala je u kolica.
– Dječak ili djevojčica?
– Djevojčica, Eva.
– Mlada žena, dijete… Što još treba?
– Nema žene… Milena više nije tu. Porod je bio pretežak.
Jelena je ostala bez daha. Nije ju ni zanimalo što je ta žena razlog raspada svega iskreno joj je bilo žao nje, netko je iskoristio trenutak… Denis nikad nije pio, svi su znali. Samo toga dana, pred Novu godinu, pretjerao i pustio da ga, omamljenog, odveze Milena. Dogodilo se što se dogodilo. Rezultat te slučajnosti sada mirno spava u kolicima.
Dugo su šutjeli, a onda, kad su progovorili, nisu mogli završiti. Eva se probudila i otvorila oči taman kad su se upalili prvi gradski lampioni i zvijezde na nebu.
Jelena je ustala da pogleda djevojčicu i ostala zatečena gledajući to lice.
– Kad upoznaš svoje dijete, sve ćeš znati! sjetila se gledući Svetlanine riječi.
Pola godine kasnije ista Svetlana, ravnateljica, dovela je u svoj ured tamnokosog ozbiljnog dječaka i, kimnuvši Jeleni, napustila ih.
– Marko, znaš li zašto sam došla?
– Po mene.
– Želiš li ti živjeti sa mnom?
– Ne znam. Ne vjerujem da ćete me uzeti.
Dječak ju je gledao ravnodušno. Iskra je zatreperila kad ga je pitala, ali je nestala čim je izvadila fotografije.
– To vam je muž?
– Da.
– A ovo je vaša kći?
– Ne, Marko. Nije moja.
Iskra se vratila, sada ju Jelena nije dala utišati.
– To nije moje dijete, ali postat ću joj mama. I tebi, ako hoćeš.
– Vratit ćete me.
– Zašto?
– Svi vraćaju.
– Ja nisam svi. Znaš li zašto?
– Ne znam.
– Jer znam kako je izgubiti sve. Kad ne ostane ništa i više te nitko ne voli. To jako boli.
– Znam…
– Znaš li tko je mama, Marko?
– Ne.
– To je ona koja nikad ne da da dijete toliko boli.
– Je li vam žao mene?
Jelena ga je pažljivo gledala i polako odmahnula glavom.
– Ne želim te žaliti. Želim te voljeti. Želim ti dobro. A još želim da Eva, ova djevojčica, ima velikog brata. Jakog, hrabrog. Koji njoj neće dati da ju zaboli. Hoćeš pokušati?
Marko je šutio, gledao njezino lice, činila mu se lijepom, ali, vidio je i tugu u njoj. Haljina je bila tako crvena da je morao je dotaknuti i pitati je li stvarna. Nesigurno je prošao prstima po rukavu.
– Sviđa mi se.
– I meni. Kupila sam je baš kad je bilo najgore. I znaš što? Od tog dana mi je lakše. Sad jako volim tu boju.
– I ja. još jednom je prešao prstima, pa pogledao Jelenu. Ja bih probao.
– Ne, Marko, mi nećemo probati. Mi ćemo jednostavno biti obitelj, jer je to tako ispravno. I ne dam te nikome. Samo mi ti pomozi, vrijedi? Jer ja ne znam kako je biti mama, ali hoću to naučiti, zbog tebe i zbog Eve. Hoćeš li, molim te?
Marko je tiho kimnuo, i Jelena je napokon odahnula.
Nekoliko godina kasnije, po gorskoj stazi koračala je prava mala ekipa. Tamnokosi, žilavi dječak pazi na živahnu sestru Evu, koja čas bježi roditeljima, čas trči k njima.
– Eva, tamo u šumi ima vukova!
– Nema!
– Ima! I medvjeda, velikih, gladnih!
– Njima mama ne kuha kašu?
– Ne, njihova mama ne zna kuhati kašu.
– Naša zna.
– Onda im skuhaj, neće biti gladni više.
– Mama! Eva kaže da medvjedima treba dati kaše.
– Pšenične? Jelena plaho hvata korak.
– Mama! Eva je zaboravila sve kad čuje Ne znaš ti raditi bez grudica! Medeki to ne vole!
– Ti mala lukava, to ti ne voliš, a medvjedi bi obožavali, čak i s grudicama!
– Daj im moju! Eva joj se zakačila oko vrata. I med, što si kupila jučer, daj njima!
– Ne dam! Taj i ja volim. Hoćeš li ti pješke ili se voziti?
– Nositi!
– Onda idemo kod tate! Jelena je prebacila Evu Denisu i prešla rukom kroz Markovu kosu. Stari moj, što s kašom za medvjede?
– Mama, još ne bih doma. Nismo sve vidjeli. Ako Eva krene hraniti zvjerad, ne ćemo više smjeti ni iz hotela.
Jelena se nasmijala i osvrnula.
– Eva, kasnije ćemo medvjede nahraniti, a? Ja ću naučiti raditi pravu kašu.
– Može! Eva je tako lagano pristala da su Jelena i Marko zamijenili poglede.
– O, mama! Marko klimne sestri i ispravi lice.
– O, sinko! Jelena ga zagrli. Pazit ćemo na nju, jer nije opasno samo hraniti medvjede; možda naletimo i na nekog jetija. Onda će ih Eva sve povesti doma, jasno ti je?
Smijeh je odzvanjao po čistini, preskakivao od planine do planine i topio se u plavom danu. Dan je obećavao biti vedar; baš kao što je trebalo biti.
