Ispit
– Dosta mi je svega! Dosta! Ako mi još jednom budeš pilila živce, uopće neću polagat ispit! Neću ni otići na njega! I što ćeš onda? A?! rekla je Jagoda, bacivši ruksak u kut predsoblja i skinula kapu s glave.
Majka joj ništa nije odgovorila. Samo je odmahnula glavom i otišla u kuhinju.
Jagoda je skinula jaknu i već ju je htjela baciti odmah do ruksaka, ali se zaustavila. Otvorila je ormar, pažljivo je objesila na vješalicu i tiho uzdahnula.
Opet svađa, opet zbog ničega…
Zašto mama uvijek mora zapitkivat i davat savjete? Zar je još dijete? Ili misli da je glupa?
Naravno da se sjećala da danas ima instrukcije s novim profesorom. I nema joj potrebe to ponavljat svakih pola sata!
Istina, Jagoda je pretjerivala. Majka nije bila naporna, samo je upitala sjeća li se da ima već trećeg profesora hrvatskog ovog polugodišta. Ali Jagodu to podsjećanje i majčino uplitanje toliko živcira, da su joj izljevi bijesa postali navika. Ponekad bi planula bez stvarnog razloga.
Oprala je ruke i zagledala se u ogledalo iznad umivaonika.
Prava ljepotica! Prištići, širok nos od tate, i mamina riđa kosa. Koliko je samo puta Jagoda molila mamu da joj pusti da se oboji! Ali nikako! Mama veli: ljepota je prolazna, i još će joj za to zahvaliti.
Ma jasno! Svi normalni, a ona kao strašilo sa sela! Pletenice… Ma kakve pletenice, tko još danas to nosi?
Mora se nasmijati kad se sjeti kako se mama rastužila onaj put kad je škrtim, tupim škarama is starog likovnog seta odrezala pletenice skoro do vlasista. Drugih škara nije imala. Zatvorenih očiju, stisnutih zubi, rezala je žilave pramenove i zamišljala kako će mama začuđeno reći:
– Jagodice, zašto?
Pa eto zašto! Dosta joj je svega! Ovo je njezin život i njezina pravila!
Svi pričaju da djeca trebaju slušati. A zašto? Zašto bi slušala te stare fore o životu kad živi u potpuno drugom vremenu? Oni ni internet nisu imali, a kamoli pojma o svemu što danas zna! Kako su uopće tad živjeli?! To nema smisla! Te knjige i ispiti, sve se danas može pronaći u par sekundi na mobitelu. Mama stalno tvrdi da to nije isto, da internet ne uči kako biti čovjek, ali što ona zna Bolje bi joj bilo da pogleda koji edukativni video kako razgovarati s tinejdžerima!
Jagoda je zgulila krastu s još jednog kratera i stresla se. Dobro da mama to ne vidi. Opet bi bila drama! Stalno je vuče po doktorima i ponavlja da će joj od toga ostati ožiljci, ali Jagodi nije briga! Cijenit će je zbog onoga što ima unutra, a ne zbog izgleda! Kako to objasniti majci?
E, lijepa riječ majčica Pa nije ona Jagodino vlasništvo, nije stvar! Treba li s njom tako postupati?
Jagoda je namignula svom odrazu.
Što je, pojela si se, mamice? Ne bi me trebala maltretirati s tim instrukcijama! A ni nagovarati na pravni faks! Više ona zna o pravu nego njezini otac i majka zajedno. Da su bili pametniji, razveli bi se nekad davno, a ne ovako…
Mama nema ni ponosa, ni ambicija! Otac otišao s drugom, ostavio je na vjetrometini, podijelio stan kako on hoće i gotovo. Jagodi su dodijelili mali stan od bake, ali to je sasvim normalno! Majka traži alimentaciju, i to je sve?! A što je s odštetom za sve te besmislene godine, za stalne svađe? Naravno da vidi sve! Nije više mala.
Sjeća se te šutljive mržnje majke dok stavlja tanjure navečer, i nevoljnosti tatine pohvale za ručak, samo da nešto kaže Sjećanja na premali kauč u nekadašnjoj radnoj sobi jer tata nije stao s garderobom u toj skučenosti, i na budilicu koju mama navija da je ne zatekne kad oplazi po stvari I olakšanja koje su oboje osjetili tog dana kad je Jagoda, s navršenih četrnaest, rekla neka se rastanu i prestanu više mučit sami sebe i nju.
Odrasli su zbilja čudni. Živimo radi tebe! ma dajte, koga vi muljate? Svi žive za sebe. Jagoda bi mogla nabrojati stotinu primjera. Uvijek su roditelji i njega stavljali između sebe i svojih interesa.
I ta sadašnja mala garsonjera u kojoj žive… Prije su imali velik i svijetao stan, sada dvosobni. Mama ga je izborila na kartu tatine grižnje savjesti. Dijete mora živjeti u pristojnim uvjetima! Nije riječ bila o Jagodi, nego da se stan podijeli pa da se ne sudi godinama. Pa je Jagoda bila njihov “branik”.
Jagoda je uzela s police kremu od dermatologa. Nije to zato što je mama u pravu nego stvarno pomaže, rane brže nestaju, a danas joj baš treba.
Jer je večer a s njom i krov.
Krov se u Jagodinom svijetu pojavio tek nedavno. Prije nekoliko mjeseci. Tad joj je Marko, dečko na kojeg je bacila oko još od prvog srednje, poslao poruku: Možemo prošetati?
Isprva je mislila da je šala. Svi su u razredu znali da joj se sviđa Marko. Zadirkivali bi je, ali dobronamjerno. Jagodu su inače svi voljeli. Nikad nije bila zločesta, pomagala je svima, davala prepisivati kako je kome trebalo i uvijek se javljala kad nitko drugi ne bi.
– Petrović, pitala sam te prošli sat! Zašto dižeš ruku?
– Oprostite, profesorice Zrinka, ali tema je super zanimljiva! Samo vi meni recite, je li Tomislav stvarno bio prvi kralj?
Zahvaljujući tome, profesorica bi često zaboravila na ispitivanje, a razred bi odahnuo.
Kad je Jagoda pokazala poruku svojoj zakletoj prijateljici Katici, ona je odmah prasnula u smijeh.
– I? Što paničariš?
– Je li to stvarno on poslao?
– Jagoda, nemoj se praviti fina! Pa pitaj ga sama! Koje smo stoljeće, molim te? Cure same zovu dečke van, a tebe strah pitat!
Jagoda nije odgovarala Katici jer nije znala opisati oluju koja joj je prohujala srcem kad su slova napokon prestala skakati pred očima.
Na dogovoreno mjesto je otišla. Nakon tog susreta, njezin život promijenio se iz korijena.
Krov napuštene zgrade, popularan među mladima, bio je sve samo ne siguran. Jagoda je to znala. Ali uvijek kad bi je Marko primio za ruku i rekao: Pazi gdje staješ, zastajala bi joj dah i brojila stepenice.
Brojeći, slušala je onaj glas unutar sebe:
– Petnaest, šesnaest Samo hrabro! Trideset dva, trideset tri Ne boj se, on je tu
Na krovu je Marko prvi put zagrlio Jagodu. Tiho, pred svima, stavio joj ruku na rame, kao da poručuje Ona je moja.
Nitko nije prigovorio, ali Jagoda je vidjela kako cure iz paralelnog čudno gledaju za njima. Marko je od prvog razreda s njima, a izabrao je nju.
Tamo joj je prvi put poljubio
Te su večeri ostali sami, jer su svi otišli u kino. Jagoda je i željela s ekipom, ali kad je Marko šapnuo da će ići zajedno drugom prilikom, ostala je s njim.
I bila je to posebna večer. Još i danas, nekad zatvorenih očiju, osjeća njegove riječi:
– Jago, sviđaš mi se. Ne znam pričat lijepe stvari, ali bolje djevojke nisam sreo Mogu te poljubiti?
I njegove tople, nježne usne
Jagoda je ponovno zatvorila oči hvatajući to sjećanje, kad je u vrata tiho pokucala mama:
– Jago, zakasnit ćeš Ručak je na stolu
Bijes je ponovno preplavio Jagodu. Opet!
Izletjela je iz kupaonice, lice joj vjerojatno kao onoj babarogi iz stripova.
– Što hoćeš od mene?! Sve znam! Dosta mi je tvojih prigovora! Oca si otjerala svojim zanovijetanjem, a sad hoćeš i mene? Otići ću živjet kod njega! Ako ne prestaneš…
Nije stigla završiti. Mama je duboko uzdahnula, i prvi put joj odvalila šamar.
– Idi! I kad se navečer vratiš, ne zaboravi da sutra imaš probu iz hrvatskog. Treba se naspavat
Jagoda je ostala zatečena. Mama je nikada dotad nije udarila. Nije joj čak ni bilo žao. Sama je tražila. Ali spoznaja da je mama ipak odlučila ne tolerirati više, zapekla ju je dublje nego što bi priznala.
Predati se bez borbe nije bilo njezin stil. Ruksak, jakna, slušalice Zatvoriti vrata tako da odzvoni cijeli ulaz, ali suzdržala se. Treba pokazati da ipak nije histeričarka.
Izletjela je van i pogledala sat. Sat vremena do instrukcija, sat tamo, i s Markom oko šest. Dovoljno vremena da mama malo brine i shvati kako nije uvijek u pravu. Tata joj ionako više ne javlja na svaki poziv. Ima vremena za Marka. Možda on dade koji savjet. Njegovi su totalno drukčiji ne ulaze mu u život. Ima svoju karticu s limitom, najbolju odjeću, ali nema kontrole. Mama mu nema vremena, a otac kaže da s 16 mora sam odrađivat svoj život. Sam odabire budućnost.
Ima takvih pametnih ljudi!
Za razliku od njezine majke…
Zvonio je tata baš kad je ulazila u haustor od instrukcija.
– Što je sad bilo? Mama veli da ćeš k meni preselit?
– Ma briga tebe za vaše probleme! Tvoja Anica svako malo treba roditi, a ja što, čuvat bebu? Imam svojih briga dosta!
– Dobro. Samo nemoj svađat se s majkom, jer ću ti zakrčit dotok novca, jasno?
– Tko ti ne bi volio tu tvoju odrješitost, tata. Dobro, čula sam te!
– Bravo. I ostavi majci malo mira.
Odmah je spustio slušalicu. Jagoda je bila mrgodna.
Uvijek tako! Rat među sobom, a kad treba oko nje složni kao krdo. Čudno je sve to…
Novi instruktor nije joj se baš svidio. Na njezina pametovanja o frazemima samo je tiho frknuo i gurnuo joj knjigu, zadao da pročita, pa da idući put komentiraju. Isprva joj je bila uvrijeđena, ali nakon nekoliko primjera, shvatila je da je možda dobro to znati.
Nije htjela biti glupa. Marko je pametan Mora joj biti ravna. Pogledala je tisuću videa o vezama svagdje piše isto: Djevojka mora biti samostalna i pametna. O samostalnosti joj je rano govoriti, ali pamet se, kako kaže mama, stječe. Mama je ipak nekako posložila život, diplomirala dok je čekala priliku da ode.
Majka je napustila faks kad je rodila Jagodu. Otišla prvo na akademsku godinu, kasnije odustala jer je Jagodino zdravlje bilo slabo, a baka i djed umrli. Vrtic je napustila nakon pola godine više je bila bolesna nego zdrava. Osim toga, nije voljela tuđa djeca, kaše, ni odvojenost od toplih majčinih ruku. Tata je tad rekao:
– Ne odvajaš je od sebe, pa hoćeš-nećeš, teško će joj kasnije biti.
Kad je prešla u drugi razred, mama se dogovorila sa susjedom da Jagodu pokupi iz produženog, vratila se na faks izvanredno i zaposlila.
Prava odluka. Inače bi sada prebrojavala kune, a ne imala vlastiti mali obrt koji sređuje dvorane za svadbe i evente. Jagodi je bilo lijepo gledati mamu kad radi tada više nije domaća, šutljiva žena, već vođa s energijom kakvu bi i ona voljela imati.
Ali kontrola To je strašno. Sada razumije i tatu. Stalno upada, sve zna, ali ne prijetnjama, već blagim glasom:
– Jagice, kako je bilo u školi? Što imaš danas? Jesi gladna?
Ta briga Jagodu izluđuje do te mjere da bi najradije urlala:
– Odlijepi od mene! Nisam više mala!
I ponekad bi to i napravila. Vikala bi, derala se, a mama je to shvaćala kao dječju fazu.
Trčala je s instrukcija prema dogovorenoj točki s Markom, priželjkujući zagrljaj, samo da barem na sat dva zaboravi i roditelje i ispite. Život prolazi, a oni o svojim gnjavažama! Dosadno!
Kod školske ograde, gdje se uvijek nalazi s Markom, ovaj put ga nije bilo. Malo je lutala okolo, pa krenula sama na krov. Marko se ne javlja, to nije njegov običaj. Jagodu je počela hvatati tjeskoba.
Penjala se stepenicama, a bilo je strašno. Prije je jurila uz stepenice, sada joj je svaki korak bio teret.
Dočekao ju je hladni proljetni vjetar i tišina.
Nije bilo nikoga
Već je htjela otići, već je vadila mobitel radi svjetla, kad je na rubu krova opazila poznatu figuru.
– Marko
Sjedio je sam, noge preko ruba, poguren. Iako ga nije poznavala dugo, znala je da ga nešto žestoko boli.
Od uzbuđenja i straha da nešto ne napravi, Jagoda je ostavila ruksak, tiho došla do njega i sramežljivo prozborila:
– Hej
Sjela je do njega, ali nije htjela prebaciti noge van, jer se i dalje bojala visine. Držala ih je čvrsto na krovu. Bolje ne gledati dolje, podsjetila se.
– Hej – Marko ni glave nije okrenuo, pa je sama tražila njegovu ruku, uhvatila je, ledenu.
– Smrznuo si se.
To ga je natjeralo da digne pogled. Oči hladne, potpuno drukčije nego inače, Jagodu su i prestrašile i privukle.
U tom trenutku prvi put stvarno shvati kako je mami kad se svađa s njom onaj sirovi strah da neće doprijeti do nekog komu je stalo…
– Kako si?
Svoj glas sada prvi put čuje onako da zvuči baš kao mamin Iste nijanse, ista molba
Reci mi! Otvori se! Ne želim ti ništa loše!
I to je upalilo.
– Loše sam – procijedio je Marko, stisnuvši lagano njezinu ruku. Baš loše, Jago
– Nešto se dogodilo.
Nije pitala, već konstatirala. I to je upalilo.
– Da.
– Smijem li znati što? Možda nismo baš najbliži, ali ako želiš
Marko se zagledao u nju nekim čudnim pogledom.
– Ti misliš da nismo bliski?
– Ne, nego se bojim da ti ne misliš da smo bliski. Za mene si najbliža osoba.
– Zašto? A roditelji?
Marko je zadrhtao i počeo mahati glavom. Jagoda je bila uplašena:
– Pazi!
– Da! Drži me! Ili još bolje, gurni me! Kao što su oni!
– Tko?!
– Oni koje sam smatrao roditeljima! Danas su mi dali dokumente i rekli istinu. Jagoda, ja sam posvojen! Znaš što to znači? Da sam živio cijeli život tuđi život! Ja sam nekome zauzeo mjesto! Nisam svoj, nego tuđi!
Vikao je, a Jagoda je čvrsto držala njegovu ruku, bojeći se i misli da bi mogao napraviti ono što je naumio.
Nije sumnjala u njegovu uzdrmanost. Iza te uloge “frajera” bio je običan, nesiguran dečko. Tu nježnost, otvorenost, vidjela je kad su bili sami. Sada joj je bilo sram svih svojih prijašnjih bijesova prema mami i tati.
Ne bi znala objasniti u čemu je zapravo bila nepravda života, ni zašto je toliko bila ljuta. Ali sad je shvatila da njezina borba za samostalnost nije ništa, u usporedbi s onim što sad sjedi do nje.
– Marko, bojim se! nije ni primijetila kad su je suze preplavile, a to ga je malo otrijeznilo.
– Hej, što ti je? prigrlio ju je, a ona se stisnula uz njega najjače što može.
– Nemoj! Molim te! I ako su ti sada okrenuli leđa, ja neću. Ti si mi najvažniji, Marko!
– Nisam ja ni Marko Prije sam zvao se drugačije.
– Kako?
– Luka. I drugo prezime.
– Ma zar je to važno? Možeš biti i Papa! Ti si ti, ja te znam, i meni je svejedno kako se zoveš!
– Da Ali nije svima isto Jagoda, što sada da radim? Gdje sada?
– Ne možeš nazad? Jesi izbačen?
– Nisam. Mama je plakala, molila da ostanem. Ali otac udario sam ga
– Zašto?
– Htio je zaključati vrata, nisam ga više mogao slušati.
– Jesi ti siguran da znaš sve? Zašto sada?
Pitanje je nestalo u vjetru. Marko se skupio još više.
– Ne znam… – napokon promuca. I Jagodi je laknulo. Sad više nije bilo beznađa u njegovom glasu. Tu je bio upitnik. Sve dotad doslovno nitko ga nije mogao zaustaviti.
– Hoćeš da idem s tobom?
– Gdje?
– Kod tvojih. Skupa ćemo do njih i oni će ti objasnit zašto su ti sad odlučili reći istinu. Onda, ako želiš, vratit ćemo se ovdje. I dozvolit ću ti da napraviš što želiš. Neću smetati.
Pogledao ju je zbunjen, ali uhvatio se za njezinu ruku. Polako je ustao, odmaknuo se od ruba i krenuo s njom prema izlazu.
– Ja sam kukavica
– Nisi! Jagoda energično frkne. Svatko bi se slomio kad bi mu rekli ovako nešto za obitelj, da znaš! Ja bih poludjela, svatko bi!
Spotakla se o neravni korak, Marko ju je uhvatio.
– Pazi!
– Sad ti meni paziš, a? smiješi se i pali lampicu. Hajde! Imamo dosta za riješit!
Taj će im se večer zauvijek urezati u sjećanje.
Razgovor s Markovim roditeljima, težak i bolan.
Pomirenje, kad mu mama prizna da mu pravi otac uskoro izlazi iz zatvora i prijeti mu reći “istinu”.
I suze žene koja mu je zamijenila majku, preuzevši jednogodišnjeg sina prijateljice, tragično poginule zbog pogrešnog izbora muža.
– Moja mama… ona prava
– Da, Luka, to je napravio tvoj otac
– I sada želi da?
– Sada želi da te vidi.
– Ja ne želim.
– To je tvoje pravo. Mi ćemo podržat što odlučiš.
Razgovarali su još dugo. Jagoda je nekako znala da na taj krov više neće ići, ni ona ni Marko. Ne večeras, ni ikad poslije. Nešto je napuklo, nagnulo se prema novom, prema budućnosti.
Kad se, blizu ponoći, šuljala kući, tiho je otključala vrata, nije ni skidala jaknu, ušla je u mračnu kuhinju, gdje je na svom mjestu kod prozora sjedila mama. Jagoda ju je zagrlila, zavukla nos pod njezine kovrče na zatiljku i upijala dobro poznati miris maminog parfema. I tada, tiha, kroz šapat, dođe riječ puna nade, koja briše suvišno i ostavlja bitno:
– Oprosti…
A uzvrati joj onaj najdraži glas:
– I ti meni… Jesi gladna?
– Ne, mama. Hvala ti Znaš, mislim da sam danas položila ispit
– Kakav? Pa nemaš još ispite, Jago?
– Imam osjećaj da je bio najvažniji, mama Reći ću ti kasnije.
– Zašto ne sad?
– Jer sutra imam probu i moram biti naspavana
I Jagoda je zatvorila vrata svoje sobe, svjesna, po prvi put, da je odrasla, ali da još uvijek ima kamo doći.
