Mira Josipović bila je žena koju su godine samo oplemenile širile joj osmijeh i unosile mir u pogled.
Već pet godina je bila udovica. Rana od gubitka davno je zarasla, sin i kći su imali svoje obitelji, a Mira je svojih šezdeset provela sama u urednom, toplom dvosobnom stanu na Trešnjevci. Usamljenost ju nije gušila: išla bi na plivanje, zalazila povremeno na izložbe u Umjetnički paviljon, a naučila je praviti i francuske makarone koje je prije samo gledala u izlozima zagrebačkih slastičarni.
Ali, čovjeku ipak treba čovjek. Ponekad je poželjela nekoga kome će šapnuti komentar na vijest, požaliti se na promjenu vremena ili samo šutke uz kavu gledati sapunicu, svjesna nečije blizine.
Stjepan Radić pojavio se u njezinu životu kao lik iz starog filma. Upoznali su se na plesnjaku za seniore u parku Maksimir. Pozvao ju je na valcer, nije joj ni jednom stao na nogu prava rijetkost i čitavu večer obasipao komplimentima od kojih je Mirin obraz postajao ružičast. Nije se sjećala kad se zadnji puta osjećala tako viđeno.
Njega je bilo šezdeset i sedam, prosijed, dotjeran, u uredno ispeglanoj košulji. Djelovao je kao pravi gospodin stare škole; pričao je kako je cijeli život radio kao građevinski inženjer, također je rano ostao bez supruge, sada živi s kćeri i njezinom obitelji.
Miro, ti si posebna žena, govorio bi ispraćajući je do ulaza. Rijetkost danas. Zaista.
Njihova je veza napredovala brzo, ali nenametljivo: šetnje kraj Save, sladoledi na Cvjetnom trgu, dugi telefonski razgovori. Stjepan je bio pažljiv, nikada se nije žalio na zdravlje niti je tražio posudbu kune što je za Miru bio znak pravog poštovanja.
Prošao je mjesec kad je napokon stigao trenutak koji je izazivao lagani uzbuđeni nemir. Stjepan ju je pozvao k sebi na večeru upoznati njegovu kćer.
Ana te baš želi upoznati, rekao je blago. Toliko sam joj pričao o tebi. Dođi, bit ćemo kao prava obitelj.
Mira se spremala kao djevojčica za maturalnu večeru, napravila frizuru, obukla najljepšu haljinu što je imala.
Stjepanova se prostrana trojka nalazila u staroj zgradi na Gornjem gradu visoki stropovi, starinski štukature, miris knjiga i, u zraku, nervoza.
Na vratima ju je dočekala Ana imala je trideset godina, ali djelovala zrelije. Krupna, vrlo ozbiljnog pogleda, kao da procjenjuje svaku Mirinu kretnju.
Dobar dan, službeno je promrmljala bez osmijeha. Izvolite. Tata još bira kravatu već treći sat.
Mira je predala pitu od jabuka koju je pravila cijelo jutro. Ana ju je uzela kao da drži nešto neugodno, pa produžila u dnevni boravak.
Stol je bio bogato postavljen: kristalne čaše, puno salata, pašticada. Bilo je očito da se trudilo.
Stjepan je izašao iz sobe, ozaren, i odmah počeo brinuti za goste:
Dođi, Miro, sjedi ovdje. Ana, posluži gostima francusku.
Večera je krenula uglađeno. Raspravljalo se o vremenu, cijenama, novostima u gradu. Ana je uglavnom šutjela, žvakala polako, a pogled joj nije silazio s Mire.
Kako je razgovor odmicao, Miru je hvatao nemir osjećala se kao predmet na dražbi.
Kad su pojeli glavno jelo i Stjepan poslužio čaj, Ana je pred svima odložila vilicu, obrisala usne, pa ravno pitala Miru:
Gospođo Josipović, kakav stan imate?
Mira se trgnula, zagrcnula čajem. Pitanje ju je toliko iznenadilo da joj se činilo kao da ju netko pita što piše u njezinom dnevniku.
Oprostite? izustila je zbunjeno.
Stan, ponovila je Ana, još odlučnije. Vlasništvo? Površina? Lokacija? Kat?
Stjepan kao da je naglo postao manji, tužno zureći u svoj šalicu kao da će u njoj pronaći rješenje svih svjetskih problema.
Pa… Dvosoban, zbunjeno reče Mira. Na Trešnjevci. Ali, ako smijem pitati, kakve to veze ima s večerom?
Ana se naslonila, prekrižila ruke na prsima:
Najizravnije, gospođo Josipović. Nismo djeca, idemo otvoreno. Moramo znati uvjete.
Kakve uvjete? gledala je čas kćer, čas Stjepana, ali on je i dalje proučavao stolnjak.
Uvjete života, rezolutno Ana. Davat ću tatu na vašu brigu. Želim biti sigurna da će mu biti dobro, da ćete ga paziti, da je naselje mirno i blizu doma zdravlja. Tati treba mir i kuhana hrana.
Mira je nježno spustila šalicu. Zveket porculana odzvonio je sobom kao zloslutni znak.
Što to znači davat ću na brigu? upitala je polako. Tko je rekao da ja njega uzimam?
Ana se iskreno začudila, čak podigla obrve:
Kako to? Pa došli ste na večeru. Tata ne prestaje pričati o vama Ako ste par, logično je da skupa i živite, zar ne?
Pa, Mira pokuša diplomatski, ali mjesec dana je premalo da bismo odmah zajedno živjeli. I zašto mislite da vaš otac treba prijeći k meni?
A gdje bi, molim vas? Ana je vrtjela prste kao da zbraja podatke: Naša trojka ionako puna: muž, dvoje djece. Tata teško podnosi buku. Kod vas je tišina, sami ste. Idealan aranžman.
Govori to kao da mijenja mačka na čuvanje.
Mislila sam da će vam biti drago, nastavila je kad je Mira šutjela. Muškarac u kući, pomagat će oko sitnica. Meni olakšanje ne kuhati za pet, manje pranja, nema više lekcija.
A tati samo treba mir. Njegovu mirovinu ne diram. On je zadovoljan sa svime, više ostaje vama.
Mira je pogledala Stjepana:
Stjepane, a ti šutiš? tiho je rekla. I ti misliš da se ja moram preuzeti kao paket, da bi Ani bilo lakše?
Stjepan je tužno podigao oči, u njima nemoć i tuga.
Miro, samo je zašaputao. Ana se brine. Kod nas je gužva, unuci vrište, a kod tebe je mir, ljepota.
U Mirinoj duši je sve vrije. Mislila je da je ovo ljubavna priča, zrela pažnja, a zapravo audicija za ulogu besplatne njegovateljice s vlastitim stanom.
Znate što, Mira ustane. Hvala vam na večeri. Francuska je bila odlična.
Kamo idete? Ana se namrštila. Nismo dogovorili detalje. Kad bi tata mogao preseliti? Nema puno stvari, ali treba mu donijeti naslonjač.
Mira je pogledala tu snažnu, racionalnu ženu koja sa sudbinom oca barata kao sa starim ormarom:
Ano, rekla je glasom oštrim poput noža. Ja tražim partnera za radost, ne za rješavanje tuđih problema. Nisam dom za starije i nemoćne.
Okrenula se Stjepanu:
I tebi, Stjepane, nema što reći. Muškarac koji dopušta da mu kći tako upravlja sudbinom nije za mene.
Ali, Miro… pokušao je Stjepan, ali ga je Ana nježno povukla natrag.
Sjedi, tata! odbrusila je. Eto, šteta tata je zlato, dobra mirovina. Ne želite? Naći će se druga, dosta je udovica čekajući red.
Mira je ubrzano obukla kaput u hodniku. Ruke su joj drhtale, dugmad se jedva dala zakopčati. Iz dnevnog boravka dopirala je Anina monotonija:
…rekla sam ti, sve su one iste. Samo novci, samo da im bude zabavno. Nema odgovornosti. Tata, pozvat ćemo tetu Ružu iz četvrtog kata, njoj su stalno oči na tebi.
Mira je izašla u hladnu večer, žurno hodala prema Ilici, misleći: Hvala Bogu što se ovo pokazalo još sad, na večeri, prije nego sam se srcem vezala.
Stanovi… Stanovi upropaste ljude, rekao je jednom naš klasik. Djeca hoće živjeti za sebe, pa tate na jaku ženu lakše im, praktično.
Nažalost, mnogi pristaju iz straha od samoće bolje išta nego ništa. Žalosno.
A vi, što mislite? Je li Mira postupila ispravno što je otišla? Ili je trebala žaliti Stjepana, prihvatiti ga, jer on sam za ništa nije kriv, nego kći?
