Govorila mi je mama, ne, nemoj ju uzimati za ženu.
Lidija je gledala kako Marko jede rižoto. Sjedio je za njihovim starim, zastakljenim stolom u kuhinji, zabijen u mobitel, lijevom rukom vrtio kroz Fejsbuk, desnom slao žlicu za žlicom u usta. Ona je stajala leđima okrenuta, miješala juhu, pare su oblačile njezine naočale. Prije, prije dvije godine, kad su tek počeli živjeti skupa, Marko je odlagao mobitel uz stol. Znao je reći:
Imam tebe, i ti si mi zanimljivija od interneta.
Više nije ostavljao mobitel, više to nije govorio.
Ej, kak ti je ova juha tako rijetka? izgovorio je, ne podižući pogled, klimnuo žlicom prema loncu. Voda, čista voda. Ajde, stvarno, Lidija? Dođem s posla gladan, a tu ništa, samo nekakva čorba.
Lidija nije odgovorila. Stisnula je kutlaču još jače, miješala dalje.
Sutra ću gušću napravit, rekla je, bez osjećaja. Nestalo je krumpira.
Krumpira nema? Marko napokon podigne pogled. Oči su mu bile teške, sitne, kao inspektor kad zna da mu lažeš. A zašto mi jučer nisi pokazala račun iz Konzuma? Jesi li uzela onaj po tri eura, ili si opet morala uzeti onaj po pet? Koliko puta sam ti rekao, uzimaj jeftinije.
Nije bilo tog, pitala sam baš.
Nije bilo, je! zakoluta on očima. Ma, reći će ti šta god, samo da kupiš skuplje. Jel ti razmišljaš uopće svojom glavom?
Lidija je šutjela. Taj ton je već znala. Da sad kaže nešto, krenut će priča, sat vremena, prvo o krumpiru, zatim kako ništa ne zna, da je on taj koji vuče sve na leđima, i na kraju o njegovoj materi. Govorio sam ti, nemoj Lidiju! On, naivčina, nije slušao.
Opet šutke. Kuhala je do kraja, razlijala u posude: malo za frižider, malo zamrznuto, jer nikad se ne zna kad neće stići kuhati. Marko je pojeo rižoto, bacio tanjur u sudoper, nije ni vodom isprao, i otišao u sobu. Nakon minute, od tamo: glasni prasci, meci igrica s tenkovima. Lidija je prala suđe; voda pretopla, ali nije dodala hladne. Pečenje u prstima joj je odvraćalo misli od pečenja iznutra.
Treptavi su bili ti počeci. Ne sjeća se, kao u snu. Ništa nije naslućivalo ovo.
Marko Tomić ušetao je u njezin život prije pet godina, u rano proljeće. Lidija je radila kao tajnica u maloj tvrtki za građevinski materijal, jednim uhom slušala gazdu, drugim brujanje telefona. Marko je došao na razgovor za prodaju. Visok, zdepast, lagano šašavih ušiju. Nije bio zgodan, ali je imao čvrstu staloženost, ne onog tipa koji se povija i moli. Lidija je pomislila: Netko takav neće dati da propadnem.
Prvi mjeseci su prošli kao blijeda bajka. Marko je dolazio na posao ranije, donosio kavu u papirnatoj čaši, čekao pred ulazom, ostavljao sitne poklone. Jednom je donio mali kaktus u žutom lončiću.
Tu nema zraka, a ti sjediš cijeli dan rekao je.
Lidija se smijala, imala je 23, još se nije prestala nadati da je dobrota nešto što ostaje.
Nakon godine su se zaručili. Marko ju je uveo u svoju garsonijeru, posjeo na mekani, ulubljeni trosjed i rekao:
Znaš, nije ništa posebno ova moja rupa, al je naša. Posla ima, auto je ispred, nikad te neću ostaviti. Udaj se?
Pristala je. Tako odraslo, bez meda, ali čvrsto, muški.
Prva godina njihovog zajedništva nestala joj je iz pamćenja, kao magla. Valjda je bilo dobro: kupili su novi dvosjed na rate, obojili su kuhinju, išli ljeti do Crikvenice. Marko je donosio bonuse, išli bi ponekad u Cinestar; nekad bi samo pili čaj s keksićima i sanjarili o većem stanu.
Tada Marko još nije ispitivao koliko čarape koštaju, nije tražio račune, nije spominjao moje eure.
Sve je moglo ostati tako da nije stigla Lana.
Lidija je slučajno ostala trudna, ali bili su, barem tada, sretni. Marko je gladio trbuh, pričao s njom, slušao prislanjajući uho. Upiše se čak i u školu za tate, odustane nakon dva predavanja posao, umor, tko će preko Savice svaki put.
Porod težak, šavovi, carski završetak. Lidija je tjedan dana provela u Petrovoj, onda dva tjedna doma nije mogla na noge. Kad su došle kući, Marko ju je digao u naručje, okrenuo par puta u predsoblju. Lana je spavala u nosiljci, mala, crvena, kao vanzemaljac. Marko je blago šapnuo:
Bog, mala moja, dugo ti trebalo.
Prva dva mjeseca pomagao je, budio se noću, nosio, mijenjao pelene. Znao je ponekad puknuti: A kaj sad opet plače, čovječe, moram na posao, a tu urlikanje cijelu noć, ali bi odmah omekšao. Tiho, tiho, tata je tu. Umirio bi malenu, šetao po stanu ljuljajući.
A onda kao da ga je netko zamijenio.
Lidija se ne sjeća trenutka kad se okrenulo. Možda kad je jednom ušao, pogledao tanjur i rekao:
Kak rižoto? Meso, gdje je?
Nema mesa, sutra ću kupit, doji ona Lanu i govori.
A zašto danas ne? Dao sam ti novce.
Kupila sam pelene i adaptirano mlijeko, fali za meso.
Tada je položio žlicu, pogledao kroz nju dugo:
Ne znaš ti računati. Dao sam ti pedeset eura, pelene su devet, mlijeko dvanest, gdje je ostatak?
Lidija je pokušala nabrojiti svježi sir, povrtna kašica, sok, dječji prašak za veš, krema za pelensku. Marko je slušao, lice mu sve tamnije.
Sir? Ona ima pet mjeseci! rekao je.
Uzela sam unaprijed, da imam…
Najprije nauči živjet za danas, pa onda nabavljaj za sutra.
Uvukla se u sobicu s Lanom i tiho plakala. Ujutro odlučila: živci, stres, proći će sve to. Svatko ima svoje trenutke.
No, postajalo je gore. Sljedeći tjedan isto, s pilećim batkom, pa s maslacem, pa s jajima. Marko je gotovo dnevno tražio izvještaj: Lidija je popisivala svaku kupnju, tješila se, nije ona rastrošna, cijene su veće, djetetu treba svega… A nekad bi poželjela uzeti bolji jogurt, dok od onog najjeftinijeg ima žgaravicu.
Ali ne. Govori, svake večeri piši u bilježnicu, prebrajaj: Pampers 8,99 EUR, Frutek 1,45, kašica 0,94, maslac 2,10.
Sljedeći put idi u Interspar, jeftinije je, rekao bi, Kaufland, previše trošiš.
U Sparu ima stara roba, kaže Lidija tiho. Bojim se za malenu.
Gluposti, izbaci ono što je loše, to ti je samo izgovor da nađeš skuplje.
A Lidija šuti. Osjeća da tone negdje, potapa ju tamna voda, glas joj ne dolazi do površine i zrak nestaje.
Jednom joj ponestalo šampona. Onog običnog, od tri eura. Danima skuplja snagu, hvata trenutak, kad je Marko bolji.
Treba mi novi šampon, može?
On, u fotelji, gleda Dnevnik.
Uzmi moj, i ne pogleda je.
Tvoj je za masnu kosu, a moja je suha.
Pa što? Nećeš odletjeti. Šta dramatiziraš, tri eura… Jesi ti svjesna koliko radim za te eure? Sjediš cijele dane doma, samo jedeš i pereš kosu, još tražiš love?!
Lidija šuti, ode u kupaonu, koristi njegov šampon. Kosa joj bude slijepljena, s vrha svrab, ali trpi.
Nada se, možda kad bude dovoljno strpljiva, kad bude posve nevidljiva, Marko će opet postati onaj, onaj koji donosi kaktus, nježno se smiješi. Pa proći će, sigurno. Samo stres, živci, svi prolaze…
Ne prođe.
Kad je Lana napunila osam mjeseci, Lidija zamoli za novce za zimski kombinezon. Vanjski vjetar, Zagreb studen, ne može mala u istom šetati.
Koliko košta? mrzovoljno upita Marko.
Dvadeset eura našla sam, sniženo.
Dvadeset?! Jesi ti normalna? Izađe za mjesec. Uzmi rabljeni.
Gledala sam, i rabljeni su petnaestak, ali su već tanki, hladno je…
Gle, nemam toliko love. Uzmi što nađeš za deset, ili nek ne izlazi tjedan dana, i tak je hladno.
Dao joj je deset eura. Lidija doda skrivenih pet, kupi rabljeni. Laže da je akcija.
Te noći leži, pilji u strop. Lana se vrpolji, Marko hrče, Lidija promatra njegovo lice: u miru, nježno. Tko je taj čovjek? Gdje je onaj koji joj je donosio kavu, gledao je kao svijet? Ili je sve to ona sanjala?
A ujutro, opet: Lana, pranje, kuhanje, slaganje didaktičkih kockica, dan prolazi u staklenoj tišini.
Prođe godina.
Godina u kojoj više ni ne prosi za sebe. Lani sve po popisu, bez odstupanja. Samo minimum. Kad se Marku zahvali, odmahuje rukom. Jedina svijetla točka Lana. Nekad, kad Marko ode, Lidija stoji uz prozor, gleda van gdje druge mame voze kolica, piju kavu iz automata i pričaju. Ne ide im. Boji se da će odmah vidjeti njezine stare traperice, očaj u očima. Prepoznaju gubitnicu.
Lidijina majka, Mira Grgić, zove svaki vikend. Lidija uvijek jednako: Dobro je, Lana raste, Marko radi puno, ali mi guramo dalje.
Nikad ne kaže ništa o računima, šamponima, kombinezonu. Ne želi sažaljenje.
Rasplet dođe kao što proljeće dođe nad Savu najednom. Nema upozorenja baš tog utorka.
Marko dolazi s posla bijesan, šef mu prigovorio, klijent nije platio, bonus ništa. Lidija ga dočeka, uzima torbu, on otresa rukom.
Kaj ima za jest?
Juha i polpete, pravila sam danas.
Opet juha? A kaj si tako ograničena? Kod prijatelja žena svaki dan novo jelo, a ti uvijek isto, stalno supa, špageti i ajvar. Ma, stvarno…
Lidija bez riječi, stavi tanjur, natoči. Marko proba, pravi grimasu.
Preslano. Ne može se jest.
Nije, samo ti se čini.
Ti još meni odgovaraš?! baci on žlicu. Rekao sam, preslano. Jelo bacaš, moje novce trošiš, još mi tu mudruješ!
Oprosti, nisam htjela… Sljedeći put neću solit.
Sljedeći put on je imitira podsmijehom kad ćeš više naučiti kuhati? Sjediš doma samo, niš ne zaradiš, ne respektiraš me. Mama me upozorila: Ne uzimaj ju, povući će te dolje. Ja budala, nisam slušao.
Lidija grize usne do krvi. Lana u sobi plače. Lidija naglo ide po nju.
Stani, Marko reže, nisam završio. Stoj!
Ona se ukoči. Lana jače plače, odvlači srce iz tijela.
Misliš da ne vidim? Gledaš me kroz mene. Samo čekaš da crknem, da ti stan pripadne. Vidiš sebe kako se izvučeš, a ja neka propadnem.
Marko, što pričaš… Nema toga, imamo Lan Ljudi…
Lana, Lana, uvijek ti je Lana izgovor za sve. Misliš, rodila si, sad si bogomdana? Dijete može svatko napravit, ali odgojit… Sposobna? Ni sebe ne znaš…
Lana već glasno jeca, Lidija otrči po nju, ljulja je, sklupča se u naslonjaču, šuti.
Marko ne dolazi, čuje se lupa zdjelama po kuhinji. Obična večer… Obična svađa… Običan život.
Sjeti se Lidija kako joj je prije pet godina Marko prišao, donio kutiju bombona Kraš napolitanki. Nemam ništa, ali radit ću, samo ostani uz mene. Ostala je, pet godina. I sad ovo.
Ujutro se Lidija budi prva. Lana spava, Marko hrče. Ona polako do kuhinje. Svjetlo kasne jeseni pada preko prozora. Na rubu prozora kaktus; davno osušio, zaboravlja ga zaliti, ali nešto u ruci ne da da ga baci.
Gleda suhe bodlje: tako smo i mi osušeni, a nekako nam žao pustiti.
Istog dana, kad Marko ode, Lidija zove majku.
Mama, glas joj drhti možemo li Lana i ja doći k tebi?
Majka šuti, onda pita:
Tuče li te?
Ne. Ma ne. Samo…
Samo što?
Šutnja, suze.
Dobro, dođi. Ključ ti je pod otiračem, čekaj me navečer.
Lidija spakira dvije torbe. Stane sve: nekoliko majica, traperice, čarape za Lanu, papiri, zveckalica, dvije knjige i ostaci pelena. Prolazi stanom i sa svakim hodom kao da svlači debeli stari ogrtač tuge.
Na stolu u kuhinji ostavi kratku poruku: Ne mogu više ovako. Ne traži me. Kad skupim sebe, javim se. Prignječi šalicom.
Zove taksi, silazi s kolicima i torbama. Kraj pješčanika, mame sjede, brbljaju. Jedna, plava s dugačkim naušnicama, mahne joj. Lidija klimne nespretno i požuri.
Čini joj se da prozori gledaju, osuđuju je.
Prva tri dana Marko ne zove. Lidija ne zna što osjeća olakšanje ili mučninu. Djetinjstvo bruji iz stana njene mame, stari zidni sat otkucava kroz noć. Mira ne zapitkuje, samo gladi Lanu po kosi, baš kao Lidiju kad bi imala temperaturu.
Četvrti dan, Marko stvarno dolazi.
Mira mu hladno otvara vrata, odmjeri ga, pušta na kuhinju. Lana spava, Lidija se iz kupaone pojavljuje u maminoj staroj kućnoj haljini.
Što hoćeš?
Razgovarati. Lidija, pa kakav je to cirkus? Ostavila mi poruku i nestala. Poludjet ću.
Nećeš, mirno ona. Tri dana nisi zvao.
Mislio sam, proći će, sma češ se vratit. Lidija, oprosti, idem ti se stvarno ispričati. Na poslu problemi, iskalio sam se… Znaš da te volim.
Voliš? Tako da me zoveš parazit, da na šamponu moram moliti?
Rekao sam, glup sam bio Marko podiže glas, pa se zaustavi, bojeći se punice. Glup, oprosti mi. Dao bih sve da ti to dokažem. Stvarno. Dat ću ti sve što treba, nek više ne pričamo o računima. Hoćeš svu banku ću ti proslijediti, samo se vrati doma.
Lidija gleda njegove velike ruke, vjenčani prsten, ne osjeća ništa osim umora.
Prazna sam, Marko. Toliko prazna da više ni ne boli. Ni bijes, ni tuga. Svejedno mi je.
Ne može ti bit svejedno, prilazi, hvata je za zapešća ne laži. Pet godina. Imamo Lan Dete nam je. Kako ti može bit svejedno?
Ona šuti. Osjeća njegov pritisak na rukama sad će boljeti. Ne namjerno, navika je. Ali Marko samo pušta ju, hoda do prozora, nasloni čelo na staklo.
Propast ću bez vas. Jučer sam sam kuhao tjesteninu, raspala se. Zaboravio sam sol. Jeo tu smjesu i mislio što sam to napravio?
Dajem ti mjesec, izgovara Lidija, neočekivano mjesec dana, ništa više.
Marko se ukoči, pa izdahne.
Obećavam, promijenit ću se.
Ako samo jednom opet počneš odlazim. Neću ni riječ više reći.
Razumijem, klimne. Neću više nikad.
Mira Grgić uzdiše, uđe u kuhinju, ništa ne kaže.
Iste večeri Lidija i Lana vraćaju se doma.
Mjesec je čudan, kao u snu. Marko donosi namirnice bez pitanja, pita što treba djetetu, ne traži račune. Novce ostavlja na vitrini, ne broji, ako fali, kaže: reci slobodno. Čak i zefir donosi, a nekad se rugao zbog toga.
Lidija mu ne vjeruje. Noćima budna sluša njegovo disanje. I povremeno se opušta, čak se smije.
Marko se igra s Lanom, sastavljaju kocke, voze autiće, smijeh se čuje navečer. Lidija gleda i osjeća toplinu što se budi.
Kupi si šampon, miriši na kokos, nitko ništa ne komentira.
Prođe drugi mjesec, pa treći.
Marko i dalje ostavlja manje novca, a Lidija šuti sram ju je tražiti više. Onda opet izgovor: posao, duže ostaje, umoran je. Jede sam, mobitel mu opet zatamnjen. Povremeno ga skriva kad tipka. Telefon leži licem prema stolu.
Sumnja, šutnja.
Tko piše? jednom Lidija pita.
Posao, kaže Marko, trzne ramenima, ne gleda je u oči.
Ona ne pita više.
Ide i četvrti mjesec. Lidija kuha, sada krumpir ima, meso više, ali Marko ni ne pita. Samo ponovno manje ostavlja.
Zašto je meso tvrdo? pita Marko, nabada vilicom.
Kuhala sam kao i obično, Lidija šapne.
Treba bolje birat. Nemoj više kupovat ono. Ajmo dalje.
Ne zove je više parazit, ali kao da odjekuje to u naborima riječi.
Petkom dolazi kasno. Lana već spava. Lidija čeka na kuhinji.
Što radiš budna? pita on, sjeda, jede hladno.
Lana treba stolac za hranjenje.
Kakav sad stolac? Dajem ti novce, snađi se, ako baš mora.
Ode, zaboravlja je.
Zadnje večeri, dok piše sve u bilježnicu: pelene 8,99, kašica 1,45, maslac 2,10… Marko pogleda, nasmije se:
Opet brojiš, a? Dobro, ja ću opet kontrolirati, nisi stvorena za to.
Lidija zatvori bilježnicu, sjeti se Markove prisege pred njezinom majkom, obećanja, križanja prstima. Sve jednako, ali bez galame.
Mogla bi opet okrenuti priču reći, zašto opet po starom, prijetit. Ali šuti.
Više nema snage ni za što. Lakše trpjeti tu sitnu, ravnu bol, nego objašnjavati svijet ponovo, gledati mamu kako klima rekla sam ti.
Lakoće nema, ali je poznato. Stara rana što je presjekla put. Po noći dugo stoji pod tušem, voda miriši na kokos, ali bočica je gotovo prazna.
Kad nestane, opet će njegovim prati, onim za masnu kosu.
Zamotana u ručnik, izlazi, legne uza zid. Marko gleda televiziju; Lana spava raširenih ruku.
Koliko vode još trošiš? dobacuje on.
Lidija ništa. Prevrne se na bok, muči tišina.
Marko se ugasi uz nju; kroz minutu diše teško, umorno.
Lidija gleda u prazninu. Vani šušte auta, laje pjes, gore komadi razgovora. Lana se u snu okrene. Sve isto.
Sutra će opet biti juha. Marko će reći rijetko.
Možda, možda jednom… spakira kofer.
Ali ne danas. Ne ove zime.
Skuplja noge, uvije se: kao Lana dok spava. U tami traži lice onog Marka koji je čekao pred ulazom s kavom. Nasmijane oči i velike ruke. Onaj koji je donio kaktus, rekao ti si mi najvažnija.
Ne može ga prizvati. Pamćenje servira drugo lice: s uskom linijom usana, s podmuklim pogledom. To lice je pokraj nje, ne okreće se ni u snu.
Možda je onaj prvi Marko nestao, a možda nije ni postojao.
Pale se zorom prvi tramvaji.
Lidija tone u san. Ujutro treba ustati, nahraniti Lanu, skuhati rižoto, oprati, urediti igračke. Običan dan… običan život.
Skuhala je jaču juhu. Krumpir narezala krupno, mesa stavila više. Marko je pojeo i ništa rekao. Samo kimnuo, utopljen u mobitelu.
Lidija pere suđe. Voda je pretopla, ali ne umiče ruku.
Pečenje u prstima odvlači od onog dubljeg, unutarnjeg. I to je dobro. Kad iznutra boli više, lakše je trpjeti izvana.
Naučila je trpjeti. Samo to u pet godina je naučila.
