– Ankica, ali ona ima prtljagu! Ili ti to ne smeta? smijuljila se Vesna, naslonjena na ogradu, pa pogledala susjedu. Zar nisi mogao naći nešto bolje? Nisi ni ružan, ni nakazan, solidan si dečko. Djevojaka ima u selu koliko voliš, a ti baš tu sebi odabrao!
Galina je duboko uzdahnula. Samoj sebi nije htjela priznati da ju je sinov odabir žuljao. A da to čuje od zaklete prijateljice bilo je još bolnije.
– A nama su djeca radost, Vesna! Razumiješ? Što je ona loša? Mlada, lijepa, mirnog karaktera i poštena, sigurno znam. A što ima dijete pa što je tu loše? Nije ga izvan braka rodila, nego kad je bila udata. To što je u tim godinama udovica, svi mi pod Bogom hodamo. Odgojit ćemo ga i bit će mi dragi unuk. Ne troši jezik za ništa!
Galina stisne usne i otjera mačka koji je trčkarao po ogradi prema njezinom dvorištu.
– Navikao se! Prošle godine mi je već tri pilića odnio, Vesna. Gledaj svog tigrastog, inače ću pustiti Reksa, pa neka ne kuka.
– Uplašila si me baš! Vesna odgurnu mačka s ograde. Tko će koga još goniti! Zaključat ću ga, isti je prošle godine bio. Da nije dobar lovac na miševe, odavno bih ga makla. Što ću, ima i on instinkte.
– Neka sjedi s instinktima doma!
– Ej, Gali, sjetila sam se! Tvoje tegle! Džem ti je već gotov.
– Ti se tu pričaš, a netko ga kuva?
– Olgica. Došla je jučer da mi pomogne oko vrta.
– A ti, ona ti je trudna, zar ne?
– Zbog toga i svi rade po vrtu, a ona kuva džem, ne može mirno sjediti. Nije mi to snaha, nego zlato!
– A što je onda hvališ naokolo, a u kući ganjaš?
– Reda radi! Vesna se opet nasmijala. Kad ti budeš svekrva, gledaj i nauči. Budeš li preblaga, popet će ti se na vrat!
– Razgovarat ćemo! Galina odmahnu, pokupila tegle i krenula praviti tijesto. Sutra dolazi sin, dovodi snahu na upoznavanje. Snahu Galina zastane, nasloni dlanove na stol i zagleda se kroz prozor.
Nikita nije nikad dobro poznavala. Čula je nešto usput, vidjela je par puta kad je išla u posjet sestri u drugo mjesto. Djevojka kao i svaka. Plavokosa, krupnih očiju. Visoka, kao njezin Tin. Ali, nije više djevojka nego mlada žena. Bila u braku, ima dijete, sinčić od tri godine. Nikitu život nije mazio. Ostala bez roditelja kao mala, odgojili je baka i djed. Podigli, školovali, udali. Tek što su se razveselili praunuku, Nikitin muž poginuo. Ostala djevojka udovica s djetetom na rukama. Kako tu ne biti žalostan? Ali… Galina je željela da ju žali samo izdaleka. Za sina se bojala tako, da joj je zrak falio. Otkako je ostala bez muža, Tin joj je bio jedina oslonac, utjeha i smisao.
Vesela je bila što je uz nju, ali i zabrinuta. Već veliki čovjek, vrijeme mu je da ima svoju obitelj, a on stalno odgađa. Na pitanja bi se šalio i govorio kako čeka ljubav života. I nedavno priopći pronašao je, Nikitu. Galina odmah ode sestri. Treba saznati. Ali Anđa, kao starija sestra, odmah je prekine:
– Kak’ si se uspaničila?
– Pa, kakva je to cura? Da je dovede… a što onda?
– Dovest će je, ali neće dugo biti kod tebe.
– Kako to misliš?
– Zar ti Tin nije rekao? Djedovu kuću sam mu prepustila. Nije za živjeti kako treba, ali parcela je velika. Neka gradi.
Galini se misli razbježaše ko zečevi. Pa, sin odlazi, a ona? Ma nije selo daleko, autobus prometuje, ali nije isto biti pod istim krovom i u svojoj kući. Kad ode, bit će tu tek za blagdane.
– Što si se smrknula? smiri glas Anđa, sjedne pored sestre. Moraš ga pustiti. Odrastao ti je Tin. Vrijeme mu je za svoj dom i obitelj.
– Sve si u pravu. Samo bojim se. Ako ne uspije? Ako nešto pođe loše? A još i dijete…
– Slušaj što ću ti reći. Kod nas raj djevojaka. A ni za jednu ne mogu reći što mogu za Nikitu.
– Baš to me brine. Previše je dobra.
– Tebi nikad ugodit! Da je loša, veselila bi se? Glavno je da oni žive, a ti pazi da ne pogriješiš pa izgubiš sina.
– Kako?
– Ako je ne prihvatiš izgubila si ga. Vidjela sam kako je gleda. Ljubav je to.
Kamen je sjedio Galini u prsima. Noći bez sna, vrteći iste misli, nisu pomagale. Čudno je bilo koliko ju je grizlo i zašto.
Ispravila se, stresla ruke i krenula razvaljati tijesto. Mora ih dočekati kako spada. Lako će kasnije biti što ispadne. Prije toga treba se potruditi.
Male pogačice, u redovima, slagale su se na veliki pladanj. Galina se sjetila kako ih je suprug volio, na zalogaj. To su sjemenke, koliko god da ih pojedeš, uvijek ti malo! znao je reći, pa joj poljubiti ruku. Galina je tad birala prste i kroz smijeh ga grlila.
Suza je kanula. Jao, kako joj sad Ivan fali. I savjeta i riječi utjehe.
Noć je bila bez sna. Okrećeš se s boka na bok, čekaš jutro…
Nikita je stajala iza Tina, ne usuđujući se podići pogled prema budućoj svekrvi. Mali Stjepan vrpoljio se na rukama, razgledavajući novo dvorište, psa na lancu čudno što ne laje. Mačak prolazi, ponosno diže rep. Stjepan se odmah prema njemu trznuo, pogledao mamu:
– Sjedi tu, tiho prošaptala je.
– Pusti ga, nek’ se dijete istrči. Zaključat ću Reksa, a drugo nema što ugristi. Gledaj ga iz kuhinje reče Galina, gledajući buduću snahu.
Djevojka, jadna, smršavila, blijeda. Tko bi rekao da je ona majka tom živahnom dečku. Nešto omekša u Galini, zaboravi na tvrdi čvor u sebi. Stjepan otrča po stazici i stade do Galine, pogledajući je.
– A di ode mačak?
– Koji mačak? podigne Galina obrve. Ja nemam mačka! Gdje si ga vidio?
Stjepan pokaže prstom. Galina dahne:
– Hajmo ga uloviti, opet će mi piliće…
I otrčaše. Fini Stjepan, smijao se, gledajući mačka koji bježi. Galina mu izvuče jednog pilića da ga pomazi, a on ni primiti se ne usudi.
– Mali je! protrne Stjepan.
Galina ga zovne, nakon pet minuta već mu je sjedio u krilu i tamanio pogačice. Pogledavši Nikitu kako zahvalno gleda Tina, Galina se osmjehne:
– Dobar ti je sin, Nikita. Pametan i voli jesti. San svake bake.
Kad je vidjela kako Nikita diše lakše, Galina osjeti da joj se grižnja malo povukla. Ona jest plašljiva, ali majka kakva treba biti. Galina se prepustila tom osjećaju, lakše se disalo.
Tin je zbijao šale, pričao o svadbi, a Nikita tiho jela gledajući u tanjur. Kad Tin izađe, Galina upita:
– Što mučiš, šutiš? pogladi Stjepana po kosi i privuče mu zdjelu trešanja. Jedi, zlato.
– Što bih rekla? Drago mi je, ali ne bih veliku svadbu. Tihim upisom bi i meni bilo dosta.
– A on?
– Hoće feštu. Kaže, nije u redu. Svi čekaju da se oženi.
– U pravu je dijelom. Ali ni ti ne moraš šutjeti. Zašto ne želiš svadbu?
Nikita podigne sive oči i polako rekne:
– Strah me. Sreća voli tišinu. Prvi put bila je vesela svadba, pa…
– Ma, Nikita, pusti te misli. Znam da si puno prošla. Ako te tvoj pokojni stvarno volio, radovao bi se tvojoj sreći. Svakom je na sudbinu zapisano i radost i tugu. Primi, pa kako po savjesti. Od sudbine ne možeš pobjeći.
– Bojala sam se…
– Čega?
– Da ćete me osuđivati.
– Zašto, dijete?
– Pa, što idem ponovno pred oltar. I s Tinom, koji bi stvarno mogao birati. Ipak je mene…
Stjepan se uzvrpolji, Galina ga pusti s ruku.
– A ti, tko si ti? ozbiljno pogleda Galinu.
– Tvoja baka sam, Stjepane. Od sada me zovi baka Galina.
– Dobro! kimne ozbiljno, poput malog čovjeka.
Svadbu su napravili onako kako je Tin želio. Rodbina se narugala sitnim tračevima, ali ispred Galine brzo umuknuše.
Godina dana su Tin i Nikita još živjeli kod Galine. Zaboravila je ona i na onaj kamen od sumnje. Smirilo je gledajući koliko Nikita voli Tina. Trebalo je, naravno, puno vremena da si prizna: sin joj je dobro, nema više čemu sumnjati, ma koliko joj to ponekad teško padalo.
Nikita je znala, nikad Galina nije bila laka. Ali nije odgovarala na oštre riječi, već bi uvijek zagladila situaciju dobrim postupkom.
– Šutiš ti uvijek, Nikita. Lijepo bi bilo da ponekad i popustiš, pa isplačeš se dobacuje Vesna, goneći kravu iz dvorišta.
– Bolje nam je svima u kući mir uzvrati Nikita uz smiješak.
– Ponosna si ti, Nikito, previše!
– Najbolje je slušati sebe, manje druge. odvraća Nikita i ulazi u kuću.
Vesna zakoluta očima i odnese novu trač po selu.
Kuća je bila završena već godinu kasnije. Preselili su se. Brige, okućnica… Vrijeme leti. Kad je Nikita osjetila da nešto nije u redu, ode liječniku.
– Trudni ste pogleda liječnica Nikitu.
– A, kako? Pa… dijete je željeno, samo… prvi put nije bilo nikakvih problema…
– Ima komplikacija, ali uz lijekove spremamo vas da sve bude u redu. Bit će nešto ležanja u bolnici, ali na kraju sve bude dobro.
Galina stigne istoga dana, pomaže oko Stjepana. Otvara vrata, Nikita se trgne.
– Što je tebi? upita Galina.
– Ma ništa. Samo ste… izgledali ljutito. Mislila sam da ste na mene ljuti.
Galina začuđeno pogleda. Znala je odmah odakle vjetar puše Vesna joj je u jutro pokvarila raspoloženje, a ona je to znala i na putu prema njima.
– Da mi je malo toga, a još i bolesnu našao… Tko zna što će roditi… Galina, možda da još stigneš…
– Vesna, što je od tebe takav karakter ispao? Nedostajalo ti je ljubavi kao maloj? Zašto tebi Nikita smeta?
– Ma, pusti, šalim se! Neka bude dobro…
Galina se okrene i ode. Nastojala je se smiriti, ali nije uspjela. Nikita je odmah shvatila da nešto nije u redu.
– Ne zamjeri, Nikita! U autobusu tamo dvije žene se posvađale, mene zasmetalo. Ma, eto…
Nikita s osmijehom pripremi ručak za bolnicu. Galina se namršti:
– Moramo, Nikita! Ako moraš ležati da s djetetom sve bude dobro, nema rasprave. Za Stjepana ne brini, ja ću paziti.
Tin vozi Nikitu, Galinu ostavlja sa Stjepanom. Dani prolaze, liječnici su optimistični.
– Još malo, pa ćete doma.
– Svekrva mi pomaže. Čuva sina.
– Svekrva? Stvarno je dobra, onda.
– Eh, moja svekrva je izvanredna! smije se Nikita.
Za to vrijeme Galina krstari po selu, traži glavom bez obzira.
– Bože moj! Kako ću reći Nikiti?!
Ujutro nestane Stjepan. Uvijek poslušno dijete, igralište u dvorištu. Galina malo izađe po vodu i potraje ju strah jer dječaka nema. Kad pogleda vrata dvorišta širom otvorena. Ulica prazna. Koliko je prošlo? Par minuta!
Stjepan je čuo vikati iza ograde, dotrči pogledati. Banda starije djece muči štene na cesti. Psić cvili, a dječak pokušava spasiti ga. Prate ih po selu, sve dok neku ženu nije naljutilo njihovo ponašanje:
– Sram vas bilo! Tučete jadnu životinju! Da vas bolje tuku ne bi vam škodilo.
Žena prozove klince, oni ostave štene. Stjepan digne psića i privije u naručje.
– Ti, što? I ti ćeš ga mučiti?
– Ne! Svega mi, hoću mu pomoći!
Žena klimne, ode. Stjepan stoji, drži štene.
– Mama je rekla ako se izgubiš, stani. Tako će te prije naći.
Sjeda na klupu pored vrata tuđe kuće čekati.
Galina ga ni u ludilu ne bi mogla tražiti tako daleko.
Tin dođe, upita mamu, nađe je uplakanu.
– Sine! Nestao je Stjepan!
– Smiri se, mama! Koliko je prošlo?
Oboje lete kroz selo dok ne dođe Tin do druge strane mjesta. Na klupi spava Stjepan s psićem u naručju.
– Opa, pravi gospodar pasa! nasmije se Tin, pogladi sina.
– Tata… ja sam sjedio, baš kako ste učili.
– Zato sam te i našao! A ovo? pokazuje štene.
– Ima trbuh ko Reks, smijem ga uzeti?
– Naravno. Kuća bez psa ne valja.
Ponio ih kući. Galina u pola ulice, izgubljena, sjeda od olakšanja čim ugleda sina i unuka.
– Baka, nisam htio! Nikad više!
Galina ga steže i tiho plače. Tko kaže da nije njezin? Neka Vesna ide kud hoće!
Nikita je kasnije čula što se dogodilo. Stjepan je šutio, ne želi brinut mamu. Prali su bušnog psića i smijali se.
– Fala Bogu, sve je dobro!
Stjepanova sestrica rodila se na vrijeme. Mala, crvena djevojčica dali su joj ime Galina, po baki. Galina je procvjetala. Često je putovala do njih, nosila domaće stvari, pomagala oko svega. Strah je bio, hoće li joj Nikita zamjeriti zbog nestanka Stjepana. No, Nikita nikada nije zamjerila.
– Moglo se i meni dogoditi, mama. Za njega je svaka životinja važna, on je takav. I bubamari pomaže, u travu pazi da je ne zgazi.
– Pravi je dobro dijete!
Galina nije mnogo pametovala. Pomagala je koliko treba, a Nikita je uvijek zahvalno dočekala njezinu pomoć. Galina je zbog tog hvala, mama mogla sve na svijetu učiniti.
Vidjeti kako trči Stjepan, kako se Nikita smije dok joj predaje djevojčicu, Galina je znala: sve je napravila kako spada.
– Ideš opet unuci? Vesna na ogradi.
– Unucima, Vesna, imam ih dvoje.
– Ma, samo je jedna tvoja.
– Dvoje, Vesna. Oboje moji. Tijela i duše. Tko tebi može to objasniti? Galina spremi ključeve. Evo, hoćeš ti meni da otkrijem tajnu?
– Hajde, iznenadi me.
– Ljubav nije jednosmjerna. Ako želiš da te vole, trebaš i ti voljeti! Mene vole i djeca i unuci, a tebe?
– Mene poštuju!
– Dobro je i to. Ali, ljubav je ipak više vrijedna. Ajde, Vesna, moram na autobus, moji me čekaju.
Naučila sam nešto: važnije je voljeti i primiti svakoga kao svojega, nego tražiti mane u tuđoj sreći. Dom i ljubav to sami gradimo. Moj život, moja obitelj moj ponos.
