Nemaš pojma kakav sam dan imao Morao bih ti ispričati cijelu trakavicu da shvatiš. Zamisli scenu usred Rijeke, u samom centru. Vikend, popodne, a more ljudi prolazi i onda se prolama urlik:
Ti si kriv za sve! Ti! Ti! Ti si uništio moju Anitu!
Žena viče kao iz topa, doslovno odjekuje kvartom. Lice joj crveno, oči pune suza, ali bome i neizmjerna ljutnja. Proziva Matu, a on stoji nasred pločnika, vidljivo uznemiren, ali pokušava ostati smiren. Njen pogled bode ravno kroz njega, ruke joj drhte, kao da će ga svakog trena dohvati za jaknu i protresti i bome, pokušava. Dva koraka, ruke prema njemu, ali Mate se nagne u stranu i tiho, skoro nečujno, prstom kruži po sljepoočnici. Mislim, što bi drugo scena ko u kakvoj lošoj seriji!
A gnjev u njemu raste, nije mu jasno kako žena može baciti svu krivnju baš na njega. Pa nije on jedini u priči!
Da nije bilo tebe, moja Anita bi bila skroz zdrava i sretna! proziva ga kroz suze, drhtavim glasom. Ti si razorio njenu budućnost! Ti!
To je samo vaše mišljenje odbrusi Mate hladno, i lice mu skroz otvrdne. Tada konačno skuži tko je zapravo majka njegove bivše, Anite. Ove prozivke mu ni najmanje ne leže. Gnjev mu kipi, misli u stilu: Pa nisam ja ratni zločinac!
Nisam je nikad silio, sve je htjela sama, razumijete? Samo nije uspjela privući pažnju, a silno joj je do toga bilo stalo! počne nježno, ali majka poludi još više, krene opet prema njemu, ali je sad sin povuče sa strane.
Visok dečko, očigledno iscrpljen, s podočnjacima kao dva skakavca. Uzme majku za lakat i odvodi prema klupi, poluglasno je smiruje. Izgleda kao da mu je ovo već rutina.
Dosta, mama, molim te, ajmo doma šapće uporno, a majka se i dalje otima:
Tvoja sestra u bolnici, a ti ništa! Pa što nisi bar malo presavio ovoga?! Kako je mogao ovako prema Aniti!?
Kakve ja imam veze s tim? Trebala je Anitu drugačije odgojiti! procijedi brat, a Mate zvučno uzdahne. Sad bi mu najbolje sjela kava na RivaBariću, ali naravno, taman u tom trenutku…
O, što se ovo događa? Kakav show! začuje se ženski glas, onako, poluzafrkantski. Pogleda, kad ono Ljerka, glavna tračerica iz faksa. Zna sve o svakome, još sve i pamti, pa ni profesori ne vole s njom za stol. Sad stoji, jedva čeka da sazna sve detalje, doslovno kao pred kazališnom predstavom.
Čuj, reci mi što se dogodilo, ili ću sama izmisliti verziju. Znaš kakva mi je mašta! smije se ona.
Mate gleda nju, onda pogledom traži izlaz, ali zna da nema šanse pobjeći od njezinog navaljivanja.
Slušaj dobro, ali ne širi dalje, molim te! promrmlja napokon, tiše. Nije ovo baš za tuđe uši dogovoreno?
~~~~~~~~~~~
Prije par tjedana sve je krenulo nizbrdo. Mate je osjećao da odnosi s Anitom ne vode nikuda kao da razgovara s bunarom želja koji vječno traži potvrdu ljubavi i nikad joj dosta. Sve češće su ispadi, prijetnje, drame; čim mu poruka kasni minutu, već slijedi kriza i plač. Prijetilo se i da će sebi šta napraviti, doslovno svaki drugi dan nova ucjena.
U početku se Mate trudio, smirivao je, mislio da je sve to zato što joj je stalo ono, možda drama ko kod svih cura ali već ga je počelo ozbiljno izluđivati. Prošao je tolike cikluse: prvo suze, zatim prijetnje, pa oprosti, promijenit ću se, pa opet sve ispočetka Došao je do točke gdje više ne može osjetiti ni empatiju, svaka reakcija mu je postala mehanička.
Jedne večeri došla mu je pred vrata bez najave. On doma, pije kavu, vrata zvone kao na hitnoj. Pogleda kroz špijunku kad Anita, crvena kao paprika, očito primila mu poruku da je gotovo. Sijevala je pogledom, ruke joj tresu, lupa po vratima:
Ne možeš mi ovo raditi, Mate! Ili me pusti unutra, ili ću si nešto napraviti! urlala je.
Mate stoji iza vrata, grize zube. Dio bi ga najradije otvorio vrata, zagrlio je, ali drugi dio želi pobjeći kilometrima daleko. Zna njezin scenarij unaprijed; upadne li, slijede suze i još jedan nastup.
Treba ti stručna pomoć, odgovori kroz vrata i zvuči umornije nego ikad. Nije u redu da me stalno ovako pritišćeš. Stvarno je dosta!
Mate! Otkud ti pravo!? viknula je Anita, a nogom lupi vrata. Skoro opsuje od boli, pa se smiri. Kroz suze ipak ponovi: Samo mi otvori, molim te
U tom trenutku uz stepenice ide starija susjeda, baka Jadranka iz trećeg kata. Pogled joj oštar, sve joj jasno.
A šta radiš to viseći pred tuđim vratima, dite drago? Nije to način, znaš kaže ona.
Anita ju pogleda s visoka, ali joj riječi ipak sjednu negdje dublje. Odlazi, ali po licu joj vidiš grize ju što je tako ispadala. No odustati neće.
Dok je Mate kasnije kuhao si juhu i pokušavao zaboraviti cijelu dramu, stigne mu poruka od Anite. Sve puno ne mogu više bez tebe, sve si mi, pomozi mi, bojim se biti sama Scena doslovno na rubu očaja ali on je zna, zna da je to već vidio. Malo joj se i boji vjerovati možda je samo nova ucjenica.
Ako popustim, nikad neću izaći iz ovoga pomisli. Skupi se i pošalje njezinoj mami Reni sve poruke neka ona preuzme.
Krene učiti za ispit, isključi mobitel totalno nervira ga non stop brrrm, a glava mora biti bistro za ispit. Tek navečer upali mobitel, kad ono brdo nepročitanih poruka, mahom od Anitine mame.
Otvori jednu. Anita je u bolnici. Liječnici su stigli na vrijeme. Nema opasnosti.
Mate ostane sjediti, led ledeni ga oblije Što sad? Cura zaista probala sebi nešto, nije više samo glumila. Stisne šake, tuga, krivnja, bijes, sve mu prolazi kroz glavu Druga poruka: Ti si razlog! Ti si je doveo do ovoga!
Mate drži mobitel, ruka mu se trese. Dubok udah, pokušava se sabrati. Na kraju zove Renatu, majku.
Dođi u bolnicu, ispričaj se na koljenima! viče Renata kroz suze. Slušaš taj glas, pa ti bude žao i nje i svih a opet, stisneš zube. Nisu to poštena pravila.
Jel vi mene zeznajete? Hoćete da se žrtvujem jer vaša kći ne zna stati na loptu? Želite da budem s njom iz ucjene, doslovno?
To nije ucjena! plače Renata. Samo te molim da joj pomogneš, ona bez tebe ne može! Ako sad odeš, nikad više neće biti ona stara! Samo treba malo vremena, podrške
Vi mislite da papir može sve riješiti? Mislite da je brak rješenje, a veza ovoliko nezdrava? Mate šokiran sluša. Ja ne mogu biti tu ni terapeut ni hranitelj ni spasitelj. Ni za koga.
Ti si je srušio cvili Renata. Sad si joj posljednja šansa.
Jedina šansa joj je pomoć stručnjaka, a ne da se zatvori u još veću kutiju s nekim koga već godinama maltretira i pokušava vezati za sebe ovakvim sredstvima, reče Mate, možda malo prestar, ali zna da bolje ne može.
Nekoliko trenutaka šutnje, a onda ona:
Ti ne voliš moju Anitu! Samo si se igrao kad je bilo lako, sad je odbacuješ!
Volio sam je, ali život nije za žvakanje stalne krivnje i ucjene. Žao mi je. Mate stisne mobitel, ali sad bar zna na čemu je.
Ti se samo bojiš odgovornosti! cijela u suzama će još.
Bojim se uništiti i njezin i svoj život. Neću potpisati da budem zatvorenik ničije nesreće cijeli život. Neću. Budite dobro i nadam se da će Anita pronaći pomoć.
Spusti mobitel na stol, drhtavih ruku, ali nakon par udaha-izdaha prvi put osjeti da je napravio ispravnu stvar.
~~~~~~~~~~~~
I tako završi Mate, zamišljeno piljeći kroz prozor kafića gdje smo sjeli. Glas mu je bio tih, poguren malo, kao da su mu sva zbivanja stala na leđa. Protrlja kosu, duboko uzdahne.
Ljerka gleda, šuti i vrti pramen kose. Vidiš joj na faci da bi pola fakulteta ispričala svaku sočnu priču, ali sada ozbiljna, čak suosjeća.
Teška si sreća ti bila s curom I majka joj, isto Ali znaš, pravo je ono što si napravio. Brak zbog ucjene vodi samo u bezdan, to nikad nije rješenje. Najbolje da odeš u blokadu i više se ni ne javljaš. Inače će te vječno vući za rukav, iznova igrati na osjećaje i vjeruj nikad nećeš naći svoj mir.
Mate samo kimne, prvi put nakon svega sjeda uspravno:
E, to i planiram, želi mi se disati, znaš po prvi put nakon dugo.
I ja ti, brate, kažem neka je!
