Osam godina sitnica
Telefon je zazvonio u pola osam ujutro, kad je Jelena stajala uz peć i gledala kako vri voda u starom lončiću. Štednjak, stara plinska naprava s rešetkama od gusa, bio je prekriven slojem tuđe masnoće koju nikako nije uspijevala potpuno oprati. Svako jutro joj je ta masnoća šaptala kako stan nije njen, kako su u njemu živjeli drugi ljudi s vlastitim navikama, svojim juhama i svojim životima.
Pogledala je na ekran. Marija.
Jelena je podigla slušalicu.
– Opet nisi odgovorila na poruku, rekla je kći umjesto pozdrava.
– Dobro jutro, Marice.
– Mama, ozbiljno ti kažem. Pisao mi je sinoć. Kaže da ga ignoriraš.
Voda je proključala. Jelena je ugasila plamenik i bacila u lončić vrećicu čaja. Jeftini, hrvatski, papirnate vrećice, pedeset komada u paketu. Nekad je pila samo u listićima, cejlonski, onaj što ga je Josip naručivao kod male trgovine u Ilici.
– Nek misli što hoće, rekla je Jelena.
– Mama, znaš li što radiš? Živiš u nekoj rupi na Peščenici, vjerojatno imaš žohare, sama si, uskoro će ti šezdeset…
– Imam pedeset osam.
– To je skoro šezdeset! Ostavila si normalnog čovjeka, stan u centru, normalan život. Radi čega?
Jelena je pogledala kroz prozor. Iza stakla bilo je sivo studeno nebo, gole grane kestena, komad susjedne trospratnice sa žutom, olupalom žbukom. Negdje ispod prošao je tramvaj. Stari tračnice, tramvaj je treskao toliko da prve dvije noći nije mogla zaspati.
Onda se navikla.
– Marija, žurim se na posao.
– Nikad ne želiš pričati o tome normalno!
– Želim. Ali ne sada. I ne preko telefona. Možeš li doći u subotu? Skuhat ću juhu.
– U tvoju mišju rupu ne dolazim.
“Mišja rupa.” Znači, do Marije je stigla ta riječ. Vjerojatno od Tihane.
– Dobro, rekla je Jelena mirno. Onda pričamo kasnije.
– Mama…
– Marija, volim te. Bok.
Spustila je mobitel na stol. Uzela lončić, prelila čaj u stari čašu s facetama, koji je našla u kuhinjskom ormaru. Prava jugoslavenska, teška čaša s karakterističnim bridovima. Takvih nije vidjela trideset godina. Odrinula gutljaj. Čaj je bio vruć, blago gorak, s nekim papirom u okusu.
Popila ga je stojeći, gledajući u prozor prema kestenu.
Onda se obukla i izašla van.
***
Stubište je smrdjelo na vlagu i mačje ostatke. Negdje na trećem katu je živio mačak kojeg nikad nije vidjela, ali ga je redovito slušala noću. Lift nije postojao. Četiri kata niz stepenice, pored poštanskih sandučića s otkinutim vratima, pored nečijih starih sanjki što su vjerojatno ostale od zime.
Vani je bilo jedva pet stupnjeva. Jelena je zakopčala kaput i krenula prema tramvajskoj stanici. Peščenicu još nije stigla proučiti kako treba: pola godine ovdje i dalje se zna zapetljati u sporednim ulicama. Žitnjak, Trnje, Borovje ulice su bile drugačije nego u centru. Šire, mirnije, s drvećem. Ljudi su žurili, ne gledajući jedan drugoga, kao u cijelom Zagrebu, ali ovdje nije bilo onog nakinđurenog užurbanog duha iz središta koji ju je uvijek živcirao.
U dućanu kraj doma kupila je jogurt i pola kukuruznog kruha. Mlada prodavačica sa zelenkastim sjenilima na očima nije podigla pogled. Jelena je prebrojila kune, složila stvari u platnenu torbu i izišla.
Tramvaj je bio topao, bučan. Putovala je stojeći, držeći se za rukohvat i razmišljala o poslu. Jučer su ona i Damir završili prvi blok izmjera, a danas su trebali rješavati pitanje podrumske deke, koja se prema svemu držala na časnu riječ i građevinsko čudo iz devetnaestog stoljeća.
Palača se nalazila na Gornjem gradu. Manja, kraj osamnaestog stoljeća, glavni objekt plus dva krila i nešto što je ranije bila staja, preuređena toliko puta da je teško bilo pogoditi kako je prvotno izgledalo. Vlasnici su se mijenjali, socijalizam je zgradu pretvorio u skladište, pa je zaboravljena. Dvadeset godina prazna. Sad konačno novci, ljudi koji su htjeli napraviti kulturni centar i projektni tim. Jelena je bila glavna konzervatorica-arhitektica. Damir, njezin kolega, zadužen za konstrukciju.
To je bio ozbiljan posao. Ne sitni prepravci stanova koje je radila posljednjih godina kad je bila s Josipom, samo da ne sjedi doma besposlena, nego prava stvar, s poviješću u sebi.
***
Damir je već bio na objektu kad je stigla. Stajao po sredini velikog salona u sivoj jakni, s metrom u ruci, gledao u strop.
– Dobro jutro, ušla je Jelena.
– Pogledaj ovo, uperio je prst u ugao gdje je žbuka otpala, otkrivši opeku. – Mislim da znam zašto je ovdje strop propao. Greda na katu je pukla čitavom dužinom. Ovo nije restauracija, to je skoro zamjena.
– Pukla ili po godovima rascvjetala?
– Hajde, pokazat ću ti.
Popeli su se stepenicama na drugi kat, gdje je stepenište već bilo privremeno osnaženo, ali još uvijek pucalo pod svakim korakom. Jelena se držala za ogradu, osjećala miris starih dasaka, suh, pomalo sladak, s primjesom prašine i još nečega što nije znala imenovati. Miris vremena, možda. Miris prošlih života što su nestali, a ostali u zidovima.
Taj je miris voljela. Oduvijek.
Damir joj je pokazao gredu. Čučnula je, izvadila baterijsku svjetiljku i zasvijetlila duž pukotine.
– Nije po godovima, rekla je tiho. Vidiš kako ide? To je udar, mehaničko oštećenje. Ovdje je nešto teško stajalo.
– Da. Neki stroj možda.
– Ili nekoliko. Ovo je bio skladišni prostor.
Damir je sjeo do nje. Oboje su gledali gredu. Van, gdje nije bilo stakla, brujao je vjetar.
– Znači, mijenjamo, rekao je.
– Novom, ali istom tehnologijom. Jučer sam gledala arhivske spise, našla sam podatke o drvu. Mislim da je bila domaća jela, ali dobra, stara.
– Danas je to rijetko…
– Naći ćemo. Znam jednog čovjeka iz Gorskog kotara, radili smo s njima prije. Nazvat ću.
Damir je kimnuo. Ustao, otresao prašinu s koljena. Bio je visok, blago pogrbljen, uvijek je slušao spuštene glave, pa bi izgledao odsutno zamišljen. Ali to je bio privid. Slušao je pažljivo, odgovarao kratko, nikad nije upadao u riječ. Nakon četiri mjeseca navikla se na taj ritam, cijenila ga.
– Hoćeš čaj? – pitao je. – Ponio sam u termosu.
– Hoću.
Izašli su u hodnik, Damirova torba bila je na polici. Izvadio je termosicu, dva plastična čaše, nasuo.
– Danas si… – zastao je.
– Kakva?
– Ne znam. Skupljena.
Jelena se osmjehnula.
– To znači da me zvala ili kći, ili sestra.
Nije pitao dalje. Ponudio joj čašu.
Prihvatila ju je. Čaj je bio pravi, ne iz vrećice.
***
Tihanu je zadnji put vidjela u nedjelju. Sestra je banula nepozvana, zadihanog glasa iz prizemlja: “Otvori, došla sam s pitu!” Jelena joj je otvorila.
Tihana je bila tri godine starija, živjela na Savici s mužem Markom, radila u računovodstvu građevinske firme i život je gledala iz jedne posebne, neuništive ravnoteže. Prošla je kroz stan, spečatila se po prostorijama s onim izrazom na licu koji je Jelena prepoznala još iz djetinjstva: mješavina sažaljenja i samozadovoljstva.
– Bože, reče Tihana. – Je li ovo kupaona ili smočnica?
– Kupaona.
– Pločice su pukle.
– Tihana, donijela si pitu.
– Donijela. – Sjela je za kuhinjski stol, okrenula se oko sebe. – Jelena, objasni mi. Tamo stan, centar, parket, stropovi, imućan čovjek. Što je bilo?
– Nije me tukao.
– Je li varao?
– Možda. Nije mi više bilo važno.
– Onda što? Ti si luda u ovim godinama, to shvaćaš?
Jelena je vadila tanjuriće.
– Tihana, bez toga molim.
– Bez čega, Jelo? Sestri sam ti! Da šutim? Marija me zove, plače. On zove, pita znam li što je s tobom. A odličan čovjek.
– On je dobar čovjek, složila se Jelena. – Za nekog drugog. Reži pitu.
– Opet ti, “reži pitu”. Ne želiš pričati.
– Pričam. Sve sam ti objasnila. Više puta.
– Ne, samo, “loše mi je bilo.” Svima nam je loše. Misliš li meni s Markom uvijek dobro ide? Pa ne bježim nakon pedeset i osme u stan samica.
– Nisam u stanu za zajedničko stanovanje, sama sam.
– Sama! Tebi je pedeset osam, sama si, radiš za bagatelu, a veliš da je dobro?
Jelena ju je pogledala. Tihana je sjedila nasuprot, velika, topla u svom vunenom puloveru, s licem potpunog nerazumijevanja. Stvarno nije shvaćala. I nije se imalo snage ljutiti na nju.
– Tihana, – rekla je tiho. – Bez mene ćeš propasti.
Tihana se zagledala.
– Što to pričaš?
– Ništa. Samo tako. – Jelena je zarezala pitu. – S čime je?
– S kupusom. – Tihana ju je još malo ispitivala. – Jesi ti dobro? Na psihologa ideš?
– Idem.
– I što kaže?
– Kaže da dobro odlučujem.
– Da, svi oni to pričaju, zato ih plaćamo.
Pili su čaj s pitom od kupusa. Tihana je pričala o Marku, o njegovim leđima, o susjedima što su nabavili psa koji stalno laje. Jelena je slušala. Van je već bio sumrak, nebo nad kestenom ljubičasto.
Pred odlazak Tihana se zaustavila na vratima.
– Mogla bi mu makar napisati, rekla je. – Čovjek brine.
– Dobro.
Znala je da neće napisati.
***
S Josipom je proživjela osam godina. Nisu bili vjenčani, on je principijelno izbjegavao pečate u dokumentima, što je samo po sebi puno govorilo, ali Jelena je to shvatila kasno.
Prve dvije godine bile su drukčije. Bar se tako činilo. Bio je pažljiv, vodio ju je u restorane, kazališta, putovali su u Italiju i Češku. Govorio je da ima dobar ukus, da je pametna. Onda se nešto počelo micati iznutra, polako, kao pukotina u malteru.
Počelo je sitnicama. Na nekom domjenku obukla je svoju najbolju zelenu haljinu. On ju je pogledao u hodniku i rekao: “Jesi sigurna?” Ništa više, samo “jesi sigurna”. Presvukla se u crnu.
Onda su uslijedile kritike oko ručka, oko toga kako govori s prijateljima, koliko se trudi oko posla za tako mali rezultat. Posljednje bi rekao blagim tonom, kao da joj čini uslugu ističući očito.
– Jelena, znaš da restauracija nije posao za nekog tko traži uspjeh. To je ćorsokak za ljude bez ambicije.
– Imam ja ambicije.
– Ma, nisi loš stručnjak. Dobar, ali prosječan. Nije to loše. Ne trebaju svi biti izvanredni.
Nije znala što odgovoriti. Šutjela je. Otišla u drugu sobu i sat vremena zurila u zid, pokušavajući dokučiti zašto boli kad o tebi govori netko tko ti djeluje dobronamjerno.
Nikad nije vikao. Nikad nije udario. Radio je nešto gore: polako i metodično ju je uvjeravao da bez njega ništa ne vrijedi. Da su joj prijateljice dosadne, ukus provincijalan, posao nevažan. Da mu je dužna što je uopće s njom.
Kuhala je juhu i pitala se je li dovoljno posolila. Zvala prijateljice i pitala se zove li prečesto. Išla na sastanak i razmišljala izgleda li previše samouvjereno. Taj tihi glas u glavi uvijek je sličio njegovome.
Pa je došla ona večer.
Bili su kod njegovih prijatelja, Petra i Katarine, u finom stanu na Britancu. Razgovor je otišao na novi stambeni blok, Jelena je spomenula projektantske odluke, lošu fasadu, tipični primjer kad investitor štedi na arhitektu. Rekla je to smireno, stručnim tonom.
Josip ju je pogledao i osmjehnuo se onako kako je naučila prepoznati.
– Jelena je stručnjakinja, rekao je Petru. – Samo, stručnjaci znaju biti praktičari i teoretičari. Jelena je više teoretičarka. Nije dugo radila nešto veliko.
Trenutak tišine. Katarina ju je pogledala. Petar je uzeo čašu vina.
Jelena se nasmiješila.
Pojela je do kraja. Popila vino. Držala razgovor. Pozvala taksi. Dok su se vozili doma, Josip je bio zadovoljan, pričao je nešto o Petrovim poslovima. Ona je gledala Zagreb noću i imala samo jednu misao: ne mogu više.
Nije da je on loš čovjek ili da je ona nesretna. Samo: ne mogu više. Zid. Kraj.
Otišla je za tri mjeseca. Tražila stan, našla ovu garsonjeru na Peščenici. Stvari je preselila dvaput. Josip je bio na putu. Ostavila je ključeve na stolu i cedulju s jednom riječju: “Oprosti.”
Kasnije se pitala zašto baš to. Nije znala.
***
Studeni na Peščenici je bio poseban. Park blizu, i kad se navečer vraćala s posla, znala je ići okolo, između starih drveća. Listovi su svi već otpali, staze mokre, pod nogama krckalo, ali u parku je bilo tiho, a zrak je mirisao po trulom lišću i mokroj kori, pa ga je udisala kao lijek.
Doma je bilo hladno. Grijanje u starim stanovima radilo je kako kad peć na rubu, radijatori liveni, prastari: ili prže ili su ledeni. Slavina na kuhinji je kapala. Nekoliko je puta zvala vlasnika, obećao je majstora. Nitko nije došao.
Konačno, kupila je gumicu, sama je zamijenila. To je trajalo četrdeset minuta, dva slomljena nokta i jednu psovku kad je ključ skliznuo i udarila se. Obrisala je ruke, pustila vodu. Bez kapi.
Osjetila je nešto poput ponosa. Smiješno osjećanje. Ali stvarno.
Navečer je radila za kuhinjskim stolom. Rasprostrla nacrte, upalila zelenu lampu što ju je iz devedesetih vukla sa sobom staru s buvljaka. Josip je tu lampu mrzio, “kvari ti interijer.” Tamo je stajala u smočnici, ovdje je na stolu.
Rad na palači tekao je sporo, kao svaki veliki projekt. Prvo izmjere, arhiv, analiza šteta, koncept. Jelena je voljela taj proces zbog sporosti i jer se nije moglo muljati: zgrada stoji ili ne. Cigareta je živa ili mrtva. Povijest je tu ili je izmišljena.
Našla je u zagrebačkom arhivu par dokumenata o palači. U 19. stoljeću pripadala je trgovcu Vidiću, pa njegovoj kćeri, koja je otvorila nešto kao školu. Onda revolucija, skladište. Kći Vidićeva se zvala Nada. Na jednoj staroj fotografiji koju je Jelena našla, žena od pedeset godina, ravnih leđa, s takvim licem kao da nešto zna što fotograf ne može znati.
Jelena je dugo gledala tu fotografiju.
Zatim ju je odložila i vratila se nacrtima.
***
Damir je jednom pitao kako je završila u restauraciji.
Sjedili su u njegovom autu, grijali motor prije nego će arhiv. Van je sipio prvi snijeg te godine, sitan, neodlučan.
– U devedesetima sam radila nove zgrade, rekla je Jelena. – Stambene blokove, poslovnjake… Novci su bili ok, posla puno. Jednom sam, slučajno, išla na restauraciju jedne crkvice pokraj Samobora. I bilo je to je to.
– I?
– Shvatila sam da je to važno.
On je šutio.
– Rijetko je to kod nas, kaže, da čovjek zna što hoće.
– Jesi ti znao?
– Nisam odmah. Dugo sam radio ono što je kao “ispravno”. Onda stao.
Gledala ga je. On je gledao na brisače, gdje je snijeg lijepio.
– I što sad?
– Sad ovo. – Kimao je prema palači, nevidljivoj odavde. – I meni je to dovoljno.
U autu je mirisalo na kožu sjedala i još malo kave što ju je svako jutro pio iz male šalice.
Krenuli su u arhiv.
***
Josip je došao u srijedu.
Nije ga čekala. Zazvonio je na vrata u osam navečer, kad je Jelena sjedila uz nacrte i jela jogurt na brzinu. Zvonjava, obična, stara, kakva su sva zvona ovdje.
Otvorila je misleći da je gazda ili susjedi.
Josip na stubištu, u kašmir kaputu, s buketom. Krizanteme. Nikad nije voljela krizanteme. Osam godina ih nije zapamtio.
– Bok, rekao je.
Trebalo joj je par sekundi da odgovori.
– Kako znaš adresu?
– Marija mi rekla.
Znači, Marija. To je spremila za poslije.
– Što želiš? upitala je.
– Razgovarati. – Slabo se nasmiješio. Onaj osmijeh. – Pustit ćeš me?
Sekundu je stajala, pa se pomaknula uz vrata.
Ušao je. Pogledao jeokolo. Vidjela je kako gleda malu predsoblju, napukle tapete, povijene vješalice, njene stare čizme.
– Ovdje živiš, rekao je. Ne kao pitanje, već tvrdnju.
– Da.
– Jelena… – Primio ju je za ruku. Odmaknula se. Nije se uvrijedio, samo prebacio buket drugom rukom. – Znam da ti je trebalo vremena. Ali prošlo je pola godine. Bilo je dosta.
– Dosta čega?
– Dosta… samoće. Pauze. Ne znam kako to zoveš. – Prešao je do kuhinje, bacio pogled na nacrte. – Radiš?
– Da.
– Koji projekt?
– Restauracija palače na Gornjem gradu.
– Dobro, dobro za tebe.
– I za mene i općenito. Palača iz 18. stoljeća.
Stavio je krizanteme na nacrt. Micala je buket u stranu.
– Jelena, znaš li što radiš? Živiš… ovdje. – Gesta rukom.
– Znam gdje živim.
– Hoću da se vratiš.
Gledala ga je. Josip je bio zgodan, to nije mogla poreći. Šezdeset i pet, ali izgledao je mlađe, njegovan, visok. Kaput mu je stajao dobro.
– Zašto? pitala je.
Iznenadio se. To nije očekivao.
– Kako zašto?
– Zašto to želiš? Što točno?
– Meni… nedostaješ.
– Što točno ti nedostaje?
– Jelena, kakva su ovo pitanja…
– Obična. Ti kažeš da ti nedostajem. Pitam te što konkretno?
Pogled mu je postao poznat: blaga iritacija pod tankim slojem strpljenja.
– Nedostaješ mi. Osam smo godina bili skupa.
– Sjećam se.
– I, što? Odjednom odlazak?
– Odlazak osam godina trajao. Samo ti nisi vidio.
– Ne razumijem.
– Znam da ne razumiješ.
– Objasni mi.
– Objasnila sam. – Glas joj je bio miran. Oduvijek bi sad plakala ili se ispričavala. – Sjećaš se večere kod Petra i Katarine?
– Koje večere?
– Rekao si da sam teoretičarka. Da nisam radila ništa veliko, pred svima.
Razmišljao je.
– Šalio sam se. Valjda.
– Možda. Ali to je bila jedna “šala” od mnogih. Sve ih pamtim.
– Preosjetljiva si.
– Možda.
– Nije bila uvreda.
– Neka. Svejedno mi je bilo teško.
– Sitnica.
– Osam godina sitnica.
Tišina. Pogledao je kuhinju, čašu na štednjaku, zelenu lampu.
– I ovdje ti je dobro? pitao je s nevjericom.
Jelena je razmislila. Ne zbog njega, radi sebe.
– Nekad teško. Samoćom, radijatori slabo griju. Ali bolje nego tamo.
– Iluzija je to.
– Možda. Ali moja.
Uzeo je kaput od stolca. Pogledao ju je još jednom. Nešto u njemu se slomilo; Jelena je to primijetila. Nešto neočekivano nježno.
– Nisam ti stranac.
– Nisi. Ali više nisi ni moj. Josipe, idi doma.
Stajao je još trenutak. Onda je otišao u hodnik. Obukao se. Otvorio vrata.
– Požalit ćeš.
Nije bila prijetnja. Skoro oproštaj.
– Možda, – rekla je Jelena.
Vrata su se zatvorila. Jelena je ostala u hodniku kraj umjetne kože na vratima s špijunkom. Vratila se u kuhinju. Stavila krizanteme u praznu teglu, ulila vode. Svejedno su cvijeće. Šteta baciti.
Vratila se nacrtima.
Vani je tramvaj tutnjao. Jednom, dva puta, pa je utihnuo.
Shvatila je da joj ta buka više ne smeta.
***
Prezentacija koncepta zakazana je za drugu polovicu prosinca. Prva faza, investitori žele vidjeti smjer: što čuvamo, što obnavljamo, što ponovno gradimo i zašto. Jelena se ozbiljno spremala. Damir jednako. Navečer su se čuli, potvrđivali detalje, nekad bi se i posvađali.
Jednom je povukao raspravu oko podrumske deke, nije se složila, raspravljali su četrdeset minuta dok nisu shvatili da su oboje dijelom u pravu ona je mislila kako će izgledati, on kako će stajati.
– Oštra si, rekao je poslije, bez zamjerke.
– U poslu.
– U poslu treba.
To je bilo sve. Ništa sentimentalno.
Spustila je slušalicu i primijetila da se smiješi.
***
Tri dana prije prezentacije zove Marija. Navečer.
– Mama, – rekla je drugim glasom, ne onim iz posljednjih mjeseci Mogu doći?
– Dođi.
Marija je stigla s bocom vina i pogledom osobe koja je nešto odlučila, a ne zna to reći. Izgledala je kao Jelena u mladosti, iste kosti lica i ruke. Trideset dvije godine, dizajnerica, živjela s dečkom u Martićevoj.
Sjedi na kuhinji. Jelena vino u dvije obične čaše imala je samo jedan pravi bokalac, čuvan za goste, Marija je rekla da je i iz čaše dobro.
– Je li ti se on javio nakon posjeta? – pita Marija.
– Ne. Piše sms ponekad.
– Što piše?
– Svašta. Ne odgovaram uvijek.
Marija vrti čašu.
– Mama, ja sam mu dala adresu. Ljutna si?
– Nisam.
– Mislila sam… ne znam… možda ćete porazgovarati i
– Porazgovarali smo.
– I?
– Ništa. Otišao je.
Marija šuti. Gleda u čašu. Onda izgovori:
– Mama, sve ovo vrijeme sam bila na njegovoj strani. Razumiješ to?
– Razumijem.
– Mislila sam, ti si samo… u svom. Trebaš se vratiti normalnom životu. Žao mi ga je bilo, činilo mi se baš… sam, zbunjen.
– Dobro se znao prikazati.
– Da. – Pogledala ju je. – Shvatila sam to nedavno. Zvao je nakon što je otišao i rekao… Rekao je, “tvoja je mama uvijek bila malo izvan svijeta. Trpio sam je. Zbog mene je imala osam godina.”
Jelena kimne.
– Njegove riječi.
– Mama. – Prvi put nakon dugo vremena gledala ju je bez bijesa, s osmijehom. – Je li ti bilo teško?
– Jako.
– Zašto nisi meni rekla?
Jelena je razmislila.
– Možda jer ne znam imenovati to. Kad te nitko ne tuče, ni vara, ni tjera iz stana, teško je kćeri objasniti zašto ti je loše. Pogotovo kad ga viđa rijetko i uvijek najbolji dio njega.
Marija je ustala, zagrlila ju. Iznenada, naglo. Jelena se smetnula, pa uzvratila. Marijina kosa mirisala je na krušku, kao u pubertetu.
– Nisi ti glupa, – šapnula je Marija na njezino rame. Teta Tihana griješi.
Jelena se nasmijala.
– Dobro je to znati.
Popile su vino. Marija je gledala nacrte, pitala o palači. Jelena je pokazivala i sliku Nade Vidić. Marija je rekla: “Sličiš joj.” Jelena još jednom pogleda sliku. Možda.
Marija otišla oko pola dvanaest. Obećala navratiti iduću subotu.
Jelena je oprala čaše. Složila nacrte. Zastala kraj prozora.
Tramvaj više nije vozio, bila je kasna noć. Dvorište plavkasto od ulične lampe. Na susjednom prozoru svjetlost i nečija sjena.
Pomislila je da bi trebala Damira nazvati oko deke, ali odlučila ujutro.
***
Prezentacija je bila u konferencijskoj sali projektne firme. Investitor ozbiljan, s ekipom pravnika i savjetnikom za spomeničku baštinu koji je pitao teško i precizno. Jelena je odgovarala. Damir je ulazio dublje u konstrukciju. Jednom je investitor pitao za rok zamjene greda, a Jelena mu iskreno: “Nađemo li pravi materijal, stižemo; ako ne, kasnimo tri tjedna.” Savjetnik se namrštio. Nadovezala: “Bolje da sada kažem istinu, nego se kasnije pravdam za kašnjenje.”
Savjetnik je kimnuo. To mu se, činilo se, najviše svidjelo.
Nakon toga su stajali u hodniku. Damir je držao fascikl s papirima.
– Mislim da će odobriti, rekao je.
– I ja mislim.
Pogledao ju je. Hodnik je bio pun nepoznatih ljudi s nepoznatim fasciklima.
– Hoćeš na večeru? – pitao je. – Tu blizu je fino mjesto. Da proslavimo.
Pogledala ga je.
– Hoću, rekla je.
Hodali su kroz prosinački Zagreb, kroz Gornji grad gdje su svjetla blistala, snijeg na krovovima. Damir je hodao uz nju, blago pognut. Nisu pričali o posebnim stvarima. Drvo za grede. Da je savjetnik naporan, ali to je dobro. Da je u prosincu prerano mrak.
Konoba je bila mala, tiha, s debelim zavjesama i drvenim stolovima. Naručili su toplo jelo i čašu crnog. Dugo su razgovarali, ne samo o poslu. O gradu, promjenama, knjigama. Shvatila je da ne gleda na sat.
Na izlazu joj je pridržao kaput. Jednostavna, svakodnevna gesta. Nije joj dala veliko značenje. Ili jest, ali ne žurno.
Na ulici je rekao:
– Drago mi je što radimo zajedno.
Odlučila je reći:
– I meni.
Onda su otišli svatko svojim putem prema tramvaju.
