Marko, ovo moraš osjetiti! Ovdje nestaju granice između tijela i duha!
Marko je sjedio na rubu trosjeda, poguren nad ekranom svog Galeb laptopa, zureći u preplanulo lice svoje žene. Iza nje, kroz videopoziv, nazirali su se stari kameni zidovi nekakve crkve, boje meda na zalazećem suncu. Petra je doslovno blistala od sreće, od sunca, od otkrivene ravnoteže. Ili možda samo zato što je tako daleko.
Da, Petra, zvuči baš zanimljivo odgovorio je suho. Ovdje kiša pada već treći dan, a temperatura na pet stupnjeva.
Iz kuhinje je dopro stišan, ali prepoznatljiv smijeh. Marina je stajala kraj štednjaka, grijala vodu za čaj i krajičkom oka pratila razgovor. Došla je prije pola sata sa vrećicom domaćih buhtli i onim svojim tihim, razumijevajućim osmijehom.
Marko, opet si sarkastičan Petra je maknula sunčevom svjetlošću ozlijeđenu pramen kose s lica. Ozbiljno mislim. Jučer sam bila na meditaciji u crkvici sv. Duje. Znaš, tamo gdje su snimali onaj dokumentarac o splitskim svecima? Učitelj mi je rekao da otvaram treće oko.
Čestitam protrljao je Marko most nosa. A kad planiraš vratiti svoje prvo i drugo oko k nama?
Marina se zatomila osmijeh, brzo pogledavši kroz otvorena vrata. Pogledi su im se susreli i Marko je osjetio nervozan stid. Ne zbog sarkazma, ne. Nego zato što ga Marina razumije bolje od njegove žene. S njom je mogao biti ono što jest, bez igranja uloge zadivljenog supruga.
Marko, zašto si takav? u Petre se glas upleo blagi bijes. Ovdje nalazim sebe. Ti si sam rekao da trebaš podržati moj put.
Rekao je. Prije tri mjeseca, kada je najavila da daje otkaz u zagrebačkoj firmi i kreće putovati, tražiti prosvjetljenje. Kimnuo je, zagrlio je, poljubio u kosu. Mislio je da je pitanje tjedna kad će je to proći. Prošlo je pola godine, a ona i dalje šalje slike crkava, samostana, monaha u bijelim haljama. Piše dugačke poruke preko Poruke.hr, o čakrama, energijama, karmičkim vezama.
A on ostaje sam u tom malom stanu u Trnju, među njenim ostavljenim stvarima i računima koji se gomilaju.
Podržavam te, Petra izdahnuo je. Samo sam umoran danas. Težak mi je projekt na poslu.
Jadničak moj nagnula se bliže kameri, lice joj je ispunilo ekran. Jesi stvarno sasvim sam? Možda Marina ostane malo? Napraviti ti društvo?
Marko je zatečen. Marina se ukočila na rubu kuhinje s lončićem u ruci. Pogledi im se ponovo sretoše.
Ona ponekad navrati odgovorio je ravnim glasom. Donese buhtle. Hvala joj na tome.
Ma Marina je zlato nasmiješila se Petra. Drago mi je da si imaš društvo. Pozdravi je od mene, molim te.
Hoću.
Marina je tiho ostavila čajnik na stranu i izašla iz kuhinje. Čuo je njene nježne korake kroz hodnik. Možda je odlučila otići. Možda je tako bolje. Nema ona što raditi ovdje dok on s Petrom raspravlja o duhovnim sferama.
Čuj, Marko, za pola sata mi počinje još jedna meditacija Petra baci pogled u stranu, vjerojatno prema mobitelu. Da ti samo na brzinu prepričam današnji dan? A sutra se čujemo dulje?
Može.
I onda je počela. Kako je upoznala Australku, ženu koja već dvadeset godina prakticira Vipassanu. Kako su skupa gledale izlazak sunca s Marjan brda. Kakva je tamo energija, kakve vibracije, kako sve vodi u jednu točku osviještenosti.
Marko je gledao kako joj usne lepršaju, kako joj oči sjaje onim nepoznatnim, svijetlim zanosom. I shvatio je nije ona više ovdje. Nije uz njega. Otišla je u svijet crkvi i mantri, a on je ostao u stvarnosti računa za režije i pokvarenih slavina.
Prije tri godine su se upoznali na team buildingu podno Sljemena. Bila je menadžerica u susjednom uredu, uvijek vedra, nasmijana, pomalo djetinjasta. Pola godine su hodali, zaprosio ju je na krovnoj terasi, pod zvjezdama. Plakala je od sreće. Rekla da je on njezin čovjek, njezina stijena, ljubav.
Kad se to promijenilo? Prije godinu, dvije? Prvo je krenula na jogu. Onda na tečajeve ajurvede. Pa na predavanja iz budizma. I konačno proglasila da se guši u uredu, da mora pronaći smisao, da život nije novac, već put.
Marko nije imao snage protiviti se. Nikad nije. Samo je kimnuo, podržao, čekao. Misleći, proći će. Vratit će se.
Ali nije. Dođe na par dana, pokupi stvari pa opet nestane. Prvo Šri Lanka, pa Indija, sad eto ona u Splitu radi meditacija. Duša, pažnja, ljubav sve je ostalo ondje, u tuđim svetištima.
Slušaš li me, Marko? Petra se namrštila.
O, da trgnuo se. O energijama. Jako zanimljivo.
Osjećam distancu uzdahnula je. Možda bi ti trebao pokušati s meditacijom? Poslat ću ti link na aplikaciju. Deset minuta dnevno, osjetit ćeš razliku.
Deset minuta dnevno da bi osjetio promjenu. A sedam sati na poslu, sat na put, još sat na kuhanje večere i spremanje. Razliku je već osjećao golemu i nepremostivu između onog što ona traži ondje i onog što on živi ovdje.
Hvala, razmislit ću.
Stvarno moram krenuti poslala mu je poljubac. Volim te. Vraćam se uskoro, obećajem.
Uskoro kad?
Još dva, možda tri mjeseca Želim još u Dalmaciju, ima krasan samostan gdje podučavaju svjesnom disanju.
Dva, tri mjeseca. Ili pola godine. Možda godina. Ni sama već ne zna. Plovi rijekom svojih duhovnih otkrića, a on tone u svakodnevici.
Dobro, Petra zatvorio je oči. Laku noć.
Laku noć, ljubavi!
Ekran je potamnio. Tišina. Samo kiša je šuštala uz prozore, a dolje je zatrubio auto. Marko se zavalio i zagledao u strop.
Marina nije otišla. Čuo je kako se mota po kuhinji, kako sipa čaj, postavlja buhtle. Običan život. Jednostavan. Jasan. Bez čakri i vibracija.
Stajala je na vratima s dvije šalice Kraševog čaja i tanjurom buhtli.
Oprosti nisam htjela prisluškivati tiho je rekla. Ali stvarno još dva-tri mjeseca?
Marko slegnu ramenima.
Traži sebe.
A ti? odložila je čaj na stolić i sjela kraj njega, s pristojnim razmakom. Tražiš li ti?
Našao sam sve što društvo kaže da treba: posao, stan, ženu. I opet nije dosta.
Marina je šutjela. Uvijek je znala šutjeti na pravi način bez prijekora, bez sažaljenja. Samo s razumijevanjem. Upoznali su se prošle godine, kad je Petra dovela Marinu na Markov rođendan. Marina je radila kao računovotkinja u općini, sama u malom stanu, povučena, domaćinski tip, malo nesigurna. Sve suprotno od Petre.
I tako nekako, kad je Petra otišla, Marina je počela češće dolaziti. Najprije jednom tjedno, pa češće. Donosila hranu, pomagala oko stvari, sjedila i slušala ga. Bez mudrih savjeta, bez floskula. Samo bila tu. Stvarna.
Buhtlu? pružila mu je tanjur.
Uzeo je jednu. Topla, s džemom, domaća. Nakon svih razgovora o prosvjetljenju, tako jednostavna a tako ukusna.
Hvala što svratiš rekao je dok je žvakao. Bez tebe poludio bih.
Ma, meni paše nasmiješila se. Kod mene je prazno. Ni mačka, ni cvijeća, samo zidovi i tv.
Zašto nema?
Nije se dogodilo slegnula je ramenima. Imala sam jednu priču. On oženjen, nisam znala. Kad sam otkrila, otišla sam. Od tad ništa ozbiljno.
Marko ju je pažljivije pogledao. Marina nije bila izrazita ljepotica običan osmijeh, blaga figura, jednostavna frizura. No grijala ga je njezina prisutnost. Nije glumila, nije tražila smisao izvan ovog svijeta. Samo je živjela.
Dobra si, Marina tiho je rekao. Šteta što je taj ispao gad.
Takvi su nekad, slegnula ramenima, otpila gutljaj čaja. Svako nosi svoju priču.
Šutjeli su. Slušali kišu. Toplina sobe, miris kvasca, časopisi na stolu, nedotaknuti računi. Običan život, običnih ljudi.
A daleko, na drugom kraju Hrvatske, u staroj crkvici među grobljem, njegova je žena otvarala treće oko i tražila sklad s nebom.
Znaš Marko odloži šalicu i okrene se k Marini ponekad mislim izgubio sam je. Ne fizički. Više ovako. Otišla je tamo gdje ne mogu za njom.
A želiš li ti ići?
Ne znam prošaptao je, protrljao lice dlanovima. Nekad sam mislio da želim. Da ću sve njene faze podržavati. Ali ovo ovo nije faza. Ovo je drugi život. Druga stvarnost. U kojoj mene nema.
Marina mu položi ruku na rame. Prijateljski, ali toplina prolazi kroz svaku poru. Blizina. Ono čega mu fali.
Oprosti, odmaknuo se. Nisam htio
Ma ne brini maknula je ruku, ali pogled ostaje mekan. Vidim koliko si umoran. Od samoće. Od čekanja. Od bivanja u limbu.
Točno, limbu. Nije samac, ali nije ni muž zapravo. Žena postoji, ali je nema. Kuća je tu, ali prazna.
Hoćeš još čaja? Marina poče ustajati.
Može radije vina? Ako si za.
Zastala je, pa kimnula.
Može.
Marko je izvadio bocu Plavca malog koju su on i Petra kupili za godišnjicu, ali nikad nisu stigli popiti. Ispunio je čaše, sjeli su ponovno, sad ipak bliže.
Za što nazdravljamo? upitala je Marina.
Za to što smo ovdje, a ne ondje rekao je Marko.
Ona se blago osmjehnula i kucnula čašom o njegovu.
Vino je grijalo. Pili su u tišini, a onda je Marina ispričala neku urnebesnu anegdotu s posla. Marko se smijao prvi put te večeri, možda prvi put čitavog mjeseca.
Onda je laptop zazvonio.
Marko se trgnuo. Na ekranu opet Petra. Videopoziv na Poruke.hr.
Čudno namrštio se. Tek smo se čuli.
Možda je nešto zaboravila.
Javio se. Petrin nasmiješen lik ponovno se pojavio, sad u polumraku sobe s lampom iza leđa.
Bok, Marko! Oprosti na još jednom pozivu. Meditaciju su otkazali, krenula je nevera pa rekoh, nismo se baš naslušali danas. Hoćemo baš popričati?
Može bacio je pogled prema Marini. Ona je ustajala, spremna povući se.
Tko ti je to? Petra nabora čelo, pokušavajući proniknuti u pozadinu.
Marina nakašljao se. Donijela buhtle, navratila.
Marinuša! Petra mahne kroz ekran. Dođi, pokaži se! Fališ mi!
Marina nesigurno priđe bliže, sjedeći na samom rubu trosjeda, tik izvan kadra.
Bok, Petra prošapće. Kako si ti?
Super! blista Petra. Danas sam prošla novo iskustvo Vipassana. Deset dana potpune tišine i meditacije. Bez mobitela, bez priče, samo ti i svijest. Upisala sam se za idući tjedan.
Deset dana šutnje? Marko stegne vilicu. Znači, nema kontakta?
Upravo to kima ona. Isključenje, povratak sebi. Zamisli kakav je to izazov!
Deset dana šutnje. Deset dana dodatne tišine.
Zvuči duhovno.
Petra ne primjećuje ironiju.
Zar ne? Sretna sam što me razumiješ. Drugi bi muževi napravili dramu, a ti si tako prihvatljiv.
Prihvatljiv. Prihvatio je sve. Odlazak. Odsutnost. Beskrajna traženja. Jer voli. Ili je volio. Ili je samo nije znao reći ne.
Slušaj, Petra, komp mi trokira, reče mu. Da se probam restartati, možda je bolje da nastavimo sutra?
Ne, ne, čekaj! Samo moram ispričati što mi je danas učitelj rekao
I ponovo karma, reinkarnacija, oslobađanje od vezanosti, stradanje kao iluzija ega.
Marko je gledao lice žene, a osjećaj umora ga skupio cijelog. Umoran od slušanja, od kimanja, od glume.
Marina je šutjela, stegnuta, mala u kutu. Tiho je smanjio zvuk na laptopu. Još malo nije je gotovo ni čuo.
Oprosti, šapnuo je Marini. Može još sat govoriti.
Da odem? prošaptala je.
Ne iznenada ju je uhvatio za ruku. Ostani. Molim te.
Gledala ga je raširenih očiju, ali nije maknula ruku. Tako su sjedili, dok na ekranu Petra govori o prosvjetljenju.
Suludo. Paradoksalno. Izdaja. A Marku je postalo svejedno. Umoran je od uloge dobrog muža. Umoran od čekanja. Umoran od povratka ženinog duha iz visokih sfera na običnu zemlju.
A Marina je bila tu. Živa. Topla. Prisutna.
Marko, slušaš li me? probio se Petrin glas kroz kišu iza prozora.
Trgnuo se prema ekranu.
Da, naravno. O energiji Kundalinija.
Nije ti dobro nešto? nabrala je čelo. Djeluješ odsutno.
Umoran. Posao, znaš
Jadni moj opet je suosjećajna. Dobro, idi se odmorit. Idem ja zvati učitelja, imam još jedno pitanje.
Laku noć!
I ja tebe!
Ekran je ostao upaljen. Petra je prebacila na drugi razgovor, ali kamera je radila. Marko ju je gledao kako hoda po sobi, tipka mobitel, pa sjeda na krevet, sklapa ruke u mudru.
Meditira.
Marko se zavalio na kauč i sklopio oči. Marina sjedi kraj njega, šutnja. Osjeća njezin dah, toplinu tijela. Trideset centimetara između njih. Trideset centimetara i provalija.
Ne smije. Ne smije ovo raditi. To je izdaja. To je kraj svega što vrijedi.
Ali ruka mu je sama potražila Marinu. Dodirnuo joj je rame. Zadrhtala je, pogledala ga.
Marko
Ne govori ništa šapnuo je. Molim te.
Poljubio ju je.
Nije bilo ispravno. Ni pošteno. Ali prijeko potrebno. Nakon mjeseci hladnoće, usamljenosti, priča bez smisla.
Marina je prvo ukočenih usana, zatim ga obgrlila. Njene su usne bile slane od suza; plače? Ili on?
Žudnja se otela kontroli. Njezine ruke na njegovoj košulji, njegove na njenoj haljini, užurbano, bez svijesti o kamerama i ekranima.
A na ekranu, Petra je sjedila u lotos položaju i meditirala, zaronjena u svoje svjetove.
Dva svijeta. Jedan na ekranu, staklen i dalek. Drugi ovdje, na kauču, mračan i prisutan.
Kad je sve završilo, nastala je tišina. Marina je ležala leđima okrenuta, omotana dekicom. Marko je sjedio poguren, glave spuštene na ruke. S laptopa se čuo Petrin glas:
i tada sam shvatila, ljubav nije posjedovanje. To je puštanje. Prihvaćanje. Povjerenje.
Povjerenje.
Marka je stegnulo u utrobi. Skočio je, poklopio laptop. Veza je nestala. To škripavo, tiho. Samo kiša.
Marina se tiho dignula, oblačeći haljinu.
Moram ići šapnula je.
Marina
Ne, podigla je ruku, zaustavljajući ga. Ne govori ništa. Molim te.
U kombinezonu i baloneru izjurila je iz stana. Marko je stajao na vratima dnevne, nesiguran što dalje. Šutio je.
Vrati se, prikupljao čaše, odnio ih u kuhinju. Isprva strojno pere, sprema buhtle u frižider, briše stol. Ravna dekicu. Brisao je tragove. Kao da nešto može isprati.
Napokon je legao u krevet, njihov zajednički. Zurio u strop, bistre misli se nisu javljale. Samo težina.
Što će biti sutra? Hoće li mu Marina opet doći? Ili će nestati, kao da ničeg nije bilo? A što da kaže Petri kad nazove? I dalje glumiti?
Prisjetio se njezinih riječi o povjerenju. Ljubav kao prihvaćanje. Došlo mu je da se smije i plače istovremeno.
Možda je i ona njega izdala, na svoj način odabrala duhovnost, put, umjesto blizine. Ostavila ga samu, među stvarima i uspomenama.
Ne. Neće se opravdavati. Ona nije bila s nekim drugim, nije prešla razinu misli. A on je sagriješio, u stvarnom, neizbrisivom smislu.
Sat pokazuje tri ujutro. Marko nije spavao. Skuhao je kavu, upalio laptop, pokušao raditi. Kod. Brojevi. Čisto, logično.
Ali ništa nije shvaćao. Slika mu se stalno vraćala u glavu prvi poljubac, Mariin tihi jecaj.
I ona je plakala. Znači, i njoj je bilo teško, neugodno, pogrešno.
Ili ne? Možda je to oduvijek htjela? Možda nije slučajno toliko dolazila, brinula, bila prisutna?
Marko je protrljavao lice. Bože, ništa ne zna. Ni o ženi koja je odlepršala u svoje sfere, ni o prijateljici s kojom je upravo zgriješio.
Tko je on sad? Žrtva? Izdajica? Samo slab čovjek koji ne podnosi samoću?
Svitanje je prošlo tiho. Sada je vani svjetlo. Kiša staje. Grad se budi.
Marko se obukao, spremio za posao. Već pred vratima, na otiraču papir.
Prepoznao je rukopis. Mariin, sitan, drhtav.
Marko. Ne znam što reći. Sramim se. Pred tobom. Pred Petrom. Pred sobom. Ne znam kako ću joj gledati u oči kad se vrati. Vjerojatno više neću dolaziti. Oprosti. Ne za jučer. Za to što sam sve pogoršala. Marina.
Stavio je papir u džep. Otišao na posao. Cijeli dan u ekranu, ništa ne vidi. Kolege nešto pitaju, odgovara automatski.
Navečer, stan ga dočekuje prazninom. Podgrijava jučerašnji gulaš, jede bez okusa. Uključuje TV. Vijesti. Politika. Vrijeme. Sve ga zaobilazi.
Laptop zazvoni. Poruka od Petre.
Marko, bok! Kako je prošao dan? Ovdje je još uvijek divno! Sutra započinjem Vipassanu, pa nemoj paničariti ako se ne javljam deset dana. Mislim na tebe. Grlim.
Gleda u poruku dugo. Onda piše: Sretno, Petra. Pazi na sebe, to je najvažnije.
Pošalje. Zatvori laptop.
Deset dana. Deset dana bez njenog glasa. Deset dana mira od čakri i vibracija. Deset dana da pronikne u sebe. Ili da se izgubi još dublje.
Mobitel vibrira. Poruka. Marina.
Smijem doći? Moramo pričati.
Srce mu propada. Piše odgovori: Dođi.
Došla je za dvadeset minuta. Pospana, crvenih očiju. Sjela na rub kauča, nije skidala jaknu.
Oprosti što kasno dolazim prošapće. Mislila sam cijeli dan. Shvatila sam da ne možemo samo pobjeći. Treba razgovarati.
Marko sjedne nasuprot, u naslonjač sigurna daljina.
Pričaj.
Ne znam što je jučer bilo gleda u pod. Sram me. Prevarila sam Petru bila mi je najbolja prijateljica Ne znam što smo sad.
Marina
Pusti, reci dok završim podigne pogled. Oči joj mokre Znam da to nije bila pogreška. Jer jer sam to željela. Dugo. Otkad sam počela dolaziti. Vidjela sam koliko patiš. I bila sam usamljena. Htjela sam biti potrebna, tvoja.
Marko šuti.
Ali ni to nije izgovor. Znala sam da griješim. Da si ti oženjen. Da je ona prijateljica. I opet dopustila sam. I sad ne znam kako dalje.
Ni ja ne znam Marina, iskoristio sam te. Svoju samoću, povrijeđenost. Moja je krivnja. Ja sam trebao stati.
Mi oboje obriše suze. A nismo. I što sad?
Tišina. Teška, gusta.
Hoćeš li joj reći? Marina upita.
Ne znam Marko zavaljen u fotelju. Trebam li? Vjerojatno. Ali kako? Bok, ljubavi, dok si ti tražila sebe, ja sam spavao s tvojom prijateljicom?
Marina se zgrči.
Oprosti, grubo. protrne lice. Samo ne znam što činiti. Reći i srušiti sve? Ili šutjeti i živjeti s tim teretom?
A ako šutimo, što onda? gleda ravno u njega. Budemo li se pretvarali buhtle, čaj, razgovori ni o čemu? Pa kad se vrati svi za stolom, svi lažu?
Ne odmahuje. Nema šanse. Marina, ne želim da patiš zbog mene. Zbog moje slabosti.
Ni ja ne želim biti ona koja razara nečiji brak ustala je. Marko, trebam otići. Iz vašeg života, iz njenog, možda i iz ovoga grada. Imam mogućnost u Splitu. Razmislit ću.
Nemoj, i sam skače. Tvoj je to život, tvoj posao.
Kakvo društvo? gorak smiješak. Petra? Nakon ovoga? Ne mogu. Gledala bih ju, a ona mene. I ti nju. S vremenom će shvatiti. Ili vidjeti u očima.
Zna da je u pravu. Ta se greška ne može sakriti. Bit će u svakom pogledu, šutnji, osmijehu.
Što ćemo sad? tiho je pita.
Marina zastane na vratima. Gleda ga teško.
Živjet Marko. Samo živjet. Ti sa ženom i krivnjom, ja sramom. Takav je red.
Marina
Ne govori ništa. Čuvaj je. Možda se vrati druga. Možda se sve popravi.
Možda i ne.
Tad odluči sam, bez mene. No, jučer nije početak, nego kraj. Kraj našeg prijateljstva. Kraj mene koja sam mislila da imam savjest.
I nestala je. Ovaj put zauvijek.
Marko je stajao u dnevnoj, zurio u vrata. Onda se okrenuo prema stolu. Prema laptopu.
Sve na mjestu. Kao da ničega nije bilo.
Ali bilo je.
Prilazi prozoru. Gleda u prozore drugih. Negdje daleko, u dalmatinskoj crkvi, njegova žena sjedi u tišini i traži odgovore.
A on je našao svoj ovdje, na ovom prokletom kauču.
Odgovor koji boli: on je samo običan čovjek. Slab, grešan, usamljen. Bez duhovnih visina. Samo netko tko treba toplinu. A našao samo sramotu.
Marko spusti role, ugasi svjetlo i legne u mraku. Deset dana tišine. Deset dana da shvati može li si oprostiti. I zaslužuje li oprost.
Nije znao odgovor. Samo tama, tišina i ritam grada kroz kišu.
Oprosti šapne.
Ali ne zna više kome. Marini koja je otišla? Petri koja ne zna? Ili sebi, kojeg je izdao vlastite savjesti?
Mrak ga guši. Kako i treba biti.
