Moji vrtovi. Moje granice
Mama samo želi malo prirode ovo ljeto, Darija Marko nije ni pogledao u nju, vrteći vilicu po tanjuru. Da malo pobjegne iz grada, odmori dušu. Što je tu loše?
Odmoriti se, ponovila je Darija tiho, onako jednolično, s mirnim, a zapravo kipućim glasom, kao kad se para podiže ispod poklopca, ali ništa ne izlazi. Na mojoj vikendici. U mojoj kući. Koju sam deset godina izvlačila iz jame. To se ne zove odmoriti, Marko. To se zove doći na gotovo.
On ju je pogledao, a u tim očima bilo je ono poznato što joj je uvijek okretalo želudac. Umor. Povrijeđenost. Zašto ti uvijek sve moraš komplicirati? Zašto ne možeš samo reći da?
Ona je već stara, rekao je tiše. Želi zadnje godine proljeća proći u miru. Znaš kako sanja o ružama, o vrtu. Nikad nije imala svoju vikendicu.
Darija je odložila šalicu. Čaj je davno bio hladan. Vani je padala kiša, niz prozor klizile sive kapi, spajale se u staze. Travanj. Uskoro će morati gore otvoriti sezonu, provjeriti kako je mala kuća preživjela zimu, skinuti foliju sa staklenika, naručiti presadnice. Već je ispisala popis: paprike, rajčice, krastavci. Htjela je ove godine probati neku novu sortu krumpira, pročitala o njoj u Vrt i dom. I sad, za ovim stolom u maloj kuhinji u njihovom trosobnom stanu na Ravnicama, muž joj govori da to više nije njezin plan.
Marko, uzela ga je za ruku. Slušaj me. Vikendica mi je ostala od mame i tate. Znaš kakva je bila?
Oklijevajući je kimnuo.
Krov je curio. Temelj se rastakao. Ganak upao. Nije se moglo živjeti. Dvije godine sam skupljala za materijal, sama vukla daske, sama brusila i bojala. Ti si dolazio jednom mjesečno da digneš nešto teško, i to je bilo to. Sve ostalo ja. Jesi svjestan? Ja.
Da, uvijek podsjetiš koliko si napravila, promrmljao je i povukao ruku. Možda ja i ne znam kopati po zemlji ko ti. Svatko ima svoje.
Darija je ustala. Razgovor gotov. Tako uvijek završi kad dođe do ženskog nevidljivog rada. Ne vidi. Ne želi vidjeti. Za njega je vikendica gotov proizvod: dođeš, zavučeš se u viseću mrežu, narežeš svježe krastavce. Otkud krastavci? Tko ih je sadio, tko kopao i čupao travu kod plus trideset i četiri? Nije važno. Važno da su tu.
Tvoja mama će me sutra zvati, rekla je Darija, već na vratima. Kao i inače. Prvo me pita za zdravlje, onda za posao. A onda spomene da su joj doktori preporučili zrak, selo, prirodu. I naposljetku da će vikendica propasti, a ona bi se mogla brinuti. Onda ćeš mi reći da sam hladna, sebična, da ne cijenim obitelj. Tako je, jelda?
Marko nije ništa rekao.
Pogodila sam, Darija je izašla.
Sljedeći dan za pauzu nazvala ju je Ljiljana. Darija je sjedila u uskoj ostavi koju je knjižnica zvala računovodstvo i prebirala po računima za struju, žvačući na brzinu sendvič sa sirom.
Draga, kako si? Zdravlje dobro?
Pozdrav, gospođo Ljiljana. Sve ok.
Htjela sam ti reći, bila sam kod doktorice. Kaže mi: Ljiljana, vama treba zrak, priroda, mir. Srce mi preskače, tlak skače.
Darija je zatvorila oči. Scenarij. Riječ po riječ.
Žao mi je rekla je bezizražajno. Pila kakve lijekove?
Ma kakvi lijekovi u mojim godinama. Da mi je samo malo zraka kod vas je vikendica krasna, velika. Dođete samo vikendom, šteta, propast će.
Evo ga. Propada dobro.
Ne propada, Ljiljana. Dolazim svaki vikend. U proljeće i jesen i tri puta tjedno. Vrt, plastenik, kuću treba paziti.
Pa baš bih ja pazila odmah je zvučala sigurnije. Polijevala bih cvijeće, vrt. Ni ja nisam damska ruka.
Cvijeće. Vrt.
Jeste li ikad vadili krumpir? pitala je Darija.
Pauza.
U mladosti, naravno. Tko se sjeća kad.
Čupali travu satima, na +30?
Draga, ne razumijem kakva je to tema.
Tema je da vikendica nije toplice. To je svakodnevni posao. Želite li doći ljetovati ili živjeti?
Samo bih voljela ljeto na prirodi, ako nije previše sada već prilično uvrijeđeno. Ako sam ti na teret, reci.
Nije to poanta.
Neću više smetati završila je i prekinula.
Darija je zagrizla sendvič, ne osjećajući okus. Navečer, Marko je stigao tmuran, bacio jaknu na vješalicu i otišao ravno u kuhinju.
Mama je plakala, natočio je sebi vode. Kaže da si ju uvrijedila. Da je shvatila koliko ju zapravo ne voliš.
Darija je miješala juhu. Najradije bi bacila kutlaču, zavrištala, zalupila vratima. Umjesto toga, samo je jače stisla žlicu.
Nisam ju vrijeđala. Pitala sam normalna pitanja. Rekla sam što znači živjeti na vikendici.
Uvriježila si staru ženu.
Rekla sam istinu.
Istina se može reći i tako da čovjeka ohrabriš. Ili ga zaboli. Ti si drugo izabrala.
Isključila je štednjak. Okrenula se.
Kad si ti zadnji put bio gore? Podsjeti me.
Ugrizao se za usnu.
Kakve to veze ima?
Ima jer ne znaš koliko je posla. Dođeš za roštilj. Ne znaš da sam lani sama popravljala krov na šupi. Da sam tri puna auta stajskog gnoja dovukla u proljeće. Da svaki dan poslije posla idem gore na zalijevanje. A ti mijenjaš samo daj ključ mojoj mami, pa što košta.
Nisi ju zvala!
Jesam! Prve godine kad se krov krpao, zamolila sam ju da barem donese ručak, dok ja i susjed Jure vukli limove. Rekla je da ju bole noge. Kad se ograda bojala, opet sam ju zvala. Nije mogla, smeta joj boja, alergija. Onda sam prestala zvati.
Marko se okrenuo.
U redu, kad ne želiš, ne moraš. Samo nemoj reći onda da nisi bila upozorena. Bit ćeš ti kriva za sve.
Otišao je u dnevnu. Upalio televiziju. Darija je juhu prolila u slivnik. Nije joj se jelo.
Svibanj je došao vedar, topao, mirisan. Darija je otvorila sezonu prva. Išla sama, vlakom do Karlovca, pa još petnaest minuta pješke do naselja. Vrt ju je dočekao poznatim mirisom zemlje i trulog lišća, starog drva. Kućica je bila cijela, prozori netaknuti, brava na mjestu. Sreća. Lani su komšijama provalili, iznijeli sve, čak i staru peć.
Otvori vrata, pušta proljeće unutra. Miriše na drvo i prašinu. Sve je tu: stol, kauč, ormar, starinski televizor, police s teglicama. Njezin mikro-svijet. Prođe u sobu gdje visi slika roditelja. Mama na ganku, u pregači s kantom za zalijevanje. Tata pod starom jabukom, poluzatvorenih očiju. Oboje umrli, mama prije pet, tata prije devet godina. Darija je bila jedino dijete. Preuzela križ. Jer ne ostaviti bio bi grijeh.
Skine foliju sa staklenika, pogleda vrt. Treba prekopati. Treba zemlje, gnojiva. U Vrt i dom akcija na Plodnu zemlju, lani su joj paradajzi bili nikad bolji. Treba po to, pet vreća minimalno.
Cjeli dan radila: prekopala dvije gredice, pometla vrt, pometla ganak, provjerila vodu. Kad je sunce počelo padati iza krova bora, sjedila je na ganku s čajem. Gledala stari vrt. Jabuke još jake, ribizlo zeleni, trešnja će procvjetat za tjedan dana. Mir. Njezino mjesto.
Sutradan zove Marko.
Kad ćeš doma?
Navečer. Moram još vrt zatvoriti.
Mama bi htjela s tobom razgovarati.
Pritisak je rastao.
O čemu?
Ona će ti reći. Nemoj biti gruba.
Prije nego što je stigla nešto reći, Ljiljana je već bila na vezi.
Darija, dušo, oprosti što smetam. Marko rekao da si gore. Kako je? Sve u redu?
Sve normalno.
Slušaj, mogu li sutra doći pogledati? Nisam dugo bila, baš me zanima kako izgleda proljeće.
Darija je izdahnula.
Naravno. Dođite.
Sljedeće jutro Ljiljana je stigla. Dovezao ju je Marko. Izašla oprezno, kao kraljica na bal, u svijetlom mantilu, niskim cipelama, s ručnom torbicom na lančiću. Pogledala oko sebe.
Aaa, kako vam je zrak divan! Slušaj ptica!
Darija, u starim trapericama poprskanima zemljom od sadnje, izašla joj je ususret.
Pozdrav.
Draga, baš si zaprljana! Radi se puno?
Radi se.
Marko je šutio, držao se pokraj auta, kao da ga ništa ne zanima.
Ljiljana je prošla kroz vrt, oduševljena pobjednički pokazivala.
Ovdje bi mogli ruže, ovdje cvjetnjak, a plastenik bi trebalo maknuti, ružan je, radije sjenicu i vinovu lozu. Zar ne bi bilo bajno?
Darija guta slinu. Ukloniti plastenik. Onaj isti koji je s Miletom iz susjedstva slagala tri ljeta, za koji je dala zadnje kune da kupi prozirni PVC.
Gospođo Ljiljana, znate li da su u plasteniku povrće? Bez njega nema uroda.
Ma kakv urod, Darija. Sad ima svega u dućanu. Zašto robovati? Neka bude lijepo, radi duše.
Radi duše, tiho je ponovila Darija.
Ja bih tu ljetovala, knjigu čitala, pila čaj na ganku, sadila cvijeće. Ti stalno crnčiš, kao seljanka. Život ti prolazi.
Ali to je moj život, tiho je rekla. Moja vikendica, moj rad.
Evo ti opet tvoje moje, moje. A obitelj? A bližnji? Marko mi je rekao da si pristala da ljetujem ovdje.
Oštro se okrenula prema Marku.
Što?
On je pogledao u stranu.
Mislio sam da si pristala.
Kad sam to rekla?
Pa nisi rekla NE baš. Zaključio sam da je DA.
Nešto u njoj je puknulo. Opet. Netko odlučuje bez nje. Jer njezino mišljenje ne vrijedi. Jer će ona uvijek popustiti. Tako je bilo dvadeset godina braka.
Gospođo Ljiljana, gledala ju je u oči. Želite ljetovati ovdje. U redu. Ali, iskreno: jeste li spremna ustajati u šest svako jutro, zalijevati vrt, čupati travu, vući kante s vodom kad nestane do vode? Popravljati ogradu ako padne na oluju? Računati na elektriku, na kanalizaciju, na krov kad propadne? Jer ja neću svaki čas dolaziti. To će biti vaša odgovornost.
Ljiljana se smrknula.
Ti to mene namjerno plašiš.
Ja govorim istinu.
Ako se što pokvari, Marko će doći.
Marko radi šest dana tjedno. On ima svoj život.
On je moj sin! Dužan mi je pomagati!
Upravo to, Darija. On je dužan. Ja nisam. Jer sam tuđa.
Onda je dosta toga! Ti stalno izvrćeš! Ja samo želim ljeto na vikendici, a ti me ispituješ kao na miliciji!
Marko se gurnuo naprijed.
Dosta, Darija. Mama je umorna, teško joj stoji. Idemo u kuću, poveo je Ljiljanu za ruku.
Darija je ostala sama na sredini svog vrta. Oko nje ptice pjevaju, borovi šušte, sunce grije, a unutra hladno i pusto.
Kad su navečer otišli, zaključala je vrata i vratila se u grad trosatnim vlakom. Bilo je zagušljivo, mirisalo po znoju i buhtlama, nasuprot sjedila žena s vrećom punom vune, plela nešto ružičasto. Darija je gledala van. Promicale vikendice, drvoredi, mala sela. Tako i njezin život. Posao, stan, vikendica. Muž, svekrva, vrt. Kad je zadnji put nešto napravila za sebe? Kad je bila sretna?
Kod kuće Marko za stolom uz pivo.
Povrijedila si moju mamu, nije ni pogledao.
Rekla sam istinu.
Istina može biti način poštovanja. Ti si bila gruba.
Sjela je do njega.
Marko, znaš li koliko sam uložila ovdje? Novca, snage, vremena?
Ulažeš. Nitko te ne tjera.
Istina. Nitko. Ali kad ja prekinem, za godinu dana sve će propasti. Onda ćete svi reći: zašto je Darija zapustila vikendicu? Zašto?
Kakve to veze ima s nama? To je tvoje.
Upravo to. Moje. Zašto onda misliš da možeš odlučivati bez mene?
Spustio je bocu.
Nisam odlučio. Mislio sam da ćeš popustiti. Mama je stara, malo joj je ostalo. Je li teško pristati?
A meni? Jesi razmišljao kako je meni da dam to što je ostalo od roditelja, meni uspomena?
Nitko ti ne oduzima. Samo ljeto.
A onda jesen, a onda zima, a onda da sve prebacimo na nju jer je praktičnije. Tako to ide?
Ustao je.
Imaš neki paranoičan film. Ljudi nisu takvi.
Tvoja mama upravo jest.
Dosta!
Izašao je iz kuhinje. Vrata su tresnula. Darija je ostala sama, slušala kišu kroz prozor.
Prošla je tjedan u napetoj tišini. Marko je izbjegavao, dolazio i odlazio kasno. Ljiljana zvala svaki dan, Darija nije dizala. Na poslu navala, izvještaji, kontrole. Sjedila do kasno, bar je tu imala nešto pod kontrolom.
Subotom je opet otišla na vikendicu. Donijela presadnice s placa: paradajz, papriku, balancane. Sve posadila u plastenik, zalila, podvezala. Prekopala još dvije gredice za krumpir. Navečer ju je leđa boljelo kao nikad, ali duša je na trenutak bila lakša. Ovdje je trebalo nje. Ovdje je imalo smisla.
Predvečer je zvao Marko.
Mama dolazi sljedeći vikend. Da se smjesti.
Nisam dozvolila, tiho Darija.
Darija, dosta. To nije zauvijek. Jedno ljeto!
Ne.
Ozbiljno?
Najozbiljnije.
Onda ću joj reći da si odbila. Neka zna tko joj radi na živcima.
Reci.
Spustila je slušalicu. Sjela na ganak, gledala zalazak. Nebo divovsko, narančasto, s ljubičastim oblacima. Mirno. Ali u njoj nemir.
Sutradan gospođa Ljiljana sama zove.
Darija, ne razumijem. Marko kaže da si protiv da dođem. Zašto? Ništa loše nisam učinila!
Gospođo Ljiljana, puno puta sam objasnila: vikendica traži stalnu brigu. Ako želite doći na koji vikend, može. Ali živjeti tamo cijelu sezonu, voditi glavnu riječ ne.
Nisam ja ništa vodila! Samo sam pitala!
Jeste. Rekli ste da maknem plastenik, vrt zamijenim ružama. To nije vaš posao.
To su samo prijedlozi! Zar je to tako loše?
Loše je kad drugi predlažu što napraviti s tvojim radom.
Drugi? Ovdje smo obitelj!
Upravo zato. Ali vikendica je moja. Ne dajem ju.
Znači biraš vikendicu, ne obitelj?
Ne. Biram sebe.
Ljiljana je tiho jecala i prekinula. Darija je stajala nasred kuće, mobitel drhtav u ruci. Znala je da ne postoji olakšanje, samo težina.
Kasno navečer Marko stiže bijesan.
Čestitam. Mama je sad na tabletama, tlak joj skočio. Liječnik veli živci. Zadovoljna?
Nisam htjela.
A jesi uspjela. Nisi mogla popustiti? Samo jedno ljeto!
Znaš li što to meni znači? Deset godina truda. Tisuće uloženih eura. Hiljade sati. Sama mijenjala krov, podove, žice. Sama gletala, trošila tri dana na biranje boje. Vukla zemlju, gnojivo. Svako proljeće sve iznova, svaku jesen spremam zimnicu. Pa ti kažeš jedno ljeto. Kao da je ništa.
Vikendica ti je važnija od ljudi, hladan.
Nije tako. Važna mi je pravda. Ne dajem ono što sam zaradila. Ne zato što netko to traži.
Ona je moja majka.
Ja sam ti žena. Ali njezina želja je uvijek važnija od moje.
Okrenuo se i otišao. Noću Darija nije spavala. Gledala u strop. Već tjedan dana spavaju odvojeno.
Prošlo je još nekoliko dana. Sukob sa svekrvom pretvorio se u tihu bitku. Ljiljana više ne zove, nego preko Marka šalje poruke da se osjeća odbačeno, da joj nije jasno zašto Darija nije popustila. Darija šuti. Teško joj je, ali ne odustaje.
Na poslu kolegica Marina:
Darija, što si tmurna? Nešto doma?
Obiteljski, ne diže pogled.
A imaš li vikendicu?
Imam.
Kako sama izdržiš? Ja bih mužu vikendicu, ali boji se da će ga natjerati kopati.
Darija se nasmije.
Pametan muž.
Ozbiljno? Tak je teško?
Je. Ali to je moje. I ne dam nikome.
Marina je pogleda oštro.
Nešto te veže za to.
Puno
Početkom lipnja i vrućine. Povrće raste, krastavci procvali, rajčice bujaju. Svaki dan nakon posla Darija ode gore, zalijeva, okopava, podvezuje. Umorna, ali to je dobar umor. Rezultat se vidi.
Jedne večeri, dok zalijeva, zove Marko. Glas čudan.
Darija, pukla je cijev na vikendici. Kod mame. Ona je gore.
Darija zastane.
Kod mame? Kakva cijev?
Došla je prekjučer. Dao sam joj ključeve. Mislio sam, nećeš znati. Danas zove uplakana, voda posvuda, ne zna što će. Ja sam na poslu, ne mogu pobjeći. Idi, molim te.
Darija spusti zalijevanje.
Dao si joj ključeve. Bez mog pristanka.
Sada nije bitno! Mama je u strahu!
Ja bih trebala znati što?
Ti si uvijek znala! Molim te, objasnit ću kasnije, sad idi. Ona je sama i loše joj je.
Darija gleda svoj vrt. Krastavci, paprike, rajčice. Njezin svijet. A tamo, na njezinoj vikendici, sjedi netko bez pitanja, i sada očajnički traži pomoć.
Razmislit ću, i prekine.
Marko zove još tri puta. Ne diže. Onda zove Ljiljana, glas drhti, sitan i uplašen.
Darija, dušo, molim, oprosti… Nisam htjela bez tvog pristanka. Marko rekao da ti je svejedno. Sada je voda posvuda, probala sam s krpama, ali ne ide. Pomozi, molim te.
U njoj se bore dva glasa. Jedan viče: idi, pomozi, stara je, uplašena. Drugi: ne idi, sama je kriva, nek se snađe.
Doći ću. Ne da pomognem. Da vidim.
Vozila je sat vremena. Već je mrak. Prozor svijetli. Otključala je. Miris ustajale vode.
Ljiljana sjedi na ganku u mokrim papučama, lice izmučeno.
Darija prođe pored nje u kuću. U kupaoni lokva vode. Cijev ispod umivaonika pukla, štrca. Ventil nije zatvoren. Darija ga našla i zategla. Voda prestala.
Zašto niste zatvorili? ravno ju upita.
Nisam znala gdje je, jedva glasno Ljiljana. Nikad to nisam radila.
Darija izvače krpe, kantu, brisač. Miriše naviku. Ovo je njezina kuća. Poznaje svaki kut.
Pomognut ću, Ljiljana tiho.
Evo, uzmite krpu.
Brisale su tiho, svatko misli svoje. Ljiljana nespretno, Darija iz vještine, kao uvijek.
Pola sata kasnije suho. Pogleda cijev. Hrdava, stara. Treba zvati vodoinstalatera. Trošak još jedan.
Došli ste odmarati, Darija reče. Evo vam odmor puknuta cijev. Sad treba majstor, treba platiti, paziti. To je vikendica. To je svako ljeto. Shvaćate?
Ljiljana šuti.
Mislili ste, bit će idila ruže, ganak, čaj. Nije tako. Svaki dan nešto puca, curi, truli. Spremni ste?
Mislila sam, tiho, da će biti lako. Da ću uživati. Ali ništa ne znam. Ni ventil ne naći.
Darija sjeda kraj nje.
Nisam htjela povrijediti. Ali ova vikendica je moj život. Sve sam uložila. Kad kažete želim ovdje ljetovati, to zvuči kao da mi uzimate…
Nisam htjela uzeti, promuca Ljiljana. Željela sam biti bliže vama. Osluškivati da sam korisna.
I jeste korisni. Ali ne tu. Ne u mom prostoru.
Sjede u tišini. Negdje vani sova huče, vjetar šušti.
Oprostite, Ljiljana. Nisam promislila. Željela sam najbolje.
Znam, Darija ustane. Idite doma. Sutra zovem majstora, popravit ću. I vratite ključeve. Ne želim da dolazite bez mene.
Ljiljana klimne. Spakira se, ključeve stavi na stol.
Sama ću pozvati taksi, nije problem.
Darija se vrati u kuću, sjedne na kauč. Nije pobjeda, nije ni olakšanje. Samo umor. Ogroman umor.
Zove majstora za jutro, šalje Marku poruku: Sve je pod kontrolom. Tvoja majka doma. Ključevi kod mene.
Nema odgovora.
Noć provede na vikendici. Gleda zvijezde. Razmišlja što će dalje biti. Ljiljana je odustala. Po koju cijenu? Izgledala je slomljeno, izgubljeno. Nije to željela. Htjela je pravdu, dobila je krivnju.
Ujutro majstor, mladić, veselo gleda cijev.
Ovo bi sve trebalo mijenjati gospođo. Još iz Jugoslavije cijevi. Čudo da nije ranije.
Koliko to košta?
Oko 2.000 kuna s radom.
Kimne. Još izdatak.
Uredu, radite.
Pola dana su vodoinstalateri popravljali. Darija sjedi na ganku. Mogla bi zalijevati, ali nema snage. Osjeća prazninu.
Uvečer Marko zove.
Mama rekla što je bilo.
I?
I da si bila u pravu. Ne snalazi se. Nisam smio ključeve dati. Oprosti.
Darija šuti.
Ali, znaš… ti si mogla biti nježnija. Sad te se boji. Kaže da nikad više neće tražiti.
Nisam htjela da se boji. Htjela sam da shvati.
Pa je shvatila. Jesi li sretna?
Nisam.
Pauza.
Zašto onda sve to?
Da me jednom čuju. Da pitaju što ja mislim.
Dobro, vidjet ćemo.
Kasno je stigla doma. Marko sjedi u kuhinji.
Sjedi kaže.
Sjedne.
Mama neće više tražiti vikendicu. Kužila je da nije za nju. Ali znaj da je povrijeđena. I ja.
Zašto si ti povrijeđen?
Jer si izabrala vikendicu, ne obitelj.
Nisam birala vikendicu umjesto vas. Birala sam sebe. Granicu. Pravo na ne.
To je sebičnost.
To je poštovanje sebe.
Marko odmahne glavom.
Promijenila si se, Darija. Prije si bila nježnija.
Prije sam bila praktična, pogleda ga. Šutjela, klimala, radila što kažu. Više ne mogu.
I što sad?
Ne znam. Iskreno, ne znam.
Nije ju zaustavio. Pošla je u spavaću, zaključala vrata. Legla na krevet, gledala strop. Vikendica je obranjena. Granice povučene. A obitelj? Marko sada gleda kao nekog tuđeg. Ljiljana je povrijeđena, slomljena. A ona, Darija, osjeća da je pobijedila, ali da je više izgubila nego dobila.
Dani su prošli u tišini. Marko bi došao, pojeo, povukao se. Ne razgovaraju o vikendici, o Ljiljani, ni o sebi. Kao zavjetovana šutnja u kući.
Darija i dalje ide na vikendicu. Urod buja, krastavci su za brati, rajčice crvene, krumpir cvate. Sve i dalje teče, ali radost se izgubila. Samo automatika.
Jedne večeri, dok zalijeva vrt, dođe susjeda teta Matija, starica s maramom i štapom.
Darija, sama si ovdje?
Sama, tet Matija.
A muž?
Posao.
Muški su ti takvi. Dok sve šljaka, nema ih. Čim počne pucati žena, izvoli.
Darija smijeh.
Tako je.
Drži se cure. Vikendica je tvoja. Ne daj nikome. Ja sam svoju sinu poklonila, misleći, brinut će. Prodao je. Ostala sam bez ičega.
Darija ju pogleda.
Ne dam ju.
Pravo. To je tvoj život.
Tetka ode. Darija stoji s kanticom i misli. Koliko žena je tako dalo što su stvarale, jer tako treba, obitelj, nemoj biti sebična? Što su dobile? Prazninu.
Krajem lipnja zove Ljiljana. Prvi put u tri tjedna.
Darija, Bok, kako si?
Dobro.
Htjela sam pitati krastavci na mom balkonu, žute im listove, što je to?
Darija iznenađena.
Fali im dušika. Treba malo gnojiva.
Čime?
U trgovini imaju univerzali, Plodna zemlja ili slično.
Hvala ti puno. I još jedno… Oprosti mi na svemu. Pogriješila sam.
Darija na sekundu stane.
I ja sam bila oštra. Oprostite i vi meni.
Dobro. Važno da znamo gdje smo.
Završile su razgovor. Darija je zaključila da se nešto ipak pomaknulo. Ne izmirenje, ali tektonika je popustila.
Navečer kod kuće, Marko sjedi, gleda kroz prozor.
Tvoja mama me zvala, Darija veli. Pitala za krastavce.
I što si rekla?
Savjetovala sam gnojivo.
Kimne. Tišina.
Darija, ne znam kako ćemo dalje.
Ni ja.
Kriviš li me?
Za što?
Što sam joj dao ključ. Što te nisam podržao.
Da, iskreno, da.
A ja tebe što si bila teško prema njoj.
Znam.
Sjede mirno. Vani okućnica, auta, netko viče, vrata na stubištu. Grad živi. A njih dvoje u šutnji što ne premošćuje ni vrijeme.
I, što si na kraju dobila? pita tiho. Obranjenu vikendicu. A mi?
Darija pogleda kroz prozor. Vani noć, lampioni gore, negdje iza grada vikendica. Njezin trud, prostor, rad. Cijena kompromisa bi bila prevelika. Odustati od svega radi mira. Dala bi možda i mir, ali ne poštovanje. Sad ima, možda, poštovanje. Ali po koju cijenu?
Ne znam, Marko. Doista ne znam.
On ustane, stane k prozoru.
Čini mi se da ti ta vikendica znači više nego ja.
Nije tu riječ o ljubavi. Riječ je o granici. Imam pravo reći ne. I tebi, i tvojoj mami.
I zbog tog prava ćeš sve srušiti?
A ti si spreman mene držati nevidljivom, samo za vlastiti mir?
Okrene se. Lice umorno, starije.
Ne ignoriram. Samo ne razumijem što te košta jednom popustiti.
Jer jednom postaje sto puta. A onda se jednog dana probudiš i vidiš da više nema tebe.
Ode iz kuhinje.
Darija gleda kroz prozor. Grad, svjetla, promiču dani. Unutra prazno. Vikendica je obranjena. Što je izgubila? Muža? Pravu obitelj? Ili samo privid obitelji?
Sutra opet na vikendicu. Bera krastavce, čisti vrt, veže rajčice. Sve po starom. Ali sad bez radosti. Samo navika.
Kad sunce tone, sve pozlati, sjedne na ganak s čajem. Zazvoni telefon. Ljiljana.
Darija, ispričavam se, ali… Zalila sam rajčicu gnojivom i još gore izgledaju. Jesam li ih uništila?
Darija osjeća olakšanje. Ovo je most. Ne isprika. Ne priznanje. Samo pokušaj veze, mali mostić preko rajčica na balkonu, kroz molbu za pomoć što zvuči kao pitanje, ne kao zapovijed.
Koliko ste gnojiva stavili?
Onako, dvije žlice.
Na koliko vode?
Na litru.
To je previše. Samo jedna čajna žličica na tri litre. Prelile ste. Sad samo puno čiste vode, isprati.
Prepametna sam ja… sve uništila.
Niste, spašavat ćemo ih. Isperite i bit će dobro.
Hvala. Ti si dobra.
Spusti telefon. Gleda vrt. Krastavci, paradajz, krumpir, jabuke. Sve traži rad, znanje, upornost. Ali vrijedilo je. Jer je njezino. I nije prepustila.
A sada? Marko je rastrgan između žene i majke. Obitelj napukla. Vikendica obranjena, ali po koju cijenu?
Ne zna odgovor. Zna samo da ne žali zbog svoje borbe. I zna da će biti teško. Jako teško.
