– Idi ti!
– Ma daj, idi sama! Ona će me prožvakati!
– Samo će te malo prožvakati pa ispljunuti! Čudovišta našla! Ne, Maja, zafrknula si sama sad to lijepo i počisti!
Albina Mihaljević zaklopila fascikl s još jednim dosjeom i načulila uši. Izgleda, sada je red na nju. Inače će ova prepirka pred vratima njezinog ureda trajati do sutra, a stisak papirologije koju treba odraditi samo raste.
Izula je salonke, šuknula se do vrata i otvorila ih uz širok osmijeh i igru obrva:
– Curke, kod mene ste? Neko zgazio pile?
Gledajući zbunjena lica, jedva je suspregnula smijeh. Svaki put isto! Zabetoniraju se kao zec pred reflektorima auta. Evo, Elizabeta se zacrvenila po cijelom licu, a Maja bulji u pod i već joj oči sjaje još će zaplakati, pa to mi još i fali.
– Beti, donesi mi izvještaj za prošli kvartal. Želim usporediti brojke. A ti, Maja, uđi na minutu!
Albina je napravila mjesta, puštajući Maju, koja je već imala oči na rubu poplave, unutra. Pogled po hodniku publika se odmah razbježala, a Albina se okrene Elizabeti s osmijehom:
– Idi, sve ćemo riješiti.
– Albina Mihaljević, nemojte ju previše grditi. Par vještačenja nije uspjela priložiti u spis. To je zato Ja sam kriva Beti je šaptala, vrteći remenčić od nove haljine.
– Zaštitnica! Čula sam te. Albina zakorači natrag u ured, namigne joj. Lijepo ti stoji! Pametno si poslušala savjet. Još samo promijeni make-up i zamijeni stakla na naočalama.
Beti se polučajno nasmije i kimne.
– Jučer smo Petra i ja išle po kozmetiku.
– S Petrom? Sva plaća otišla u drogeriju?
– Skoro. Ali ona veli da je to jednokratna investicija, kasnije samo dopunjavaš.
– Je li ti pokazala kako se koristi? Ne vidim baš rezultate.
– Nije stigla, mačka joj se razboljela pa išla s njom u kliniku. Danas smo uzele dogovor pa će mi držati masterclass.
– Dobro, idi. I nemoj zaboraviti izvještaj.
– Sve ću, odmah!
– Ne moraš baš trčati! Malo ću dignuti glas i bolje da nitko ne čuje osim Maje. Drži ih pod kontrolom, može?
Beti kimne i nestane, a Albina izdahne i zatvori vrata. Krenimo!
– Maja! Maramice su ti na stolu. Da, ona šarena kutija. Dovedi se u red! Nisi ti doma pred telkom. Suze, šmrk i drametina kasnije. Ne na poslu. I sad mi lijepo objasni zašto ti je u papirima nered ni sam vrag tamo ne bi razlučio što je što!
– Gospođo Mihaljević, ja – Maja uzela maramicu i grickala vrh.
– Znam da si ti! Tko bi drugi? Ima nastavak? Zašto ja moram trošiti vrijeme na tvoje tješenje? Da nemam što pametnije raditi? Privatne probleme ostavi pred vratima, jasno?
Maja zadrhti i povuče rukav od sakoa preko zapešća.
Albina zaškilji. Znači, nije fulala Ajme, ti mladi! Prođe joj iza leđa, sjedne i naslijepo potraži salonke. Pozdrav, patnja!
Kad se Albina rodila, bila je niske rasta, a poslije rođenja Ines dobila nekoliko kila, pa je morala promijeniti cijeli ormar.
– Pogača, pogača, pojest ću se sama! gunđala je pred ogledalom. Pa kako sad živjeti? I prije sam bila patuljak, a sad sam kugla na nogama. Nema autoriteta!
Posavjetovala se s prijateljicom modnom stilisticom, tiho zavapila, pa natjerala samu sebe na pete.
– Od maturalne nisam nosila ovakve štake! Dva puta godišnje za blagdane. Čime sam ovo zaslužila?
– Za sve ono dobro! prijateljica Ana je pucala od smijeha dok je gledala kako Albina pokušava plesati twist pred ogledalom. Daj, Albi, prestat kukati! Za tjedan dana bit ćeš brža od srne na ovim štakama. Mogla si malo nižu petu, čuj. Zašto ovako visoko?
– Jer mi tako barem noge postoje! Hajde, pusti ti mene, mjeri mi novu odjeću. Ma ne, bolje odmah dvije. Jedan ružičasti!
– Majko mila, kakve ti mušice muče?! Na što ćeš ličit?
– Na što treba! To je strateška odjeća. Ne ispituj!
Albina je znala što radi. Kad bi ona, kao neki mini brod, uplovila u sudnicu u svom veličanstvenom ružičastom kostimu, svi ostali bi zanijemili od tužitelja pa do okrivljenih. Šutjeli su i nisu se drzali smijati jedino oni koji su znali tko je Albina Mihaljević. Kružile su legende o njenim sposobnostima: ova simpatična, zaobljena žena, u procesu bi se pretvarala u pravog morskog psa. Samo budala bi je shvatio olako pogotovo onaj tko se smije njezinim kovrčama i crvenim štiklama. Tko će ozbiljno shvatiti takvu? Albina je znala da neće i baš zato, koristila je isti trik iznova, s užitkom gledajući nove suce i tužitelje.
– Žena mora biti zagonetka! cijepila je pomoćnicama. Zapamtite to, djevojke! Fiju! Ne treba tu brkove sramota bi bila da vam brci narastu! Vidim li, pašće kazne! Nećete sramotit ni firmu ni mene. Uredne uvijek! A vama, dečki, nadam se jasno ženu vrednuješ po pameti koju vam odluči pokazati, ne po izgledu. I u sudnici, i van nje. Jel jasno? E, odlično! Sad, na posao!
Svoj ured Albina je držala čvrsto. Kak’ drugačije? Pravnika u Zagrebu kao pasa! Njezinim riječima
– A mi smo najbolji! tresla je rukom kad bi pogledala preplašene nove pripravnike.
Srećom, taj strah ne traje dugo. Najviše dva tjedna, pa svi vide stvarno stanje ureda. Zna Albina za internu kladionicu koliko će koji pripravnik izdržat pa i sama ubaci kunu u džep, uz strogo “psssst!” kad netko krene s forama majka odvjetništva.
– Ajde ti prešiši moje godine, pa onda ćemo razgovarat!
Da je zovu majka Albina, zna naravno. Zna i da dečki i cure što dolaze na praksu i ostaju raditi, kad-tad postaju konkurencija. Voljela je navečer čitati Machiavellija i držala i prijatelje i neprijatelje što je moguće bliže.
A s godinama je malo varala. Nije imala još ni pedeset, ali životna joj je priča takva da bi nekome drugome slomila leđa. Nekima je bila žao, neki su je smatrali čudakinjom, a neki su je poštovali jer se nosila sa svime što joj je život bacio pod noge.
Život ju nije mazio. Već s tri godine našli su je samu, zaključanu u stanu, dva dana bez hrane i vode, a da nije ni pištala. Mama je otišla po kruh do dućana na ćošku, a našli su je tek nakon godinu i pol. I ono što je ostalo od nje. Onaj koji je sve to učinio dobio je doživotnu robiju. Lakše, ni Albini, ni ikome od toga? Nije. Spasila ju je kujica koju je njezina mama pokupila s ceste prije nego se Albina rodila. Prava mala hrvatska mješanica, ružna kao grijeh. Svi su se čudili što je dovela takvu doma ali vidite, spasila joj je dijete! Muška je danima cvilila i lajala sve dok susjed, kome je buka išla na živce, nije razvalio vrata u želji pokarat Albinu mamu samo da bi našao djevojčicu. Trijezan od užasa, zvao je policiju i uzeo malu u naručje.
– Malena, jadna si se patila, ali sad će sve biti u redu!
Taj ujak Slawek preko susjeda našao je i Albina oca, objasnio mu što je i kako kad su je preuzeli.
– Jesi ti čovjek ili što? Tvoje će dijete u dom! Kako ćeš spavat poslije toga?
Ali čovjek nije htio ni čut o odricanju. Ni znao nije da je dobio dijete. S bivšom se posvađao, otišao u ekspediciju i bavio se arheologijom. Odgoj ostavio majci.
A ta baka, Tamara, samo ga je skenirala pogledom kad su joj u krilo stavili krhku, velikooku djevojčicu:
– Bog mi poslao poklon! Što ću sad s tobom?
Pitanje retoričko, al za malu Tamara je imala plan. Operi temeljito, nahrani kasom koju mala mrzi i izbij tamo neku rabotu u karakter:
– Moja si sorta! Talasala si da su susjedi dolazili. To znači da imaš karakter. Odgojit ću te!
Albinu je vukla na sve strane kroz radionice i školske zadatke, naučila je čitati, svaki vikend su izlazile u svijet. Kazališta, muzej, zološki… Vrtjela je Albinu kao fritulu u ulju. Umjetnica poznata kiparica u Zagrebu ali najizazovnija joj je bila uloga bake.
– Zina, danas pazi na Albinu. Imam inspiraciju!
Raspored strogo po satima, a Zina pojavi se za petnaest minuta. Obavezno dati babi pusu prije izlaska.
Sa strane, čudno, ali za Albinu najbolja sudbina. Zavoljela je baku, koja joj je bila prava majka, iako je Tamara stalno podsjećala:
– Tvoja mama je bila krasna žena, puno te voljela, ali ja sam ti baka. I ja te volim. No, mamu treba pamtiti!
Albina je tiho šaptala sebi, druga mama, i bila skroz sretna.
Ni izbora profesije nije bilo. U sedmom razredu obznanila je baki da želi biti odvjetnica. Već prešla djedovu biblioteku.
– Samo ne kazneno pravo!
– Zašto?
– Jer bi svoje traume prenijela na svaki slučaj. Uzmi nešto drugo.
Kad je Albina upisala drugi faks, Tamara se razboljela.
– Ne trebaš me njegovati, dijete. Ti si mlada! Ja sam tvrdoglava stara kuna, dok provučem još tko zna koliko vremena u krevetu, ti živi svoje!
Ali kći na baku nikog nije pustila k njoj, odbila njegovateljice: Daj, ma ne lupetaj! Sama ću! Kome bih te ja ostavila? Nisi mi tuđa! Je l bi ti to napravila meni? Eto!
Sljedećih pet godina bile su joj najnapornije studij, posao, bolest, otac oženio drugu, a maćeha ima dvoje djece sanjarske glave koju je Albina brže-bolje shvatila da valja preuzeti skrb, jer bi inače Ukratko, uzela je njih kod sebe. Obojica klinci zapravo nisu ni htjeli natrag k mami sada su vikendima viđali svoje roditelje, a živjeli u velikom stanu s bakom, koja je procvjetala.
Kada je otac rekao da planiraju preseliti, Albina je odmah rekla: Selite vi, djeca ostaju. A kad pita zašto, navuče zmajevsko lice: Pet godina praktički živimo ovdje, škola tu, sve poznato!
Sjela je s maćehom i dala joj popis raspored, aktivnosti, bazen za slabija leđa, jezici, ballet… i knjige, ruksaci, odjeća cijena. Maćeha je samo odmahnula: Bolje neka ostane sve kako je.
Albina je u sebi odahnula. Dvoje klinaca ostali su s njom, a svako ljeto ih je vodila na more, tjedan po pješčanoj plaži, hranila labudove, kupala se s njima.
Baš na moru, u Rovinju, upoznala je budućeg muža.
Već je radila svoju odvjetničku firmu i bila na rubu živaca kad je došlo vrijeme novih praznika s klincima. Sjedila je u avionu, sanjajući samo kavu i miris kroasana, kad joj se po šalu zakačio jedan bezobrazan galeb, a s leđa se začuo glas:
– Gospodična, tako divno psujete da bih vas mogao slušati cijeli dan! Latinski, kroatizmi i sve! Pravo savršenstvo!
Albina je iščupala šal svom snagom, okrenula se s čuperkom preko očiju:
– Puno ima obrazovanih Vi ste ili doktor ili pravnik?
– Samo te dvije opcije postoje?
– Tko bi drugi razumio tu razinu proklinjanja? Djeca slušaju, domaći žargon ne ide
– Liječnik sam, zubar. A vi?
– Druga opcija. Odvjetnica.
– A što se ptica okomila na šal?
– Fulao krušnu mrvicu, pa se zaletio na šal. Ajde, kakva drskost! Malo me fali pojeo.
Albina je prasnula u smijeh i maknula neuredne pramenove. Frizuru je radila netom prije puta, još nije znala što će s ovom šiškom što je stalno upada u oči.
– Jeste se ohladili? Nos vam je crven ko paprika.
– Pogledajte vi svoj! odbrusi Albina, pa se ugrize. Čovjek joj pristojno, ona oštro Prešla granicu!
– Izgleda da će i moj uskoro otpasti. Hajmo na kavu? Znam odličnu kavanu uz rivu, kolači brutalni.
Albina pozove klince:
– Marija, Ivan, upoznajte
– Goran Vukelić, sasvim ozbiljno pruži ruku Ivanu, pa pogleda Albinu. Krenimo? Ima dorti za prste polizati.
Za pola godine Goran se preselio k Albini u Zagreb, a za par godina rodila se Ines.
To da je mala sunčano dijete dijagnozu su dobili tek kasnije. U početku ništa nije bilo sumnjivo, ni Goran ni liječnici nisu primijetili. Kad je konačna dijagnoza podijelila njihov svijet na prije i poslije, Goran je samo rekao:
– Pa što onda? Naša curica je naša curica, uvijek.
Albina, prislonivši nos na Inesine uvojke, tiho je uhvatila muža za ruku. Sve je već bilo rečeno.
Tad više nije bilo Tamare, a Ines je rasla bez baka. Goranova mama, kad je čula da je dijete posebno, odbila je i upoznati je.
– To nije naše dijete! U našoj obitelji nije bilo takvih!
Albina je to slučajno načula i zabranila joj ulaz:
– Svaka pomoć može, ali tvoju majku više ne želim vidjeti kod nas.
– Jasnije ne može.
Nakon svega, Maja ponudi da uzme klince natrag, ali Albina ih sjedne i pita:
– Gdje želite živjeti?
Pitanje je bilo čisto formalno. Djeca su ostala, a postali su joj desna ruka. Svatko je živio svojim životom, školom, nastavom, a Ines su voljeli i provodili s njom sve slobodno vrijeme. Albina je bila mirna dogodi li se što, mala neće ostati sama.
Gledajući Ines kako raste, Albina je povremeno razmišljala kako bi joj život izgledao da je mala zdrava.
Druga bi žena možda ogorčena bila, ali ne i Albina. Njezina briga za klince prelila se na sve mlade cure koje su ikad došle raditi u njezin ured. Svi su u uredu vrlo brzo shvatili da šefica nije bez razloga dobila taj nadimak svaka se ljudska nedaća kod nje rješavala ako ikako može.
I sada, promatrajući kako Maja skriva modrice na zapešću, Albina samo odmahne glavom. Kao mala djeca.
– Jesi poslala već nekoga po zvjezdicu?
Maja trzne i digne pogled:
– Koga?
– Onoga tko te je ovako nježno volio. Ako mi kreneš s “nisam znao” izbacit ću te bez otpremnine.
– Nisam još. Maja odustane od povlačenja rukava.
– Voliš ga?
– Jako. Ali živjet s njim neću.
– Zašto?
– Takvo što ne treba praštat.
– Otkud to?
– Tata je mamu tukao.
– Dugo?
– Otkad znam za sebe. Govorili su da je to radi mene. Mama je trpila i prekrivala masnice, a tata ju odgajao. Ne znam je li nju, ali mene nije. Sad znam da kraja tome nikad nema pa ne treba praštat. Samo…
– Što?
– Poznajemo se odmalena. On nikad prije nije bio nasilan.
– Što je bilo?
– Glupost. Igra
– Kompjutorska?
– Da. Otkad je krenuo s tim, sjedi noću za laptopom. Sinoć nestane struje, poludi, ja mu kažem da nije normalno toliko živcirat se, zgrabi me za ruke i dere se. Nisam ga prepoznala.
– Poslije?
– Molio oprost. Ali ja više neću to. Pogotovo jer
Maja utihne, pogled u pod.
Albina šeretski potraži blok, zapiše broj i gurne papirić:
– Evo, zovi to. Ako može pomoć više od mene, znaju spasiti gore slučajeve od tvog.
– Hvala Maja pogleda ime centra uz broj. Jeste sigurni?
– Naravno. Ne boj se, rade diskretno, moji su prijatelji. Ako spomeneš mene, pomoć je najbolja. Samo, muž mora htjeti. Razumiješ?
– Pokušat ću. Hvala
Maja se digne, ali na vratima Albina je zaustavi:
– I još nešto, Majo
– Da?
– Najbolje ti je zasad naći drugi smještaj. Ne treba ti to. A ni tvojem malom. Valja ti biti snažna i smirena mama!
– Kako ste znali
– Ne možeš sakriti od mene! Albina uzdahne. Nisam ja jučer rođena. Ajde, i sredi one papire. Sad bi moglo ići lakše, ha?
– Naravno. Oprostite
– Svi smo mi ljudi, Majo. Svako ima svoju borbu.
Maja pusti kvaku, okrene se:
– A zašto vi tuđe borbe tako uzimate k srcu? Zašto pomažete i savjetujete? Meni su uvijek govorili da gledam sebe, svoje Mama, tata svatko za sebe. Vi ste drugačiji
– Ma nisam nasmiješi se Albina. Gledam više sebe! Ako ti doma sve štima, i na poslu ćeš biti ok. Kad te brine privatno, ko će rješavat papire? Ha?
– Lažete. Maja se nasmije. Oprostite, ali baš lažete.
– Lažem! Vidiš? To svaki dobar odvjetnik mora znat. Uči, mala, uči! Daj, bježi, meni poso čeka. Onda dođi pričat naknadno!
– U uredu vas baš pogodio. Mislila sam da šale.
– Pokazat ću ja njima što je šefica! Albina mahne kroz otvorena vrata.
Beti dočeka s fasciklom:
– Maja, ostavila sam ti primjedbe na stolu. Albina, Potocki je stigao. Za sat vremena imate sjednicu.
– Znam. Potockog za deset minuta i, cure, pustite konja malo da odmori.
– Koji konj? Maja.
– Onaj što ga ni dotaknuli nismo! Beti prsne u smijeh i doturi šefici papire. Ajmo, radit!
Albina zatvori vrata, nazove Gorana:
– Kako je Ines? Zvao Ivan? A Marija? Sve ok? Onda dobro. Da, u sedam kao i dogovoreno. Goran, ne smaraj me ljubavnim pričama, radni mi dan nije gotov! Pusa! Pozdrav!
Namjesti sliku kćeri, uzme sljedeći dosje. Dan još nije gotov, a popis svega poduži.
Pogleda sliku Tamare uz onu male Ines, kimne svojim mislima:
– Živim, bako Toma, kako znam i mogu, ali živim. Hvala ti na svemu! HvalaZamišljena, otvori novi fascikl, ali prste joj zastanu na rubu. Van kroz prozor odražava se crvenilo zalaska, nebo se prelijeva u zlatnu boju što se hvata za zidove njezinog ureda i sve izgleda okupljeno, skladno. Osjeća bakinu toplinu, davno izgubljenu, a ipak tu svuda oko nje, u pogledu na nasmijana lica iz okvira, u koracima mladih asistentica što prolaze hodnicima, dok odzvanja žubor njihovih snova i briga koje je, zahvaljujući njoj, možda danas ipak malo lakše nositi.
Nasmije se, onako za sebe, i stari strahovi nestaju, rastapaju se pred onim što je izgradila ne od velikih riječi, nego od tisuća sitnih pobjeda i utjeha pruženih u pravom trenutku. Zna da je život zamršen kao i ti fascikli pred njom, pa ipak, kad pogleda oko sebe, shvati: od svih presuda, najvažnije je znati život nositi za sebe, i za one koje voliš.
Popravi kovrču iznad čela, navuče štikle, ustane i uz grimasu promrmlja:
Majka Albina, mogu li još jednom?
Naravno da može. Sve dok ima tko pokucati, ima smisla otvarati vrata.
I dok vani Zagreb zvoni svojim večernjim šumom, Albina Mihaljević, odvjetnica u ružičastom kostimu, gurne fascikl na stranu, upali stolu lampu i nacrta sebi osmijeh. Pokraj nje leže tri fotografije, ispod njih je komadić karamele i dva primjerka Machiavellija dovoljno da život bude i slan, i sladak, i kompliciran taman koliko treba.
Jer život, zna ona, uvijek nagradi one koji mu se nasmiju prvi. I srcem ga prime, baš kao što im je baka govorila i nikad ne prestanu učiti biti bolji.
