Noć, žena, mačak i hladnjak
Ne gledaj me tako!
Maja je pogledala mačka najstrože što je mogla. Čak je namrštila obrve, iako joj je majka uvijek branila to činiti. Guste, spojene iznad nosa, bile su stalni predmet neslaganja između nje i majke. Obrazi su joj bili u tati, a željela je da su kao mamini tanke, počupane obrvice kakve ne mogu nikoga zaplašiti.
Naravno, davno ih je već dovela u red, pa je sada imala sasvim dovoljno godina da joj to ne bude bitno. A mačak je to znao, i nije mario za Majin mrki pogled. Sjedio je na prozoru, promatrao je zagonetnim zelenim okom, koje je povremeno bljeskalo jezivo pod svjetlom iz hodnika. Vrata, koja je Maja ostavila malo pritvorena, povremeno bi lagano zalupila zbog povjetarca, ne želeći se posve zatvoriti i odvojiti je od “prave” stvarnosti. To je Maju pomalo ljutilo željela je da se zalupe, da ima potpuno pravo otvoriti druga vrata. Hladnjaka…
Maja se pomaknula uz zid na kuhinjskom podu gdje sjedi već više od sat vremena, i opet fiksirala pogled na hladnjak kao da ga želi hipnotizirati.
Dobro je znala svaku salamu i sir na policama koje je netom sama oprala do sjaja. Ona je ionako bila zadužena za kupovinu i to je često bio povod šalama.
Majo, zašto nam trebaju kapari? Kome trebaju? dražio je Ivica, prevrtajući malu staklenku u ruci. Što će nam oni?
Meni su fini.
Dobro, onda smisli kako ih pojesti a ne umrijeti od njih.
I Maja bi zbilja smislila nešto pomalo bizarno, jer joj recepti nikad nisu polazili za rukom. Obitelj bi u početku sumnjičavo gledala na nova jela, a onda sve pojeli, do posljednje mrvice, pa tražili još.
Svi, osim Maje.
Ona nikad nije znala jesti ono što sama pripremi. Doista nije! Proces kuhanja ju je vukao u dubinu, donosio valove sreće i inspiracije, a kad bi remek-djelo bilo gotovo dogodilo bi se nešto zaista čudno. Pojavila bi se stara baka niotkuda, šaptala bi sebi nešto zagonetno, ciktala jednim jedinim preostalim zubom i zlobno se smijuljila, ostavljajući iza sebe vlasnicu kuhinje koja više ne može podnijeti ni pogled na vlastito jelo.
Maja bi tuge i nesigurnosti hranila nečim slatkim ili slanim što nije morala pripremiti. Salame, sir s rupom, kiflice, keksi, vafli, bomboni, pa čak i keksići koje bi potajice posudila svom malom sinu. Sebi bi objasnila da je dječja hrana svakako zdravija. Tako je sebe lakše mogla uvjeriti da čuva zdravlje.
Zdravlja joj, zapravo, nije bilo na pretek.
Nije bila debela sve je gorjelo u kotlu svakodnevnog vrtloga obaveza Maja je imala troje djece, muža, mačka i kuću. Svi su tražili njezinu brigu. Tu je bio i posao, koji je cijenila i povremeno voljela, ovisno o tome koliko joj dopušta skrbiti o obitelji.
Zapravo, na zdravlje se nije žalila. Još je kao dijete zapamtila što joj je govorila mama.
Proći će samo od sebe!
Tako bi rekla Majina majka čim bi se požalila.
Majo, što ti je, što izmišljaš? Nije ti ništa. Imaš temperaturu? I mjerila si Pa, dobro! Popij čaj od bazge i lezi, proći će samo od sebe.
Ta čarobna rečenica pratila je Maju kroz djetinjstvo. Vjerovala je da će sve samo od sebe proći i da truda ne treba. Zato, unatoč zanimanju, kad je rodila prvo dijete, nije obraćala pozornost na tegobe. Nema vremena za to! Proći će!
Sa drugim sinom bilo je teže. Teško se budila, mučila se pod mozgom djetetovog plača, ali mužu nije ništa govorila. Kakva je ona majka ako ne može brinuti o djetetu?
Ivica, njezin muž, sve je shvatio i bez riječi.
Majo, znaš što? Ja ću s njim! nježno je gurao Maju iz dječje sobe. Stari i mali ćemo sami, ti odmori.
Maja bi nestala u mraku i spavala satima, ali bi se budila iscrpljena i kriva pred svima.
Kakva je ona uopće žena, ni za što nije dobra?
Da se barem ikad zapitala odakle ta njena nesigurnost, sve bi možda sjelo na mjesto. Teško može biti sretna žena koja živi pod geslom “ti si uvijek malo drukčija”.
Nažalost, upravo su joj taj natpis zalijepile mama i baka.
Sjedni ravno! Što se grbiš kao violinski ključ?! vječno je, bijelim rukama, baka Ljerka uzdizala dramatično.
Mama, ne vidiš valjda da ne slušam? Sve djeca kao djeca, a ona stalno nešto gricka! Moraš skrivati hranu! A kazna niti malo ne djeluje!
Petogodišnja Maja, lakša od mačića, sjela bi “ravno”, ronila suze u tanjur i bojala se gledati prema gore.
One su, naravno, bile u pravu. Ona nije bila “kao svi”.
Zašto je baš u njihovoj kući vladala ta manija mršavosti i bistrine, shvatila je tek kasnije. Otkopala je stare albume i shvatila… Na slikama je bila mlada mama, okruglasta, slična njoj samoj…
Za što je kažnjava?! Zašto svaki zalogaj? Kad je ona…
Hrabra djevojka s fotografije bila je punačkasta, s pokojim prištićem, čak malo šira od Maje tinejdžerice…
Pa čemu onda svi ti prijekori i komentari?
Odgovor je došao brzo.
Majo, zar ne vidiš? Tko će te takvu uzeti za ženu!? Vidiš, ja sam počela paziti tek s 18… Mama mi je pomogla! Cijela obitelj je držala dijetu. Tvoj djed otišao od bake nije zbog toga. To ti nema veze.
Mama, kad su se zapravo rastali?
Gle, ne postavljaj glupa pitanja! Ne, naravno… Jednostavno, ljudi se često ne razumiju.
A kako ne razumiješ nekog s kim si godinama?
Dosta! Radije nađi nešto pametno za raditi!
O čemu bi Maja trebala razmišljati, znala je sama. Obukla bi stare tenisice i otišla na školski stadion, ali nije trčala dok je ispred bilo dečki koji igraju nogomet. Sjedila bi pod lipom na klupi i mislila o svemu. Kad bi pala noć, protrčala bi nekoliko krugova, psujući sebi lijenost.
Ta kontemplacija nije bila uzaludna. Toliko je promišljala da je odlučila: kad već nije lijepa i nitko je neće oženiti, treba postati netko od koristi, da je ljudi ne gledaju s prezirom. Shvatila je da, ako nešto znaš, izgled više nije bitan. Poželjno je imati nešto što je drugima vrijedno ili rijetko, tada nema pitanja.
Mama, ja ću biti liječnica.
A odakle sad to?
Zar nešto nije u redu s mojim uspjehom u školi?
Pa dobro… Liječnica nije loša.
Naravno! Maja se trudila suzbiti veselje, znajući da bi majka mogla promijeniti mišljenje.
I postala je liječnica. Dobra. Privatnog nije imala toliko, pa se posvetila učenju.
Majka je teško uzdisala zbog toga, ali nije se previše petljala. Imala je svojih briga. Baka je bila bolesna i trebalo ju je njegovati, pa su ostavili Maju na miru.
Ne zadugo.
Sama neće nikad naći muža! Samo uči! Treba joj pomoći.
Baka, iako već nemoćna, ponovno je upregnula svoje tanke prste.
U kući se pojavila provodadžika. Odakle je došla, ostalo je misterij. Ta žena, sitna, tamnokosa, žustra i rječita, brzo je ispunila zadatak.
Vaša cura je prava breskvica! Pametna, lipotica, sve ima!
Maji se otvorila usta od čuda.
Tko lipotica? Ona? Molim vas! Malo je izgubila na težini, lice očistila, ali ne, nije bila ta. Pomirila se već s time.
Mladoženja se ipak brzo pronašao.
Prvi dojam nije bio sjajan. Nizak, sav nekako ukočen, nespretan, nije znao kamo s rukama i stalno je gledao sa strane.
No, Maja je bila odgojena: nije bila za nepotrebne uvrede. Jasno je koliko je truda uloženo.
Upoznavanje uz tortu i čaj prošlo je mirno, dogovorili su izlazak. Maja je kasnila fakultet je potegnuo. Zajapurena je stigla, pogledom tražila poznatu figuru, ali mjesta su bila prazna. To ju iznenadi, ali ne puno. Spremala se otići kad:
Gospođice, vi ste Maja? nasmiješeni konobar obratio joj se.
Da, ja sam.
Ostavljena vam je poruka. Mladić što vas je čekao bio je silno nervozan. Razbio je čašu, pa otišao. Evo!
Poruka je bila kratka: Ne traži me.
Maja nije izdržala prasnula je u smijeh:
Pa nisam ni mislila!
Osjetila je kako joj spada neki čudni teret s leđa. Sad kad ima dobro opravdanje za majčina upiranja “da bude po redu” lakše! Ostavio ju je već na prvom “deitu”! Kasnila je, ali zar nije to i dopušteno curi? Čemu nervoza? Takav muž joj ne treba.
Konobar je shvatio što piše. Ozbiljno je osmotrio Maju, pa se nasmiješio.
A hoćete li možda večeras nešto raditi?
Maja nije znala ni zašto je odgovorila kako je.
Kako se zovete?
Ivica.
Reci mi, osjećaš li sažaljenje prema meni?
Ne. Zašto bi? osmijeh nestane, pogleda je iskreno.
Ako ne… a Maja mu u očima traži znakove da bi i za njega mogla biti možda drugačija. Dođi večeras pred park kod medicinskog.
Znam gdje je! Hvala! Ivica zablista, i Maja mu povjeruje.
Prvi spoj pamtila je u detalje, godinama je znala ponoviti svaku riječ. S Ivicom joj je bilo lako, kao da ga zna od davnina. Oboje su voljeli jazz, mrzili svježi sir, sanjali mačka, psa nikad ne bi imali (nema vremena!). Oboje su željeli dom i karijeru u kojoj ima smisla, ne samo plaću. Učinilo se da je sudbina spojila one što su tražili i napokon našli jedno drugo.
Viđali su se cijele godine.
Majka joj je plakala i molila:
Nije on za tebe!
Zašto, mama?
Pa… Konobar je!
Znaš da Ivici to nije stalni posao, studira uz to. I u čemu je problem?
Ima bolesnu mater i malu sestru. Što će ti još jedna briga?
Nije li njegova briga dokaz da je dobar čovjek? Ako pazi na njih, pazit će i na mene.
Ništa ti ne znaš… Moraš malo cijeniti sebe!
Upravo to sada učim, mama.
Vjenčanje su morali odgoditi.
Majo, ne znam što ću kad majka ode…
Pa što bi? Maja pogleda zaručnika. Odgajat ćemo Irinu zajedno!
Kad je bilo jasno da je kraju blizu, Maja i Ivica otiđu u matični ured i potajice se vjenčaju, sa svjedokom Iri.
Sad smo mi obitelj? upitala je mala Irena nakon svečanosti.
Da.
I ja sam obitelj?
Ti si naša najvažnija obitelj.
To je rekla tako ozbiljno da je Maja shvatila koliko djeca zapravo razumiju.
Svekrva joj je zahvalila.
Hvala ti… Zbog Irene i Ivice… Oprosti zbog tereta koji ćeš nositi. Voljela bih da ja još mogu…
Misli na ozdravljenje, idemo zajedno dalje, ili nije li zabavnije smijati se?
Hvala i na tome, Majo. Ajmo, pokušat ćemo…
Mjesec dana nakon vjenčanja, Ivica je ostao bez majke. Maja je organizirala ispraćaj i tješila malu Irinu.
Mama više ne boli? upita djevojčica, tražeći utjehu.
Ne, Irena… Ne boli više.
Ni injekcije joj više neće trebati?
Ne, ni to…
I Maji su suze navirale, praznina je u srcu bujala.
Kad je Majina majka doznala za vjenčanje bez najave, uvrijedila se.
Jesi li zato odrasla? Da se bez riječi udaš? Bez proslave, bez ičega?
Mama, znaš da nam je bilo teško…
Ništa ne želim čuti! Moja jedina kći udala se, a meni ništa! Ostalo… ni ne zanima me!
Koliko god se trudila objasniti, stari led među njima nije se topio. Zato je pustila vrijeme.
Ali pauza se protegla u godine…
Dolazila je, pomagala u kući i brinula o majčinu zdravlju, sve u istom, službenom tonu kao da su stranci. Kako god pokušavala, nije išlo.
Na kraju je Maja pukla.
Mama, imaš li još djece?
Kakva su to pitanja?
Onda ne razumijem zašto se toliko trudiš izgubiti i mene?
Ostavivši tlakomjer, duboko je uzdahnula.
Nikad te to nisam pitala, ali me stvarno zanima zašto me ne voliš?
Majčino iznenađenje bilo je očito. Uvijek ozbiljna, odjednom je zaplakala.
Nemoj, molim te… Maja pretražuje ormariće za valerijanu. Evo, voda…
Mama se smiri uz čašu vode.
Volim ja tebe, Majo… Volim. Samo… nisu me učili to pokazivati. Moja majka tvrdila je da ne smiješ djecu razmaziti. S njima treba razgovarati kao s odraslima. Sve reći iskreno bez uljepšavanja… Odrasla si, a da nisam ni primijetila, ni sudjelovala… Vidjela sam da sve što kažem kroz tebe prolazi… Sada mi je drago jer si izrasla, ali postoji strah da te zovem, a ti se više ne okreneš…
Maja je tješila majku, ali dugo nije mogla zaboraviti što joj je rekla. Najviše je strahovalo da učini istu grešku s djecom. A budući da je “potrebno” za sreću djece nepoznatog omjera, Maja je stalno imala osjećaj da ne daje dovoljno ljubavi, podrške.
Ivica je, vidjevši njenu muku, pokušavao razgovarati, ali Maja je osjećala: ovo je njezina bitka, samo ona treba naći put.
Zato je noćima znala sjediti satima pred hladnjakom na podu, uz mačka kao tiho društvo i veliki bijeli ormar pun zabranjenih zamamnih stvari koje nije smjela jesti.
Premotavala je svoj život i odnose, zaključivala pomalo gorko: da je prije govorila o osjećajima, možda bi sve bilo drugačije. Dobra djevojka Maja mogla je postati malo manje dobra, ali bi stekla više sigurnosti u sebe…
To ju je istodobno tješilo i zaboljelo: trebalo joj je toliko vremena da shvati očite stvari.
Vrata kuhinje tiho se otvore, Ivica uđe, zagleda se u hladnjak, izvadi sir, rajčicu, peršin. Sjedne pokraj žene, zagrli je i pruži joj sendvič.
Navali!
Ivice, za mjesec dana neću stati u suknju.
Navali, kad kažem! pokaže joj primjer i namigne mačku. Hoćeš i ti?
Mačak, naravno, ne može odoljeti. Skoči s prozora, primi komadić sira, smjesti se Maji u krilo.
A voljet ću te… Ivica gleda kako Maja jede i smješka se. I ako jednog dana budeš težila tonu. Znaš to. I Majo, mogu li pitati? Što nije u redu?
Maja proguta sendvič, zagnjuri nos u mužev kuk, pomiluje mačka.
Sve je u redu… konačno izdahne, i sama sebi povjeruje. Samo, tonu ne trebam, 46 je za ženu mojih godina sasvim dosta.
Dosta je! Najljepša si mi na svijetu…
Govori mi to češće, može?
Hoćeš li onda prestati šuljati noću do hladnjaka?
Ivice!
Ma niš nisam rekao! Ajmo spavati, ženo!
I Maja će s veseljem pružiti ruku mužu, ustati i zagrliti ga, tiho zahvaljujući što ju je bez riječi razumio. I obećat će sebi da će jednoga dana Ivi ispričati sve što je muči.
Majo?
Mmmm…
Jesmo li možda opet u plusu?
Kako si znao? Maja će iznenađeno pogledati Ivicu.
Ajde, žena, kao da te ne znam. I ove tvoje noćne vizite mi poznate. Koliko ima?
Tri tjedna.
Jupi! Ivica zagrli i poljubi, a ona ga lupi po usnama.
Tiše, probudit ćeš male.
Mačak će vlasnike otpratiti do sobe, zatim se vratiti na prozor u kuhinji, ponovno saviti u lopticu i poslušati tišinu.
Za kratko vrijeme, ta tišina doista postaje stalna. Jer, Maja će imati nove brige, mačak će je napuštati i vraćati se kuhinji samo kada zatreba pojesti. I čežnju za noćnim sjedenjem pred hladnjakom brzo zamijeniti mekani dječji krevetić u dječjoj sobi, miris beba i mlijeka… I tako snovi na kraju, u hrvatskoj noći, bivaju blagi, puni skute i sira i smiješnih mačkinih očiju.
