Tiho tijesto
Marija, znaš li uopće tko dolazi u subotu? Zvonimir stoji na vratima kuhinje i gleda je kao da je opet nešto krivo napravila. Samo stoji i gleda.
Marija upravo prebacuje tijesto na dasku. Ruke su joj do lakata u brašnu.
Znam. Tvoji kolege i njihove supruge. Već si mi tri puta rekao.
Nisam rekao samo kolege. Dolazi Relja s ženom. On je suvlasnik firme. I Šimunić. Znaš li ti tko je Šimunić?
Zvonimire, kuham sad. Možemo kasnije?
Ušao je u kuhinju, iako tu inače izbjegava boraviti dulje. Kuhinja ga nervira tom svojom stalnom živosti, mirisima, tavama i vlažnim krpama koje vise na kukicama.
Ne kasnije. Želim da shvatiš sad. Ti ljudi putuju po Europi. Njihove žene se oblače kod dizajnera. Idu u restorane gdje nema papirnatih jelovnika.
I što sad hoćeš da napravim? pogleda ga Marija.
Ne treba praviti tvoje pite. Naruči nešto pristojno. Ima dostava, stiže lijepo servirano kao u restoranu. Dat ću ti kune.
Marija šuti. Gleda tijesto, pa opet njega.
Već sam zamijesila.
Marija.
Zvonimire, tijesto je već zamiješeno. Ustala sam u šest, idem na tržnicu po meso. Sve će biti dobro, ne brini.
On glavom odmahuje kao da je rekla nešto dječje, naivno.
Ne razumiješ ti te ljude kaže tiho i izlazi.
Marija još malo stoji, gleda van kroz prozor. Ožujak je siv i mokar. Na grani sjedi golub i gleda negdje sa strane. Pogleda tijesto, pa ga opet počne mijesiti.
***
Ima pedeset dvije godine, sa Zvonimirom živi već dvadeset osam. Upoznali su se u Osijeku, gdje je ona radila kao knjigovotkinja u građevinskoj firmi, a on tek postao voditelj odjela, nosio sakoa s preširokim ramenima iz socijalizma. Bila je zaljubljena u njegovu nespretnost, kako stalno dira gumb na manžeti kad ga nešto brine. Zbog toga ga je i voljela.
Poslije su se selili, najprije Rijeka, zatim Zagreb. Svaki put ona seli stvari, vozi mačku, traži nove trgovine i ambulante, upoznaje susjede. Zvonimir ide naprijed u poslu, a s svakim napretkom nešto se u njemu mijenjalo: polako, neprimjetno, kao što se promijeni obala ako je gledaš iz godine u godinu.
Nisu imali djece. Nije išlo. Prvo su doktori govorili jedno, kasnije drugo, a s vremenom su prestali i pričati o tome. Marija je patila tiho, u sebi, i pronašla mir. Svaku svoju neispunjenu nježnost preselila je u dom. U kuhanje, vrt iza vikendice, cvijeće na prozoru, u djecu iz susjedstva koju bi ponekad darivala pitama.
Pite su joj bile jezik. Nikad to nije izgovorila, ali istina je. Kad riječi ne idu, ode u kuhinju. Kad je sretna, isto. Tijesto joj je u rukama bilo živo, osjećala je kad je gotovo i bez recepta.
Zvonimir je jeo njenu hranu svih tih godina. Jeo i šutio. Sada zna da je tišina prihvatila kao slaganje.
***
U petak navečer bila je na nogama do ponoći. Napravila je pitu s junetinom i kapulom, po bakinome receptu, onu s hrskavom korom koja zamiriši po cijeloj zgradi. Zakuhala je štrukle s krumpirom i sirom, skuvala hladetinu koja treba prenoćiti. Napravila salatu s kiselim kupusom, mrkvom i brusnicama. U pećnici pirjala svinjsku koljenicu s češnjakom i borovicom.
Zvonimir se vraća kasno, vidi sve to i ništa ne kaže. Samo prođe u spavaću.
Marija opere kuhinju, skine pregaču i sjedne malo na stolicu kraj prozora. Popije čaj. Sutra će doći ljudi, sjest će za stol, ona će ih nahraniti onim što zna najbolje raditi. To joj se čini jednostavno i smisleno.
Legla je oko pola jedan i odmah zaspala.
***
Gosti dolaze u sedam. Šest ih je: Relja sa ženom Ivanom, Šimunić sa ženom Mirnom i još jedan koji se predstavi samo kao gospodin Josip, bez prezimena i dužnosti, ali s takvim poštovanjem u glasu, da Marija shvaća da je on najvažniji među njima.
Ivana Relja vitka je žena u crnoj haljini koja vjerojatno vrijedi kao mjesečna Marijina mirovina. Uđe, pogleda oko sebe, i sve joj je jasno u pogledu: stan, namještaj, zavjese, Marija.
Mirna Šimunić je mlađa, obojena plavuša s jakim parfemom koji Marija osjeti još u hodniku. Osmijeh joj je brz, preuveličan, kao da je robot koga uključe na ulazu.
Gospodin Josip je krupan čovjek oko šezdesete s jakim rukama i ozbiljnim pogledom. Jedini joj pruža ruku:
Vi ste domaćica? Drago mi je.
Marija sve vodi u dnevni boravak, stol je već postavljen. Trudila se: izvukla najbolji stolnjak od lana s vezom, zapalila svijeće, sve posložila kako treba. Hladetinu na tanjuru sa zeljem, štrukle u zdjeli, pitu narezala na dasci, zlatna kora, miriše do ulaza.
Gosti sjede. Zvonimir otvori bocu vina što je Relja donio, nešto talijansko s dugim imenom. Raspodijeli.
Ivana pogleda stol i tiho, ali glasno za sve, kaže:
O, hladetina. Nisam to godinama vidjela.
U njezinoj rečenici je nešto što Marija osjeti, ali ne razumije odmah. Kao miris plina kad moraš otvoriti prozor.
Poslužite se kaže Marija. Pita s mesom, štrukli, koljenica ovdje.
Koljenica! Mirna pogleda Ivanu. Isuse, nisam to jela petnaest godina. Tako je masna ta koljenica.
Jaka, ispravi Ivana i nasmije se. Taj smijeh tjera te da pogledaš dolje i provjeriš nisi li u nešto stao.
Muškarci se maše za predjelo. Relja uzima hladetinu, proba, kimne, ali ništa ne kaže. Šimunić uzima komad pite. Gospodin Josip toči vodu i zamišljeno gleda stol.
Zvonimire, ti sigurno ne kuhaš? pita Mirna kroz osmijeh.
Ne, Marija je kuharica kod nas kaže Zvonimir. Tonom kao da objašnjava nešto simpatično, ali tolerirano.
Marija, vi ste iz male obitelji? pita Ivana, vadeći list salate. Iz provincije?
Iz Osijeka odgovara Marija.
Eto! Ivana zadovoljno kimne, kao da je riješila dječju zagonetku. Tamo se to još drži. Ta domaća jela, pite, hladetine. Prava slavonska kuhinja. Ne zamjerite, ali gradski ljudi odavno to ne jedu. Nutricionisti kažu da želatina katastrofa za žile.
Marija podigne pogled.
Pravilno pripremljena želatina je kolagen mirno kaže. Dobro za zglobove.
Ma to su stare teorije mahne Ivana. Mi već tri godine bez mesa. Samo riba i superhrana. Zvonimire, nisi probao? Najbolji nutricionist, sjajan tip.
Zvonimir se nasmije. Lako. Onako kako se smiju kad ne znaju što reći, ali žele ispasti “njihov”.
Marija je kod nas tradicionalna kaže.
Riječ “tradicionalna” padne na stol kao kovanica koju nitko ne podigne.
Kasnije Mirna primijeti da je tijesto na piti pregusto, i da ona, u tim godinama, pazi na liniju. Ivana priča o restoranu u centru gdje su glavna jela molecular cuisine, a chef studirao u Barceloni. Potom pričaju o novcu i nekretninama; Marija shvaća da je samo dekoracija. Domaćica što postavi stol i treba šutke sjediti.
Ona se smješka.
Toči vino, iznosi jela, odnosi prazne tanjure. “Trebate li što?” pita. Nitko ne kaže hvala.
Negdje oko devet sati Ivana ponovno pogleda pitu, gotovo netaknutu, i kaže iskreno:
Da budem fer, ovo je sve dosta provincijalno. Ništa loše, Marija, ali kad je određeni krug ljudi, očekuje se nešto drugo. Razumijete? Viša razina.
U sobi je tišina. Marija gleda muža.
Zvonimir gleda u čašu.
Svatko ima svoje navike napokon kaže gospodin Josip, a u glasu mu nešto što utiša Ivanu.
Ali Zvonimir već otvara usta:
Marija, rekao sam da naručiš nešto normalno. Evo. Opet po svom.
Marija ustaje, skupi nekoliko tanjura i odlazi u kuhinju. Ide polako, jer nosi nešto teško. Odlaže u sudoper. Gleda kroz prozor. Vani je mrak, svjetiljke gore, sitna kiša pada.
Iza zida se ponovno čuje smijeh. Staklo zvecka, netko ostavlja čašu.
Marija skine pregaču. Objesi je na kukicu. Onda ju opet skine, pažljivo složi i stavi na stolicu.
Vrati se u dnevni boravak.
Oprostite, boli me glava. Poslužite se, sve je na stolu.
Nitko zapravo ne reagira.
***
Hranu posprema iza ponoći, kad gosti odu. Zvonimir spava, ne rekavši ni riječ. Samo zatvori vrata svoje sobe.
Marija pitu stavlja na veliku tacnu, pokrije folijom. Štrukle prebacuje u lonac. Hladetinu omota papirom. Koljenicu posebno zamota.
Sve to iznosi van, negdje oko pola dva ujutro. Srećom, zgrada je blizu gradilišta gdje još dovršavaju zgradu, a i te noći kod kontejnera svijetli svjetlo.
Tamo sjede trojica radnika u radnim odijelima, piju čaj iz termosice. Jedan puši, dvojica griju ruke o šalice.
Dobra večer kaže Marija tiho. Oprostite što je kasno. Donijela sam nešto hrane, ako želite.
Gledaju je kao da je pala s neba.
Što ste donijeli? pita pušač.
Pitu s mesom. Štrukle. Koljenicu. Hladetinu, ali to treba hladiti.
Razmijene poglede.
Ma dajte ustaje jedan. Idemo odnijeti.
Uzmu tacne i lonac. Stave na stol do kontejnera. Jedan odmah otvori foliju, uzme komad pite, lice mu se ozari:
Domaće, čovječe, domaće!
Moja mama pravila ovako kaže drugi, žvačući štruklu. Isto tako.
Vi ste odavde? pita treći prema zgradi. Kakvo slavlje?
Imali smo goste kaže Marija. Nisu jeli.
Šteta. Prava hrana.
Znam odgovori tiho.
Ostane još minutu-dvije, gleda ih kako jedu. Jedu zaista, sa zadovoljstvom, bez puno priče. Jedan već uzima još.
Hvala vam kaže netko.
I vama odgovori Marija i pođe kući.
***
Te noći ne spava. Leži na kauču u dnevnoj, gleda strop. U spavaćoj tišina. Zvonimir spava kao i obično.
Razmišlja, dvadeset osam godina je puno. Gotovo cijeli život odrasle žene. Razmišlja kako je rekao: “Opet po svom.” Ne “nisi u pravu” ni “ne slažem se”. “Po svom” kao da je to samo po sebi nešto nelagodno.
Razmišlja o radnicima, koji su jeli šutke, zahvalno. Koji su rekli “dobra hrana” kao da istinu govore.
Razmišlja da ovdje više nije dobrodošla. Ne ona kao osoba, nego ona svoja s pitama, s tržnicom u šest ujutro, s bakinim receptom, sa svojim jezikom kuhinje. Za to više nema mjesta. Drugi su ga odavno zauzeli.
Pred zoru donosi odluku. Tiho, bez drame, kao kad odlučiš napokon otići doktoru poslije godina odgađanja: dosta je.
***
Napiše poruku na papiru iz bloka. Rukopis joj je velik i uredan, uvijek je pazila na to.
“Zvonimire. Odlazim. Ne jer sam se uvrijedila, već jer sam shvatila. Hvala za godine. Ključevi su na ormariću. Marija.”
Stavi ključeve oba, od vrata i sandučića pokraj.
Uzme malu torbu, samo ono nužno: dokumente, malo odjeće, mobitel, punjač, izvadak s kartice. Hranu ne nosi i baš joj je to simbolično: odlazi bez svoje hrane, kao da dio sebe ostavlja i ide vidjeti što je iza, kad hodaš s praznim rukama.
Vani je skoro pet ujutro. Svitanje. Kiša je prestala, asfalt sjaji. Zaustavlja taksi, kaže vozaču da je odveze kod prijateljice Vere na drugi kraj grada.
Vera otvori u ogrtaču, sanjiva i s razbarušenom kosom, ništa ne pita. Samo se miče, pušta Mariju unutra, i kaže:
Hoćeš čaj?
Skuhaj.
Sjede zajedno u Verinoj kuhinji i piju čaj, gotovo šuteći. Vera povremeno pogleda upitno, ali ne vrši pritisak. Ona je stara prijateljica, od onih koji mogu šutjeti s tobom.
Otišla? napokon pita.
Otišla.
Zauvijek?
Marija razmisli.
Zauvijek.
Vera kimne. Natoči još jednu šalicu.
***
Prvi tjedni su neobični. Zvonimir zove. Prvo kratko: “Gdje si, vrati se.” Onda duže: “Možemo razgovarati.” Onda: “Shvaćaš li što radiš?” Onda prestane.
Marija živi kod Vere. Spavaju odvojeno, doručkuju zajedno, nekad skupa gledaju sapunice. Vera ne daje savjete i za to je Marija posebno zahvalna.
Trećeg tjedna Marija počne sređivati papire. Knjigovođa je, zna s dokumentima. Pripremi papire za rastavu sama, bez frke. Stan je kupljen u braku, Zvonimir joj ponudi isplatu udjela. Pristane ne želi sud ni prepirke.
Novac sjeda na račun. Gleda iznos i pomisli: dvadeset osam godina je u ovih brojeva. Je li to puno ili malo, dobro ili loše ne zna. Dovoljno je za neko vrijeme.
Posao ne traži odmah. Potrebno joj je neko vrijeme za disanje. Idućih mjesec dana hoda dugo po Zagrebu, ulazi u mala kafiće, pije kave, gleda ljude. S pedeset dvije godine, prvi put osjeća da je svoja, što god to značilo.
Jednom uđe u malo bistro uz prometnicu, u kvartu gdje su zgrade niže, a drveće više. Bistro se zove jednostavno: Kod ceste. Nema dizajna, drveni stolovi, jelovnik na crnoj ploči kredom, u kutu stari TV bez tona. Ali miriše po kruhu i kavi.
Naruči čaj i pitu s višnjama. Pita je iz industrijskog, kupljenog lisnatog tijesta, nije domaće to se odmah osjeti.
Iza pulta stoji žena oko šezdesete, okruglog lica, u plavoj pregači.
Dobra pita? pita žena.
Malo suha iskreno kaže Marija.
Žena uzdahne.
Znam. Pekarica nam otišla početkom mjeseca. Sad uzimamo iz susjedne pekare, ali to je masovno. Nije isto.
Marija šuti.
Tražite li pekaricu?
Žena je pogleda pažljivije.
A znate li raditi?
Znam kaže Marija.
***
Zvala se Ružica Jurić, otvorila je ovaj bistro prije osam godina nakon mirovine, kad je shvatila da ne može mirno sjediti. Bistro je njen ponos, zanesen malo, nekad u minusu, ali živ. Ružica Jurić je od onih što brzo odlučuju, na osjećaj.
Dođite sutra ujutro kaže. Probajmo.
Sutradan Marija dolazi u sedam. Oblači pregaču. Kuhinja mala, ali sve na svom mjestu.
Priprema štrukle s krumpirom i lukom. Radi pužiće s cimetom. Zakuhava kvasno tijesto za štrudlu s jabukama.
Ružica dolazi u osam, zastane na vratima i gleda.
Odakle ste vi došli? pita.
Iz života odgovori Marija.
Prvi kupci dolaze u pola devet. Jedna starija gospođa kupi dvije pite i vrati se za deset minuta po treću. Tip s građevinske kacige uzme paketić pužića i kaže: “Ovo je nešto.” Student s ruksakom razmišlja između jabuke i krumpira, uzme oba.
Ružica stoji za šankom i zbraja.
Do podne dogovore sve Marija pristaje raditi svaki dan od sedam do tri, osim nedjelje. Plaća mala, ali Ružica doda: Ako krene, dižemo.
Krenulo je.
***
Za tri mjeseca priča o bistrou “Kod ceste” se proširi po kvartu. Ne zbog reklame, jer je nema, nego jer ljudi pričaju: “Tamo su pite kao kod bake, probaj!”
Marija osmisli jelovnik po danima. U ponedjeljak riblji pirog. Utorak savijača. Srijedom peče kruh na kvas, red za kruh već od osam. Četvrtkom palačinke sa sirom i džemom žene vole tu sjesti i pričati. Petkom velika mesna pita, nestane prije podne.
Nedjeljom, na svoj jedini slobodan dan, Marija ide na tržnicu. Ne jer mora, nego jer voli. Bira jabuke, miriše ih. Priča s bakicama sira. Kupuju maslac kod iste žene, već se znaju po imenu.
Sad živi sama. Unajmila je garsonijeru blizu bistroa. Skromno je ali ugodno: prozor na mirno dvorište, stara ali čvrsta garnitura. Na prozor objesi lanene zavjese, posadi pelargoniju u žardinjeru. Uredno. Mirno.
Vera navrati dva puta mjesečno. Piju čaj, Vera komentira:
Bolje izgledaš. Stvarno izgledaš bolje.
Spavam dobro kaže Marija.
Vidi se.
Navečer čita, gleda filmove, nekad samo sjedi kraj prozora i sluša kako topola šumi. To joj je dragocjeno: ne raditi ništa za druge.
***
Muškarca po imenu Petar prvi put vidi u listopadu. Dođe srijedom, dan za kruh, ali kruh je već planuo.
Kasnim? pita Ružica iza šanka.
Kasnite kaže on s blagom žalošću. Ima li sutra?
Kruh samo srijedom. Ali pita će biti sutra.
Pogleda na ploču, uzme kavu i pitu sa zeljem. Sjedne kraj prozora, čita neku staru knjigu.
Sljedeće srijede dolazi u pola osam, uzme dvije štruce. Marija upravo iznosi pleh.
Sad ste stigli nasmiješena je.
Smije se i on: lice mu umorno ali blago, bore oko očiju kao kod čovjeka koji je puno toga prošao.
Doći ću i u utorak navečer bit tu do srijede, da ne zakasnim.
Ružica vas ne bi pustila, ona u osam zaključava.
Spavat ću na stepenicama.
Tako se upoznaju. Preko kruha, smijeha, gluposti iz kojih se stvara nešto stvarno.
Petar ima pedeset i osam. Radi kao projektant, živi u istoj četvrti, razveden sedam godina. Ima dvoje odrasle djece. Spokojan, smiren.
Počinju pričati, prvo uz pult, kasnije ostaje malo dulje uz kavu. Onda jednom Marija izađe u pauzi, prošeću ulicom.
On joj postavlja pitanja o poslu, iskreno, ne iz pristojnosti. Priča mu o tijestu, o osjećaju prave temperature, o tome zašto je kruh na kvas duže svjež. Sluša, ne upada.
Jednom kaže:
Netko mi je rekao da je ovo sve staromodno, pite, hladetina, domaće.
Petar šuti.
Ovisi što je danas zastarjelo. Meni je najzastarjelije glumiti. To.
Pogleda ga.
Dobro rečeno.
Trudim se jednostavno odgovori.
***
Ženski putovi nisu ravni. Marija to zna. Sreća ne dođe naglo: puni se polako, kao bunar nakon kiše: tiho, nevidljivo, a nakon vremena imaš što zahvatiti.
U ožujku su se ona i Petar počeli češće viđati. Bez presinga, bez objašnjenja. Jedne večeri on je pita: Hoćeš u kino? Hoću. Odu. Poslije jedu negdje u obližnjem restoranu. On naruči juhu i traži kruh.
Dobar kruh? pita ona.
On odgrize komad, razmisli.
Nije kao tvoj.
Nije to laskanje, samo činjenica.
Ona se blago osmjehne i zapamti.
Bistro tada već funkcionira drugačije. Ružica širi meni, uvodi gablece. Uzima još jednu pomoćnicu. Priča s Marijom o proširenju, možda još koji stol pod tendom ljeti.
Marija sanja svoje mjesto. Maleno. Negdje na mirnoj ulici, gdje miriše kruh. Još mutna želja, ali je tu.
Ne žuri se. Naučila se ne žuriti.
***
Zvonimir se pojavi krajem travnja.
Vidi ga iz bistroa. Stoji na cesti, gleda natpis. Prvo ne prepozna, ne očekuje ovdje. Onda srce ubrza, pa stane.
Uđe.
Ružica je u skladištu. U sali par gostiju. Marija je za pultom.
Bok kaže Zvonimir.
Ostario je. Ili samo više baš takav. Bore dublje, pogled mekši, kao čovjek što ide po nepoznatoj ulici, nesiguran kuda.
Bok odgovori ona.
Doznao sam za tebe od Vere. Rekla da si ovdje.
Jesam.
Osvrne se. Gleda drvene stolove, ploču s menijem, pite u vitrini. Nešto mu proleti licem, ne zna Marija što: žalost, iznenađenje.
Kave? pita ona.
Može.
Sipa mu kavu, stavi šalicu na šank, on uzme, drži, pije šutke.
Čujem da dobro ide.
Ide.
Svi te preporučuju. Najbolji kolači ovdje.
Drago mi je.
Zvonimir ostavi šalicu.
Nije mi sad najbolje. S Reljom više ne surađujem, tvrtka se mijenja. Nije lako.
Gleda ga. Nije zlopamtilna. Osjeća nešto kao sažaljenje, kao kad u autobusu vidiš umornog čovjeka, žao ti ga je, ali ništa više.
Žao mi je što imaš briga kaže.
Hoću da se vratiš.
Kao da sve zamre na trenutak, ili joj se čini.
Možemo ispočetka. Imam planove. Možda bi mogli preseliti, novi grad, pokušati drukčije.
Zvonimire.
Samo malo. Ozbiljno mislim. Znam da sam tad pogriješio Trebao sam drugačije. Razmišljao sam o tome.
Dobro je da jesi.
Znači, slušaš me?
Marija sklopi ruke na pultu.
Slušam. Ali reci, sjećaš li se kako si pred svima rekao: Opet po svom?
Šuti.
Sjećam se.
Nisi rekao “u pravu je” ili “dobra je hrana”. Nego “opet po svom”. Znaš koliko je godina u toj riječi “opet”?
On spušta pogled.
Bio sam nervozan. Važni ljudi, želio sam da sve bude…
Važni ljudi ponavlja ona. Sjećam se. A oni radnici te noći, jeli moju pitu umorni, u odijelima, i oni su važni. Ti ih ne znaš.
Pogleda je.
Nekad te ne razumijem.
Znam bez gorčine kaže. To je baš odgovor.
Stroj za kavu zašuška iza šanka. Dolaze dvoje novih gostiju. Marija se okrene.
Samo sekundu, kaže im i opet Zvonimiru: Moram raditi.
Marija.
Zvonimire, ne ljutim se na tebe. Ali ne vraćam se. Ne jer sam ljuta, nego sam prvi put na pravome mjestu. Razumiješ? Prvi put nakon dugo, ja sam točno tu gdje trebam biti.
Gleda je dugo, pa kimne, polako, kao kad moraš prihvatiti ono što ne želiš ali nemaš kud.
Dobro tiho kaže.
Navuče jaknu. Pođe prema vratima, zastane.
Dobro izgledaš samo konstatuje.
Hvala ti kaže ona.
Vrata se zatvore.
***
Posluži dvoje gostiju. Jedan traži kruh i pitu, drugi pita za juhu. Objasni da se juha poslužuje tek od dvanaest.
Potom ode u kuhinju, natoči se vode. Pije stojeći kraj peći. Gleda na sat. Bliži se jedanaest, vrijeme je zamijesiti tijesto za sutrašnji dan.
Uzima brašno. Vaga. Ubacuje kvas što ga svaki dan hrani, mjehuriće u staklenci, nešto živo.
Ruke same rade što treba.
***
Petar navrati oko tri, taman pred kraj njene smjene. Zna ponekad doći tako, nenajavljen.
Kakav dan? pita.
Zanimljiv nasmije se.
Ispričat ćeš?
Izađu na ulicu. Dan je topao, sunčan, s dugim sjenama. Šetaju polako.
Bio muž. Bivši.
Petar ne staje.
I?
Htio da se vratim.
Odbila si.
Jesam.
Zastane.
Bilo teško?
Marija razmisli.
Manje nego što sam mislila. Malo mi ga bilo žao, zaista. Izgledao je kao netko tko je dugo hodao, došao i pronašao prazno.
Sam je to izabrao.
Je. Al opet ti ga žao.
Petar kimne. Onim kimanjem koje znači: “Čujem te i razumijem.”
Znaš kaže dugo sam ti nešto htio reći, a nikad nije bio pravi trenutak.
Reci.
Ne znam nikoga čije ruke rade to što tvoje znaju. Nije to samo kruh. To je još nešto. Kužiš što želim reći?
Marija ga pogleda.
Mislim da kužim.
Dobro. Onda.
Nastave šetati. Prolaze kraj dvorišta, klupica s penzionerima, dječjeg igrališta. Iznad kuća nebo visoko, blijedoplavo, sa rijetkim oblakom.
Petre kaže ona.
Da?
Ove godine shvatila sam jednu stvar. Dugo sam čekala da me netko prizna. Da kaže: dobro je, bravo, tako treba. Zato se osjećala prazno. Onda sam prestala čekati. Odjednom je bilo lakše.
Prvo sam sebe procijeni.
Upravo tako. Prekasno mi došlo.
Nikad nije kasno kaže on. Neki nikad ni ne dođu do toga.
Marija se smješka. Tiho, za sebe.
***
Bistro “Kod ceste” pred ljeto radi punom parom. Ljetne stolce stave van, uvijek su zauzeti po lijepom vremenu. Ružica pregovara o većem prostoru. Mariji nudi udio. Marija kaže: pustite me malo.
Ne razmišlja dugo. Prihvati.
To je ona jednostavna životna mudrost: ne boj se toga što znaš dobro raditi. Ne skrivaj. Nađi mjesto gdje to treba, pa ostani.
Ona ostaje.
***
Jedne večeri, u lipnju, kad je toplo i prozore može držati otvorene, sjedi u svojoj kuhinji i piše nešto u bilježnicu. Nije to dnevnik, to su misli, nekad recepti pomiješani s osobnim. Oduvijek tako.
Iza prozora šumi topola. Na prozoru cvate pelargonija. U frižideru staklenka s kvasom, čeka jutro.
Napiše: “Najčudnije u životu jest što najbolje počne kad ti se učini da je gotovo sa svime.”
Pogleda rečenicu i prekriži.
Zapiše: “Pita je dobra kad ne žuriš.”
Zadovoljno se nasmije. Zatvori bilježnicu.
***
Vera zove u nedjelju rano.
Kako si?
Dobro. Spavam do osam.
Ajme, do osam! Baš mi je drago zbog tebe.
Dođi. Pekla sam pitu.
S čime?
S jabukama i cimetom.
Dolazim kaže Vera i prekine.
