Kak si samo grub, Vlado Juriću! Nije čudo da te zovu Samotnjak! Uzalud se trudim osmijeh ne izvučem od tebe! Samo pogledaš, a čovjeka prođu trnci! Da te nisu zamrznuli, ili što? Je li ti život baš tako nemio?
Kata još nešto priča, ali Vlado je više ne sluša. Uzima svoje stvari s pulta jedine trgovine u selu i polako izlazi.
Tvoja Lenka došla je opet kod majke. I maloga je dovela. Čuješ li, Vlado? Što ako je stvarno tvoj? Hoće li ti sin bez oca po svijetu lutati? Lice mu je iste kao tvoje!
Riječi su stigle do njega na samim vratima, i za dlaku ne zapne o niski prag. Ne osvrće se. Čemu? Ionako ništa ne može dokazati. Naučio je život ne iznositi pred selo. Sve znaju. Što ne znaju, izmisle. Nema smisla pojašnjavati. To je stvar njega i Jelene. Drugi nemaju što tražiti.
Sunce, nevjerojatno toplo za proljeće, grije mu lice i prisiljava ga da zažmiri na trenutak. Vjeđe teške, lice mu postane maska. Bez otvaranja očiju napravi dva koraka naprijed pa ga trgne glas djeteta:
Pazi!
Dječak izleti do ulaza, zgrabi dva psića što se vrzmaju po stepenicama i podigne ih.
Molim vas, pazite na njih!
Mali nos, tamne oči ispod teških vjeđa, uši nakrivo nalik njemu! Nije čudo što susjede prekapaju. Samo, Vlado zna da nije njegov sin. Rod je, ali nije najbliži.
Hoćete li psića možda? Vidi kolike šape ima! Ko vuk je, snažan će biti!
Vlado odmahne glavom, pa skrene niz drugi sokak, ne misleći kuda, samo da je bliže. Tu ga snaga napušta. Nasloni se na visoku ogradu Smrčeka, hvata zrak, sam ne vjeruje da diše.
Zašto ona opet dolazi? Zašto donosi tog dječaka, koji je možda mogao biti njegov sin, da je drugačije bilo? Je li stvarno Oleg ostavio?
Misli naviru, srce mu lupa i boli kao onog proljeća prije sedam godina. Sve pamti, prokleto! Ne može mu zapovjediti da ne boli. Ipak treba.
Ljubica Smrček zalupi kapiju, podigne obrve i pojuri prema njemu:
Vlado! Jesi dobro? Hajde, da ti pomognem! Ili da zovem Ivu?
Topla Ljubičina ruka prelazi mu preko ramena, otvara oči.
Ne treba, Ljubo. Samo prolazno je
Kakvo prolazno, moj nesretnik! Osloni se na mene! Polako. Tako! Ajde, možeš ti to. Težak si, Bože Juriću! Da ti srce pukne, tko će za tebe odgovarati? Ja? Aj vidi, moj si pacijent! Nemoj mi dodatne brige raditi! Odmah ću ti tlak izmjeriti, injekciju dam, pa budeš opet kao krastavac svjež! Ajde!
Noge ga slabo slušaju, no Ljuba je snažna. Gotovo ga odvlači pod ruku kroz kapiju, a iznutra doziva:
Ivo! Hajde pomozi!
Dalje Vlado slabo pamti. Budi se na Ljubičinom kauču. Nešto mu pritišće prsa, hvata ga panika zbog srca, ali kad otvori oči, nasmiješi se.
Siva maca, sklupčana uz njega, liže jedno od mačića. Ostali mu vršljaju po prsima.
Mačka naša, Mura, osjeća ljude kao nitko! Djecu je sama tebi donijela, znači, dobar si ti čovjek, Vlado. Ne bi drugome povjerila.
Ljuba ostavlja koke svojih cura, gdje je pregledavala zadaću, pa se mota oko njega.
Eto, polako. Puls je dobar, već miran. Ne plaši me više, molim te! Ceste su potpuno razlokane, hitna ovdje ne dolazi tako brzo. Što si mislio umirati? Rano ti je! Ima još posla!
Kakvoga ja više posla, Ljubo? Ostali mi samo Zora i Šarac. To mi je život.
Krava ti je prvoklasna, treba joj njega. Ako ćeš se razboljeti, tko će o njoj brinuti?
Tek sad Vlado shvaća da su zavjese spuštene, a svjetlo gori.
Koliko je sati, Ljubo?
Lezi, kasno je. Neću te pustiti doma noćas. Ostat ćeš kod nas. A za Zoru ne brini, prošla sam tamo, sve je u redu.
Ljuba muže prolazeći, usputno ga zagrli pa iz kuhinje dopire Ivin glas.
Loše ti je?
Tako nekako. Ni sam ne znam.
Znam ja. Lena.
Nemoj me, Ivo Vlado okrene glavu, ali vidi zelene Murine oči.
Vidiš da i mačka osjeća tvoju bol. Životinje su pametnije od nas, ne razmišljaju toliko, srcem idu. Koliko još misliš izdržati sam? Ti si uvijek bio svoj, nisi tražio savjet niti pomoć. Ali vidim, kao i ta Mura, teško ti je.
Što tebe briga za moje probleme? Imaš i svojih.
Ima, ali kad je meni trebalo, nisi pitao mogu li pomoći, samo si došao i pomogao. Dug je dug. Ako mogu išta, pokušaj mi dati priliku. Znaš i sam, meni je to više potrebno nego tebi.
Kako bi mi mogao pomoći, Ivo?
Moja baka govorila je, kad ga nešto tišti, čovjek mora to izbaciti. Imaš komu dobro. Nemaš iskopaj rupu i na sav glas vikat unutra. Drukčije će bolest pojesti čovjeka. Ti to godinama u sebi nosiš, nije dobro. Nekad smo i malo razgovarali, dok si živio u šumi. Danas gledam Ljubu kako te diže, shvatio sam da ne treba više čekati. Vuk samotnjak, ali nismo mi vukovi, Ljubo. Ljudi smo. Sami ne možemo. Znaš koliko se znamo? Od kad si došao u naše selo. Koji si razred bio?
Sedmi
Koliko to godina! Već sijedimo, a još sve krijemo. Držimo se, a opet svak sam. Oprosti što nisam ranije pričao s tobom. Znaš me, nisam blebetalo.
Znam Vlado oprezno pogladi mačiće, skupljene na prsima. Što ću ti reći? Sramota me. Muž mi je teško o tome pričati. Znaš i sam koliko sam Jelenu volio. Ti si sve bio uz nas. Kako sam joj trčao za školu, kako sam iz vojske do nje jurio. Pa i na vjenčanju si stajao uz nas. Sve znaš.
Znam. Samo ne znam što je nek mačka, ma oprosti Muri, između vas prošla. Samo odjednom Lena ode u grad, ti odeš u šumu. Sjećam se kako je tvoja mater kravu prodavala i plakala, a ni sama nije znala što se dogodilo.
Nisam joj rekao ništa. Samo, da Lenu više ne volim i neću s njom biti. Roditelji skoro da su se odrekli Ja, što sam mogao? Nikom ništa.
Bez razloga ništ se ne događa. Zašto si je ostavio? Još je voliš, to ti se na očima vidi.
Vlado šuti, lice tvrdokorno. Suze ne idu, nema ih više.
Ne vjerujem da te varala. To nije za Lenu.
Vlado uzdahne, pogleda Ivu crnim očima.
Vlastitim očima sam vidio. Da mi netko drugi reče, nikad!
Ivo se iznenadi, pa klimne.
Ne vjerujem! Ispričaj mi kako je bilo.
Sve je mutno, prijatelju. Lagala je da voli samo mene, a Zbog nje ne samo ženu već i cijelu obitelj izgubih. Rod me odbacio Znaš kak nam je u rodu poštenje i snagu cijene. Kakav je to čovjek, kojem je žena s drugim? Nema snage u njemu. Ni mene onda više nije bilo.
Nemoj tako. Prestani se mučiti. Što se stvarno dogodilo?
Sjećaš se kada sam dugo bio poslovno u Zagrebu? Dogovarali smo novu farmu, konje, sve. Lena najviše pomogla da krenem, otac joj bio znalac za konje Sve je išlo. Otišao sam na njezin nagovor u grad, ona bila za to. Kad sam se vratio
Znam samo da po selu ništa nije bilo. Da je išta bilo, čulo bi se, Ljuba bi mi rekla.
Nisu ni znali. Sve se dogodilo u našoj kući. Teško mi je, Ivo. Godinama šutim, postalo mi je breme, ogroman kamen koji ne da disati.
Ivo se iznenadi:
S kim?
S Olegom. S mojim bratićem. Taman su oni s njegovom majkom doselili. Pola godine svi zajedno pod istim krovom. Tad smo Leno i ja svoju kuću završavali, sve je bilo pred nama. Planirali farmu, dijete Lena je to silno željela. Pokušavali smo, nije išlo, ali nismo se žurili. “Bit će kada bude”, govorili smo… A onda…
Vidio sam joj maloga, baš zgodan dečko. Ivo sumnjičavo vrti glavom. Ja još ne vjerujem baš da bi Lena to učinila.
Kakvih sumnji kad sam sve vlastitim očima gledao?! glas zadrhti, pokušava sjesti, ali Mura ga šapom zaustavlja, gricka kotlića koji se srolao po rubu deke. Oprosti, maco!
Mazi mačiće dlanovima.
Eto, vidiš, priroda je jača, Ivo. Majka uvijek brani svoju djecu, i ako se još nisu rodila. Znao sam koliko Lena želi dijete, a k liječniku nisam htio. Mislio sam da problem nije u meni. Ona riješila je drugačije
Ti sam neke zaključke donosiš, prebrzo!
Imao sam vremena razmišljati…
Možda si bježao po šumama, a dijete je tvoje, Vladimir Juriću!
Vlado bi se naljutio, ali kad mu se Ljuba ukaže na vratima, opet smiri glas.
Znam i računati. Nije mi svejedno, ali Olegova majka mi sve objasnila kad se Ljuba rodila.
I što si stvarno vidio toga dana?
Stajali su grlili se u kuhinji. Oleg je ljubio nju. A ona nije odbijala Vladi se glas lomi, Ivo pogleda Ljubu zabrinuto Evo, još ću ti dat injekciju, pa spavaj! Ostalo ćemo kasnije. Ti moraš odmoriti.
Vlado kima, više ne skriva da plače, pa zaspi od injekcije.
Ivo pozove Ljubu u drugu sobu.
Sve si čula?
Sve.
I?
Idem ja k njegovoj teti, ima nas još toga za riješiti. I Leni ću kasno je, ali nema smisla više čekati. Vldin srce mi se baš ne sviđa.
Ljubica uzme jaknu i nestane. Ivo ostane sjedeći pred kućom, puši, misli.
Život nije jednostavan. Misliš uhvatio si sreću, a ostane ti samo pero u dlan. S Lubom je prošao puno i pokapali roditelje, i sina izgubili, djevojčice prihvatili kao dar, iako nakon tolikih godina… Ljuba je kao doktorica sebi nije mogla oprostiti što nije uočila simptome, bojala se svega, sretna bila tek nakon godina. Sad joj je, možda zato, žao maloga Leninog, zna kako je kad dijete raste bez roditelja. Malome treba snage, roditeljske ruke.
Dugo sjedi, par puta ode provjeriti Vladimira, koji teško i nemirno spava, pa se vraća svojim mislima čekajući Ljubu. Već sviće, kad se vrata otvore; Ljuba dolazi, uplakana.
Teško je, Ivo. Ljudi znaju biti gori od zvijeri.
Zaplače kao dijete, a Ivo je čvrsto zagrli.
Vladimiru je to sin, sada znam! Njegova teta, Tamara, sve priznala.
Kako si je natjerala!?
Ne znam. Možda joj je proradila savjest. Bila sam ljuta ko ris. Najprije sam Lenu slušala, ničega ona nije kriva. Već je bila trudna, tek što nije stigla reći prije njegovog odlaska. Bojala se, imala čak tri pobačaja prije! To nitko nije znao, ni muž. Oboje bi trebali promijeniti prezime kakvi Samotnjaci, sve drže u sebi! Zbog toga su propatili.
Ljubica ljuto govori, Ivo je stišće.
A dalje?
Tamara je sestri cijelog života zavidjela. Uvijek je bila ljepša, odvažnija, a baš njezinog dragog uzela. Još kao cure se nisu mirile, onda Tamara ode iz sela, ne javlja se. Kad ostane udovica, vraća se, brat joj ovdje, zlo kuha. Tanja, Vladina majka, ništa nije slutila, a ta zabiberila koliko je mogla. Na kraju je Tamara sve priznala pred Tanjoj i mnom. Pol jubila, Tanju po licu dobila, a ova je, nakon suza, izbacila iz sela rod i porod. Lena se onesvještavala od muke, Vladimiru je srce slabo. Sve to predugo traje trebali smo ranije govoriti, ljudi bi si bili sretni.
Ljubica briše suze, sjeda pored Ive.
Znaš, Ivo, najlakše bi bilo otvoriti srce i sve reći. Ljudi uporno pate, šute, a gube živote.
Hajmo spremiti doručak, gladan sam kao vuk od čekanja!
Ti se kao sjećaš gdje je frižider?! Ljuba se smješka kroz suze. Ajde, obrij se, a ja ću ošiniti palačinke. Djevojke će uskoro ustati, a Vladimir treba snage za dan pred sobom. Sam nevjerojatan teret je na sebe stavio.
Sunce viri iznad Livadskog brda, obasjalo Ljubičin dvor.
Vladimir, slab ali čvrst, izlazi na stepenice, žmirka na sunce, trza ga glas:
Ti si moj tata?
Dječak sjedi na stepenicama, u krilu mu psić.
Pogledaj! Snažne šape, kao vuk! Bit će dobar pas, što misliš?
Vlado smireno sjeda do njega, miluje psa po glavi.
Bit će pravi pas. Dobro si izabrao.
Dječakove crne oči, iste kao njegove, ozbiljno ga gledaju. Vladina ruka nežno leže na dječačko rame, stisne ga, i šapne:
Da. Ja sam tvoj tata, Siniša
Super! Idemo kući. Mama sprema doručak, a baka je došla. Danas me vodi gledati konje. Mogu?
Vlado osjeti kako konop tuge što ga je stezao godinama, popusti. I nešto u njemu prodiše novo, lakše. Uzme psića, ustane, pogleda sina i kaže:
Naravno! Idemo, imamo još puno toga zajedno, sine moj. Puno togaDječak skoči, psić mu sklizne iz krila i potrči za njima preko travnjaka. Vlado i Siniša korakom laganim, ali sigurnim, siđu niz stepenice. Ispod stare trešnje Lena ih čeka, svjetlost joj prebire po kosi, oči, tople, traže njegov pogled.
Vlado se zaustavi, na tren zadrhti, onda Ljeni pruži ruku. Ona je uzme, stidljivo, pa mu, nježno, spusti dlan na rame kao da popravljaju nešto što je davno slomljeno, ali nije nepovratno izgubljeno.
Mačka Mura sklizne kroz dvorište i protegne se na suncu. Psić zavija radosno, dječak ga grli. Sve je na svom mjestu, makar ožiljci ostali pod kožom.
Idemo, domaćine šapne Lena, a u glasu treperi stara nježnost.
Vlado osjeti toplinu njene ruke, blizinu sina, miris djetinjstva rasut po dvorištu. Prvi put nakon toliko godina progovori mirno, gotovo vedro:
Idemo kući.
Korak po korak vraćaju se zajedno kroz jutarnje selo gdje se rađa novi dan. Sjena Samotnjaka nestaje na pragu, a u njihovim tragovima raste nada, sada jasnija nego ikad.
Jer život uvijek pronađe put kroz šumu tišine, kroz rane i šapate, do mjesta gdje ljubav ipak ima posljednju riječ.
