– Mama, zvala je teta Vera. Pita može li doći tjedan dana kod nas. Vodi unuka na pretrage, nešto ima s leđima. Što da joj kažem? Marija je stavljala šalicu čaja pred majku, prebrišući prašinu s polica, dok je kroz prozor bljeskala svjetlost tramvaja, vukući za sobom sjenke po stanu.
Čišćenje mamina stana jednom tjedno bila je odavno njezina dužnost, još od trinaeste. Tada je majka, vraćajući se na fakultet i hvatajući inspiraciju za doktorat godinama zapostavljan zbog brige za dijete, sve te poslove elegantno prenijela na nju.
Mariju su te brige skupo koštale. Mamin strogi nadzor i neprekinuti raspored dodatnih aktivnosti glazbena škola, crtanje, šah uzimali su joj i zadnju mrvicu slobode. Dok su se ostale cure igrale između zgrada, ona je u sumrak vježbala skale ili crtala mrtvu prirodu, tiho uzdišući i pitajući se postoji li sloboda negdje drugdje. Samo ne za nju.
Silna opterećenost često je vodila do bolesti. Ironično, baš u te dane voljela je ostati doma, s knjigom ispod jastuka. Mama bi joj donijela vrč s kompotom, nekoliko mandarina, položila hladan dlan na čelo i zabrinuto šaptala: – Da mi samo ne preneseš, Marice, ovu bedastoću! Ne mogu ni pomisliti na bolovanje! pa nestala iza vrata.
Marija bi odahnula, osjećajući kako ju u tišini dnevne sobe štiti Darrell. Mogla je čitati cijeli dan bez majčinog prijekornog pogleda: – Ima i drugih stvari u životu, ne samo knjige, Marija! Glava mora biti svestrana!
Možda upravo zato, kad je majka odlučila da bi bilo korisno naučiti kako voditi kućanstvo, nije se pobunila. To je značilo više vremena doma, manje jurnjave uokolo. Istina, često je čišćenje naglo prekidala, zaustavljala se nasred dnevnog boravka, sjedala na tepih i satima tonula u novi roman, usisavač tupo žmirkao pokraj nje.
Neki put bi, vraćajući se iz škole, mama nalazila potpuni nered. – Marija! Opet nisi počistila! zagrmila bi Olgica, opasna i neumoljiva, spotičući se o kantu ili metlu bačenu među cipele. – Djevojčice, odgovornost prije svega!
Marija bi potom na brzinu dovršila poslove, upijajući još koju stihu Vitešina ili Cesarićeva stiha. Poeziju je voljela, iako je majka to smatrala čistim gubitkom vremena.
U njezine je obaveze također spadalo dočekivanje nenajavljenih gostiju koje je mama hrabro tolerirala obitelj se poštovala, makar je živci grizla.
– Ti moji siroti rođaci, dokle više?! često je mislila da je nitko ne čuje dok gunđa.
Tek kasnije Marija je shvatila koliko bi majku rastreslo kad bi teta Valerija, mamin stariji sestra, čula ovakav monolog. Valerija, vječna šaljivdžija i zaštitnica roda svoga, nije dopuštala uvrede. Za nju je obitelj bila sve za što vrijedi boriti se, pomalo uz čašicu vina i beskrajne šale.
Baš toga dana, kad je Mariji bilo šesnaest, a majka otišla službeno u Split, Valerija ju je nazvala, donijela tortu i izrekla: – Evo ti nešto kuna, proslavi s proširenom ekipom, ali pamet u glavu, vrijedilo je! Ni riječi majci.
– Marija, ti si pametna cura. Je l’ dečko postoji? Opa, zarumeni se! Pa gdje su ti to danas cure, crvenilo im izumrlo, ha! Ja sam znala biti prava dama i tako je brbljala teta, nudeći njoj posebnu mudrost: – Djevojko, čuvaj se. Ako ti zatreba pomoć, tu sam. Ali svejedno, bolje da požuriš polako!
Kako bi Marija ikada mogla preći preko tetičina povjerenja? Naravno, nikad!
Kad se mama vratila, nije ni slutila na veselje u stanu. Sve je bilo blistavo čisto, kao nakon proljetnog pljuska, čak je i ormar bolje mirisao. Mama je time bila zadovoljna, a Marija je stekla doživotnu nadimak čistačica s dušom.
Tako je nastavila i kad se udala; svaki tjedan posjećivala je mamu, donosila voće, brisala prašinu u tom tiho odjekujućem stanu punom knjiga.
Taj je stan nekad pripadao djedu i baki s očeve strane. Njega, dečka iz profesorske obitelji, spojila je s Olgicom, nadarenom djevojkom iz Zagorja, samo što nije bila prava seoska. Nju je zapravo odgojila baka s tatine strane, povukavši ju u Zagreb još kao bebu, nakon što je otac nestao pod misterioznim okolnostima negdje na Velebitu s cijelom ekspedicijom.
O tome što im se dogodilo saznalo se tek godinama kasnije, kad je pastir pronašao kosti, ostatke i stare dokumente. Kažu, posvađali su se u planini, zaspali pomireni, ali onda se kuća zapalila i nitko se iz dima nije probudio.
Olgina majka, žena čiju bi životnu priču svaki roman želio, ostavila je najmlađu kod bake da u Zagrebu ima više šanse. I baka je odradila posao besprijekorno francuski, klavir, klizanje. S majkom se vidjela dvaput godišnje za praznike i znala: – Tvoja prava kuća je ovdje! One su samo rodbina.
Gledajući majku i sestre, Olgica je odlučila biti potpuno drugačija. Zato se i distancirala od starije Valerije i nakon što je ona došla studirati u Zagreb. Valerija nije željela boraviti kod bake, birala je studentski dom, inzistirajući samo na viđanjima s malom a tad su je već sve pustile.
Svojeglava, tvrdoglava, Olgica je rano rekla: – Ja neću tako! Moja djeca će imati najboljeg oca i čvrstu vezu. I samo jedno dijete!
– To sada govoriš smijala se baka. Ali tko zna kad ljubav zakuca!
– Ljubav? Treba razmislit’ prije udaje! oštro Olgica. Ja ne želim svoje greške nametnuti djeci!
– Hajde, pa ćemo vidjeti!
I jest vidjela. Muža je zapikirala na drugoj godini faksa i udala se ekspresno. S takvom neumoljivošću i bakinom otmjenošću pred budućim tastovima nitko joj nije mogao odoljeti.
Na vjenčanju je Valerija sjedila u kutu, kako je Olgica osobno zamolila, iz straha od nespretnosti. Ona je pažljivo motrila goste: bilo je malo mladih, ali mnogo važnih ljudi.
– Što te tako čudi, Valerija? pitala je gospođa tastova, lepršajući s lepezom. O budućnosti se brine jučer, ili najkasnije danas, jer sutra je prekasno!
Nakon svadbe, tastovi su se preselili na more, ostavivši stan mladima.
– Izvolite, uživajte! I požurite nam dati unučiće!
To je Olgica odgađala, planiravši svaki korak, a onda, kad je neplanirano ostala trudna, uslijedio je nervni slom.
– Pa ja neću! Prerano je! plakala je Valeriji, koja je tada bila liječnica.
– Onda ne moraš smirivala ju je Valerija. Ali znaj nekad je bolje prihvatiti posljedice pelena, nego kasnije ljekova i žaljenja.
– Svi kažu da je danas sigurno…
– Mnogo se toga piše po ogradama, ali nije uvijek istina hladna je bila teta. Govorim ti kao liječnica.
Nakon glavinjanja i preispitivanja, odlučila je ipak rodi.
I kako je odlučila da je idealna majka i supruga, sama je školovala jedinu kćer. Svi su je razmazili dok nije nenadano umrla otac, tihi profesor. Kad se to dogodilo, Olgica nije ni odmah shvatila pokrila bi ga dekicom dok je spavao, a tek ludi Marijin ispad, kad se poželjela igrati s tatom, pobudio je sumnju… Sve su riješili tastovi, ostavivši Olgici i Mariji stan, a sami otišli k moru.
Svoje roditelje Olgica je ispratila dostojanstveno, a nakon toga odlučila:
– Marija, ne želim više tu kuću na moru! Muku s vrtom ne trebam, kuća je stara… Ne, prodajemo to! I kupujemo ti stan!
– Mama, možda ne treba?
– Zašto?
– Baka i djed su to voljeli…
– Marija, živiš danas, a ne jučer! Ti si premala, ja nemam vremena ni novca za to. Bit će kako kažem.
Marija nije više raspravljala. Otišla je još jednom, tiho se pozdravila s maslinama i čempresima, dugo sjedila na terasi i tiho plakala. Otišavši, ponijela je samo djedovu lulu i bakinu šalicu.
Za razliku od majke, Marija se udala iz ljubavi, i to odobrile samo tete.
– Dobar je dečko! Valerija je prala suđe kod Olgice nakon prosidbe i zavrtjela prstom prema sljepoočnici. Što ti još treba, Olgica? Pametan, sposoban, voli Mariju do neba! Mlad je, pa što!
– Nemoj tako, Valerija! Marija ima miraz, stan, nešto kuna za crne dane! Sve sam omogućila, a on? Samo diploma i ambicija…
– Ti udaješ kćer ili miraz? Što je važnije?
Valerija je zalupila tanjurom, a Marija je čula kako se s gašenjem zvuka lome iluzije.
Iako su odgodili dijete i platili skupu ratu kredita, bili su sretni u vlastitom gnijezdu, dovoljno daleko da ne slušaju majčine tirade.
– Marija, pa zašto? Što vam znači vaš demarš? čudila se Olgica.
– Mama, znaš dobro zašto. Ne želim svađu. Pomoći ću ti kako treba, ali molim te, makni se iz naše svakodnevnice. Ljubim te, brinem, ali trebam svoj mir.
Nije joj ništa drugo preostalo nego pristati.
Na taj način i sad Marija dolazi svakog tjedna, ponese špeceraj, usisa stan, donosi vijesti. Sada, Olgica spušta naočale i gleda kćer s prijekorom.
– Dakle, što da odgovorim Veri? upita Marija.
– Pa kaži, nema me! zareže Olgica. Dosta više! Moj stan autobusna postaja! Stalno mi stižu, svatko s nekom dramom!
– Mama, pa kakve ti to obaveze imaš sad, kad si u mirovini? Čak ni s unukom ne možeš na pola sata ostati… Lani sam te molila da paziš na Anu, nisi mogla ni tada!
– Marija! Pa što to govoriš?
– Samo ti predbacujem da nam svima smetaš… I sama teta Valerija rekla je, nemaš savjesti!
– Ma, što si ona dopušta!
– Najstarija je, ima pravo. Ionako ste joj vi dali tu ulogu kad se baka razboljela.
– Tako lako ti je reći tko je kakav! Teta Vera ti je, dakle, sirota?
– Sirota? Olgica frkne. Pa ona ima više nego svi mi zajedno! Kuća, voćnjaci, sve sama izgradila vlastitim rukama!
– Mama, ali ja to ne bih mogla. Teta Vera radila je i dan i noć i još brinula za baku.
– Koji to tebi predbacuješ? Ja im šaljem novac!
– Da, ti si uvijek bila sama, tvoji pojmovi obitelji su uski… A mi smo odrasli u mnoštvu, i ja želim da moja Ana poznaje tu svoju rodbinu, zna kako se pišu priče, kako brat teta Vele, mali Ivan, igra šah i crta! Djevojka je već izabrala poklon i omiljenu igračku!
– Pa što? Vidjela ga dvaput!
– Ali ona ga voli! Čudno je to tebi? Ako nije pred nosom, nije ni u srcu?
– Ti meni tu filozofiraš… Znaš što? Dva metra je kad te nema nigdje više, ostane crna rupa… A do tada, treba živjeti sa srcem!
Marija se okrenula na vratima: – Razmisli. Nazovi kad odlučiš. Ako ti nije stalo, znam što reći tetama. Tvoja migrenska glavobolja odličan je izgovor za sve nezgodne dolaske, zar ne?
Marija je otišla, a Olgica je ostala dugo sjediti u polumraku praznog dnevnog boravka, prebirući po prošlosti. Polako je shvatila: rodbina je zna mnogo više o njoj, nego ona o njima. A možda ni o vlastitoj kćeri ne zna dovoljno.
Kako se usuđuje nju učiti životu? Zar joj nije dovoljna vlastita majka?
Raspravljala je sa sobom, ali negdje u sebi razumjela je Marija je ipak pravo. Ljudi nisu vječni… Koga će imati kad nje ne bude? One iste siromašne rođake? Možda nije pametno odgurnuti ih.
Gledala je kroz prozor kako ulica utihne, tramvaj zvoni zadnji put, a svjetla nestaju, i razmišljala.
Kasno je za poziv. Neka Marija odmori.
Ali sutra će, sigurno, uzeti telefon i dogovoriti susret. Pomoći će izabrati darove za sve nećake i unuke. I Ana će nešto dobiti. Marija je u pravu, nikakva baka od nje nije, no možda još može probati popraviti stvar možda je kasno za promjenu, ali bar ponešto napraviti.
Unuka ima isto dobro srce kao Marija… I kad mali Ivan dođe, Ana će ga povući za ruku, dati mu bojicu i reći:
– Nacrtaj je! Nacrtaj baku! Vidiš kako je lijepa? Rijetko se vidimo sada ću imati njezin portret! Može?
Valerija će potrčati po valerijanu, Marija izvesti djecu iz sobe, gledajući kako sestre grle jedna drugu i nadglasavaju se pričama.
Izlazeći, nasmijat će se mužu: – Ne pitaj ništa! Ponekad starost dođe sama. Hvala Bogu čini mi se da kod nas to još nije slučaj.
