– Ponovno si presušila patku, – rekao je Marko, ne dižući pogled sa svog mobitela. – Opet.
Ivana je stajala za štednjakom u pregači koju je obukla još u deset ujutro i nije je stigla skinuti. Bilo je skoro osam navečer. Vanjština je tonula u sumrak. Na stolu, prekrivenom bijelim stolnjakom koji je danas dvaput glačala, stajali su tanjuri koje je od jutra glancala. Patka je ležala na velikom tanjuru, smeđa, sjajna, okružena jabukama. Mirisala je na cimet i med. Ivana je tri puta otvarala pećnicu, tri puta provjeravala temperaturu.
– Marko, nije presušena. Pazila sam.
– Rekao sam da je presušena. I točka.
Stavio je mobitel u džep sakoa i otišao u dnevni boravak provjeriti raspored čaša.
Ivana Radić imala je dvadeset i osam godina. Od njih pet bila je u braku s Markom Radićem, kojem je bilo četrdeset i dvije. Marko se bavio građevinskim poslovima. Imao je dva ureda, dobar auto marke “Audi”, stan u strogom centru Zagreba i vikendicu na Jarunu, gdje su odlazili možda jednom mjesečno, ako i toliko. Marko je bio poznat u gradu. Imao je dubok glas i naviku gledati mrvu duže nego što treba kada bi pokazao da se ne slaže.
Ivana ga je upoznala kad joj je bilo dvadeset i tri. Završavala je tada magisterij iz povijesti umjetnosti i već predala prijavu za doktorat. Tema je bila gotova, mentor ju je volio. Pisala je o nizozemskoj slikarstvu 17. stoljeća, o kojem bi mogla satima pričati. Marko ju je tada slušao s blagim osmijehom, nagnute glave, govorio bi: “Ti si nevjerojatna.” Vjerovala je u to.
Pol godine nakon vjenčanja nježno joj je predložio da ipak ne ide na doktorat. Nije zahtijevao, samo je rekao da treba živu ženu kraj sebe, a ne nekog tko sjedi nad knjigama i piše o ljudima mrtvima već tri stoljeća. “Puno ćemo putovati”, govorio je. “Ne moraš raditi, ja ću ti sve osigurati.” Ivana je pristala. Činilo joj se da je to ljubav i da bira njihovu zajedničku sreću.
Nisu putovali. On je putovao zbog posla, nekad ju je vodio, češće ne. Ona je ostajala u stanu, velikom, svijetlom, ali pretihoj. Kuhala je, čitala, gledala filmove, išla na jogu u studio “Breza” blizu doma. Treće godine braka ostala je trudna. Oboje su htjeli djecu, ili se njoj bar tako činilo. U četvrtom mjesecu trudnoća je sama od sebe prestala. Liječnik rekne da se to događa, da treba počekati i pokušati opet. Marko je tog dana bio na sastanku s partnerima. Vratio se u jedanaest navečer, pitao kako je, saslušao, rekao: “Ništa, drugi put će uspjeti.” Nije ju zagrlio. Otišao se istuširati i legao spavati.
Nakon toga Ivana je počela jesti. Ne zato što je bila gladna. Hrana joj je bila pri ruci, sama ju je pripremala, a kroz rad u kuhinji osjećala je smirenje. Tijesto se miješalo rukama. Jabuke je trebalo guliti. Bile su to jednostavne radnje koje nisu tražile razmišljanje. Za godinu dana nakupila je skoro dvadeset kila. Primjećivala je to. Odjeća je sjedala drukčije. Kupila je veći broj i gledala se u ogledalo minimalno koliko mora.
Marko je primijetio i prije nego što je očekivala. Prvo je šutio. Znao ju je za stolom odmjeriti, kao da ima nešto za reći pa ne kaže. Onda je počeo. Najprije suptilno. “Jesi sigurna da ti treba drugi tanjur?” Ili: “Jesi opet krenula na jogu? Nisi? Šteta.” Potom otvoreno: “Ivana, teško te je gledati.” Odgovarala bi da je bezobrazan. On bi rekao da govori iskreno, i da ako ne želi istinu, on će šutjeti i gledati kako se uništava. Ona je onda zašutjela.
Gosti su trebali stići u osam. Tri partnera s kojima je potpisivao veliki ugovor s tvrtkom “Realta Grupa”, koja je bila u poslu s prodajom nekretnina. Marko je cijeli tjedan pričao o njima. Jedan od njih, Goran Pavlović, dolazila je sa ženom. To je značilo šest osoba. Ivana je spremala tri dana. Pripremila je hladna predjela, juhu, patku s jabukama, dvije vrste salata i ispekla štrudlu od jabuka jer je Marko rekao da pita mora biti. “Pita daje atmosferu”, rekao je. Ivana je ustala u sedam, do navečer su je boljeli stopala i leđa.
Nekoliko minuta do devet netko pozvoni. Ivana skine pregaču, popravi haljinu i otvori vrata zajedno s Markom.
Goran Pavlović bio je visok muškarac prosijedih zalizaka i pažljivih očiju. Njegova žena, Vera, možda je imala oko 55 godina, pažljivo obučena, s kratkom frizurom. Odmah se nasmiješila Ivani i rekla:
– Kako divno miriše kod vas. To je cimet?
– Cimet i med, – odgovori Ivana. – Patka s jabukama.
– Bože, obožavam patku, – reče Vera, pa je primi za ruku na sekundu. – Sama ste kuhala?
– Sama.
– Svaka čast.
Ostala dvojica gostiju bili su muškarci mlađi, oboje u dobrim sakoima, mobiteli u rukama. Pristojno su pozdravili Ivanu, ali je nisu ni primijetili, odmah su krenuli Marku mahati o nekom današnjem gradilištu.
Ivana je točila vino, nosila predjela, pazila da svakome ništa ne fali. Kad je donijela juhu i stavila tanjure na stol, Marko reče tiho, ali tako da čuje:
– Možeš ići u kuhinju. Dobro ćemo se snaći.
Pogledala ga je.
– Htjela sam sjesti.
– Još imaš za nositi. Idi.
Otišla je. Stajala je kod štednjaka i slušala kako se iz dnevnog boravka smiju. Vera nešto priča, smijeh čovjeka, Marko se smije najglasnije. Osjećala je miris svoje štrudle kroz pećnicu. Dignula se.
Kad je treći put ušla s poslužavnikom za patku, jedan od mlađih gostiju, Ivan, ustane i reče:
– Mogu li pomoći? uzeo joj je pladanj.
– Hvala reče Ivana.
– Sjedi ovdje s nama reče Vera i malo se pomakne.
Ivana je posegnula za slobodnom stolicom pokraj nje. Stolica je bila drvena, tamna, s rezbarenim naslonom. Jedna od šest istih koje je Marko kupio pred tri godine na dražbi. Govorio je da su antikviteti, stariji od stoljeća.
I baš tad Marko izgovori ono što je Ivana dugo pamtila. Ne jer je bilo neočekivano, nego jer je to rekao tiho, skoro prijateljski, kao da svima čini uslugu:
– Ivana, nemoj sjesti tamo. Složit ćeš stolicu. Pokvarit ćeš nam apetit.
U sobi je nastala tišina. Ivan je ostao stajati s pladnjem u ruci. Goran gleda u tanjur. Jedan od mlađih odmah okrene mobitel. Vera ju pogleda, a u očima joj nešto što Ivanu pogodi najviše, nije bilo sažaljenje nego prepoznavanje.
– Ostani još malo u kuhinji. Ima još pite.
Ivana ništa nije odgovorila. Kimnula je i otišla.
U kuhinji je uzela rukavice, otvorila pećnicu i izvadila pitu. Bila je zlatna, ravna, divno dignuta. Stavila ju je na rešetku, skinula rukavice, položila ih na stol. Gledala je u pitu i razmišljala da je Marko to izrekao pred gostima. Pred Verom, koja je bila draga. Pred Ivanom, koji joj je htio pomoći. Pred svima.
Nije plakala. Bilo je to čudno jer bi prije plakala i zbog manje stvari. Samo je stajala i gledala pitu. I nešto u njoj. Ne, nije se slomilo. Prije se napokon smjestilo. Kao da je dio koji dugo drhti napokon našao oslonac.
Vratila se u sobu, stavila pitu na stol, razrezala na kriške i podijelila. Nasmiješila se Veri kad je ova pohvalila kako izgleda. Odgovorila Goranu na pitanje koje jabuke koristi. “Zlatni delišes. Kiselije su, bolje idu uz tijesto.” Marko ju je promatrao s laganim iznenađenjem, kao da je očekivao suze ili svađu, a ne mir.
Gosti su otišli nešto prije ponoći. Vera, odlazeći, primi Ivanu za ruku:
– Divno ste domaćica. Stvarno.
Gledala ju je mrvu duže nego što je to uobičajeno.
Ivana zatvori vrata. Marko prođe pokraj nje u dnevni, uzme mobitel i lista nešto. Ostala je tren u hodniku, onda otišla u spavaću.
Otvorila je ormar. S vrha police uzela putnu torbu, plavu s remenom. Počela polako slagati robu. Dva džempera, traperice, tri haljine, donje rublje, čarape. Dokumente je uzela iz ladice noćnog ormarića, kam Marko nikad nije gledao. Putovnica, vozačka, kartica. Na kartici nešto svojih malih ušteđevina, od onog što joj je Marko davao za dućan. Malo po malo, bez posebnog razloga. Laptop. Punjač. Mala kozmetička.
Nije uzela prsten. Ostao je na noćnom ormariću, tamo gdje ga je uvijek skidala. Niti lančić koji joj je Marko poklonio za prvu godišnjicu. Niti naušnice. Ne jer je htjela napraviti poantu. Samo nije htjela sa sobom ništa njegovo.
Marko se pojavi na vratima baš kad je zatvarala torbu.
– Što radiš?
– Odlazim.
Gleda torbu.
– Sad? Ponoć je.
– Da.
– Ivana, nemoj biti smiješna. Kamo ćeš sad?
– K Martini.
– Martini. Izgovarao je kao da je Martina nestašna dječja izmišljotina. Razgovaraj s njom sutra, ako želiš. Sad idi spavati.
– Odlazim, Marko.
Muk.
– Zbog komentara o stolici? Ozbiljno? Samo nisam htio da strgaš antikvitet.
– Znam što si htio.
– Što sam htio? Reci.
Gledala ga je. Prvi put u dugo vremena, direktno, mirno, ne skrećući pogled.
– Da znam gdje mi je mjesto. Naučila sam. Hvala.
Uzela je torbu i izašla u hodnik. On iza nje.
– Ivana. Ivana, stani. Neću te primiti natrag ako sada odeš.
Obula se. Uzela jaknu. Otvorila vrata.
– U redu, – rekla je i otišla.
Vani je bilo hladno. Kraj listopada, noć, malo ljudi. Hodala je prema tramvaju i mislila kako je torba teža nego što je izgledala, da je trebala uzeti drugu obuću, da Martina vjerojatno već spava. To je bilo sve. Nije razmišljala je li ispravno što odlazi. Niti što dalje. Samo: torba, obuća, Martina.
Martina Horvat otvorila je vrata tri minute nakon zvona. Oči pospane, kosa raščupana. Pogledala Ivanu, pa torbu, opet Ivanu.
– Uđi, – rekla je. – Hoćeš čaj?
– Hoću.
Sjedele su u kuhinji, u Martininoj garsonijeri na Sigečici i pile čaj. Martina nije pitala ništa. Samo je natočila čaj, stavila kekse na stol i sjela do nje. Onda je Ivana ukratko ispričala. O večeri, gostima, stolici. Martina je slušala bez prekidanja.
– Trebala si ranije, – rekla je naposljetku.
– Govorila si mi to.
– Jesam. Al bolje je kad sama shvatiš.
Ivana je klimnula. Mislila je o tome da sutra treba misliti o poslu. O novcu. Koliko može ostati kod Martine. Da nema zvanje koje hrani. Povijest umjetnosti, doktorat na koji nije otišla. Pet godina doma.
– Martina, jel ti smeta da ostanem koju noc?
– Jel ozbiljno pitaš? Ostani koliko treba.
– Naći ću posao. Brzo.
– Nemoj srljati. Prvo odspavaj.
Spavala je na kauču u dnevnoj. Zaspala je sporo, ali mirno. Nije mislila o Marku. Mislila je na štrudlu koja je ostala tamo, u stanu, narezana. Stvarno je uspjela.
Posao je našla nakon tjedan dana. Supermarket “Domaća Linija” pet minuta od Martine tražio je blagajnicu. Ivana je došla, ispunila prijavu, porazgovarala s upraviteljicom, ženom oko pedeset, zvala se Ljubica. Za tri dana počela je raditi. Posao je bio jednostavan. Skener proizvoda, naplata, “hvala, doviđenja”. Dobro joj je išlo s ljudima. Neki kupci sami su započinjali razgovor. Starije gospođe, koje su dolazile svakodnevno, za mjesec dana već su je pozdravljale imenom.
Novca je bilo tek za osnovno. Martina nije uzimala stanarinu, Ivani to nije bilo ugodno. Zato je kuhala za obje svakodnevno, kupovala hranu, čistila. Martina je ponavljala da ne treba, ona bi sama. Ivana je bila uporna mora, drukčije joj bilo neugodno. Tako su se dogovorile.
Marko se javio dva tjedna poslije. Jedna poruka: “Jesil još kod prijateljice?” Nije odgovorila. Nakon toga javio se odvjetnik, Marko je spreman razgovarati o uvjetima. Ivana je zamolila Martininu poznanicu, pravnicu, za savjet. Ispostavilo se da je stan kupljen prije braka pa ništa ne ostaje njoj. Drugih zajedničkih stvari nije bilo. Ivana ništa nije zahtijevala. Tražila je brz razvod bez rasprava i to je dobila. Tri mjeseca nakon te noći sve je bilo gotovo.
Ostala je u “Domaćoj Liniji”. Ljubica joj ponudi napredovanje starija blagajnica, malo veća plaća. Ivana prihvati. Vikendom je počela peći kolače. Kuhinja u Martininom stanu bila je mala, ali pećnica dobra. Pekla je vikendom buhtle, muffine, štrudle s jabukama. Martina bi sve nosila na posao. Kolege su pitale može li naručiti.
Tako su počele prve narudžbe. Male, kućne, na ruke. Torta za rođendan. Štrudla za ured. Onda još jedna. Ivana je vodila bilježnicu: tko je što naručio, kada, koliko novac je stavljala sa strane.
Nije tada razmišljala o biznisu. Samo je pekla jer ju je to jedino ispunjavalo nekom radošću. I jer joj je išlo mnogo bolje nego što je mislila.
Pola godine kasnije unajmila je sobicu u Troškovcu. S malim prozorom i tuđim namještajem. Ali svoja. Kupila je posteljinu, dvije jastučnice, kuhalo za kavu. Iznad kreveta stavila razglednicu Vermeera, koju čuva još od fakultetskih dana. Djevojka s bisernom naušnicom. Voljela je što djevojka gleda preko ramena. Kao da se tek osvrnula.
S tijelom je radila ono što su joj oduvijek govorili da ne radi nije forsirala ništa. Šetala je više. Sama je kuhala, znala otprilike što jede. Nije brojala ni vagala. Jednom tjedno odlazila u bazen blizu kuće, bio je najpovoljniji iz susjedstva. Kile su nestajale polako, skoro neprimjetno. Nije žurila. Shvatila je u jednom trenu da tijelo nije krivo. Nosilo je koliko mu je dano. Sad mu je bilo lakše.
Ponovo je išla u muzeje. Sama, nedjeljom. Kupila bi najjeftiniju ulaznicu i lutala, zastajala kod slika koje ju zanimaju. Nitko je nije požurivao. Ponekad je razmišljala o doktoratu. Ne s tugom, nego znatiželjom što bi bilo. Ali bilo je što je bilo.
U malu slastičarnicu je upala slučajno. Zvala se Brašno i med, otvorila ju je u proljeće žena od četrdesetak, zvala se Sanja. Radila je svoje torte i držala radionice. Ivana je ušla iz znatiželje. Popričala sa Sanjom. Kad je čula da Ivana voli peći, ponudila joj je vikend posao, da pomogne s narudžbama. Ivana je prihvatila.
Bilo je to sasvim novo. Mali prostor s bijelim zidovima, policama punim kalupa i mirisima maslaca i vanilije. Klijenti su dolazili i odlazili. Neki su pili kavu za malim stolom. Djeca su pokazivala prstom u vitrinu. Sanja je radila brzo, točno, bez panike.
– Jesi li razmišljala o svom poslu? – pitala ju je Sanja dok su zajedno prale suđe.
– Nisam, – reče Ivana, – ili možda jesam, ali nisam vjerovala da to mogu.
– Možeš. Teško jest, ali možeš.
Ivana je ostala još nekoliko mjeseci u “Domaćoj Liniji”, vikendom u “Brašnu i medu”. Novac je čuvala. Promatrala je Sanju. Kako dogovara s dobavljačima, kalkulira, slaže cijene. Pitala mnogo, Sanja je rado odgovarala.
Za najam male radnje skupila je novac kroz godinu i pol. Dio je posudila Martina, dio dodala Sanja koja joj je više vjerovala nego ona sama. Mjesto su našle u mirnoj ulici na Trešnjevci. Prizemlje stambene zgrade, mali izlog s pogledom na zelenilo. Zidove je sama okrečila u bijelo i svjetlozeleno. Police joj napravio Martinina poznanica. Vitrina je bila skuplja nego što je planirala, ali uvjerila je samu sebe da je to ulaganje.
Nazvala je slastičarnicu “Zlatni delišes”. Jer je ta jabuka bila kiselija i bolja u tijestu.
Prvi mjesec nije mislila ni na što drugo osim pečenja i brojki. Tijesto, temperatura, vrijeme. Dobavljači, računi, porezi. U početku malo gostiju. Kasnije više. Napisali su o njoj na kvartovskom portalu. Netko je doveo prijateljicu. Netko se vraćao po štrudlu jer je bila kao od bake možda i bolja.
Radila je puno. Više nego u “Domaćoj Liniji”. Ali drugačije. Ne jer mora. Jer želi.
Hrvoja je upoznala drugi mjesec rada “Zlatnog delišesa”. Ušao je slučajno, tražio poklon za mamin rođendan. Pomogla mu je odabrati tortu s kruškama i cimetom. Upita može li joj napisati posvetu na kutiji. Može. Što da napiše? “Mama, ti si najbolja”. Napisala je. Uzeo je tortu, ali na izlasku priupitao:
– Jeste li ovdje svaki dan?
– Srijedom zatvaram.
– Dobro, – nasmiješi se i ode.
Vratio se u petak. Naručio kavu i štrudlu. Sjeo za mali stol uz prozor, čitao nešto na mobitelu. Odlazeći reče:
– Jako dobra štrudla.
– Hvala.
– Zlatni delišes?
Pogledala ga pažljivije. Imao je oko trideset i pet godina, nižega rasta, karirano košulju, otvoreno lice.
– Zlatni delišes, – potvrdila je.
– Znao sam. Ima poseban okus.
– Znate puno o jabukama?
– Mama mi živi na selu. Odrastao sam na zlatnom delišesu.
Tako je krenulo. Dolazio je dva puta tjedno. Razgovori su bili kratki, pa sve dulji. Bio je inženjer, radio na ventilacijama u manjoj firmi. Živio sam. Bio je miran, nije žurio, nije previše govorio. Kad bi pričao, gledao je ravno u oči, ne prosuđujući.
Jednom ju je pitao bi li pošla u park u nedjelju.
Zastala je na sekundu i rekla da bi.
Šetali su tri sata. Razgovarali o svemu. Ispričao joj je o selu, o majci, kako je studirao u Rijeci i vratio se radi posla u Zagreb. Ona mu je pričala o povijesti umjetnosti, o Vermeeru, o slastičarnici. Kako joj je bilo teško tu prvu godinu. O Martini.
O Marku nije spomenula. Ne što bi skrivala, samo – za to tad nije bilo vrijeme.
Zvao se Hrvoje Lončar. Smiren čovjek, znao je slušati. Kad bi pitao, pitao je stvarno, ne iz kurtoazije. Jednom je došao u “Zlatni delišes” s punom gajbom jabuka. “Mama poslala sa sela, možda će ti trebati”. Ivana se nasmijala.
– Jeste se dogovorili s mamom?
– Mama ne zna za vas, – rekao je. – Još.
“Još” je čula. Nije komentirala, ali je zapamtila.
Viđali su se spontano. Išli su u muzeje. Jednom ga je odvela u mimaru i dugo mu pričala o nizozemcima. Gledao je ozbiljno, postavljao pitanja koja su ga stvarno zanimala. Onda su dugo sjedili u kafiću i pričali o tome kako su slikari iz 17. stoljeća gledali na svjetlo. Pomislila je kako o tome godinama nije pričala s nikim.
O Marku mu je rekla nakon četiri mjeseca, kad su oboje znali da ovo nije samo lijepo poznanstvo. Bili su kod nje, kuhala je kavu, pitao je za sliku na polici. Na njoj je bila mala Ivana s bakom, pokraj ograde u selu.
– Bila si na selu?
– Kao dijete. Baka je živjela kod Križevaca.
– Lijepo tamo?
– Lijepo. Pekla je svako jutro. Budila sam se na miris.
– Zato pečeš?
Zastala je.
– Djelomično. I još nešto. U jednom trenu to mi je jedino pomagalo.
Gledao ju je.
– Hoćeš podijeliti?
Ispričala je. O pet godina. O doktoratu. Kako je postalo hladno. O večeri i stolici. Pričala je mirno, bez drhtaja. Slušao je bez prekidanja. Samo je, kad je došla do onog s gostima, tiho rekao:
– Kako je mogao.
Nije bilo pitanje. Samo konstatacija.
– Ne znam. Vjerojatno je mislio da može.
– A ti?
– Ja sam tad odlučila da ne može. I otišla sam.
Zašutio je, pa rekao:
– Dobro da si otišla.
Klimnula je.
– Hrvoje, želim da znaš zato što je to dio mene. Ne glavni, ali dio.
– Znam, – rekao je. – Hvala što si podijelila.
Nije rekao “jadna ti”, ni “kakav gad”. Samo je prihvatio što mu je rekla i ostao. To je bilo važno.
Nakon dvije godine “Zlatni delišes” je dobro radio. Imala je stalne kupce. Dvaput tjedno držala je radionice pečenja. Jednu za djecu, drugu za odrasle. Mjesta su se rezervirala unaprijed. U prosincu je zaposlila pomoćnicu, studenticu Mariju, koja se pokazala spretna i uredna.
Hrvoje je bio svaki dan u blizini. Nekad bi pomogao oko teških stvari. Ili bi samo sjedio uz kavu i radio na laptopu dok ona peče. Nisu žurili ni s čime, nije bilo potrebe za etiketama. Samo su bili zajedno. To joj je odgovaralo. Nije više forsirala ništa.
Imala je petnaestak kila manje nego te večeri. Nije znala točno, nije se vagala. Samo je jednom probala staru haljinu iz plave torbe pristajala joj je. Razmišljala je pet sekundi pa je vratila u ormar. Nije više bio poseban trenutak. Tijelo se vratilo samo sebi.
Sada se normalno gledala u ogledalo. Nije izbjegavala ni predugo stajala. Pogledala se, počešljala, krenula na posao.
Marko je nazvao u studenom, preko dvije godine kasnije. Nepoznati broj, javila se mehanički.
– Ivana, – rekao je.
Glas je odmah prepoznala. Isti, možda dublji.
– Da?
– Marko ovdje.
– Znam.
Pauza.
– Htio bih te vidjeti. Razgovarati.
– O čemu?
– O nama. O onome što je bilo. Ja – Zastane. Trebao bih ti nešto reći.
Stajala je za pultom “Zlatnog delišesa.” Marija je spremala narudžbu u kutije. Vanjština sitna studena kiša.
– Može, – rekla je. – Dođi. Imam slastičarnicu, zapisat ću adresu.
Diktirala je adresu. Došao je sutradan, u utorak, oko dva popodne.
Vidjela ga je kroz staklena vrata. Šetao je mirno, u dobrom kaputu, sa kišobranom. Smršavio je, lice oštrije, podočnjaci kojih nije bilo prije. Otvorio je vrata i ušao.
– Lijepo je ovdje. – Pogledao po radnji. – Sama radiš?
– Najčešće.
– Kako si?
– Dobro. Sjedni.
Marija mu je donijela kavu, Ivana stavila krišku štrudle. Pogledao je i kratko se osmjehnuo.
– Zlatni delišes?
– Da.
– Uvijek si tu sortu birala.
– Kiselija je, bolje za tijesto.
Prhvatio je šalicu. Ona je sjedila nasuprot, ruke mirno na stolu.
– Ivana. Ja – Šutio je. Posao ne ide najbolje. “Realta” je raskinula ugovor. Onda još dva partnera. Zatvorio sam jedan ured. Odvjetnici troše novac. Uglavnom posao propada.
Slušala je.
– Razmišljao sam puno. O tom vremenu. O svom ponašanju. O onoj večeri. Pogledao je. Shvaćam što sam napravio. Nije bilo u redu. Bio sam u krivu.
Nije odmah odgovorila.
– Da, – rekla je. Bio si.
– Iskreno mi je žao. Za sve.
– Čujem te, Marko.
Zašutio je.
– Mislio sam Možda Možemo li mi..? nije dovršio, ali ona je znala.
Gledala ga je. Lice mu je sada bilo tuđe. Nije mrzila, nije ni slavila. Samo je sjedila preko puta čovjeka kojeg je nekada voljela, a sada joj je bio stranac. Ne neprijatelj; samo stranac.
– Drago mi je da ti je žao. To je važno.
Gledao je i čekao.
– Ali ne, – rekla je. Ne želim ponovo ništa započinjati. Ne zato što sam ljuta ili povrijeđena. Samo, tražila je riječi mirno, sada sam drukčija. I ne treba mi što god da možeš ponuditi. Ni tada kad ti je dobro išlo. Niti sad.
Šutio je, gledao u šalicu.
– Jesi li s nekim?
– Nije važno za ovaj odgovor.
– Samo pitam.
– Znam. Marko, želim ti sreću, iskreno. Ali to ćeš morati bez mene.
Pogledao je. U očima nešto više zbunjenost čovjeka koji je očekivao nešto posve drugo.
– Drukčija si, – rekao je.
– Jesam.
– Puno.
– Da.
Popio je kavu. Ustao. Obukao kaput. Uzeo kišobran.
– Štrudla ti je odlična, – rekao je.
– Hvala.
– Uvijek je bila.
Krenuo prema vratima. Zastao, primio kvaku, ali sekundu nije otvorio.
– Ivana. Ja – nije dovršio.
– Bok, Marko, – rekla je.
Izašao je. Vrata su zatvorena. Marija je temeljito brisala vitrinu, praveći se da ima posla. Ivana je gledala kroz prozor dok je Marko hodao po kiši niz ulicu. Kaput mu je odmah bio mokar. Skrenuo je iza ugla i nestao.
Ostala je sjediti još tren. Onda ustala, otišla u kuhinju i počela mijesiti tijesto. Ruke su joj radile po navici. Brašno, maslac, prstohvat soli.
Hrvoje je došao u pola pet, kao obično. Ostavio mokar kišobran, otresao kišu s jakne i sjeo na svoj stol do prozora.
– Kakav je bio dan? – pitao je.
Marija mu je donijela kavu prije nego je stigao zatražiti.
– U redu, – reče Ivana, izlazeći iz kuhinje. Došao je netko iz prošlosti.
Hrvoje ju je pogledao.
– Sve ok?
– Da rekla je, prišla mu i sjela. Sve je dobro.
Uzeo je njenu ruku i samo držao. Nije pitao više ništa. Vani je padala kiša. Mirisalo je na cimet i jabuke. Iz pećnice se dizala štrudla.
Marija je brisala vitrinu. Žena s djetetom provirila je na vrata. Dijete je pokazalo prema staklu.
– Mama, vidi, one s jabukama!
– Vidim, – kaže žena. Hoćemo li unutra?
– Hoćemo! klikne dijete.
Hrvoje se tiho nasmijao. Ivana također. Krenula je prema pultu da ih dočeka. Vrata su se otvorila, a u slastičarnicu je ušao miris kiše.
Taj dan naučio sam ono što sam predugo ignorirao da imaš pravo biti svoj. Da je važno izabrati sebe, pa makar i onda kad misliš da ne znaš što ćeš dalje. Sve ostalo sredi se prvo kad naučiš vjerovati sebi.
