Svi pomažu, ali ti si kod nas posebna
Ana, možeš li ti i Larisa danas doći k meni? s nadom je upitala sestra. Marko je otišao na put, sama sam s djecom i dosadno mi je.
Valentina je protrljala sljepoočnicu. U glavi su joj se vrtjele izlike, jedna apsurdnija od druge. Rekla bi da ima hitan posao Renata joj ne bi vjerovala, danas je subota. Da kaže da je umorna krenula bi s pitanjima, savjetima, prigovorima. Valentina je ugrizla usnicu i polako izdahnula, pripremajući odgovor.
Renata, nećemo moći danas, pokušala je zvučati što žalosnije. Larisa je malo bolesna, pa ne idemo nikamo, doma smo.
S druge strane linije nastala je tišina, a onda dubok uzdah.
Ajme, šteta, razvukla je Renata. Baš smo mogle sjesti, popričati, dok se djeca igraju…
Valentina je zakolutala očima, sretna što to sestra ne vidi. Djeca bi se, naravno, igrala. Larisa bi jurila za mlađima, dok bi odrasli pili kavu u kuhinji.
Da, prava šteta, kimnula je Valentina. Kad ozdravi, javit ćemo se.
Renata je još malo uzdisala, zaželjela Larisi brzo ozdravljenje i prekinula. Valentina je spustila mobitel i zagledala se u ekran uz lagani smiješak. Cijeli taj razgovor trajao je četiri minute. Sestra ju nije niti pitala kako je njoj, ni o poslu, zdravlju, raspoloženju, ništa. Renati je bilo važno samo jedno hoće li doći. Trebala joj je besplatna dadilja, to je sve.
Na vratima je provirila Larisa. Djevojčica je pažljivo promatrala majku.
Opet je teta Renata zvala? upitala je Larisa.
Valentina je kimnula i odložila mobitel na stolić. Kći je ušla i sjela kraj majke, podvlačeći noge. Na licu joj se istovremeno vidjelo i olakšanje i nervoza.
Mama, ne želim više ići kod nje, odlučno je kazala Larisa.
Valentina se okrenula prema njoj i podigla obrve, čekajući nastavak. Larisa je stisnula usne, duboko udahnula pa izbacila sve što joj je bilo na duši.
Uvijek mi na grbaču stavlja svoju djecu ljutito će Larisa. Gura mi ih, tjera me da ih čuvam, igram se s njima, zabavljam ih.
A najstariji od njih ima pet godina dodala je uvrijeđeno. Nisam ja njihova dadilja, mama.
Valentina je pogledala svoju devetogodišnju kćer i nehotice se nasmiješila. Larisa je već sada znala točno reći što joj smeta, znala se zauzeti za sebe i nije se bojala glasno to reći. Osjetila je iznenadni ponos na svoju djevojčicu.
Ne brini, Valentina joj je pomazila kosu. Nećeš više morati tamo ni ići.
Larisa je zahvalno nasmiješena otišla u svoju sobu.
Valentina je zurila u strop, puštajući misli da lutaju. Čudno je to ispalo s njima u obitelji Renata je od nje mlađa četiri godine, a već ima četvero djece. Četvero! Valentina odmahne glavom na tu pomisao. Sama ima jednu kćer, a i ta još nije odrasla. Koliko još truda, vremena i ljubavi treba uložiti u Larisino odrastanje? A Renata sve to ima puta četiri.
Protrljala je sljepoočnice i zatvorila oči. Renata je uvijek smatrala da su svi drugi dužni odgajati njenu djecu njihovi roditelji, Jasenka i Zvonimir, prvi su upali u taj ring. Onda su došli Renatini svekar i svekrva, susjedi, prijatelji, rodbina. Svi su oni radili za njezinu četvorku. Svi osim same Renate.
Valentina se blago nasmiješila i otvorila oči. Ona je uvijek smatrala suprotno. Za pomoć mami je zvala samo kad je stvarno bila prisiljena kad je bila bolesna, kad joj je posao visio o koncu ili kad se nije fizički mogla razdvojiti. Inače je sve radila sama. Bilo je teško, pogotovo prve godine. Ali uspjela je. I ništa strašno se nije dogodilo. Lijepa joj je kćer narasla samostalna, pametna, s karakterom.
A Renata je sa svakom godinom postajala sve bezobraznija.
Odbacila je te misli, ustala s kauča. Danas se riješila sestre, već mala pobjeda. Subotnji poslovi su čekali, nisu trpjeli odgodu. Otišla je u kuhinju, otvorila perilicu posuđa…
Dani su prolazili u ustaljenoj gužvi posla i kuće. U petak navečer mobitel je zazujao, a na ekranu je pisalo sestrino ime. Valentina je duboko udahnula i javila se.
Ana, kako je Larisa? Renatina briga zvučala previše ljubazno. Je li bolje?
Sve u redu, naslonila se Valentina na zid. Već skače oko kuće.
Super! razvedrila se Renata. Onda morate doći kod mene preko vikenda prespavati!
Valentina je zakolutala očima. Opet ista priča, natezanje oko dolazaka.
Baš mi je dosadno sama s njima, cvilila je Renata. Djeca su nemirna, a Marko je tko zna gdje.
S prespavanjem ne možemo, odmahnula je Valentina. Ali mogu u subotu prije podne na kratko navratiti.
S druge strane je bila očita ljutnja. Renata je očito očekivala više, ali na kraju je pristala.
Subotnje jutro bilo je oblačno i prohladno. Valentina je obukla jaknu i izišla iz stana sama. Do sestrine kuće pola sata vožnje autobusom i još deset minuta pješke.
Renata je otvorila vrata, odmah provukla glavu da vidi ima li još koga.
Gdje je Larisa? namrštila se.
Zauzeta je, Valentina je prešla prag. Ima kontrolni pa mora učiti.
Renata se namreštila kao da je pojela limun. Zalupila je vrata, očigledno nervozna.
Postala je baš bezobrazna, prekrižila je ruke. Nikad ne dolazi, ne zove, ne piše.
Valentina je skinula jaknu i objesila je. Negdje iznutra čuo se dječji žamor i lupanje. Pogledala je sestru ravno u oči.
Umorila se biti dadilja u tvojoj kući, mirno je rekla Valentina.
Renata je planula kao da su joj zapalili fitilj. Lice joj je pozelenjelo od bijesa.
To je normalno! viče Renata. Stariji trebaju paziti i pomagati oko manjih!
Nije normalno, Valentina je ostala mirna. Pogotovo ne kad su tuđa djeca.
Kakva tuđa, to su joj rođaci! širila je ruke Renata.
Ima deset godina, Renata stisnula je šake Valentina. Dijete je, ne služavka.
Renata joj se približila, zapaljenog pogleda. Iz sobe se začuo plač, ali Renata se nije ni okrenula.
To joj koristi! pokazala je na nalik sestri. Nek vidi kako je.
Njoj ne trebaju takve pouke, povisila je glas Valentina. Nema braće ni sestara, ne duguje nikome ništa!
Upravo zato! zakričala je sestra. Nek se uči mojima pomagati!
Valentina je odstupila, ne vjerujući vlastitim ušima. Renata više nije ni krila što stvarno želi.
Jesi li svjesna što pričaš? Valentina je odmahivala glavom. Hoćeš moju kćer kao besplatnu dadilju!
Pa što fali? Renata je stavila ruke na bokove. Ne mogu sama sve!
Zašto si onda rađala četvero? izletjelo je Valetini.
Renata se gotovo ugušila od bijesa. Lice joj je poprimilo crvenu boju, žile na vratu iskakoše.
Imaš skoro odraslu kćer! zavrištala je sestra. Mogla bi bar svaki drugi dan nakon škole doći pomoći!
Te riječi bile su kap koja je prelila čašu.
Postala si stvarno bezobrazna, procijedila je Valentina. Sva odgovornost ti je za sve druge.
Ja samo tražim pomoć! Renata nije popuštala.
Ne, ti zahtijevaš Valentina je zgrabila jaknu. Misliš da ti svi sve duguju.
Roditelji mi pomažu! Renata je udarila nogom. Svekrva isto! A ti se praviš fina!
Roditelji više nisu mladi Valentina je navukla jaknu. Trebaju i oni odmor, a ne unuke čuvati svaki drugi dan.
Oni su sretni! Renata ju je povukla za rukav.
Valentina ju je otresla i izgurala do vrata. Renata je ostala u hodniku, crvena od bijesa.
Više ne dolazimo, otvorila je vrata Valentina. Nađi si nekog drugog.
Izašla je van, ne osvrćući se na dreku koja je za njom ostajala. Vrata su se zatvorila uz glasan tresak.
Zov mame došao je iste večeri. Valentina je pogledala ekran i javila se.
Valentina, što si to napravila? glas Jasenke drhtao je od bijesa. Renata je u suzama! Dovela si je do ludila!
Mama, rekla sam joj samo istinu, sjela je Valentina na kauč.
Kakvu istinu? povisila je ton Jasenka. Da nećeš pomoći sestri?
Pomagati nekome i biti rob nije isto, stisnula je mobitel.
Ona je sama s četvero djece! žalila se Jasenka. Marko stalno putuje! Teško joj je!
To je bio njezin odabir, Valentina nije popuštala. Niti moj, niti moje kćeri.
Larisa bi tu i tamo mogla paziti na mlađe! majka nije odustajala. Svi pomažu Renati, samo ti si posebna!
Ne, prekinula ju je Valentina. Moja kćer neće biti dadilja tuđoj djeci.
Nisu oni tuđi, skoro je vrisnula Jasenka. Oni su vaša obitelj!
Valentina je ustala i prišla prozoru. Vanjski mrak je polako zamagljivao grad, lampioni su svijetlili jedan po jedan.
Mama, ako ti i tata želite svoje živote dati za Renatinu djecu, slobodno, ozbiljno je rekla Valentina. Ali ja neću.
Sebična si! optužila ju je majka.
Imam svoju obitelj muž, kćer. Neću živjeti za tvoju drugu kćer.
Prekinula je poziv bez pozdrava. Mobitel je pao na kauč, a Valentina zakopala lice u dlanove.
Nježne ruke obgrlile su je s leđa. Larisa se privila uz majku i naslonila joj glavu na rame.
Mama, sve sam čula, šapnula je tiho.
Valentina se okrenula i čvrsto ju zagrlila, udišući miris dječjeg šampona s njezine kose.
Sve sam radila radi tebe, Valentina ju je pomilovala. I to ću uvijek.
Larisa je podignula pogled, osmjehnula se, u toj toplini je bilo toliko zahvalnosti i ljubavi.
Znam, mama, stisnula je ruku majke. Hvala ti.
Stajale su pred prozorom zagrljene, gledale večernji grad. Tamo negdje, na drugom kraju Zagreba, Renata je zasigurno plakala i žalila se Markovoj mami. Negdje je Jasenka zvala rodbinu, ogovarala hladnu stariju kćer. Ali ovdje, u tom stanu, vladala je toplina i mir.
Valentina je donijela odluku i nije ju mislila mijenjati. Pa makar ju koštala odnosa sa sestrom i majkom. Larisa joj je bila važnija. Njezino djetinjstvo, njezina sloboda, njezino pravo da bude dijete.
