Razgovaraj sa mnom, Medenjaku
Ne boj se, Medenjaku! Sve je u redu! Malo će još vikati i onda će se smiriti Valjda
Petra je čvršće privila svog vjernog prijatelja uz sebe i zatvorila oči. Nije smjela pokazati strah. Već je velika, tako je rekla baka Anđelka. Kad imaš pet godina, onda si već velika cura. Svi su je tako gledali. Prestat će i plakati i kad primi injekciju. Sramota! Samo pred Medenjakom je mogla biti mala kao prije. On ju je vidio svakakvu, i sretne i tužne dane. Medenjaka joj je mama poklonila kad se rodila. Smiješni, mrvicu nespretni medo bio je njen najbolji prijatelj. Njemu si mogla povjeriti sve tajne. I znaš da neće otrčati teti Mariji, niti reći Leji, najboljoj frendici, sve što si mu ispričala. Samo će te gledati svojim okruglim očima i šutjeti. Ali sasvim sigurno će sve razumjeti. Kad bude strašno, kao sada, utješit će je. S njim je uvijek bilo mekano i mirno, domaće. Mama i tata su isto njezini, ali kada viču jedno na drugo, postanu nekako bodljikavi. Petra nije znala kako to objasniti, ali bila je sigurna da su te svađe kao kad u bajci izraste živica s trnjem i nitko ne može bliže jedno drugom. A vikati svejedno te nitko ne čuje. Ne kuži Petra zašto se roditelji svađaju. Oni su odrasli, zar ne bi trebali znati bolje? Moraju, kako baka Anđelka kaže, pronaći zajednički jezik Doduše, nije zapamtila koji točno jezik, ali zna da je jezik u pitanju. Ili možda nisu povrijeđeni kako djeca znaju biti, nego ozbiljno ljuti? Prave, velike povrede? S njima se još nije susrela, ali sada sigurno zna da postoje. Vjerojatno su strašne. Ako ona, kad se posvađa s Leom, bude toliko tužna da ni sladoled ne pomaže, kakvo li je to tek biti skroz povrijeđen?
Petra otvori oči i osluškuje. Kao da je sve stalo. Sada je mirno, što znači da je mama otišla plakati u kupaonicu, a tata je mrzovoljan u kuhinji i vrijeme je za nju. Djevojčica ustaje iza kreveta, gdje se sakrila. Ima stvarno lijepu sobu. Mama je danima birala boju zidova i ormara i stalno je pitala Petru što joj se sviđa. Bijeli krevetić s ružičastim pokrivačem, veliki ormar za sve haljinice. Police za igračke, kojih je već toliko da ih Petra ponekad zaboravi. Nije joj se izlazilo odande. Bilo je mirno. Skoro pa stvarno. Ali Medenjak je gledao u nju, pa je Petra šapnula drhtavim glasom:
Znam, sve znam! Sad ću. Ti ostani ovdje.
Ostavi Medenjaka na jastuku, i ode do kupaonice. Prvo kod mame. S mamom je uvijek teže.
Vrata su zatvorena, kao i uvijek. Petra tiho pokuca:
Mama?
Što je?
Mogu li k tebi?
Vrata se odškrinu i Petra ugleda mamu kako sjedi na rubu kade, tužna.
Što trebaš, ideš na wc?
Ne. Htjela sam k tebi. Petra duboko udahne i uđe. Ne sviđa joj se to što dolazi. Mama će sigurno još plakati, priviti je uz sebe, obećati da će sve biti dobro. I Petra će zaplakati. Ali ne zato što joj je mama žao, nego zato što zna baš i neće biti dobro. Tako je uvijek. Dobrih stvari bude malo, kako kaže Lea. I u pravu je! Dobro traje dan-dva, a onda opet niknu one žive ograde i trnje štrči sa svih strana.
Petra obriše oči i pogleda mamu.
Zašto to?
Što, ljubavi?
Zašto stalno vičete? Ako se ne volite, možda trebate biti jedno od drugog dalje? Tako kaže baka Anđelka. Kad smo se Lea i ja svađale, rekla mi je Ajde ti malo dalje od nje pa neće biti svađe.
Milena se ukoči gledajući u kćer. Do danas Petra nikad nije pitala o svađama u kući. Mileni se činilo da je sve to prolazno, a dijete još malo, pa ništa ne razumije.
Petra, što to pričaš? Zašto misliš
Lažeš, mama.
Petra!
Da ga voliš, ne bi toliko vikala. Meni ne vičeš?
Milena je ostala bez riječi. Kako objasniti djetetu da su odnosi komplicirani? Da vikanje nije uvijek mržnja Ili ipak jest? Tako jednostavno pitanje zašto? Kako odgovoriti?
Treba sjesti i dobro razmisliti o ponašanju. Vidiš! Petra prijeđe dlanovima po maminim obrazima i obriše joj suze.
To baka Anđelka kaže? Milena odmahne glavom u osmijehu, kroz suze.
Da! I dobro kaže. Pomirila sam se s Leom. Sad se manje svađamo. Osim kad ona ode reći teti Mariji na mene.
Kako si ti velika postala Milena zagrli kćer.
Nisam ja velika. Da sam velika, Petra se malo makne i šapne, ne bih se ovako bojala.
Čega se bojiš? Milena se namršti.
Da ćete ti i tata, kad opet budete vikali, otići.
Gdje otići?
Tamo gdje je tiho. Ne možeš uvijek ostati gdje ti je loše. Tebi je loše, je l da, mama?
Je Stani! Ti misliš da ćete nas napustiti? Toga se bojiš?
Da Petra ipak zaplače. Ostat će samo Medenjak. A ako se opet izgubi? Kao onaj put kad smo taxijem išli? I ako ostanem skroz sama? Pitala sam baku Anđelku, kaže ona da je već prestara da bude mama!
Petra! Petricu! Hej, nema toga! Nikad te nećemo ostaviti! Nikad!
Kako to? Kada vičete, ne sjećate se mene?
Sjećamo se Milena zastane. Dijete je u pravu. U tim trenutcima ne misliš ni na koga, ni na što. Povreda te zaslijepi. Otkud te riječi koje reže kao britva? Kada je tako postala?
Zoran i ona su se upoznali na drugoj godini faksa. Milena je žurila na ispit, zaletila se u nespretnog, visokog dečka, razbila mu naočale, a ona samo procijedila ispriku. Nije stigla ni stati.
Oprosti! vikne za njim i u zadnji tren utrči u dvoranu.
Ispit je položila odličan i u sebi orila od sreće. Ljeto pred vratima, put na more!
Dečko, žmirkajući, dođe joj ususret.
Bok, brzovlaku! Opet negdje žuriš?
Tako ju je zvao moj vlak. Pogotovo kad se ljutila.
Tako smiješno pušeš! Ne mogu se ni naljutiti na tebe!
Sestre na porodu su se smijale kad bi joj Zoran doviknuo:
Nemoj puhat, Vlakicu! Samo guraj!
Kada je prestao koristiti taj nadimak? Kad je počeo dizati ton u svađama? Kad su se uopće počeli svađati?
Mama?
Što je, zlato?
Je li vam zajedno tako loše? Jeste li jako povrijeđeni?
Milena je prolazila prstima kroz Petričine kovrče. Kovrčava, cijela na tatu. Milena je, noseći kćer, samo željela da ima Zoranove kovrče.
Samo neka nisu moje!
Ne pričaj gluposti! Ti imaš super kosu!
Dobrog frizera i dobru šišku. Samo zamisli da ima tvoje uvojke! I tvoje oči! Frajeri će padat pred njom!
Sve se ostvarilo, baš kako je željela. Zlatni uvojci i bistre plave oči. Petra će biti prava ljepotica kad odraste. Zapravo, već je! Milena se ulovi kako se smije. Mama je govorila najvažnije je izabrati pravog tatu? Zoran je bio odličan otac. Jako dobar. Petra mu je bila broj jedan na svijetu. A ne ona. Milena se stresla. Kakve gluposti! Ljubomorna na vlastito dijete! Ipak Imala je pravo. Bilo joj je teško, zaboljelo je. Petra je bila u pravu.
Milena se sjeti kako Zoran dolazi doma, mimoilazi nju na vratima, rutinski je poljubi i pita:
Gdje mi je princeza! Evo je! Petrici sam kupio čokoladu! Tvoju najdražu!
Kad bi se naigrao s kćeri, upali film, stavi slušalice, a nju ignorira. Ne čuje kad priča s njim. Onda je naknadno pita pa ponavlja cijelu priču.
Kad viče na nju kad je Petra bolesna.
Eto, tu je sve počelo. Prvi put je podigao glas na nju prije dvije godine. Petra je imala visoku temperaturu, Milena cijelu noć nije sklopila oka, pokušavajući sniziti groznicu. Liječnik je pokušavao smiriti, ali njoj nikako nije bilo mirno. Uvečer je zaplakala od nemoći i brige. Tada je Zoran na nju vičući:
Što plačeš? Misliš da je njoj lakše tako? Snađi se! Kakva si ti majka?
Prestala je plakati, ne jer se smirila nego jer joj je nešto popucalo u prsima i postalo strašno. Je li ona loša mama? Svijet je osijedio, posivio, pobijelio. Privila je usne na Petricino čelo i nije ni primijetila da temperatura pada. Naravno, Petra je ozdravila i zaboravila te dane, ali Milena taj osjećaj bezvrijednosti nije. Povreda? Da
Petra gleda majku, očekuje. Šuti. Razmišlja. Ne plače više, pa zna što treba. Do tate.
Sad ću ja doći.
Izvuče se iz maminog zagrljaja i otvori vrata kupaonice.
Samo ti ne plači više, može?
Milena ne odgovara. Gledajući u prazno, prolazi njima život scene po sceni. Zar je bilo toliko lošeg? A dobro? Gdje je nestalo?
Bilo je, naravno.
Izlasci prije braka. Prvi zaljubljeni pogledi, tihi šapti navečer. Petricin prvi korak, prva riječ, prvo ljetovanje zajedno. Prva dobra vijest na poslu nakon porodiljnog. On joj je tad ispekao tortu, iako nije znao ni gdje je brašno. Torte su se smijali cijeli tjedan bila je preslatka i nejestiva, ali su je spremili u kutiju, kao na kraljevskim svadbama, i još se dan-dva time šalili.
Kupnja stana, kad su sjedili na podu bez namještaja i slavili gledajući kako mala Petra spava na luftiću.
Treba nam još jedno dijete. Zoran bi se šalio.
Drugo?
Mislio sam još kćer.
Ne znam…
Nisu dobili drugo dijete. Milena nije znala zašto. Liječnici su rekli da je sve u redu. Prvo se brinula, kasnije pustila. Ako je suđeno, bit će. I opet ne zna ni sama želi li. Problemi su rasli kao snježna kugla. Prve prave svađe. Prvo sitnice, zatim ozbiljne zamjerke. Riječi koje padaju kao olovne lopte, zatrpavaju maleni stan. Da joj je netko rekao da je to trnje dugih, oštrih igala ne bi povjerovala.
Milena otvori slavinu, umije se hladnom vodom. Dosta! Vrijeme je da odluči oprostiti ili otići. Zamišlja život bez Zorana. Da ga više nema, neće grliti kćer… Zatitra joj srce.
Petra zakorača u kuhinju. Tata sjedi na stolcu, gleda kroz prozor.
Tata?
Petricice! Zašto ne spavaš?
Još je rano! Petra se popela tati u krilo. Vikali ste…
Oprosti.
Zašto?
Vikali?
Da.
Ne znam. Dogodilo se.
Ljut si na mamu? Petra razgleda oca. Trebala im je reći prije. Nije trebala samo sjediti s Medenjakom u naručju. Kad su se ona i Lea posvađale, teta Marija ih je posjela, izrekla im sve, i pitala ih zar je to u redu?
Je li ti mama rekla da je ljuta na tebe? Zoran zagnjuri nos u Petricine uvojke.
Nije! Sama znam.
Kako?
Kad se volite, grliš mamu. Ona se smije. Kad ste ljuti, vičete. Jel da?
Zoran je gledao kćer. Tako si odrasla!
Mama je isto rekla.
Što još?
Da te voli. I mene.
Petra ga pogleda. Kao da su nestale namrgođene crte s čela, oči nisu više tužne. Zadovoljno klimne glavom, siđe s krila.
Idem Medenjaku. Sam je, strašno mu je.
Naravno, idi. Zoran zamišljeno isprati kćer. Kad su on i Milena počeli ovako? Sve se dogodilo samo od sebe. Prvo rođenje Petre, onda se Milena udaljila. S jedne strane, dijete, obveze Ali gdje se zagubila ona toplina koju je obožavao? Milena je uvijek bila nježna kao proljetno sunce. Vremenom, kućni problemi, svakodnevica Nedjelje su zamijenili dani bez osmijeha. On ulazi kroz vrata, ona stisne usne. Nema više ni razgovora. Zagrli kćer, povuče se i svede komunikaciju na minimum. To nije rješenje, znao je i sam, ali nije mogao drukčije. Vidio je da se Milena povlači, pokušavao je popraviti stvari, ali opet sve po starom, riječ o kamen. Sjeti se dana kada je Milena plakala s Petrom u naručju, a on nije mogao pomoći. I ljutnje na sebe što je tada, ne znajući ni sam što radi, izderao se na nju. Krenuo je nešto reći, ali vidio joj u očima da je prekasno. K’o da se podigao zid. Više nije bilo istinske Milene. Samo usputni razgovori o Petri. I povrh svega, jednom u svađi bubne nešto što će Milena vječno pamtiti:
Samo nas Petra veže. Da nje nema…
Vidio je kako se skamenila. Više nije vikala, samo je nijemo gledala i otišla iz sobe. Sve je stalo. Rijetko su više pričali. Samo oko Petre.
Zoran uzdahne i ustane. Stan je tih. Voda u kupaonici više ne teče, što znači da će Milena sad staviti Petru u krevet. Gledajući kroz prozor, misli na sve te stanove preko puta. Tamo isto žive ljudi. Ima dobrih i loših dana. Njegov će se svijet promijeniti ako Milena stvarno ode i povede Petru sa sobom. Na što će mu tada sličiti život? Prazna, hladna špilja. Bez smisla. Smisao mu je tu, u tim njegovim zelenookima. Sjeti se nekadašnjeg razgovora sa svojom mamom, kad je imao oko petnaest godina i zanimalo ga je kako se ponašati prema curama.
Uvijek preuzmi dio krivnje na sebe. To svaka žena zna cijeniti.
Kako to misliš?
Ako je ona nešto kriva, ti ipak promisli što si mogao drukčije. Obično su oboje krivi, ali muškarac uvijek malo više.
Zašto?
Tako je to Ako se žena osjeća voljeno i sigurno, bit će dobro i tebi. A zapamti ni jedna žena nije željezna.
Kako to?
Neki misle, ako ne kuka, sve je u redu. Nije. I ti si kriv ako nisi pomogao, podržao je. Kasnije ćeš shvatiti. Kad imaš svoju obitelj, djecu i toliko posla za četvero. Ako sve svališ na nju loše ti se piše. Zato zapamti, slobodne ženine ruke barem sat vremena dnevno, to je tvoja sreća. Ako se prema njoj ponašaš kao prije braka nema ti cijene.
Kako prije braka?
Tada će ti biti najvažnija na svijetu. Poslije toga postane sve svakodnevica, ali ona pamti sve što je bilo. Samo ti to razmisli.
Mama, zašto stalno o braku? Mene zanima obična cura!
Sve su one kasnije nečija ljubav ili žena. Sad misliš da je to daleko, ali kasnije ćeš reći hvala.
Zoran si protrlja lice i nasmiješi se tiho:
Hvala, mama
Još minutu razmišlja i otvori hladnjak.
Petra dugo ne može zaspati. Jednom rukom privija Medenjaka, drugom grli mamin vrat dok ova već spava. Lice joj je umorno i tužno. Petra tiho gladi boru između maminh obrva. Prije je nije bilo. Milena uzdahne u snu i bora nestane. Petra još jednom zagrli mamu i zažmiri. Neka sutra bude dobar dan. Čula je to puno puta, ali redovito bi dan bio sve samo ne dobar. Petra stisne zube i poželi nešto.
Budilicu Milena, naravno, nije čula, jer je u sobi. Podigne se ujutro, pogleda na male smiješne satove u obliku mačke Petre na zidu i uhvati se za glavu. Kasno za vrtić, kasni i na posao. Srećom, ništa bitno nije dogovorila to jutro. U kuhinji se začuje žlica o šalicu i Milena se iznenadi. Zoran još doma?
Tiho ustaje, ne budi Petru i odlazi do kupaonice. Dok se umiva, sluša. Možda ode prije nego ona izađe, pa ne treba razgovarati. Do večeri ima vremena. No, nije otišao. Na kuhinjskom stolu je torta. S masnim ružama. Očito ručni rad. Ako ju je Zoran pravio, cijelu noć se mučio. Pronašao je i dodatke za šlag koje je ona negdje zagubila.
Milena pogleda u muža i on joj prilazi.
Oprosti mi! Milena, oprosti za sve! Najgori sam muž na svijetu. Kriv sam za sve što te zanemarivao, krivio, što sam te povrijedio. Ti si najbolje što mi se moglo dogoditi, ti i Petra. Bez tebe ne bi bilo ni nje. Znam da se sve ne može popraviti, ali možda možeš razmisliti?
Milena ga ozbiljno gleda, pokušava shvatiti što to znači. Onda mu dlanom zatisne usta.
Oboje smo krivi. I ti meni oprosti. U pravu si. Moram ozbiljno o svemu razmisliti.
Koliko dugo?
Oko sedam mjeseci još.
Zoran ju pogleda, ne kuži odmah.
Što me tako gledaš? Da, shvatio si.
Zoran pokušava povezati stvari, kad se vrata otvore i Petra stoji na pragu stiskajući Medenjaka i trljajući oči.
Jeste se pomirili?
Zoran i Milena se pogledaju.
Zašto je torta? Može se torta za doručak?
Danas se sve smije! Zoran privije Milenu i šapne joj. Volim te! Daj mi priliku.
A ti meni! tiho mu odgovori Milena i okrene se kćeri. Prljavim curicama ne damo tortu!
Odmah idem! Petra posjedne Medenjaka i kaže: Dva komada, molim! Za mene i Medenjaka.
Medvjedi ne jedu tortu.
Zato im trebaju mali pomagači.
Godinama kasnije, Milena će šetati parkom s kolicima, žureći po Petru u školu. Mali Luka će se probuditi i tiho zavijukati, privlačeći maminu pozornost. Milena se sagne, ali je obgrle tople, poznate ruke.
Daj, ja ću Zoran uzima sina, klimne ženi. Čekamo te ovdje.
Milena se nasmije, požuri školi. Od sutra Petri počinje praznik, karte za vlak su kupljene, koferi spakirani, a Luka iduće ljeto prvi puta vidi more. Prisjeti se zadnje tri godine. Koliko je bilo svega. Polako, odnos su izgrađivali ispočetka. I dva mjeseca u stanu kod roditelja s Petrom, rastanak i novo iskupljenje, mnogo zahvaljujući baka Anđelki i njezinom umiranju, koje je opet povezalo cijelu obitelj. Lukino rođenje, prvi koraci, prvi zubić, prva riječ… Milena se nasmije. Prva riječ nije bila mama. Zoran je išao ponosan pa zadirkuje mamu:
Hej, Luka, pošteno! Prvo tata!
Petra na svojoj prvoj školskoj priredbi, ozbiljna, s debelim bijelim mašnama, skroz prestrašena pa se zacrveni poput lula, ali izdrži. Unosi u novi svijet bez prepreka.
Mama!
Petri, dušo! Milena ju zagrli. Kako je prošlo?
Najbolje! Učiteljica Irena rekla da smo dvije najbolje u razredu ja i Lea.
Super ste! Milena je stisne još jače.
Gdje su tata i Luka?
U parku, čekaju nas.
Dobro. A Medenjak?
Kud mi bez Medenjaka! nasmije se Milena. Sjedi u kolicima s Lukom.
Petra uzdahne. Poklonila je bratu svoju najdražu igračku. Najbolje se dijele s najbližima. Ipak joj je nedostajao. To samo mami može reći.
Dok su roditelji išli ispred nje, razgovarali, razmjenjivali Luku iz ruke u ruku, Petra se sagne nad kolica, šapne svojem prijatelju:
Što misliš, je li sad sve u redu?
Medenjak je šutio, gledao ju onim svojim okruglim očima. Ali Petri se učinilo da odgovor ipak zna.
