Tulipani
Ajme, koje čudo! Gospodžo Olgica, vi ste stvarno prava čarobnica!
Raznobojni tulipani su svima mamili osmijeh. Katarina je dobro znala koliko je truda njezina susjeda Olgica uložila u tu ljepotu. Godinama je Olgica radila da opustošeno, sivo dvorište pretvori u cvjetnu oazu. Čak i dječje igralište, gdje su sada išle Katarina s Nikom, bila je njezina ideja i inicijativa. Ima ljudi koji sanjaju ljepotu, ali Olgica ju je znala ostvariti. Dvorište se promijenilo do neprepoznatljivosti! Čisto, veliko, uredno. A tek cvijeće o tome su priče mogle danima kružiti. Svaki cvijet Olgica je sama zasadila. Otkad Katarina ovdje živi, što je skoro petnaest godina, još otkad su joj roditelji doselili u ovu zgradu, nije nikad vidjela da je netko drugi išta sadio. Samo Olgica. I to tek posljednjih godina, još otkad je ostala sama.
Teško je biti sam u tim godinama. Sin joj je daleko, a više se nema na koga osloniti. Ne želi se Olgica niti seliti iz Zagreba. Ovdje je provela djetinjstvo, ovdje su joj svi koje je voljela. Njezin sin ima svoju obitelj, a s nevjestom se nikada nisu baš našle. Njezina svekrva živi blizu, ima joj tko pomoći. A Olgica? Ona je ipak tuđinka. Draga, ali tuđa.
Nikad Olgica nije puno pričala o svojoj samoći, ali Katarina je znala nije joj lako. Biti sam to je najgori lijek.
Zna to Katarina vrlo dobro. Kad se razvela od prvog muža, toliko je tugovala da je skoro izludila. Mogla je možda i brak spasiti Bilo bi dovoljno progutati ponos i praviti se da ne vidi muževu kratku avanturicu. Ali kako progledati kroz prste kad je treća osoba bila Silvija, s kojom je u školi dijelila klupu punih osam godina?
Gledala je Katarina Silviju ravno u oči, pokupila muževe ključeve od stana i bacila se na patnju. Tjedan dana plakala je na sav glas, pojela litru sladoleda svaki dan. Čak je uzela neplaćeni godišnji da može slobodno tugovati.
No, nije imala ni vremena do kraja odtugovati. Sjela je jedno popodne zamotana u dekicu, s kanticom Ben&Jerrys sladoleda, natečena od plakanja i ljuta na cijeli svijet. U tom trenutku, netko je doslovno zalupao po vratima. Idem otvoriti, misli Katarina, možda se nešto dogodilo!
Pred vratima je stajala Olgica. Katarina ju je poznavala kao smirenu, nasmijanu ženu, uvijek vedru, uvijek spremnu pitati susjede za zdravlje njihove djece.
– Kako je maleni Marko s grčićima? Je li mala Iva počela spavati cijelu noć? Da nije opet nestalo mlijeka Ani, Lucija?
Olgica je bila liječnica, pedijatrica. Ali ne samo po struci, nego potpuno predana svom pozivu. Svima je pomagala, za sve imala vremena i toplu riječ.
No, tada pred Katarinom nije stajala ona stara Olgica. Bila je izbezumljena od tuge što je i sama Katarina odmah skužila.
– Što je tebi, Katarina, srce moje? Zašto si tako uplakana? Jesi li bolesna?
Katarina se rasplakala još više. Tuđa bol kao da ima snagu povući čovjeka iz vlastite tuge. Znala je mora se trgnuti, Olgicu je nešto strašno snašlo.
I bila je u pravu. Možeš izgubiti muža i znati da je živ i zdrav, negdje drugi, sretan ili nesretan boli, ali preživiš. Ali kada ga izgubiš zauvijek, kada ni ispraviti ni vratiti ne možeš to je prava bol.
Olgica je bila ta koja je svako jutro išla na Dolac po domaći sir i povrće, a taj dan je pronašla muža srušio se od srca kod vrata, čekajući je da se vrati s placa.
Katja je tada samo zgrabila mobitel, navukla laganu jaknu i trkom krenula za Olgicom. Vratila se kući tek predvečer, bacila sladoled, oribala stan i dugo zamišljeno miješala ohlađeni čaj. Razmišljala je.
Već sutradan skupila je građanske papire, dala zahtjev za razvod. Shvatila je tada život ne čeka nikog. Bilo ti žao ili ne, ništa se ne mijenja suzama. Moraš naprijed ili propadaš na mjestu. Život je jedan, koliko god zvučalo banalno. I nema reprize, nema popravljanja. Zašto onda trošiti dane na tugu? Bolje je otresti prašinu i krenuti dalje.
I uspjela je do kraja. Polako, ali izdigla se iz crne rupe. Nova ljubav, posao, nova obitelj sve je to išlo teško, ali sada ima Dinu i Niku, a život joj blista novim bojama.
A Olgica Olgica se oporavila, barem izvana. Ljudi se naviknu na sve, samo teško. Ali Katarina je primijetila da je od nekada smiješne i vedre Olgice ostala samo sjena.
I smije se ona, pita djecu po dvorištu, ali sve je to mehanički. Nasmiješeno lice bez topline kao da je emocije zamrznula.
Godina po godina Katarina je znala da je Olgica otišla u mirovinu, preselila na vikendicu. No, jednog dana morala je prodati i nju, da sinu pomogne skupiti novce za stan jedino dijete, kako ne dati?
To je bio trenutak kad je Katarina odlučila: tako više ne ide. Ne možeš ostaviti ženu koja je toliko godina bila dobra susjeda. Ne možeš okrenuti leđa nekome tko bi na tvoj poziv po noći dojurio, izmjerio ti temperaturu, nahranio i tebe i dijete. Ne možeš kad znaš da je tužno i teško.
Većina susjeda iskreno nije puno marila. Svatko ima svojih problema. No, njezini su roditelji Katarinu uvijek učili drugačije.
– Ne budi pasivna, Katarina! Pomogni koliko možeš. Možda ćeš jednom i sama trebati nečiju ruku. Nemoj očekivati čuda, ali ljudima često treba samo riječ podrške. Nekad je samo ja sam uz tebe najvažnije.
Katarina je dobro upamtila te riječi. Njoj je obitelj uvijek bila kao u priči o repi svi za jednoga. Čak sada, kad su roditelji otišli bliže mlađoj sestri u Rijeku, svaki dan su se čuli. To nije bila dužnost, nego prava briga i ljubav. I osjetiti da negdje postoji netko tvoj nema većeg poklona.
Ali samo riječi nisu pomagale Olgici. Srce joj je venulo pred očima. Smršavila je, oronula, sve rjeđe izlazila među ljude.
Očito je život ju je lomio svaki dan sve više. Postojala je, nije živjela. Razmišljala stalno, brinula, osjećala samoću.
Sina da iščekuje nema smisla on svoj život ima. To tako treba biti. Ali ipak boli.
A osim njega? Ništa. Kvartovska djeca koja joj povremeno potrče u zagrljaj, rijetke prijateljice svaka u svojem filmu, s vlastitim unucima
A tvoj jedini društveni život večernja tišina. Kad ugasiš televizor, a od bake jedino pas zavija kao hijena.
Katarina je onda shvatila da su priče uzalud naposljetku, ako riječi ne pomažu, trebaju djela. Nešto da Olgicu odvuku od crnih misli, neka nova nada.
Rješenje je došlo potpuno neočekivano. Muž joj je često darivao cvijeće, no onaj buket tulipana koji je donio pred Nikinu rođenja, dao joj je ideju. Dario se prestrašio kad je Katarina uzviknula: Eureka! Ali kad je shvatio o čemu se radi, samo se nasmijao, uzeo Niku i povukao se, da ih ne ometa.
Katarina je pokucala Olgici na vrata s kutijom prepune lukovica tulipana.
– Dalje ću ja rekla je Dini i namignula.
Plan je upalio. Katarina je odigrao da ne može proći pokraj bake s cvijećem na placu, pa je sad u panici jer ne zna što će s toliko lukovica.
– Onda sam se sjetila, kod vas su uvijek bili najljepši tulipani na vikendici, često ste mojoj mami donosili bukete! Morate pomoći! U našem dvorištu je sve pusto. Ako zasadimo cvijeće, bit će ljepše! Ali ja vam nisam vična tome, a sad sam ionako potapšala se po trudničkom trbuhu i pravila zbilja molećiv pogled.
Olgica je prvo strogo pogledala lukovice, zatim prstom zaprijetila Katarini i po prvi put nakon dugo vremena lagano se nasmiješila.
– Bit će tu ljepote! Ali, Katica, samo tulipani neće dugo, oni brzo ocvatu. Treba razmisliti što sve još zasaditi da bude lijepo cijelo proljeće i ljeto. Ne samo dva tjedna.
Tako su počeli pretvarati dvorište u mali botanički vrt.
Nije nitko bio previše zainteresiran za prljanje ruku, ali novac za sadnice susjedi su skupljali. Prva nabava je bila na Katarini, ali kad se Nika rodila, Olgica je preuzela gotovo sve.
No, kasnije joj ni cvijeće nije bilo dovoljno iskoristila je i stare veze i uspjela izboriti novo dječje igralište, te klupe pred ulazima.
Dvorište je oživjelo.
Muški stanari su ubrzo sudjelovali na proljetnoj radnoj akciji podigli su ogradu oko cvjetnjaka, a Olgica je gledala u bijelu daščanu ogradu sa suzama radosnicama.
Od tad je bila stalno vani. Sadila, zalijevala, farbala, uređivala… Imala je novi smisao, novi cilj i to je Katarinu radovalo. Svaki put kad bi šetala s kolicima uz kuću zahvalila bi Dini na onim tulipanima jer su potaknuli nešto važno.
Kad je Nika prohodala, Katarina ju je sve češće vodila u dvorište, čekajući prvo šarenilo tulipana iz Olgičinog cvjetnjaka da ih pokaže maloj.
I jednog dana evo ih! Prvi pravi tulipani!
Katarina se zaustavila kraj cvjetnjaka, puna oduševljenja, i pustila Nikinu ručicu. Nestala je tada Nika munjevitom brzinom.
Nika! viknula je Katarina i jurnula za njom, da je prije stigne nego što dođe do trotoara.
Olgica se ispravila, odložila kist kojim je popravljala ogradu i nasmijala se:
Trči! Trči je, Katarina! Vidiš ti, fitnes! A stalno se žališ da nemaš vremena za vježbanje!
Ma ne spominjite! Katarina je zgrabila Niku, a mala je vrištala, izvlačeći se iz maminog zagrljaja. Di rade ove brze curice?!
Brze su one, brze Ali si primijetila da ti Nika stalno trčkara na prstima? Olgica se zabrinula.
Jesam, po stanu pogotovo. Je li to problem?
Pokaži je neurologu, za svaki slučaj. Mogu pitati nekoga, valjda imam još pokoji kontakt iz ambulante Sada se uglavnom svi moji poznanici posvetili unucima ili šetnji po selima. Ali javim ti ako tko dobar radi s djecom.
Hvala vam!
Ma ništa za hvala, još! Kako vam je doma?
Ma dobro, samo Dino stalno radi. Jedva ga vidimo. Kasno dolazi, rano odlazi
Pa bolje je takav nego da visi po kući, vjeruj mi! Znam ja cure, naročito kad dođe prvo dijete Fali pažnje, svadite se oko gluposti, a nikome nije bolje poslije toga. A znaš što ti ja kažem? Nikad mi nije jasno kad žene deru na muževe. On te neće čuti. Ona viče da joj je teško, on pomisli i meni je, a što bi htjela. Iz peri života, vjeruj mi.
Sve znam, i sama griješim. Uvijek si nađeš neku sitnicu za kavgu, iako znaš da je muž top. Dino je stvarno zlato, ali opet Ne znam kako to riješiti.
E pa, reci mu što te muči, ali bez galame, bez povišenih tonova. Daj mu večeru, napravi mu čaj pa kažeš kako ti fali, kako se Nika obraduje kad tata dođe kući Nema ljutnje, nema svađe. Muškarci su stvarno druga planeta.
Zvuci jednostavno, zapravo.
To je ženska mudrost, sestro. Znaš, pola stoljeća sam provela s mojim Antom, ozbiljno smo se posvađali samo jednom oko psa!
Oko psa?!
Da! Sin je molio, ja sam znala da će sav posao ići na mene. Ali nije bilo druge. Udomili smo psa.
Kako je prošlo?
Smršavila sam deset kila! Izabrali su takvu živahnu curu da je trebalo satima s njom hodati. Na kraju je pas sam mene budio rano znala je da ću ja ustati, a muški po kući ne.
Dobra! smijala se Katarina.
Pametna, sva na mene! Olgica je maknula boju dalje od Nike. Da mi malu ne okadiš s tim!
Nakon druženja Katarina je povela Niku na igralište. Kruh u ruci, pijesak, tobogani sve standard.
Na povratku prema stubištu Katarina je ostala bez riječi od prizora. Veći dio cvijeća, što je Olgica s tolikom ljubavlju sadila, bio je iščupan ili zgažen dječjim nogama.
Katarina je pogledala susjedni cvjetnjak, a tamo ista scena.
Majka toga malog vandala stajala je pored ograde i blagonaklono se smješkala sreći svog razigranog sina.
– Ispričavam se, zašto vaše dijete gazi cvijeće?
– A zašto ne? odvratila je s blagim osmijehom.
– Ne smije se to tako raditi!
– Kome? Njemu? Tko može zabraniti djetetu istraživati svijet?
– Zar je ovo razvoj? Katarina se jedva suzdržavala.
Nika je stisla njen prst što jače može.
Tako djeca uče! Cvijeće raste zbog toga da ga djeca mogu brati. nastavila je plavooka gospođa.
Ali ovo nije livada. Nego nečiji trud!
O bože, kakve gluposti To su samo tulipani, novi će narasti odbrusila je žena ravnodušno.
Katarina se izgubila od bijesa, ali glasni plač Nike ju je vratio u stvarnost.
– Odmah sklonite dijete, zvat ću policiju! Katarina je zgrabila Niku i posegnula za mobitelom.
Žena je vikala da nek zove, baš ju briga.
Kad je Olgica došla pred vrata igrališta s kantom za zalijevanje i kolačem za Niku, Katarina joj je htjela objasniti što se dogodilo, ali Olgica je samo odmahnula rukom, okrenula se i ulovila vrata silazeći prema stanu kao da je odjednom na leđa natovarila deset kila tuge.
Katarina je pohitala za njom, ali nikako nije mogla dočekati da joj otvori.
Po povratku je pronašla broj Olgičinog sina. Javila mu što se dogodilo i rekla da će paziti na majku.
Te večeri ostavila je Niku Dini, pa obilazila stanove. Objasnila susjedima svoj plan. Skoro svi su pristali pomoći.
Sljedećeg dana, popodne, skupili su se u dvorištu. Iz automobila su se vadile kartonske kutije s novim sadnicama. Posla je bilo za sve; i kad su drugi povukli doma, Katarina je s grupicom upornika nastavljala. Nije željela da ikada više njezino dijete pomisli da se ljepota može uništiti tek tako.
Rano ujutro, subotom, Katarina je skupila hrabrost i pokucala kod Olgice.
Olgica, molim vas, otvorite! Znam da ste doma! Trebate nam!
I konačno, vrata su se otvorila. Kad je Olgica sišla i izašla na svjetlo, dvorište je bilo puno novih tulipana, a cvjetnjaci obnovljeni ljepši nego ikad.
– Ma, kako ovo?! Odakle sve ovo?!
Katarina joj pomogla i sjela uz nju na klupu.
Oprostite što nismo spasili vaše stare tulipane… Ali svi mi ovdje znamo što ste sve učinili za nas. Sada svi računamo na vas opet ali ne brinite, više nećete biti sami! I uvijek ćemo rado doći pomoći oko cvijeća.
Olgica je obrisala suze i oživjela. Kao da je sjena što je mjesecima hodala po dvorištu nestala s prvim zrakama sunca.
E sad da vidim što ste mi to sve posadili! Ajde, pokažite mi!
Tako je dvorište opet postalo najljepše u cijeloj ulici. I svi su znali kad su negdje tulipani, tu je netko stvorio dom.
