Napisat ću ti pismo
– Marijana, što je s tobom? Čekaš nekoga? Petra je lagano povukla prijateljicu za rukav.
Marijana je sjedila okrenuta prema vratima predavaonice, potpuno nezainteresirana za prijateljičine pokušaje da već pola sata podijeli dojmove o novom poznanstvu. Petra je na trenutak namjestila uvrijeđenu facu, ali brzo odustala. Prijateljica je ipak prijateljica. Štoviše, prva prava prijateljica. Prije Marijane, Petra nije imala niti jednu blisku djevojku u životu.
Jedini njezin pravi drug i gotovo brat, Dario, bio joj je neki dalji rođak tko bi više znao jel treći bratić ili neki čudan rodoslov. Neobičnom igrom sudbine živjeli su Dario i Petra u susjednim zgradama na Knežiji, roditelji su im se družili, i to je moralo utjecati na njihov odnos. Kao klinci su zajedno kopali po nepostojećem pijesku na igralištu, a kasnije su sjeli u istu klupu u prvom osnovne. Sklon i mršav Dario postao je tada njezin vjerni pažević, vukući Petri ruksak koji je njezina mama Zorica donijela iz Trsta i smatrala ga predragocjenim da ga škljoca bilo tko. Petra je bila glava viša i snažnija od blijedolikog Darija, pa teret nikad nije dolazio u obzir. Kad bi Dario šepao za njom po školskom dvorištu, često bi ga “zanosilo” na zavojima zbog težine ruksaka. Da je tu bio mudar kapetan, rekao bi mu da pripazi na promjene njezina raspoloženja i vjetar, pa bi i hod bio mirniji, ali naravno, nikoga takvoga nije bilo, pa se Dario stalno saplitao i poskakivao kad bi Petra pojurila prema mami uz povik: “Trči! Kasnimo na engleski!”
Zorica bi uzimala Petrine stvari iz Darijevih ruku, svaki put slegnuvši ramenima:
Ne hrane te kod kuće, a mali? Uskoro će te vjetar odnijeti preko Trešnjevke!
Dario je bio uredno hranjen. U njegovoj kući, za to je bila zadužena baka. Ali njezino umijeće uguravanja u Darija dvije juhe i kilo kolača nije bilo dovoljno za “utoviti” mršavog unuka. Imao je Dario i građu, i onaj metabolički “sindrom” koji je naučio definirati prije nego slova. Njegova je obitelj držala da je on genije, a jedino ga Petra tretirala kao običnog dečka brata koji nije baš nešto poseban. Bez pardona mu je znala tupnuti čvoku kad bi Darija uhvatila zvjezdana bolest od tolikih pohvala.
Njezin praktičnost i podrška oblikovali su Darija: zahvaljujući Petri, razred ga je, iako čudan i povučen, prihvaćao sasvim solidno. Petra je bila tihi vođa razreda i svi bi barem načas poslušali njezinu riječ. Tako je Dario cijelu osnovnu prošao bezbrižno, zahvalan Petri što je postala njegova zaštitnica. Nju je najviše volio na cijelom svijetu, bliskosti s roditeljima nije bilo ni približno toliko: njima, ipak, nije mogao pričati što je pričao Petri, niti su mu znali dati dobar savjet o tome treba li poljubiti curu na prvom spoju ili je «marinirati» za drugi.
Da upita Darijo majku, Mariju, što o tome misli, večer bi završio spektakularno: najprije bi podigla tanko iscrtane obrve, pa zgranuto uzdahnula, pazeći da ne pokvari šminku kojoj svako jutro posvećuje sat-dva. Potom bi se, kao prava dama sa zagrebačkog asfalta, onesvijestila na trosjedu i budila tek kad dođe hitna.
U njezinom svijetu, Darijo nije smio brinuti o takvim prizemnim stvarima! Genijalci nemaju vremena za zemaljske brige. Majka mu je već ranije odredila ženu, onu koja će mu služiti, paziti na karijeru, zablistati gdje treba, ali nikako nikako ne smije mu konkurirati inteligencijom. Takva je ženska trebala biti nježna, dražesna lutkica koja za svako pitanje prvo pita Mariju moćnu svekrvu čije je mišljenje bilo zakon svemira.
Uz tolika pravila, Dariju nije ostajalo puno opcija: biti zauvijek sam ili pobjeći u Liku. No majka bi ga pronašla i na Marsu ako treba. Nije to bio život za njega čekao je, izbjegavao majčine podvale i potajno vjerovao da ga čeka nešto nešto ogromno i toplo, ono pravo čudo, pa mu se sva sadašnjost činila samo predvorjem prave priče.
Predavaonica se polako punila. Marijana nije skidala pogled s vrata, a Petra se zavalila u stolicu, pitajući se koga tako nestrpljivo čeka prijateljica. Nije znala ni za kakvog udvarača, a Marijana, koliko god bila simpatična, bila je za naš ukus, kako se kaže malo “drugačija”.
Priroda je s Marijanom Katić odlučila malo eksperimentirati. Majka i otac su joj bili atraktivni, ljudi bi za mamu govorili: “Koja gospođa!” Nogama je mogla pjesme pisati, pa kad je liječnik po porodu ugledao Marijanu, odmah je uzvratio:
Kak nogata mala! Isto ko mama!
No ljepota nije baš došla do srca Marijane. Noge su joj bile samo duge, bez trunke gracioznosti. «Naša mala slonica», zvali su je doma od milja. Cipele su joj kupovali svako malo, pa su odavno prestali brojati izlaske u Borovo. Broj 43! Kod odraslih je to značilo krizu i uvijek potragu za patikama u muškom odjelu. Dvije ženske cipele što su trunule na ormaru nisu imale šanse protiv njezinih starih dobrih tenisica, koje je kombinirala i uz sako. Na Općinskom sudu, gdje je radila, gledali su je zbunjeno, ali kad je jedan od najstrožih sudaca došao u identičnim plavim tenisicama, svi su shvatili: glupo bi ih bilo ne nositi. Marijana je samo tiho uživala gledajući kako kolegice prije rasprave mijenjaju štikle za tenisice. Na sudu se pod stolom sve moglo sakriti.
Zapravo, znala je Marijana i razlog zbog kojeg je onaj kolega izabrao tenisice ima ozbiljan dijabetes, već je izgubio dva prsta. Vidjevši ga jednog dana kako se muči s cipelama, izula je svoje tenisice i rekla:
Nemojte se mučiti, evo, uzmite moje! Vama će biti taman. Sutra vam donesem još jedan par!
Nitko je u školi nije posebno zadirkivao jer ju je otac odmah prvog dana upisao na hrvanje. Snaga i visina bili su joj prednost. “Naša Marijana velika cura, veliko srce!” govorila je majka, a otac kimnuo. I Marijani bi, gledajući se pred ogledalom, uvijek bilo lakše kad je čula da ima dušu.
S Petrom se upoznala na fakultetu. Plava, dotjerana cura u upadljivom crvenom odijelu sjela joj je pokraj klupe, popravila frizuru i pružila ruku:
Petra! Drago mi je!
Marijana, malo zbunjena tolikim entuzijazmom, stisla joj je ruku gotovo stidljivo. Prstići su nestali u njezinoj širokoj šaci.
Marijana.
Ma ne! Zvuči ti bolje «Marija», jel da? Petra je ogledalcem učas popravila šminku i iz torbe, velikom kao kofer, izvadila maskaru, ruž i rumenilo.
Preblijeda si! Ne brini, napravit ćemo od tebe pravu ljepoticu! Znaš, ja sam grozna kad je vanjski izgled u pitanju! Mi smo žene ako ne uljepšavamo svijet, on prestaje postojati!
Zašto se tad dala nagovoriti, Marijana nije znala. Valjda jer nije imala puno prijateljica, osim onih uz roditelje. Gdje je mama mazila maskarom, Petra se bacala u akciju s tolikom energijom da je to bilo zarazno.
Što si to obukla?! Ovo nosi li se to više igdje, ili su ti iz ormara babe ispale stare stvari? brundala je Petra.
Nisam ih ja Marijana je pokušala objasniti, ali Petra ju je već vodila svojoj mami u butik. Zorica, zasićena dosadom doma, odlučila je biti poduzetnica, pa je otvorila butike po Zagrebu.
Mama, ovo ti je moja Marijana! Treba ozbiljan shopping i tvoje mišljenje! viknula je.
Zorica je izmjerila Marijanu pogledom i klimnula.
Rijetko zanimljiv tip. Bit će ovo izazov!
Marijana je otišla iz dućana opijena novom odjećom, polupzaljubljena u Zoricu i punih vrećica.
Da sutra budeš prava dama, jasno? Petra joj je vikala na odlasku. Izvodit ćemo te van!
Kamo?
U klub! Spremi se!
Marijana je već bila korak do taxi-stajališta kad je stala:
Petra, a novci?
Koji sad novci, ne gnjavi!
Ne mogu tako. Marijana joj je gurala vrećice u ruke. Ja ću platiti, samo reci koliko.
Petra je u trenu vratila vrećice i nasmijala se:
Kako želiš! Platit ćeš kad budeš mogla.
Sutradan je Marijana išla kod Zorice:
Došla sam platiti za ono što ste mi jučer odabrali. Predivno je, stvarno. Hvala vam!
Zorica ju je procijenila pogledom i lagano zapisala cifru na papirić. Marijana je otišla platiti, a prodavačice su zbunjeno pitale:
Kako zabilježiti tu prodaju? Cijena ne paše stvarno
Stavite pod poklon kume! Djevojke, ne pitajte previše, dok nemate što raditi, napravite mi kavu!
Zorica se naslonila u fotelju i sama sebi promrmljala:
Ima nešto u toj curi Baš ima! Sreća za Petru Eh, dobar sako i dobre hlače čuda rade!
Petra nije ni pomišljala pustiti Marijanu. I kako su znale da im je upravo susret jedna s drugom poklonio najveći dar života? Nitko to nije shvaćao, osim Zorice. Vrlo brzo su svi ostali prihvatili to prijateljstvo tko je zvao Marijanu na kavu, zvao je i Petru, i obrnuto. Ljeto ili zimski odmor, putovale su zajedno. Petra je ispisala hrpe bilježaka tražeći savršenog muža, a Marijana je šutjela znajući da ga je već našla. Samo nije smjela priznati ni Petri. Jer njezin izabranik postao je Dario.
Kad je Petra krenula na faks, Darijo je već završio maturu kao odličnjak i izrastao u zgodnog mladića. Kratak rast mu je jedina mana ostala, ali ništa strašno dok ga Petra nije odvukla u klub i upoznala s Marijanom. Ondje je nestao odmah, bez riječi. Još jučer su se s Petrom smijali kako je smiješno zaljubiti se na prvu, a sad njemu nije bilo ni do daha gledajući visoku, pomalo nespretnu djevojku koja bi mu brzo spustila pogled kad bi je gledao.
Bili su tako smiješno zbunjeni da Petri ništa nije promaknulo.
Oho, Darijo, zar si ti zaljubljen? E, ne bih rekla
Darijev pogled ju je ušutkao.
Šutim, šutim! Samo stvarno ti je Marijana super, a?
Darijo bi pet puta priznao Petri, ali sad nije mogao ni klimnuti glavom. Bio je uvjeren da ga Marijana nikad ne bi mogla voljeti patuljak i princeza, krasan par! Mama će biti presretna
Kad bi pomislio na majku, splasne mu i ono malo hrabrosti. Kod nje bi Marijana bila propast. Po njenim kriterijima Marijana nikako nije odgovarala, i time bi nesreća stigla. A taj izvor nesreće bio bi on Darijo. Kako to dopustiti kad mu je Marijana
Rastali su se te večeri gotovo bez riječi. Marijana je pola noći plakala, proklinjući svoju visinu i kukavičluk, ali do jutra je odlučila da, kad Dariju nije stalo ni pristojno se pozdraviti, onda joj ni ne treba tuge i treba nastaviti dalje.
Nastaviti dalje bilo je lakše reći nego učiniti. Stalno se sjećala te večeri, bojala se susreta, ali Petra ju je stalno pozivala na obiteljska druženja. Za divno čudo, Darije više nije viđala on je izbjegavao sve prilike gdje bi je mogao sresti.
To je, naravno, znala Petra. I smislila plan za dvoje nespretnih zaljubljenih “Ah, Darijo, pokvarilo mi se računalo i nestala sva važna pošta!” Adresu Marijaninog e-maila napisala je velikim slovima i gurnula ispod tipkovnice gdje se odmah vidi ime.
Kad je Marijana dobila svoje prvo anonimno pismo, Petra je prva sve znala dovoljno je bilo pogledati joj lice koje rumeni kao višnjev cvat, a skriveni papirić u ruci govori sve.
Petra je prikrila osmijeh i pravila se da ne vidi ništa.
Dopisivanje je trajalo godinama. Petra je grizla nokte na njihovu nespretnost, ali nije mogla ništa. Marijana nije htjela ni čuti za nikoga drugoga, išla je s Petrom van ali čim je mogla, bježala kući provjeriti ima li novo pismo. U početku jedno na dan, kasnije i više. Zašto nisu koristili chat, nego baš pisma? Marijani je to odgovaralo mogla je razmisliti prije nego odgovori.
Pisali su si o svemu. Vremenom nije bilo više tabu tema; sve je bilo dopušteno. I nije to bilo pošteno: Darijo je znao kome piše, a ona nije ni slutila tko joj je virtualni prijatelj.
Petra je čekala da joj Marijana nešto spomene, ali kad nije pustila je.
Nekima treba samo trenutak da shvate da ne mogu jedno bez drugoga, a nekima godine
Marijana je završila faks i zaposlila se, ali je i dalje sto puta dnevno provjeravala poštu, nadajući se novom pismu. Isto je bilo i s Darijem. Majka mu je već započela «akademski pritisak» o braku, jer karijera zahtijeva stabilnost, ali Darijo nije htio ni čuti nije mu bila u mislima nitko osim Marijane. Naučio je stati majci na rep, izborio se za svoje mišljenje i natjerao je da mu prizna makar nešto autoriteta. Marija je čekala kad će sin napokon «ozbiljno» nešto odlučiti; polako ju je čekanje počelo živcirati.
Petra se i udala i razvela, a sve tako elegantno da su ostali prijatelji i čak joj je pomagala oko papira za razvod:
Bože, što mi imamo dijeliti? Nismo ništa stekli, bez djece, nema drame! Zahvalna sam mu što je bilo lijepo. Nadam se da i on meni. A sad, našla sam nekoga novog Marijana! Ti mene uopće ne slušaš!
Marijana je zapravo gledala vrata, razmišljajući treba li sada pobjeći ili ipak pričekati svog tajanstvenog prijatelja kojeg već toliko veže uz život, iako ga nikad nije vidjela.
Sve se riješilo jednostavno. Na godišnjicu mature, na koju Marijana nije htjela ići, trebalo je doći u paru. Petra, tada opet slobodna, nasmijala se i zagrnula je pod ruku:
Idemo nas dvije! Svi su navikli da smo uvijek par. Što ćemo kad nemamo druge!
No, nešto je tada prelomilo Marijanu, oslobodila je ruku i rekla:
Nisam sama.
S kim?! Marijana! Priznaj odmah!
Vidjet ćeš!
Kasnije je požalila, ali taj dan joj nešto nije dalo mira i navečer je napisala još jedno pismo.
“Znam da puno tražim, ali osjećam da je došlo vrijeme. Vidi, vrijeme je uporno još jučer sam bila dijete, a danas ozbiljna, pa sam upravo počupala prvu sijedu. To je kod nas nasljedno, tata je do dvadesete posijedio, ali nije lako. Pitala sam se, zašto to sve proleti? Zašto ne možemo samo, na tren, zamrznuti trenutak? Nisam spremna na promjene, ali silno ih želim!
Razmišljala sam i odlučila. Ovo je moje zadnje pismo. Ne želim više trošiti vrijeme u virtuali. Želim život pravi! Obitelj, djecu! Želim doći kući i zagrliti onoga koga volim, ne juriti za ekranom.
Bilo nam je lijepo zahvalna sam na tome! Bili smo uistinu par, ako se to može reći. Bilo je lako, čak i veselo sve te godine. Koliko ljudi može reći da su bili sretni s prijateljem kojem možeš sve reći? Malo ih je još takvih, skupa vrijede čudo! I najmanje što želim je izgubiti ono što imam.
Imam prijedlog. Sutra je godišnjica mature na našem fakultetu. Svi moraju doći s nekime. Hoćeš biti moja pratnja za sutrašnju večer? Želiš li odnos prenijeti u stvarnost? Ako da, bit ću presretna. Ako ne… neka ostane tako. Sutra brišem ovaj mail, pa nemoj više pisati. Samo dođi. Ja ću te čekati.”
Dodala je adresu fakulteta i poslala, ne dajući si vremena za dvojbe. Dosta razmišljanja vrijeme je za djela!
Idući dan je provela grdeći sebe ili hrabreći, svaki čas se podsjećala da je baš danas odlučeno sve. Zabranila si je zamišljati Darija, ali misli su jurile, gurale ga natrag. Bio je jedini koji je potaknuo srce da kuca brže, i sada je znala: svaki put dok je pisala, mislila je upravo na njega.
Predvečer joj je nervoza kulminirala, više nije znala treba li joj išta od toga.
Razredni prijatelji su pristizali. Marijana je konačno maknula pogled s vrata, dohvatila torbu i odlučila otići. No osoba koja je tada ušla natjerala ju je da se zaustavi u zapanjenosti, bez da osjeti kako Petra uzvikuje:
Napokon! Ljudi, vi niste normalni
Darijo i Marijana gledali su se, ne vidjevši više nikoga drugoga. Sve prije toga postalo je nevažno. Sada su bili tu. Pravi život napokon, onako kako je moralo biti.
Bok.
Bok.
Kako si?
A ti?
Napisat ću ti pismo. Večeras.
Ni ne pokušavaj više! Dosta pisama. Ne dam te više nikom!
Baš to sam i ja mislio reći! Nikad više!
Dvije godine kasnije, na staroj vikendici obitelji Katić, slavila se rođendanska fešta. Marijana je trčala po verandi, pokrivajući stol, dok joj muž nije uzeo tanjur i smjestio je na stepenice.
Marijana, uzmi malog Marka! Danas me uopće ne priznaje za tatu, a mama će reći da ništa ne radim i zato me dijete zaboravilo! Ona tvrdi da je pola sata nepažnje katastrofa u ovoj dobi.
Marijana je preuzela sina i stavila ga u krilo.
Nevjerojatno, odmah se smirio. Kako? Darijo se sagnuo i poljubio i ženu i sina.
Ti ga se bojiš, osjeća to!
Ja? Ja ga se bojim?
Da! sad je već zafrkavala muža, kadli auto pred kapijom.
Roditelji!
Marijana, mogu li te nešto zamoliti?
Što?
Ako moja mama opet
Dragi, tvoja mama je izvrsna žena! Pametna, načitana, tvrdoglava. I od kad ima unuka, skoro normalna, oprosti. Sada ima kud s energijom. Bojim se da će naš Marko prije učiti francuski nego hrvatski, koliko ga bakica uči melodijama.
Užas!
Super! Dijete odlično spava, a ja imam slobodne ruke.
Znao sam da sam oženio najpametniju ženu na svijetu.
Tiho! Tvoja mama uvijek ostaje najpametnija za tebe dokle god te čuje! Samo tako će biti mira u kući.
Otkud ti tolika mudrost?
Odavde! pokazala je na sina i krenula prema gostima. Smješkaj se, mužu moj, ali ako ne, navečer ćeš primiti pismo ne baš lijepe tematike
Onda najbolje da ja napišem tebi? Jedno sam već poslao, ali mogu još!
Marijana je namignula, predala Marka baki i rekla:
Daj! Ja ću čekati! Bože, kako je lijepo što još uvijek postoji čarolija pisma!
