Juha se hladila u tanjuru. Promatrala sam je i mislila kako sada, nakon tri sata kuhanja, izgleda kao dokaz protiv mene. S druge strane stola sjedila je svekrva, Ružica Ljubas, žvakala polako, s posebnom usredotočenošću koja je uvijek značila da slijedi neka važna primjedba.
Marko, rekla je, ne pogledavši me, jesi li danas vidio što ti je žena radila cijeli dan?
Marko je podignuo pogled sa svog tanjura. Bio je lijep muškarac, s pravilnim crtama lica i pogledom umorne osobe koja je davno odlučila da je lakše složiti se nego objašnjavati.
Radila je, odgovorio je oprezno.
Radila, ponovila je Ružica tonom koji sam nakon tri godine braka naučila čitati kao notnu zapis: sad ću reći najvažnije, a ti šuti. Za računalom je sjedila. Crtala papire. A juha u sedam navečer.
Mama, juha je dobra, rekao je Marko, pokušavajući smiriti situaciju. Znala sam to. Ali to je bio slab pokušaj, unaprijed osuđen na propast.
Juha je dobra, složila se Ružica. Samo, dok si ti kuhala tu dobru juhu, Marko ti je stigao kući u šest. Došao, a nema što pojesti. Je li to normalno?
Radila sam na projektu, Ružice, pokušala sam objasniti.
Projektu. Odložila je žlicu. Kada bi Ružica odložila žlicu usred večere, znalo se da razgovor sad prelazi na drugu razinu. Koji projekt, Iva? Objasni mi. Sjediš doma, ne ideš u ured, nemaš plaću na kartici svaki mjesec. Koji projekt?
Pripremam natječaj za dizajn trgovačkog centra. Velik je, ako ga dobijem…
Ako. Izgovorila je to kao rez. “Ako”. A ako ne? A račune čime platit? Marko će sve sam?
Pogledala sam u Marka. Gledao je u tanjur.
Marko, pozvala sam ga tiho.
Podigao je glavu.
Mama, pusti je, stvarno, da proba.
Ružica ga je pogledala onim izrazom koji majke imaju kad sve mogu reći bez riječi. Marko je trepnuo i opet spustio pogled. Nakon kratke pauze, rekao je:
Iva, mama je donekle u pravu… ovo je sve nestabilno. Možda bi, dok natječaj ne prođe, mogla pronaći nešto stalno? Pravu firmu, s plaćom.
Pravu firmu, ponovila sam tiho.
Tako. Ne kažem da se odrekneš svog rada. Vikendom možeš crtati koliko želiš. Ali, recimo, traže skladištara, Sanjin šogor kaže da nije loše. Stalno.
U sobi je zavladala tišina. Vani su se iz ulice čuli automobili i vrata haustora, zvukovi drugog svijeta.
U skladište, rekla sam.
Ne mora biti skladište, to je samo primjer. Bitno je da novac bude stvaran.
Ružica je kimnula s izrazom zadovoljstva. Konačno je čula ono što je odavno željela.
Upravo tako. Od crtanja se ne živi. Ja sam cijeli život u računovodstvu. Bez maštarija, ali s mirovinom.
Polako sam odložila žlicu pored tanjura. Pravilo je bilo jasno: kad ja odložim žlicu, prelazim na drugi nivo razgovora. Samo nitko drugi za stolom nije poznavao to pravilo.
Marko, rekla sam. Osam godina sam dizajnerica. Prije braka sam samostalno vodila projekte, ti to znaš.
Znam.
Ovaj natječaj. Ako ga osvojim, to je godina dana posla, ozbiljan budžet, reference za budućnost. Viša razina.
Ako osvojiš.
Marko.
Pogledao me. Nekad sam u njegovu pogledu vidjela opreznost i zrelost. Sad sam vidjela nešto drugo osobu koja je već donijela tuđu odluku.
Iva, nije problem tvoj posao. Ali sada nam treba sigurnost.
Nama treba sigurnost?
Tako je.
Znaš li koliko sam uložila u ovaj projekt? Noći, popravke dok ste vi spavali?
Nitko te nije molio da se toliko žrtvuješ, ubacila se Ružica mirno.
Nešto je puklo. Tiho, bez buke, kao predugo natezana nit.
Ustala sam od stola. Oprala svoj tanjur u kuhinji, obrisala ruke ručnikom s izvezenim tratinčicama koji je Ružica donijela iz Osijeka i bez pitanja objesila. Onda sam otišla u spavaću, otvorila ormar.
Na polici je stajao plavi kofer s pokvarenim kotačićem, koji Marko nikad nije popravio, kao što je obećao.
Počela sam slagati stvari metodično. Laptop, tablet, punjači, fascikle, bojice, dvije šalice (svoje), kućni ogrtač, pulover, tri seta odjeće, toaletna torbica. Svi dokumenti zamotani u foliju.
Marko je stajao na vratima.
Iva, što radiš?
Pakiram stvari.
Zbog čega? Zbog jednog razgovora za stolom?
Baš zbog tog razgovora, složila sam se i skinula kaput s vješalice.
Ozbiljno? To je samo mama. Uvijek tako priča.
Znam.
Pa u čemu je onda problem?
Okrenula sam se. Gledala sam ga ravno, bez drhtaja glasa.
Problem je što si mi predložio da radim u skladištu.
Bio je to samo primjer.
Znaš li što si napravio? Sjeo si uz nju i rekao mi pred njom da moj posao nije pravi posao.
Nisam tako mislio.
Znam što si mislio. I ona zna. I ja znam. I sad idem.
Kamo ćeš? Sada, navečer?
Snaći ću se.
Kofer je bio težak. Kotačić nije radio pa sam ga vukla na jednu stranu. U hodniku me dočekala Ružica s izrazom žene koja bi nešto rekla, ali još nije odlučila treba li.
Obula sam čizme, torbu s laptopom prebacila preko ramena, podigla kofer i izašla iz stana.
Na stubištu je mirisalo na mačku s trećeg kata i staro drvo. Lift, naravno, nije radio. Silazila sam pješice, prebrojavala stepenice. Bilo ih je dvadeset i osam.
Vani je studen studen. Listopad. Svjetla ulične rasvjete presijavala su se u mokrom asfaltu. Išla sam preko tih odraza, ne znajući kamo idem. Izvadila sam mobitel i pogledala kartu.
Na računu sam imala devet tisuća kuna. To je bila moja ušteđevina od manjih poslova, za ovakve slučajeve.
Našla sam oglas za najam sobe. Predgrađe Zagreba, kvart Trnsko, petnaest minuta do tramvaja. Cijena dvije tisuće kuna mjesečno. Gazdarica se javljala na poziv.
Zvala se Verica Brkić, glas umoran, ali nimalo grub.
U kakvom je stanju soba?
U redu. Krevet, stol, ormar. Internet imate. Kuhinja dijeljena, jedan podstanar, miran, radi u smjenama.
Mogu li odmah doći?
Možete, ja sam doma.
Ulovila sam taksi i gledala kroz prozor kako noć mijenja grad: od centra s izlozima do naselja s istim zgradama i žutim svjetlima kroz zavjese.
Soba je bila mala, osam kvadrata. Plafon je u kutu imao napuklinu, netko ju je davno bojom zamaskirao, ali još se vidjela. Krevet od metala, stol kod prozora, ormar s jedinom policom. Prozor je gledao na parking i stari javor.
Grijanje upalili prošli petak, rekla je Verica. Topla voda po rasporedu: od šest do devet, od osamnaest do dvadeset i dva. Evo ključevi.
Uzela sam ih. Bili su teški i hladni.
Hvala.
Verica je otišla, ostala sam sama, osam kvadrata, plavi kofer, torba. Kofer sam naslonila uz zid, torbu stavila na stol, sjela na krevet. Opruge su zaškripale.
Iza zida tiho je nešto šuškalo, a onda utihnulo. Susjed na smjenskom radu.
Izvadila sam laptop i otvorila folder s projektom. Na ekranu se pojavila shema trgovačkog centra, trodimenzionalni prikaz koji sam radila posljednja dva mjeseca: atrij s dnevnim svjetlom, prijelazi, zoniranje, boje. Gledala sam to jedno vrijeme i znala: ovo je sada jedino stvarno što imam.
Zatvorila sam laptop, legla u kaputu jer nisam imala dekicu.
Ujutro me probudila buka s kuhinje. Susjed je nešto stavljao na štednjak, čačkao žlicom po šalici. Umila sam se hladnom vodom, obukla pulover preko kaputa i izašla u kuhinju.
Susjed je bio muškarac oko pedeset, čvrst, sijede kose. Klimao je glavom, nije pitao ništa. To mi je odgovaralo.
Skuhala sam kavu, pojela kruh i sir koji sam kupila noć prije, otvorila laptop.
Prva stvar: izračun novca. Ostalo mi je sedam tisuća kuna. Minus dvije tisuće za sobu. Ostaje pet. Uz mali posao koji sam očekivala ove sedmice tisuću kuna. Ukupno šest tisuća. Tri, četiri mjeseca ako štedim.
Natječaj moram predati za tri tjedna.
Tri tjedna. Napisala sam to na papirić i zalijepila na zid. Do papira sam stavila zadatke koje trebam napraviti: vizualizacija ulaza, odabir materijala, opis navigacije, financijski izračun za dodatni modul.
Mobitel leži pored. Sedam poruka od Marka.
Prva: “Iva, gdje si?”
Druga: “Iva, javi se.”
Treća: “Znaš da je ovo glupo.”
Četvrta: “Mama je uzrujana.”
Peta: “Bar nazovi.”
Šesta: “Okej, smiri se. Pričamo sutra.”
Sedma: “Ne shvaćam čemu ovo.”
Pročitala sam ih i okrenula mobitel ekranom prema stolu.
Onda sam otvorila mapu i nastavila raditi.
Rad je jedini davao neki oslonac. Radila sam polako i precizno, kao da svaki dio sheme mora biti na svom mjestu ili će se sve raspasti. Atrij, kut upada svjetla, visina stropa. Sve triput provjerim i onda nađem grešku u opterećenju zida koju sam ranije previdjela. Ispravim.
Do podne mi se javila prijateljica Lana.
Marko mi je pisao, rekla je odmah.
Jasno…
Iva, gdje si?
U jednoj sobi. Unajmila.
Bože. Gdje? Dolazim odmah.
Nije potrebno. Dobro sam.
Iva, otišla si s koferom to nije normalno.
Lana, radim. Stvarno. Doći ćeš kasnije.
Lana je šutjela.
Trebaš li novce?
Ne. Zasad ne. Hvala.
Iva.
Da.
Ti si hrabra.
Samo radim.
Ugasila sam mobitel i vratila se ekranu.
Mali freelance projekti dali su nešto novca. Arhitektonski biro treba logotip: potpis, tri nijanse boje. Četiri sata posla, četiristo kuna.
Odrađena navečer, dok jedem tjesteninu sa graškom, kuhanu na zajedničkoj kuhinji. Susjed Mario spremao nešto na tavi, odnio u svoju sobu, bez riječi.
Dani su bili slični, a opet svaki poseban. Ustajala bih u sedam, pila kavu, sjela za rad. Prijepodne sitni poslovi, poslijepodne natječaj. Navečer opet manji poslovi, ako ih ima. Noću, dok je kuća tiha, vraćam se najvećem projektu. Do jedan, dva. Onda spavanje, pa sve ispočetka.
Kupila sam dekicu u obližnjem dućanu. Siva, debela, s rupom na rubu, ali za četrdeset kuna. Mali električni kuhalo, da ne moram noću po čaj u kuhinju.
Marko je nazvao u četvrtak, osmi dan.
Iva, moramo normalno razgovarati.
Govori.
Stvarno misliš da je normalno ovo, živjeti negdje na rubu…
Sasvim normalno.
Iva…
Marko, radim. Ako imaš nešto konkretno, reci.
Konkretno… zastao je. Vrati se doma. Mama… brine se.
Mama brine.
Da.
Marko, radim. Nazovi za mjesec dana.
Prekinula sam. Mobitel stavila na tiho.
Natječaj je tražio punu pozornost. Navigacija me mučila, četvrti put sam je mijenjala. Nije to samo tablice to je logika kretanja kroz prostor, osjećaj korisnika: nisam se zagubio, znam gdje idem. Htjela sam da svatko, tko prvi put dođe, nakon deset minuta ima osjećaj ovo mi je blisko.
Jedne večeri došla je Verica na vrata. Donijela staklenku pekmeza od ribiza.
Stalno nešto radite, rekla je s vrata.
Radim, odgovorila sam.
Što radite, ako nije tajna?
Dizajnerica. Velik projekt.
Aha. Moja kći je slikarica. Samo ne prodaje slike, rekla je, više sebi nego meni. Evo, uzmite. Dobar pekmez.
Hvala.
Otišla je. Otvorila sam pekmez, namazala na kruh. Bio je kiselkast, s gorčinom. Pojela sam tri fete i osjetila nešto što nisam mogla odmah imenovati. Tek kasnije mi je došlo: toplina. Ne zahvalnost, nego samo jednostavna ljudska toplina, kao kad ti netko nepoznat pridržava vrata.
Petnaesti dan sudarila sam se s Mariom kod frižidera. Uzeo je jaja, ja tražila maslac. Oboje smo se pomaknuli.
Radite do kasno, rekao je. Činjenica, ne pitanje.
Da. Rok pritišće.
Kimnuo je. Zatim dodao:
Ja sam varilac. Bivši u Končaru, sada privatno. Kad je predaja, isto radim noću.
Razumijem.
Dobar je to posao, rekao je, valjda misleći na rad do kasno, ili rad općenito. Hoćete čaja?
Hoću.
Popili smo svaki svoj čaj u tišini. On priča o gradilištu, ja samo slušam. Nije bilo nužno išta objašnjavati. Samo dvoje ljudi, svaki u svom poslu.
Projekt sam predala u petak, dva dana prije roka. Provjerila dvaput sve fajlove, brojeve stranica, da PDF izgleda kao na ekranu, da je vizualizacija čista. Poslala. Zatvorila laptop i gledala kroz prozor u drvo. Listova na njemu više nije bilo samo gole grane.
Sada je trebalo čekati.
Čekanje je bilo gore od posla. Posao je konkretan: zadatak, rješenje, idući korak. Čekanje je bilo šuplje. Ispunjavala sam ga honorarima, čitala stručne časopise koje ranije nisam stigla, navečer šetala po parku. Mali park, fontana već ugašena do proljeća, nekoliko klupa i staza po kojoj starije žene šeću pse.
Jednog dana sjedila sam na klupi. Došla je starija žena s jazavčarom. Psu sam se odmah svidjela, popeo se na moje čizme.
Mirko, ne diraj, rekla je gospođa.
Nema veze, rekla sam. Pas je mirisao po psini i bio mekan kao štrudla.
Vi ste nova ovdje? pitala je žena. Nisam vas vidjela prije.
Doselila sam nedavno.
Odakle, ako smijem pitati?
Iz centra. Pomazila sam jazavčara za uhom. Tako je ispalo.
Žena je klimnula, dovoljno da mi pokaže, kako bi rekla moja mama: ne treba puno objašnjavati.
I ja sam jednom ovako morala krenuti ispočetka. Iz Vinkovaca, nakon rastave. Strašno je bilo, ali čovjek se navikne.
Psa je povukla natrag.
Rastava. O toj riječi još nisam govorila, ni naglas ni u sebi. Bila je daleko, kao oblak na horizontu. Prvo natječaj. Prvo rad. Onda ostalo.
Marko je opet pisao, dvadeset treći dan:
Iva, kužim da si povrijeđena. Ali ovo je predugo, mami je loše s tlakom. Mislio sam da si odrasla.
Odgovorila sam kratko: Odrasla sam. Zato živim gdje sama biram.
Nije odgovorio dva dana. Treća poruka: Razmišljaš li o nama uopće?
Razmišljala sam noću o Marku kakav je bio prije tri godine kad smo se upoznali na poslu. Činio mi se siguran, pitom, darežljiv. Mislila sam “eto čovjeka koji zna biti uz nekog”. Nisam vidjela da “biti uz” znači samo to. Ne štiti, ne podupire, ne bira. Samo stoji.
Majka je bila uvijek tu; onog dana kad sam se doselila u njegov stan jer moj je bio iznajmljen, a on je imao svoj – dvosobni. Prvu godinu mislila sam to je privremeno. Kasnije sam shvatila da nije.
Ružica Ljubas bila je žena jasnih zamisli što treba biti žena njezinog sina: topli ručak u šest, čisti prozori svaki mjesec, poštovanje starijih, bez “hobija” koji uzimaju vrijeme od obitelji.
Dizajniranje interijera bio joj je hobi, bez obzira na moje prihode, portfelj, klijente i ime u struci. Sve je to bilo “šaranje”.
Razmišljala sam o tome sve smirenije, ne zato što je bilo jednostavnije, nego jer su misli bile oštrije, fokusiranije.
Mjesec nakon predaje natječaja Lana me zvala.
Kako si?
Radim. Čekam.
Marko te traži. Meni piše često.
Znam. I meni šalje poruke.
Što mu kažeš?
Ništa posebno.
Iva, jesi li… razmišljala o rastavi?
Jesam.
I?
Lana, čekam rezultate natječaja. O svemu ostalom kasnije.
Znaš dobro postaviti prioritete, rekla je. Nisam znala je li to pohvala ili nešto treće.
Učim, rekla sam.
Nakon razgovora skuhala sam kavu, pojela pekmez od Verice i otvorila novi manji posao: uređenje ureda za malu tvrtku, tri sobe i prijemna. Nije bilo remek-djelo, ali čestito.
Radila sam ga tri dana, predala točno na vrijeme.
Još dva tjedna kasnije stigao je poziv.
Petkom, oko jedanaest, nepoznat broj iz Zagreba.
Iva Matković?
Da.
Igor Novak, predsjednik uprave “Sigma Gradnja”. Poslali ste prijavu na natječaj.
Nešto mi se presložilo u prsima. Ne bolno, samo se pomaknulo.
Jesam.
Vaša koncepcija nas je impresionirala. Zapravo, mene osobno. Želim razgovarati s vama.
Naravno. Kada želite?
U srijedu. Možete li doći u ured?
Mogu.
Poslat ćemo lokaciju i vrijeme.
Govor mu je bio sažet i poslovan. Zapisala sam sve, iako bih i bez papira zapamtila.
Rat s papirom dobro dođe kad trebaš nešto raditi s rukama.
Nakon poziva sjela sam, dugo gledala taj papir. Skuhala novu kavu, treću po redu tog dana. Trebalo mi je kretanje.
U srijedu sam obukla sivi haljetak iz kuće i plave cipele koje sam kupila prije tri godine malo su me žuljale, ali bile su dovoljno ozbiljne. Izradila par ključnih slajdova projekta i stavila u fasciklu.
Ured “Sigma Gradnje” bio je u poslovnoj zoni na Trešnjevci. Staklena zgrada, miriše na kavu, zaposlenici užurbani. Sekretarica me odvela u salu za sastanke, najavila gospodina Novaka.
Došao je točno nakon pet minuta. Visok, oko pedeset, kratka kosa, pogled kao u osobe koja brzo razabire bit.
Iva Matković, pružio mi ruku. Stisak kratak, čvrst. Novak. Sjednite.
Sjeo je nasuprot, otvorio laptop, okrenuo ekran. Na ekranu moj projekt.
Ovo, pokazao je na shemu atrija, otkud ideja?
Koncept prirodnog svjetla. Pratila sam nekoliko europskih projekata, ali tamo je svjetlo dekoracija. Ja sam ga napravila funkcionalnim: zoniranje svjetlom, ne pregradama.
Zašto?
Pregrade dijele prostor. Svjetlo organizira. Ljudima je ugodno, a opet znaju gdje su.
Gledao je ekran.
Radili ste ovako velike objekte?
Ne. Bio bi mi prvi takav projekt.
Podignuo je pogled.
Rekli ste to izravno.
Istina je, nema smisla sakrivati.
Većina bi prešutjela.
Većina se poslije opravdava. Ja odmah kažem.
Šutio je, zatvorio laptop.
Natječaj nećemo dati vama. Imamo tri jaka kandidata s iskustvom. No želim vam nešto drugo ponuditi.
Slušala sam.
Otvoreno je radno mjesto kreativnog direktora. Prijašnja osoba je otišla, bio je solidan, ali šablonski. Trebam nekog s drugačijom vizijom. Rizik je s obje strane: vi nemate iskustva u velikoj korporaciji, mi uzimamo nekoga s neobičnim portfeljem. No vaša koncepcija me uvjerila da mislite drugačije, a ne kopirate. To je kod nas važnije od iskustva.
Što očekujete od te pozicije?
Vodstvo tima od šest ljudi, ključni projekti, strateške odluke za proizvod. Raspored djelomično fleksibilan, ali jasno vam je da to više nije freelance.
Svjesna sam.
Razmislite. Poslat ću uvjete mailom večeras.
U redu.
Izišla sam iz ureda, stala pred zgradu. Vjetar, miris ispušnih plinova i pečenih kestena s kioska u blizini. Kupila sam čašicu kestena, pojela dok sam išla do tramvaja, još vrući, preprženi.
Mail je stigao navečer. Uvjeti odlični. Iskreno odlični. Plaća više nego dovoljna za sobu u Trnskom i nešto više. Probni rok tri mjeseca. Jasni kriteriji.
Odgovorila sam u devet: prihvaćam.
Marko je nazvao sutradan.
Iva, stvarno moramo ozbiljno razgovarati. Vrati se kući, molim te.
Marko, pronašla sam posao. Dobar posao. Počinjem idući tjedan.
Tišina.
Kakav posao?
Kreativni direktor. Građevinska firma.
Još dulja tišina.
Ozbiljno?
Najozbiljnije.
Što to znači?
To znači da moramo razgovarati o rastavi, rekla sam. Zrelo i bez scena. Ja ću pronaći odvjetnicu, ti svog. Imovine zajedničke nemamo, stan je tvoj, auto nemam. Jednostavno je.
Dugo je šutio.
Iva, sve si odlučila.
Jesam.
Ovo nije razgovor, ovo je presuda.
Marko, rekla sam tiho, bez ljutnje, bilo je u meni samo umora i jasnoće. Predložio si mi rad u skladištu. Pred svojom majkom. Nakon tri godine. To nije početak, to je kraj.
Nije nazvao više. Dan kasnije poslao je SMS: Razumijem. Javi se javnom bilježniku.
Prvi radni dan u “Sigma Gradnji” bio je ponedjeljak. Došla sam ranije, dvadesetak minuta, nisam znala koliko će mi trebati od tramvaja. Ispalo je sedam minuta. Stajala sam pred ulazom, pa ušla.
Tim šest ljudi: dva arhitekta, dva vizualizatora, voditelj projekata i asistentica. Pogledavali su me onako kako gledate novog šefa: malo sa strahom, malo znatiželjno, malo očekujući.
Ja sam Iva. Volim kada govorimo otvoreno. Ja ću tako, i vi. Ne znam vaše navike, vi ne znate moje. Mjesec dana radimo zajedno, pa onda pričamo što ne valja.
Nisu ništa rekli. Jedan arhitekt, Ivan, klimnuo je. Dovoljno.
Prve dvije tjedna promatrala sam. Kako tim radi, kako komuniciraju, gdje se gubi vrijeme, što ide dobro. Ništa odmah nisam mijenjala. Samo sam pitala pitanja, puno.
Ivan je isprva bio pažljiv. Oko četrdeset, navikao samostalno raditi. Nakon trećeg tjedna sam ga pitala kako organizira rad na projektu. Pokazao mi je. Pohvalila sam dijelove, ali i rekla: Ovdje bi se možda dalo drugačije. Pitala Zašto ovako?. Objasnio je. Pristala sam da na sljedećem projektu isprobamo oba pristupa.
Od tada je bio nešto opušteniji.
Istodobno je išla i rastava. Odvjetnica u pedesetima, poslovan glas, rekla je: Bit će jednostavno, mjesec dana. Tako je i bilo. U prosincu smo Marko i ja potpisali. Izgledao je umorno, malo izgubljeno. Ja sam bila pribrana.
Iva, rekao je pred javnom bilježnicom. Ulica, ljudi s vrećicama, nisko nebo.
Da?
Je li ti žao?
Čega konkretno?
Šutio je.
Svega.
Nije, rekla sam. Bilo je to istinito.
Kimnuo je i otišao prema autu. Ja prema tramvaju.
Prosinac i siječanj spojili su se u jedno dugo razdoblje rada. Prvi veći projekt pod mojim vodstvom, restoran zona u novom naselju zahtijevala je mene cijelu: vrijeme, živce, multitasking. Tim se privikavao na mene. Ponekad sam griješila, pa priznala: nisam bila u pravu, radimo opet. To ih je iznenadilo. S vremenom je postalo normalno.
Direktor Novak držao se postrance, ali pažljivo. Sastanci svaka dva tjedna, izvješća o napretku, konkretna pitanja. Jednom je rekao:
Tim vam sad radi drukčije.
Drukčije?
Više raspravljaju. Dobar znak.
Kad raspravljaju misle.
Tako je.
Otišao je, a ja sam razmišljala je li to kompliment ili tek zapažanje. Možda oboje.
U veljači sam se preselila u malu garsonijeru, pola sata tramvajem do posla. Nije centar, ali svijetla, s velikim prozorom. Kupila sam radni stol, stavila ga pod prozor. Na prozorsku dasku kaktus lako ga održavati.
Kad sam vraćala ključeve Verici, rekla je:
Snašli ste se.
Jesam.
Dobro je to. Mario vas je pitao. Ne navikne se lako na nove, ali vi ste mu sjeli.
Ništa posebno je dobra ocjena.
Za Marija odlična, nasmijala se Verica i dala mi opet pekmez. Ovaj put od jagoda.
Proljeće je stiglo ranije te godine. Kroz park kraj tramvaja već je zelenilo. Tamo sam jednom srela Igora. Nije bio priča ni obrat, samo je pojavio. Radio je u struci, arhitekt u drugoj firmi, upoznali smo se na konferenciji. Bilo je lako zna slušati i zna pričati. Bez objašnjavanja zašto radim navečer i zašto nosim fascikle u kafić. I on je to radio.
Bez velikih riječi. Bilo je dobro i to je bilo dovoljno.
Restoran zonu predali smo tjedan dana ranije. Novak je pregledao prezentaciju, prošetao lokacijom, vratio se i pitao:
Što dalje?
Tri nova upita, napravila sam analizu.
U redu. Donesite.
Pokazala sam. Dogovarali smo detalje. Na kraju je rekao:
Probni rok ste prošli još u siječnju. Samo vam nisam rekao. Plaću ćemo revidirati idući tjedan.
Dobro.
Izašla sam iz njegove kancelarije i na hodniku na sekundu zatvorila oči.
Ljeto je bilo radno. Dva paralelna projekta: veliki trgovački centar i privatna kuća izvan grada za ozbiljnog klijenta. Privatna kuća više me veselila potpuna sloboda koncepta. To mi je odgovaralo.
U jesen je kolega iz branše predložio zajedničku malu izložbu. Pristala sam. Izložila tri projekta, i onaj prvi s natječaja koji nije pobijedio, ali mi je promijenio život.
Izložba je bila dobra. Pitaju, razgledavaju, kritičar napiše par rečenica u stručnom časopisu.
Onda dođe poziv za moju samostalnu izložbu. Mala galerija u centru Zagreba, bave se primijenjenim dizajnom. Direktor galerije, stariji gospodin, kaže: imate što pokazati, evo prostora, za šest mjeseci.
Šest mjeseci radila sam uz posao. Bilo je naporno. Ustajala prije, išla leći kasnije. Igor je ponekad pomagao: nije dizajner interijera, ali zna gledati i iskreno reći svoje.
Izložba se otvorila u ožujku, godinu i pol nakon večeri kad sam spakirala plavi kofer.
Mali prostor, bijeli zidovi, dobro svjetlo, dvanaest projekata. Neki dovršeni, neki konceptualni. Shema za stari natječaj bila je posebno izložena, s pločicom: “Projekt od kojeg je sve počelo.”
Došlo je puno ljudi. Lana sa suprugom, stojala je dugo pred skicom. Ivan iz tima došao je sa ženom, dugo pogledavao, šutio. Novak je pregledao sve od početka do kraja, samo kimnuo pri izlasku. Igor je stajao malo u kutu, dobro znajući da ovaj dan nije njegov.
Prišli su mi na izložbi negdje pred kraj Marko i Ružica. Marko u tamnom kaputu, mršaviji. Ružica u neobičnom, svečanom sakou s brošem.
Hodali su po galeriji malo izgubljeni, kao ljudi koji nisu očekivali taj prostor. Marko je gledao projekte, nešto tiho govorio mami. Ružica nije ni gledala radove, tražila je nekoga pogledom.
Prva me pronašla ona.
Ivice! rekla je, s toliko lažne topline da me za trenutak presjeklo. Ne od tuge, nego od prepoznavanja. Sjećala sam se tog tona. Presretna sam što smo došli. Znaš, uvijek sam govorila Marku da si ti talentirana.
Gledala sam je mirno.
Dobra večer, Ružice.
Sve je ovo predivno, mahnula je rukom prema izlošcima. Gledam i mislim: vidiš, treba vjerovati u sebe. Ja sam uvijek vjerovala.
Da.
Marko je prišao bliže. Izgledao je drukčije nego kod javnog bilježnika. Tada umoran, sada… tražila sam riječ… zbunjen. Kao netko tko je hodao poznatim putem, a sad ne zna kamo ide.
Iva, rekao je.
Marko.
Stvarno, ovo je sjajno. Iskreno. Gledao me pogledom kojeg sam nekoć uzimala za ljubav, kasnije za naviku, a sada vidjela kao činjenicu prošlosti. Htio sam reći… znam da sam pogriješio. Tada, za večerom. I općenito. Nisam te podupirao kako treba.
Da.
Možda… zastao je. Možda ima smisla porazgovarati. Ne sad, ali… jednostavno razgovor.
U tom trenutku Igor je tiho došao, stao kraj mene. Ne ispred, ne između. Samo uz mene.
Marko ga je pogledao. Onda opet mene.
To je tvoj… nije dovršio.
Igor, rekla sam. Igor, ovo je Marko, bili smo u braku.
Igor mu je mirno klimnuo. Marko također. Zatim opet pogledao mene.
Iva, vjerovao sam da bismo mogli…
Ne, rekla sam. Bez ljutnje, gorčine, kajanja. Ne, Marko. Ti si, vjerujem, dobar čovjek. Samo nisi moj čovjek. To već dugo znam.
Ružica je prebirala neku priču o vremenu, što je obitelj, što svi griješe. Slušala sam, a nisam slušala, kao zvuk iz druge sobe. Čuješ ton, ne riječi.
Ružice, prekinula sam je blago. Hvala što ste došli. Drago mi je da ste pogledali.
Ivice, može se još pričati kao ljudi, bez ovog svega…
Evo upravo pričamo ljudski. Pogled mi nije imao ni topline, ni studeni, samo mirnu udaljenost koja više ne boli. Laku noć vam želim.
Tek sam klimnula i okrenula se Igoru.
Idemo, rekla sam. Ravnatelj galerije želi vas upoznati.
Prošli smo kroz publiku. Nisam se okrenula.
Iza leđa, čula sam kako Ružica nešto tiho govori Marku. On je odgovarao kratko, njihovi glasovi utopili su se u buku dvorane, potom nestali.
Uz zid s natječajnim projektom stajao je mladić s blokom, očito novinar ili student. Pristupio mi je.
Smijem pitati? Ovaj rad, Projekt od kojeg je sve počelo… Što to znači?
Pogledala sam shemu: atrij, svjetlo, prostorna navigacija.
Upravo to što piše, odgovorila sam.
Možete li pojasniti? Je li bio prekretnica?
Razmislila sam sekundu.
Bio je trenutak kad sam shvatila: ili radim ono što najbolje znam, ili ništa. Nije bilo treće.
Odabrali ste ovo prvo.
Da.
Pisao je. Podigao pogled.
Je li vas bilo strah?
Pogledala sam shemu. Prisjetila se onih osam kvadrata u Trnskom, sive dekice s rupom, javora bez lišća, kave u tri ujutro, poziva u petak navečer.
Bilo je.
Što vam je pomoglo?
Gledala sam ne u shemu, već negdje mimo nje, kroz zid, u večernji grad, svjetla, mokar asfalt, nekakav kofer na kotačićima koji ne vozi.
Rad, rekla sam. Rad me spasio.
