Nakon razvoda zvao sam djecu svaki tjedan, sve dok mi kći
Tata, stvarno ne mogu Viktorijin glas na mobitelu bio je uljudan, ali tanak kao proslava državnosti u veljači. Imam izvještaj do ponedjeljka, pa kasnije idem s Lanom na kavu. Znaš i sam kako to ide.
Vjekoslav je stajao kraj prozora, pritiskao mobitel na uho i promatrao blatan zagrebački dvorišni krajolik, gdje je susjeda Terezija iz drugog ulaza lupala tepih po vratilu. Da li je on išta razumio? Vjerojatno jest, ali ni jedno razumijevanje nije bilo dovoljno.
Mislio sam možda da samo navratim u nedjelju rekao je, trudeći se da mu glas ne zvuči molećivo. Pitu sam napravio. S kupusom, sjećaš se, to si voljela.
Tata sad je zvučala umorno, kao studen na tramvajskoj stanici. Nemoj nas zvati svaki tjedan. Zbilja. Mi ćemo se tebi javit kad stignemo.
Htio joj je reći da nije zvao prošli tjedan, da je prošlo skoro mjesec dana, ali je prešutio. Rasprava s Viktorijom bila je kao šaptanje u bunar.
Dobro, Viktorija. Oprosti što sam gnjavio.
Ona je šutjela sekundu, pa naglo pozdravila i prekinula vezu. Kroz tišinu ostali su samo kratki tonovi.
Vjekoslav je odložio mobitel na prozorsku dasku i zurio van. Terezija je već nestala, tepih se ljuljao na vjetru. Pita je hladila u kuhinji, umotana u aluminijsku foliju. Pekao ju je dan ranije dva sata, pokušavajući se prisjetiti majčinog recepta, i ponovno opekao ruke na starom plehu. Sad će ta pita tjedan dana gledati iz hladnjaka dok ju ne baci, osjećajući se kao smotani lik iz sapunice.
Njegov stan je bio ogroman, trosobni, u staroj ciglenoj zgradi u Gajevoj ulici. Nekad je ovdje živjela cijela vojska; Kata je kuhala u kuhinji, Ante rješavao zadaće u dnevnoj, Viktorija je slušala Severinu u sobi. Sad je u sva tri prostora vladala tišina kakvu ni muzeji nakon radnog vremena nemaju. Vjekoslav je hodao iz kuta u kut i njegovi bi koraci odzvanjali prazninom. Razvod i odnos s djecom išli su skupa kao bijela kava i kriška kruha s marmeladom. Razvod je bio prije šest mjeseci, u ožujku. Formalan, tih, bez svađe oko imovine. Kata je otišla sestri u Rijeku i ponijela pola namještaja, plus gotovo sve slike obitelji. Djeca oboje odrasli, oba sposobni za mamu su se odlučili brzinom meteorološke promjene vremena. Kao da su godinama čekali priliku.
U kuhinji, hladnjak je zujao, puneći odsutnost zvukom. Vjekoslav ga je otvorio: tri jogurta, pakiranje hrenovki, pola teglice kiselih krastavaca, mlijeko klasična hrana jednog Hrvata koji se tek navikava na samoću. Uzeo je jogurt, sjeo za stol i jeo bez da išta zaista okusio.
Usamljenost muškarca nakon razvoda to je pročitao u nekom tjedniku u čekaonici Doma zdravlja. Članak je bio glup, savjeti tipa “upiši badminton” ili “skloni se u planinarsko društvo”. Ali naslov se zavukao u glavu kao loša pjesma s radija. Usamljenost muškarca. Zvuči kao dijagnoza.
Trideset dvije godine radio je kao inženjer u tvornici “Metalac”. U travnju su mu šefovi dali do znanja da bi ga dogodine mogli otpustiti. Ulaze mladi, tehnologije nove, treba svježe snage. Imao je pedeset i osam, do penzije još tri godine, ali već sad se osjećao suvišno. Na poslu, doma, u životima vlastite djece.
Vjeko, kaj si tak smrknut? pitao ga je prošli tjedan šef smjene Branko kad su izašli na pušenje. Nađi si žensku, buraz! Ko još živi solo, tak bez veze?
Nasmijao se i šutio. Koja ženska? Nije znao ni s djecom pričat, a kamoli sa ženama izvan svoje motivacijske zone.
Ante, stariji sin, bio je oženjen, živio s Ivom i sinčićem Markom u novogradnji na rubu Zagreba. Marko ima četiri godine; Vjekoslav ga je vidio trzy puta u pola godine. Jednom na dječjem igralištu, kad je sreo snahu slučajno. Bila je pristojna, ali stisnuta kao da on nije djed već poreznik. Razgovor je trajao manje od pjesme Tonyja Cetinskog. Marko ga nije prepoznao, sakrio se iza Ivine noge.
Viktorija je radila kao menadžerica u nekoj firmi, dijelila stan s prijateljicom, bila u vezi s nepoznatim Kristianom. Nekad bi tata znao sve sjedila bi po noći na kuhinji i kukala o šefovima, smijala se, planirala. Sad svaki razgovor dođe mu kao prijemni ispit na fakultetu koji stalno pada.
Kako popraviti odnos s odraslom djecom? Vjekoslav je guglo to noću, ležeći u krevetu s mobitelom. Mislio pročitaš neki članak i prosvijetliš se. Sve piše isto, treba slušat, priznavat greške, biti otvoren. Ali koje greške? Nije ih tukao, nije cugao, radio za njih, platio faksove. Ok, radio puno. Ok, baš i nije znao doć doma na vrijeme. Al zar je to zločin?
Sjetio se kad je Ante bio sedmi razred pa slomio ruku na tjelesnom. On tada, naravno, na službenom putu u Osijeku, došao nazad tek za tjedan dana. Kata mu nije javila, ništa rekla. Kad se vratio, Ante je već nosio gips, na pitanja odgovarao kao robot: “U redu je, tata. Ne boli više.” U očima mu nešto drugo, povučeno, što nikad nije nestalo.
Ili Viktorija. Završavala srednju, upisivala faks. Bio je siguran da će na strojarstvo, ko on. A ona ekonomski. Rekao joj je tad da je to bedasto, ekonomista ima na svakom uglu, strojar treba. Šutjela je, kimala, ali ionako po svom. Kata je stala na njenu stranu, rekla: “Neka dijete odluči.” Posvađali su se. Na maturalnu nije išao.
Sada, u praznoj kuhinji, Vjekoslav je znao to je bila greška. Jedna od mnogih.
U subotu je odlučio obići Antu. Nazvao ranije, rekao da hoće provjerit auto, sin se žalio da mu lupa ovjes. Ante nije odbio, ali glas mu bio rezerviran.
Dobro, tata. Dođi poslije ručka. Samo, ne dugo, imamo s Ivom planove.
Došao je Vjekoslav na svojoj dvanaest godina staroj Opel Astri. Novogradnja na Jarunu, oko blato, zgrade još u folijama od stiropora. Ante čekao kraj ulaza, u staroj jakni, ruke u džepovima.
Bok reče Ante.
Bok odgovorio Vjekoslav.
Stisnuli si ruke kao da potpisuju ugovor za plin.
Auto nov, Hyundai, na kredit. Vjekoslav se zavukao pod šasiju, tresao ovjes, sin šutio kao televizor bez daljinskog.
Trebaš promijenit amortizere izvuče se na kraju Vjeko Mrtvi su ko moj fejsbuk. Čuješ, ne?
Čujem klimne Ante. Koliko to dođe?
Oko tisuću i sto kuna s radom. Mogu ti pomoći. Posudim lovu.
Sin se namrštio.
Ne treba, tata. Snaći ću se.
Vjekoslav je obrisao ruke u krpu što ju je Ante izvukao iz gepeka.
Kako je Marko? pitao je.
Dobro. Raste.
Mogu li ga vidjeti? Znam da spava, ali
Ante pogleda na sat.
Spava. Nema smisla budit ga.
Samo ću pogledat, neću ga budi
Tata, stvarno ne treba. Iva ne voli kad ga se budi.
To je bila laž i obojica su znali. Vjekoslav kimne, zgužva krpu u džep.
Kužim. Idem onda.
Hvala što si došao.
Ponovno onaj rukometni stisak, sjeda u auto, kroz retrovizor gleda kako ga Ante prati dok mu figura ne nestane u zagrebačkoj magli.
Navečer je otvorio pivo, sjeo pred televizor. Vijesti, političari se svađaju o novim porezima, zatim izvještaj o prometnoj na Jadranskoj magistrali. Gledao je, a mozak šuplje odzvanja: Muškarac nakon 55 sam. Ima pedeset i osam. Sam. Što sad?
Mobitel zazujao. Poruka od Kate. Otvorio, pročitao: “Vjeko, nemoj toliko zvati djecu. Nervozni su. Oni će tebe zvati kad žele.”
Dugo je gledao u ekran, pa samo natipkao: “Dobro.”
Odgovora nije bilo.
Obitelj nakon razvoda, i to je negdje ćopio u nekoj novini. Uvijek neki optimistični psiholozi tvrde da je moguće ostati obitelj i iza brakorazvodne parnice. Treba samo “poštovanje i dijalog”. Kakav dijalog kad ti žena šalje poruke kao iz javne uprave, a djeca s tobom pričaju kao s referentom u šalter sali?
U nedjelju je otišao na Mirogoj, na grob svojih roditelja. Mama umrla prije pet, tata prije deset godina. Očistio je lišće s ploče, ostavio krizanteme, stajao u tišini. Mama bi bila tužna da vidi kako mu izgleda život. Obožavala je Katu, govorila mu zadnje dane: “Čuvaj je, Vjeko.” Nije uspio.
Na povratku je svratio u Konzum, kupio osnovno. Na blagajni ispred mlad par s djetetom, klinac cvili, vuče mamu za rukav i traži čokoladicu, otac nešto šapće i dijete se odmah smiri. Gledao ih je, skupljao se iznutra kao da ga je stegnulo deset škripavih vrata.
Doma je složio stvari u frižider, izvadio mobitel. Otvorio Viktorijin kontakt i počeo tipkati poruku: “Viki, oprosti što često zovem, samo mi fališ. Možda da se nekad nađemo?”
Obrisao. Napisao opet: “Bok, kćeri. Kako si?”
I to obrisao. Spustio mobitel, protrljo lice.
Očeva kriza, još jedan članak za laku noć. Autorica piše kako mnogi muškarci shvate svoju roditeljsku ulogu kad bude kasno, kad djeca odrastu i više ih baš ne trebaju. Bio je siguran to je njegova priča.
Kad je Ante bio mali, vodili su ga na pecanje. Dijete je sretno gledalo plovak, šutjelo satima. Kasnije, s dvanaest, počeo odbijati “Tata, imam nogomet.” “Tata, kod Marka idem.” On nije navaljivao mislio, djeca rastu. Možda je trebao navaliti? Naći vremena, makar umoran, iz posla i puteva?
S Viktorijom bilo lakše. Bila je uvijek doma, s mamom, kuhale, brisale prašinu, gledale turske serije. On se držao po strani ženske stvari, mislio je. Sad vidi, još jedna pogreška.
Prošao je mjesec. Vjekoslav je išao na posao, vraćao se kući, kuhao za jednog, gledao Dnevnik. Vikende je provodio na vikendici kraj Samobora, okopavao vrt, iako zadnje dvije godine nitko drugi tamo ni ne naviruje. Komšije s parcela mu mahnu, ponekad svrate na kavu. Stari gospodin Franjo mu jednom reče:
Vjeko, kaj si se skroz povuko? Život nakon razvoda nije smak svijeta. Evo ja deset godina sam, otkad je Anka otišla i ne manjka mi ništa.
Nasmijao se, ali Franjo nije kužio. On nije imao djece.
Početkom srpnja nazvao ga je Ante. Vlastitom voljom, bez podsjetnika. Vjekoslav je buljio u ekran, ne vjerujući.
Tata, bok glas mu je nešto nervozan. Gdje si?
Doma sam. Kaj je bilo?
Možeš doći? Trebam pomoć. Posvađali smo se Iva i ja, otišla k mami, povela Marka. Sam sam, pojma nemam što da radim.
Vjekoslav je zgrabio ključeve i izletio, niti jaknu nije promijenio.
Dolazim. Čekaj me.
Doslovno je stigao za dvadeset minuta, prešao sve crvene. Ante ga je dočekao crvene, napuhane oči.
Tata, mislim da sam sve zeznul priznao je dok su sjeli u dnevnu. Svađali smo se zbog love, dreknuo sam na nju. Rekla mi da sam isti ko ti. Da postajem ti.
Vjekoslav je sjeo bez ideje što reći. Toliko je loša njihova komunikacija, pomisli, da čak i usporedba s njim zvuči kao uvreda?
Ante rekao je tiho nemam pojma kaj da ti kažem. Ako ne želiš biti kao ja, probaj ne činiti moje pogreške. Nazovi Ivu. Ispričaj se. Reci da ju voliš. Idi po nju. Ne čekaj da sve padne.
Sin ga je gledao, a u pogledu nešto novo. Ne ljutnja. Ne zamjerka. Nešto treće.
Jesi li volio mamu? pitao je.
Jesam odgovori Vjekoslav. Samo nisam znao kako to pokazati.
Zašto?
Ne znam. Tako ispadne. Posao, umor mislio sam da kužite po sebi. Dovoljno je zaraditi. Očito nije.
Ante je kimnuo, obrisao suze.
Idem po nju. Hvala, tata.
Sretno.
Otišao je, a Vjekoslav je ostao još pola sata, pa zatvorio vrata i odvezao se kući.
Tjedan kasnije Ante šalje poruku: “Hvala. Pomirili smo se.” Ništa više. Ali Vjekoslav je tu rečenicu čitao desetak puta, kao da sakriva neku duboku mudrost.
U kolovozu su najavili otpuštanje radnika. Njega su zaobišli, ali Branka su maknuli. Šef smjene, dvadeset i pet godina radnog staža, odjednom suvišan. Okrugli stol, ispraćaj, zdravice, Branko pjan: “Penžija, samoća, to mi je sad karijera. Žena otišla lani, djece nema. Šta sam ja radio?”
Vjekoslav je uzdignuo obrve pa Branko je u pravu. Za koga je živio? Za tvornicu koja ga ne treba, za obitelj koja se razišla?
U rujnu je skupio hrabrost. Nazvao Viktoriju, nije se javila. Poslao poruku: “Viki, moramo razgovarati. Važno mi je. Molim te.”
Odgovorila nakon tri sata: “O čemu?”
“O nama. O svemu što se događa. Ne na mobitel. Može uživo?”
Dugmučanje. Onda: “Može. U subotu, u dva, u kavani na Cvjetnom.”
Subotu je čekao kao zubara. Dan prije išao kod frizera, opeglo košulju, čak se i našpricao kolonjske, ona što ju je Kata poklonila za rođendan. Došao pola sata ranije, sjedio za stolom uz prozor, gledao prolaznike i pio kavu.
Viktorija je došla točno u dva. Traperice, sivi pulover, kosa u rep. Odrasla, lijepa. Njegova kći, a gleda ga kao nepoznatog vozača tramvaja.
Bok, tata sjela nasuprot.
Bok, Viki.
Naručila čaj. Šutjeli dok je konobarica donijela narudžbu.
Reci zavrtjela je žličicu, ne gledajući ga što si htio?
Vjekoslav je duboko udahnuo.
Želim razumjet što sam krivo napravio. Zašto ti, zašto ti i Ante imate takav odnos prema meni. Nisam idealan, znam. Ali nisam vam neprijatelj.
Viktorija je podigla oči, u njima umor što se nataloži među odraslima.
Tata, stvarno ne kužiš? pitala je mirno. Nikad nas nisi vidio. Bio si u kući, ali nisi bio s nama. Kad sam upisivala faks, nisi znao ni koji. Saznao si kad sam predala prijavu. Onda si urlikao.
Nisam urlikao.
Jesi. Rekao si da sam glupa, da je ekonomija za budale. Plakala sam cijeli vikend, nisi ni primijetio.
Šutio je. Sjećao se te scene, ali nekako drugačije.
Kad je Ante slomio ruku, bio si na službenom. Mama ga sama vodila na hitnu, sama dežurala kod temperature. Vratio si se za tjedan dana, bez isprike.
Nisam mogao prije. Posao.
Uvijek posao nasmije se. Znaš koliko puta sam te čekala na nastup u glazbenoj školi? Nikad nisi došao. Mama jest. Baka jest. Ti, nikad.
Vjekoslav je stisnuo šake ispod stola.
Žao mi je rekao je. Stvarno mi je žao. Nisam shvaćao. Mislio sam da je najvažnije da imate sve. Stan, školu
Nama je trebao tata Viktoriji su u očima zasjale suze Ne stan. Tata koji zna što volim, čega me strah. Koji me zagrli kad je teško.
A mama? I ona je dio razvoda. Zašto ste na njenoj strani?
Zato što je bila s nama odvratila je uvijek, i kad ste bili zajedno i sad. Voljela nas je. Više nego ti.
To je boljelo više nego Epiduralna bez anestezije. Htio se braniti, reći da je i on volio, ali nije mogao.
Volio sam vas izgovorio je konačno. Samo nisam znao to pokazati.
To je opravdanje, tata Viktorija je obrisala suze Ljubav ne znači ništa bez djela. Ti nisi radio ništa.
Sjedili su u tišini. Čaj se rashladio.
Može li se popraviti? pitao je tiho.
Viktorija je pogledala kišu uz izlog.
Ne znam. Možda. Ali treba vremena. Puno vremena.
Još pola sata pričali su o poslu, vremenu, Marku. Nespretno, polako, poput ljudi koji se tek upoznaju. Prije nego je otišla, stavila mu je ruku na ruku.
Probaj razumjeti. Nismo ti neprijatelji. Samo nam treba vremena. A tebi treba naučiti biti drukčiji.
Potrudit ću se obećao je.
Klimnula je i otišla.
Dugo je sjedio, gledao kroz prozor. Kiša je padala jače, Cvjetni je bio prazan. Razmišljao je o onom što je kći rekla. Da ljubav nisu osjećaji već djela. Da treba biti s njima. Da nije dovoljno dijeliti adresu.
Mislio je na Katu trideset godina uz njega, krotko šutila njegove tišine i naduravanja. Otišla kad više nije mogla. Djeca su otišla za njom, jer ona je bila živa, a on samo odsutnost.
Navečer je nazvao Antu.
Bok, sine. Kako ste ti i Iva?
Dobro, tata. Hvala, ono prošli put je puno značilo.
Ante Mogu li sljedeći vikend doći na kratko? Igrati se s Markom, ako nije problem.
Sin je šutio.
Možemo probat rekao je. Dođi u nedjelju. Samo, ne nosi ništa. Samo dođi.
Hvala.
Bok, tata.
Bok.
Vjekoslav je prekinuo vezu i prvi put nakon dugo vremena osjetio nešto poput nade.
U nedjelju je došao ranije. Iva otvorila vrata, pozdravila, pustila ga. Marko sjedi na podu, vozi autiće.
Marko, ovo je djed rekla je Iva. Pozdravi.
Dječak ga je pogledao, nesigurno prišao.
Bok šapnuo je.
Bok, unuček Vjekoslav je sjeo na pod. Sjećaš me se?
Marko je odmahnuo glavom.
Ništa. Upoznat ćemo se mi opet. Ja sam ti djed Vjeko. Znam popraviti svakakve autiće.
Znaš stvarno? pitao je mali.
Znam. Još štošta znam.
Sjedili su dva sata na podu, slagali lego, jurili autićima. Ante je sjedio sa strane, promatrao ih. Prije odlaska, Vjekoslav je zagrlio unuka, obećao da će opet doći.
Na ulici se spustio u auto i pustio suze. Kratko, tiho. Onda obrisao lice i odvezao se kući.
Listopad je donio hladnoće. Vjekoslav je radio, vikendima se igrao s Markom. Djeca su zvala ponekad, rijetko, ali jesu. Viktorija ga je jednom zvala na tulum kod prijateljice; cijelu večer je šutio, ali je bio pozvan. I to je nešto.
Jednom ga je nazvala i Kata.
Vjeko, djeca kažu da se mijenjaš javila se bez pozdrava.
Trudim se, rekao je Kasno, ali trudim se.
Drago mi je. Zbog njih sad je zvučala mekše. Treba im otac.
A tebi?
Meni si više ništa ne duguješ nježno je rekla Oprosti, Vjeko. Ipak, sreća ti bila.
Šutio je.
Sretno nadodala je i spustila slušalicu.
Ostao je gledati kroz prozor. Preko puta, Terezija iz drugog ulaza opet lupa tepih, stvarnost ide dalje bez pardona.
U studenom je na poslu bila havarija, Vjekoslav je pomogao riješiti stvar i dobio hvalu od šefa. Branko je zvao na pecanje.
Vjeko, idemo u subotu na Krk, malo da se ispušemo.
Ide, treba promjena pristao je. Odavno nije bio.
Sjedili su pokraj mora, bacali udice. Branko je s termosicom kukao na penziju i poreze.
Znaš, Vjeko, mislim si, za koga smo mi to radili život cijeli? Niti obitelj, niti djeca, ništ. Ja sam sam, ti skoro sam. Za koga?
Vjekoslav je gledao u plovak.
Ne znam. Možda smo krive prioritete imali.
Možda. Al’ sad je kasno.
Nije kasno reče Vjekoslav dok dišeš, nije kasno.
Branko ga pogleda kao da vidi dvostruku dugu.
Postao si neki optimist?
Nasmije se.
Realist. Shvatio da samosažaljenje ne vodi nikud. Treba nešto napraviti.
Što ti radiš?
Pokušavam vratiti djecu. Pomalo. Sitnicama.
Ide li?
Ne znam. Pokušavam.
Ostali su do večeri, ulovili tri smiješna šaruna. Na povratku Branko kaže:
Hvala ti, Vjeko, dugo se nisam tako nasmijao.
I meni je, odgovori Vjekoslav.
Doma je ispržio ribu, pojeo s krumpirima, otvorio mobitel i poslao Viktoriji poruku: “Hvala što mi daješ priliku. Znam da nije lako.”
Odgovorila je sat kasnije: “Svi griješimo. Bar ti probaš popraviti. To je već nešto.”
Pročitao je poruku tri puta, pa se nasmiješio.
U prosincu je Ante pozvao na dječju priredbu za Marka.
Tata, tamo će biti Ivina mama, njezina seka. I mama. Kata dolazi. Nije ti bed?
Bio je zatečen.
Nije, hvala što si me pozvao.
Samo nemoj nikakve scene. Zbog Marka.
Jasno, bez briga.
Priredba je bila horda djece i roditelja, žamor, smijeh. Vjekoslav je došao s poklonom setom igračaka šarafciger, čekić, ali plastični. Marko presretan, objesio mu se o vrat.
Hvala, dede Vjeko!
Katu je uočio preko dvorane dok je ćaskala s Viktorijom. Izgledala je drugačije, frizura kraća, ali još uvijek lijepa. Pogledala ga je, lagano kimnula, on uzvratio.
Nakon nastupa sreli su se kod garderobe.
Bok, Kata pozdravio je.
Bok, Vjeko odgovorila je. Kako si?
Dobro. Radim još. Ti?
Isto, kod sestre, zaposlila se kao računovođa.
Nastala je neugodno duga tišina.
Hvala što si došao rekla je tiho. Marku je važno da oba djeda budu. Njegov drugi djed je umro lani.
Znam. Ante mi rekao.
Klimnula je, obukla kaput.
Promijenio si se rekla je polako. Djeca pričaju da si drukčiji.
Trudim se rekao je. Kasno, ali trudim se.
Nikad nije kasno pogledala ga je toplo. Samo, nekad je kasno za nas dvoje. Za njih nije.
Znam.
Pružila mu je ruku. Stisnuo ju je i krenuli svaki svojim putem.
Viktorija ga je dočekala kod izlaza.
Tata, čekaj.
Okrenuo se.
Samo sam htjela reći oklijevala je da smo Ante i ja pričali. Možda možda za Novu godinu svi dođemo kod Ante. Ne kao prije. Ali da zajedno budemo, razgovaramo
Zbilja? osjetio je da mu se stegnulo u grlu.
Zbilja. Samo, ako ti nije bed. I mama će. Ali posebno prvo ti, pa ona.
Viki, bio bih presretan.
Osmjehnula se prvi put nakon dugo vremena onako kao kad je bila djevojčica.
Dogovoreno onda. Trideset i prvog u sedam.
Dolazim.
Brzo ga je, nespretno, zagrlila pa pobjegla frendici.
Vjekoslav je izašao van. Padao je snijeg, krupne pahulje su mu prekrivale ramena. Grad je treperio od lampica, glazbe, ljudi. Hodao je prema autu sporo, razmišljajući o svemu.
Djeca su mu dala priliku. Nisu mu oprostila, ali su dala priliku. To je bilo daleko više nego što je očekivao prije pola godine.
Penzija i samoća više mu nisu zvučale kao zadana sudbina. Da, stario je. Da, posao će brzo završiti. Da, s Katom nikad više. Ali ima djecu, unuka, možda još nekad i drugo unuče. I ako se potrudi, možda, jednog dana opet će biti obitelj. Drugačija. Ne kao prije, ali obitelj.
Sjeda u auto, pali motor, kreće kroz okićeni grad i po prvi put nakon dugo vremena ne osjeća se potpuno sam.
Na Staru godinu Vjekoslav je ustao rano, obrijao se, obukao najbolju košulju. Kupuju torte, cvijeće za Ivu, igračku za Marka. Došao točno u sedam.
Ante otvara vrata.
Bok, tata. Uđi.
Stan miriše na francusku salatu i mandarine. Viktorija postavlja stol, Iva magičari po kuhinji, Marko se igra autićima.
Deda Vjeko! zavikao je mali kad ga je vidio.
Svi su sjeli za stol. Vjekoslav je gledao djecu, unuka, njihova lica, i znao je ovo nije kraj. Ovo je početak. Nesiguran, ali ipak početak.
Tata kaže Ante, toči pjenušac. Ajmo nazdraviti. Za novu godinu. Za novi početak.
Za novi početak ponovi Vjekoslav.
Kucnuli se čašama. Viktorija mu je natrpala tanjur salate.
Jedi, tata. Ovo ti je omiljeno, s graškom.
Jede, sluša djecu kako pričaju o poslu, o planovima. Ponekad upadne, ponekad ostane po strani. Slušaju ga ponekad, ponekad ne, ali važno je što sjedi s njima.
U deset bi Kata trebala doći. Vjekoslav se sprema otići.
Hvala vam kaže djeci. Hvala što ste me pozvali.
Dođi opet reče Viktorija. Možda i na moj rođendan u ožujku?
Naravno.
Ante ga isprati do vrata.
Tata reče Znaš, dugo sam bio ljut na tebe. Mislio da nas nisi volio. Mama mi je sad rekla da nisi znao. I da i to jest problem, ali drugačiji.
Vjekoslav klimne.
U pravu je. Nisam znao. Sad učim.
Mislim da ti ide Ante mu pruži ruku. Sretna Nova, tata.
I tebi, sine.
Stisnu ruke. Vjekoslav siđe stubištem. Dolje susjed Miro puši vani, čestita svakome koga vidi.
Sretna Nova, legendo! dovikne mu.
I tebi odgovori Vjekoslav.
Sjede u auto, ali ga ne pali. Gleda prema prozorima gdje mu sjede djeca. Nova godina, nova šansa, pomisli.
Mobitel zasvijetli. Poruka od Viktorije: “Tata, zaboravio si tortu. Doći ćeš pojest drugi put ili mi to smazati?”
Nasmiješi se i napiše: “Vi pojedite. Kupim drugu.”
Upali auto i krene kući. Snijeg sve jače pada, brisači škripaju po staklu. Grad tone u san, čeka ponoć.
Vozi polako, razmišlja kakav je bio prije godinu dana. Imao je obitelj, ali ne i bliskost. Sad nema obitelj kao monolit, ali ima nadu za bliskost. Možda je to druga prilika ne popraviti staro, nego izgraditi novo.
Doma je skinuo kaput, sjeo uz prozor s čajem. Dolje klinci pale prskalice, susjedi se smiju, negdje daleko trešti glazba.
Otvorio je slike na mobitelu. Marko na toboganu. Viktorija u kafiću, kad su se sreli u rujnu. Ante kraj auta.
Stare slike. Kata u bijeloj vjenčanici. Ante kao klinac u naručju. Viktorija u uniformi osnovne škole.
Gledao je ta lica, taj život što je prošao, i više nije osjećao bol. Samo tugu. Mirnu, tiho svjetlucavu tugu.
Izvana brojanje. Svi se deru: “Deset! Devet! Osam!”
Sedam prošapta Vjekoslav. Šest. Pet.
Ponoć. Grad eksplodira vatrometom.
Stiže mu poruka od Ante: “Sretna Nova, tata. Budi zdrav.”
Zatim od Viktorije: “Tata, sretna. Volim te. Znaš to?”
Gleda ta slova. Stegne ga grlo.
Piše im oboma: “I ja vas volim. Jako.”
Ostavi mobitel, stane uz prozor. Gleda vatromet, snijeg, spavajući Zagreb.
Sretna Nova, Vjeko tiho sebi kaže. Izdrži. Sve tek počinje.
I prvi put nakon mnogo mjeseci, sam sebi povjeruje.
