Umjetnik
Taj mačak je pravi vrag, Danijela! Moraš ga se riješiti! mrzovoljno je rekla Tamara Tihomirović, gledajući u jednookog, đumbir mačka koji se motao oko sestarskih nogu.
Što to pričaš, Tamara?! uzdahnula sam, iznenađen i zbunjen. Ipak je to živo stvorenje!
Stvorenje? O, da! Bolje ne možeš reći! Zar ti se, Danijela, ne čini da si previše dopušta?
Mačak, kao da potvrđuje njezine riječi, zaprijetio je siktanjem i pogrbljeno, odmjerenih pokreta, krenuo u rat na sestre novu prijetnju.
Evo! Tamara je pobjednički uperila prst prema mačku i nehotično uzmaknula. Jesam li rekla?!
Danijela je uzdahnula i pozvala svog zaštitnika:
Umjetniče, dragi, nema potrebe! Sve je u redu!
Mačak se okrenuo, pogledao domaćicu i smirio se. Vratio se uz Danijelinu nogu, lagano joj gurnuo bolan kuk i sjeo uz nju, dajući do znanja da je na oprezu.
Bandit! Tamara je frknula, oprezno obilazeći mačka. A ti ga žališ!
Netko ga mora žaliti, zar ne? sjetno je uzdahnula Danijela.
Umjetnik se pojavio u njezinu stanu prije tri godine. Bio je to nezahvalan, mračan period. Nije ni stigla ispratiti muža, a već je ostala bez jedinog sina. Ostala je sama, osim sestre i par poznanica, jer prijateljica, pravih, zapravo nikad nije imala.
Tamara je bila sestra. Starija, ali razlika nije bila velika, no roditelji su uvijek posebno naglašavali:
Tamara nam je starija! Pametna, odgovorna, prava povjerenica! A Danijela… Danijela je naš anđeo! Utjeha i radost. Čudo od djeteta! Ali toliko smušena… E, moj dragi, baš problem!
Djevojčice su odrasle sigurne: Tamara je zvijezda, pametna i lijepa, a Danijela smušena, ali voljena.
Zašto te roditelji hvale? Ne kužim! ljutila se Tamara, kad bih iz škole donio svjedodžbu punu četvorki i petica. Učiti je normalno! Čemu hvale?!
Tamara, ja nisam kao ti, nisi ti samo izvrsna! Kod mene ima svega.
E, baš zato! A opet si ti roditeljima mezimica! durila bi se Tamara, a ja bih zadržao osmijeh da je ne pogoršam.
Tamara je briljirala u gimnaziji, upisala je fakultet i gotovo nestala iz kuće.
Kako ide, Tamara? uhvatio bih priliku ispitati što joj se događa u životu.
Gura se! Samo sporo! Fali mi vremena u danu!
Zašto? Za fakultet ili nešto drugo?
Fakultet? Ma daj! Privatnog života nemam! Kako da nađem normalnog dečka kad ciijeli dan letim okolo i vrtim se oko karijere!
Joj, Tamara! O tome nisam razmišljala…
Kad si ti o čemu mislila, mala? smijala bi se Tamara, ne primjećujući kad je pogađa. To su odrasle stvari. Nisu za djecu!
Odlazio bih iz razgovora, skrivao povredu, i tiho se veselio uspjehu sestre. Zvijezda mora sjajiti. Ja sam mogao samo uživati u njezinu svjetlu.
Na kraju faksa Tamara je bila sama. Dečki su ju izbjegavali, bojeći se njezine oštrine. Ni mamini savjeti da ublaži narav, nisu pomagali.
Mama, što hoćeš od mene?! Da šutim u kutu i brukam se? To ostavi Danijeli! Nisam za to!
Nitko ne traži da mijenjaš karakter! Samo budi mrvu nježnija, sviđa se dečkima.
Ma, mama, kako ti znaš što se danas dečkima sviđa? Druga su vremena!
Možda si i u pravu, Tamarica…
Sve se preokrenulo kad sam u dom doveo zaručnika.
Upoznajte ga! Ovo je Luka…
Luka je, gotovo na prvi pogled, osvojio moje roditelje. Lijep, pametan, talentiran, mladi TV novinar, uspješan i pun potencijala.
Najvažnije, bio je beznadno zaljubljen u mene običnu, prema svima prosječnu Danijelu koja je išla u tekstilnu školu.
Oduvijek volim šivati i lijepo se odijevati; zato sam to i izabrala za zanimanje, sebi i drugima.
Pa što je to, švelja?! Tamara je bila izrazito nezadovoljna mojim izborom.
Pa nisam ti ja kao ti. Plisiranu suknju ili bluzu neće svatko napraviti. Želim da ljudi oko mene budu lijepi, nosili lijepo i radovali se.
Kome to treba? Danijela, što ti je u glavi?
Ne znam. Ali haljina koju sam ti sašila ispala je super!
Komu super?
Tebi! A i meni! Svi će reći kako dobro izgledaš! Zar nije lijepo?
Eh Neki u svemir teže, sestra mi šije! Ajme, Danijela!
Opet ne bih shvatio čime je ne zadovoljavam. Ipak, njezine ručno šivane haljine Tamara je rado nosila. Nisam kopirao druge, sama bih crtala krojeve, sjedio noću šarajući cvijeće po rubu suknje, a ona je s užitkom vrtjela pred ogledalom.
Haljine su bile toliko dobre da su Tamari znali prilaziti s pitanjem Gdje si kupila? ali nikad nije priznala. Tajna!
Znači, strano. Tamara, imaš li vani rodbinu?
Neću reći! To je tajna! mudrovala je Tamara, a potajno bila ponosna na moj talent.
Pojava Luke u mom životu bila je udarac za nju.
Kako to?! Ona nema ni diplomu ni ljepotu, ali ima zaručnika prije mene? Nemoguće!
Na vjenčanju je Tamara sjedila kao kip. Tek tada me okolina stvarno uočila i prepoznala.
Lijepa je! I dečko joj super! Dobar su par!
Po prvi put u životu Tamara je spoznala što je zavist. Oštra i nemirna, zauzela je mjesto u njezinu srcu.
Sestra ima zgodnog muža? Ti nemaš nikoga!
Roditelji paze na Danijelu i šapuću o unucima? Tebi ništa od toga!
Danijela zasja, kao da joj je tvoja svjetlost prešla, pa je sada ona zvijezda, a ne ti?!
Ne izdržavši kraj svadbenog veselja, Tamara je stigla kući i isplakala se u jastuk.
No, kad bi bila pred roditeljima, brzo bi stisnula zube.
Sve je ok, mama, ne brini!
U roku pola godine i Tamara se udala. Za prvog pristojnog udvarača. Bio je stariji, pomalo ćelav, puniji, izuzetno pametan, ali jasno je znao što Tamari treba.
Dat ću ti sve što želiš, ali pod uvjetima.
Slušam.
Djeca (jedno, možda dvoje), karijera, pomoć oko svega, vjernost i mir. Kuća, stol, postelja, i spokoj. To je to?
Pristajem!
Taj brak nije imao nježnosti kakve je imala moja obitelj, s Lukom smo disali ljubav; ali imala je sigurnost i spokoj.
Rodila je sina pa kćer, baš kako su dogovorili. Odgoj je bio u rukama dadilje, svaki sat precizno isplaniran. Često nije imala vremena za djecu; rad, disertacija, društvena događanja, gdje je uvijek blistala i čuvala porijeklo svojih haljina kao tajnu.
Ja sam živjela mirnije. Devedesete godine prošivala sam doma. Klijentice su me jedna drugoj preporučivale.
Švelja od Boga! Ne prima nove klijentice. Ima stalne!
Tako je dobra?
Nevjerojatna! Sjećaš se moje roze haljine? E, ona!
Među njima su bile žene novih bogataša, saborske zastupnice, pola HNK-a i Hrvatskog narodnog kazališta. Nikad se nisam ponavljala, znala sam da bi bio skandal da se na istom događanju pojave iste haljine.
Kad se sve smirilo, otvorila sam mali atelje. Tamara mi je našla predivan prostor u starom zagrebačkom prizemlju i sve sredila.
Tamara je kupila opremu, dala mi zajam i rekla:
Ne brini za kune, dogovorit ćemo se!
Bilo joj je važno da stanem na noge. Pomagala mi je, mučila se zbog zavisti što ju je nekad osjećala. Gledala sam njenu djecu kako rastu, a ona je znala da mi je sin, onaj moj tako željeni dječak, rođen bolestan.
Sunčani Čula je to kako ga zovu i uvijek bi ga zvala Suncašce.
Moje drago Sunce! Dovezla ti teta poklone! pozdravljala ga je Tamara.
On joj je trčao u zagrljaj, nasmijan. Željela je preokrenuti svijet kako bi mu popravila život.
Tamara, više voliš mog Kristijana nego svoju djecu! gledao sam, dok moj sin, koji nikoga nije puštao blizu, grli tetu.
To baš i nije bila puna istina, ali volio sam vjerovati.
Tamara, znajući kroz što prolazim, našla je dadilju i pomogla mi oko ateljea.
Radi, Danijela! Treba ti to! Luka stalno putuje. Čemu da sjediš doma?
Ne mogu! Zbog Kristijana!
Imaš veliki prostor. Napravi dječju sobu. Unajmi radnice. Dadilju ostavi meni! Budi šefica, i opet će ti sin biti blizu, a ti sretna!
Što bih ja bez tebe? pitao sam Tamaru.
Za što su sestre! Nemoj plakati! Puno sam se danas šminkala! Imam sastanak.
Tako smo živjeli.
Tamara je pazila na zdravlje mog sina i mene. Tražila liječnike, stručnjake. Kristijan je bio slab, srce mu je podrhtavalo, organi nisu radili kako treba.
Tamara, gdje sam pogriješio? znao sam plakati kad smo bili sami. Zašto moj dečko nosi taj teret?
Nisi ti kriva! To je sudbina, tako je odlučila. Ali, možemo ga učiniti sretnim. Što više treba čovjeku? Obitelj, toplina, briga, ljubav. To mu možemo dati, zar ne?
Možda možemo…
Onda ništa suza! Našao sam vrhunskog neurologa. Čeka se k’o na hit mak na pijaci, ali dogovorila sam termin za Kristijana. Vidjet ćemo što kaže.
Tamara…
Pssst! Skuhaj mi još čaj i složi sendvič! Ništa nisam jela cijelo jutro.
Njezin muž je shvaćao Tamarinu brigu za moje dijete.
Šteta što ne možemo više za njega napraviti. Znaš da bi i zvijezdu s neba donijela za tog dečka. Javi ako trebaš pomoć, tu sam.
Meni su te riječi značile mnogo. Naučila sam da zapravo volim svog muža. Ne onom mahnitom ljubavi iz mladosti, nego punom povjerenja i sigurnosti, ljubavi za one koji čekaju i vjeruju.
Djeca su rasla, roditelji starili, a među sestrama više nije bilo zavisti.
Kome drugo povjeriti brige, nego sestri?
I ja sam pomagao Tamari. Kad sam saznao za nevolju njezina muža na poslu, zamolio sam Luku za pomoć, i on se uhvatio istrage. Bilo je riskantno, ali istina je izašla na vidjelo. Tamara me kratko, ali ozbiljno zahvalila:
Ne znaš ti, Danijela, što ste Luka i ti za mene napravili! Obećajem, nikad ti ništa neće nedostajati dok sam živa!
Svoju je riječ održala.
Bila je uz mene kad je bolovao Luka. Umirao je polako, a ja bih plakala na Tamarinu rame kao što je ona nekad davno plakala na mom:
Zašto? Kako? Pa još je mlad!
Držala me uz rame, pomogla mi proći kroz tugu, dok nisam shvatio da moram nastaviti radi Kristijana.
A kad je srce moga Sunčeka stalo, stisnule smo se jedna uz drugu, i ne pustile ni suzu pred medicinskim osobljem. Kasnije, u šutnji, prošetale smo cijeli Zagreb pješice, ruku pod ruku, ne progovorivši ni riječi.
Žutu majicu i crvene tenisice…
Da…
Nije bilo potrebe objašnjavati što to znači. Opraštali smo sina onako kako bi on želio.
Nakon njegove smrti, ja sam se slomio. Radio sam autopilotski, sve predao suradnicama. Tamara bi došla u atelje i našla me nad praznim papirom, bez snage da povučem crtu, a kamoli da crtam.
Danijela…
Samo da malo odmorim, može? podigla bih na Tamaru prazne oči.
Tako ne možeš!
Meni je sad svejedno… tužno sam se nasmiješio.
Ali prekretnicu je donio dan kad je u atelje došao mačak.
Nitko nije znao odakle je stigao taj ofucani, prljavi mačak s izderanim uhom. Ulica je bila prometna, rijetko bi koja mačka tamo preživjela.
Pokušao je ući, ali su ga odmah otjerali.
Gubi se! Bježi!
Tad je napravio jedinu ispravnu stvar i legao na gornju stepenicu, spustio šape i glavu, pravio se nevješto umorni tepih.
Upravo tako sam ga zatekao kad sam toga dana kasno stigao u atelje.
Cure, što je ovo?! čudio sam se mačku koji je vješto glumio.
Mačak, Danijela Tihomirović! Prilegao i neće otići!
Je li uopće živ? gurnuo sam ga stopalom.
Mačak je otvorio oko, uzdahnuo ljudski i objesio jezik, kao da kaže:
Što radite, ljudi moji? Umirem! Kažem vam! Neće me više biti! Ni imena nemam, gladujem tjedan dana! Nitko nema milosti!
Vidjevši ga, po prvi put nakon dugo vremena, nasmijao sam se.
Kakav glumac! Cure, pogledajte ga! Stanislavski bi mu pozavidio! Dobro! Idemo, dobit ćeš i ručak i maženje.
Podignuo sam ga sa stepenica, pregledao, odmahnuo glavom:
Ne, prvo veterinar! Uho mi nije ništa, al’ vidi ovo…
Mačak nije protestirao. Sjedio je mirno na suvozačevom mjestu dok sam ga vozio. U veterinarskoj ambulanti je podnio sve pregledali, samo jednom frknuo kad je inekcija zaboljela. Ponudio sam mu paštetu, s dignutom glavom krenuo za mnom iz ordinacije.
Nikad nisam imao mačka. Kako ćemo se dogovoriti, Umjetniče?
Sjeo je ponosno, gledao promet na Savskoj, i opet sam se osmjehnuo:
Razumio si! Vidjet ćemo sada hoće li te Tamara prihvatiti…
Tamara ga, naravno, nije prihvatila. Ali samo naizgled. Kritizirala je Umjetnika, primjećujući kako ponovno u Danijelinoj pojavi vidi onaj stari sjaj. Opet sam nekome bio potreban, opet sam davao ljubav.
Danijela, čudno te gleda!
Neka Tamara! Nitko me nije tako gledao godinama!
Kako?
S ljubavlju!
Prevarant! Vara te!
Neka! Bar mi grije bolne noge kad legnem navečer i gleda sa mnom filmove. Razumiješ, gleda u ekran kao da stvarno kuži!
Sam si kriv! Da si ga bar zvao Macan ili Tigar! Što je to za ime? Umjetnik!
Odražava njegovu dušu! smijao sam se, a Tamara je smireno gledala.
Sestrinu ponovnu vedrinu bila je spremna oprostiti mačku sve.
Ali napokon ga je prihvatila tek kad sam joj skoro zauvijek izmakao.
Bila je subota. Slučajno je bila blizu ateljea, pomislila navratiti. Unutra je svjetlo gorjelo, Tamara je ključem otvorila vrata.
Danijela! Dano, gdje si?
Ruja narančasta zaletjela joj se pod noge, a Tamara je vrisnula kad joj je mačak razderao čarape:
Umjetniče! Jesi li poludio?! Što radiš?!
Mačak je bio čudan. Tamara je napravila korak unatrag, oči su mu svijetlile.
Bože, si li bijesan?
Uzela je s krojačkog stola metar, spremna ga otjerati, kad je Umjetnik jauknuo i pojurio prema vratima dječje sobe, koju nisam mogao preurediti.
Što je tamo? šaptala je Tamara. Gdje je Danijela?
Požurila je u sobu; ugledala me na podu, u naručju sliku sina.
Danijela!
Hitna, bolnica, skoro dan intenzivne njege…
Tamara je koračala hodnicima, moleći u sebi:
Nemoj mi je uzeti! Pusti je!
Kasnije će saznati da je Umjetnik lutao ateljeom, cvilio sve dok nisam otvorio oči. Tada je legao u kut i odbio hranu.
Iz bolnice su me otpustili nakon tri tjedna.
Prvo u atelje! zamolio sam.
Zašto? Donijet ću ti tog nestaška!
Ne! Hoću ga vidjeti!
Na jedvite jade popeo sam se stepenicama; cure su se nasmijale kad me bujica narančaste dlake obuhvatila i prela tako glasno da ni Tamara nije izdržala:
Uh, Umjetniče!
Uzeo sam ga u naručje, pogladio mu uho i priznao:
Zvao me, Tamara. Čuo sam ga… Njega, pa tebe. Tad, u bolnici. I opet…
Kako misliš opet?
Ne znam reći. Prvo Luka, pa Kristijan, ali na kraju ih je on nadjačao… i čuo sam samo njega… a onda si opet došla ti…
Zanimljivo… Tamara nije znala što reći.
Zato je Umjetnik znao. Dotaknuo me šapom ispod brade, pogledao Tamaru i sklupčao se na mojim rukama, mirno i zadovoljno.
Čini mi se da sam upravo prošao provjeru Tamara se osmjehnula. Ne znam u čemu, ali odobrio si me…
Umjetnik otvori oči, pogleda zeleno i zaprede još glasnije, odgoneći tugu, jamčeći mir. Ja mu se nasmiješim i srce moje sestre bude lakše.
Zar čovjeku, u biti, što više treba? Bližnji uz tebe i mir u duši.
Tako malo… Tako puno…
