Izdaja pod maskom prijateljstva
Zima je ove godine pokazala svu svoju raskoš: snijega je napadalo toliko da su zagrebačke ulice i dvorišta izgledali kao nešto iz bajke. Pahulje su neprestano lepršale zrakom, taložile se na krovovima i pločnicima, a studen je unosila svježinu i bistrinu u zimski zrak.
U stanu Mirele i Tome vladala je sasvim drugačija atmosfera topla, smirena i ugodna. S prozora je pucao pogled na snijegom prekriven kvart, dok je unutra sve bilo ispunjeno tihirom, mirom i blagom toplinom. Mala stolna lampa širila je prigušeno svjetlo, stvarajući oko sebe topli krug sigurnosti, tjerajući hladnoću zimske večeri.
Mirela i Tomo smjestili su se na kauču, umotani u debelu deku. Na televizoru je tekla još jedna obiteljska komedija ništa pretjerano zahtjevno, tek toliko da se nasmiju, opuste i zaborave brige. Mirela je pažljivo gledala film, s vremena na vrijeme osmjehnuvši se svojim mislima. Tomo je, pak, često znala uloviti kako gleda kroz prozor, hipnotiziran ljepotom snježne večeri.
Ugođaj je prekinio veseli zvuk mobitela. Tomo je oklijevao, kao da ne želi pokvariti dragocjene trenutke mira, no kada se zvuk ponovio, nevoljko je izvukao mobitel iz džepa, pogledao u ekran i uzdahnuo:
Opet Zdravko zove rekao je, obraćajući se supruzi. Treći put večeras.
Mirela je jedva primjetno okrenula glavu prema njemu, ali nije skidala pogled s televizora.
Opet te zove na vikendicu, sigurno, rekla je mirno. Kupio je neku staru kuću kod Ogulina, želi slaviti. Njemu ne kao da ne znači ništa.
Tomo je prstom prošao po ekranu i javio se.
Ej, Zdravko, bok, odazvao se pokušavajući zvučati raspoloženo.
Tomo! Kad ćete već doći? Sve je spremno, peć naložena, društvo se skuplja Dovedite i Mirelu, bit će odlično! Zdravkov glas odjekivao je oduševljenjem.
Tomo je na tren šutio, promišljajući što će reći. Mirela je samo lagano odmahnula glavom. Vrlo jasno mu je signalizirala ne želi ni buku, ni gužvu, ni duga sjedenja i razgovore. Oboje su sanjali miran zimski vikend, daleko od navika i obaveza.
Tomo je smislio izlaz na brzinu.
Znaš što Mirela je otišla kod mame u Sisak na par dana. Ne želim dolaziti sam, znaš kak je, izvikao je neutješno. Ma, idemo koji drugi put, dogovorit ćemo se.
Na trenutak je s druge strane nastala tišina, a onda Zdravko skoro pa uvrijeđeno upita:
Kad se vraća?
Sutra navečer, odvratio je Tomo. Htjeli smo ići van, prošetati, klizalište, kina, ali eto, ništa od toga
Ma dobro, javi kad se vrati, nadam se da vas uskoro vidim! odgovorio je prijatelj.
Tomo se zahvalio, prekinuo poziv, spustio mobitel na stol i s olakšanjem izdahnuo.
Uf, jedva sam ga odradio, prokomentirao je sa smiješkom. Ne da mi se, stvarno. Napiti se, gledati ekipu kak se deru Radije bih ostao ovako s tobom.
Mirela se nasmiješila i privila bliže uz njega. Stan je i dalje bio tih, topli balon, a vani snježne pahulje nisu prestajale padati.
I meni je tako najljepše. Idemo samo gledati film i kasnije spavati. Ništa više ne treba.
Tomo ju je zagrlio i zamislio ih za nekoliko sati, kako gase svjetlo, prekrivaju se pokrivačem i uspavljuju uz zvuk oluje vani. Ali baš tada mobitel je ponovno zazvonio. I opet Zdravko.
Mršteći se, Tomo pogleda ekran i dragovoljno se javlja.
Zdravko, pa ti ne odustaješ
Tomo, slušaj Sjedim u KSET-u, ima nas ekipe, ali… ovdje je Mirela, s nekim tipom. Piju, smiju se. Izgleda da te lagala, nije kod mame! glas prijatelja sada je bio ozbiljan.
Tomo se ukočio, zbunjeno pogledao suprugu koja je bila odmah pored njega.
Molim? Jesi li siguran? Moja Mirela je doma!
Sto posto! Smije se, grli ga. Hoćeš da joj dam mobitel? pitao je Zdravko.
Tomo na kratko zatvorio oči, pokušavajući shvatiti što se događa.
Ajde daj rekao je, paleći zvučnik.
Kroz šum kafića procijedio se ženski glas, zaista sličan Mirelinom, što Tomu šokira.
Halo? Tko to zove? upitala je lagano pijana djevojka.
Mirela je sjedila pokraj njega, oči širom otvorene.
Mirela? To sam ja, Tomo Što se događa? pitao je Tomo.
Ma, Tomo, dosta mi je dosade, idem se zabavljat! Dosadila sam tvojoj smirenoj rutini, živjet ću po svom! odvratila je neslana glumica.
Mirela skoči s kauča, blijeda i vidno uzrujana.
Kakve su to gluposti! Zna li ta cura moje ime? Tko se igra sa mnom?
A što te briga gdje sam? Iako ti ja bila žena, ne moram se pravdati! nastavila je glumica u mobitelu.
Ponovno se uključio Zdravko:
Jesi čuo? Ja sam ti rekao
Tomo ga je prekinuo, drhtavim, ali odlučnim glasom:
Sutra ću sve saznati. Ne zovi više.
Bacio je mobitel na kauč, u potpunom šoku. Da Mirela nije sjedila pored njega, možda bi povjerovao!
Mirela s nevjericom sjedne nazad do supruga.
Taj glas, stvarno je sličan mom… Tko bi se toliko trudio i znao moj život?
Nemam pojma Tomo je odmahujući glavom pokušavao shvatiti ali nema šanse da je slučajnost.
Još se Zdravko k’o kune zagrmi Mirela. Da me nije bilo doma, ti bi stvarno posumnjao, zar ne?
Tomo ju je zagrlio još jače.
Znam te. Nikad tako nešto ne bi napravila! To je sve neka glupa podvala. Provjerit ću ja sigurnosne kamere, sve. Nema šanse da te slome takvim igricama!
Mirela se umirila, osjećajući kako se povjerenje i ljubav između njih dvoje učvrstila.
Sljedećeg dana, oko podneva, Mirela je sjedila u kuhinji, pila čaj i pregledavala mailove za posao. Mobitel je zazvonio, na ekranu je pisalo Zdravko. Dvoumila se, ali ipak se javila, želeći doznati što smjera.
Ej, započe Zdravko oprezno Jeste ti i Tomo razgovarali nakon svega?
Mirela je stišala glas.
Da. Posvađali smo se. Očigledno misli da ga lažem.
U slušalici sekunda tišine. Pa Zdravko, kao da je zadovoljstvo prostrujalo kroz njegove riječi:
Znaš… odavno tvrdim da te Tomo ne cijeni. Nikad nije shvatio koga ima uz sebe.
Mirela je osjetila kako joj ključa ispod kože, ali ostala je smirena.
O čemu ti to pričaš?
Zdravko je tiše nastavio:
O tome da zaslužuješ više! Dugo već želim reći… Volim te. Ozbiljno. I bio bih uz tebe uvijek.
Mirela je zastala, šokirana njegovim priznanjem. Sve je postalo jasno. Točno sada, nakon cijele one glupe podvale, iz njega izlazi pravi motiv.
Zdravko, ovo je neumjesno. Volim Tomu i mi znamo što se dogodilo. Pusti nas na miru.
Oprosti, nisam htio ništa loše… Samo ti želim dobro uslijedilo je bez tragova sigurnosti. Tomo je tebe izdao optužbama. Samo sam mislio… pa ti imaš kome doći kad zatrebaš.
Mirela je stegnula mobitel u ruci.
Zdravko, znaš što sad je bila hladna, decidirana prvo: bila sam jučer doma. Drugo: nismo se ni posvađali. Treće: znam da si sve inscenirao. Sada je sve jasno.
Tišina. Onda tihi, skoro moleći glas:
Kaj? Nemam pojma o čemu pričaš!
Znam sve. Našao si curu kojoj je glas sličan mom i dali ste predstavu. Jer si htio posvađati mene i Tomu. Priznaj.
Još jedan trenutak tišine, a onda Zdravko, slomljen:
Da, ja sam to inscenirao. Jer te volim! Jer znam da Tomo ne zna što ima. Samo sam htio da budeš sretna sa mnom!
Mirela je uzdahnula i rekla odlučno:
Sretna s tobom?? Kakve ti to ideje imaš? Izdao si prijateljstvo i dogovore, izdao si povjerenje to je prava izdaja.
Oprosti, Mirela bio je slomljen, ali Mirela nije htjela dalje slušati.
Nema oprosta. Ni prijateljstva. Ne zovi me više! Nikad više! I Tomi ću pustiti snimku našeg razgovora.
Prekinula je poziv i spustila mobitel na stol. Ruke su joj drhtale, ali brzo se smirila, pogledala kroz prozor i vidjela snježne pahulje baš kao sinoć.
Tomo je u tom trenutku ušao u kuhinju. Primjetio je njezin ozbiljan pogled.
I? pitao je s prigušenom brigom.
Mirela je uzdahnula i rekla mu sve.
Sve je priznao. Smislio je igru, samo da nas posvađa. I još mi izjavio ljubav!
Tomo je tiho i nježno stisnuo njezinu ruku.
Onda nikad nije bio pravi prijatelj. Ionako sam sumnjao, ali sad je sve jasno. Važno je da nas dvoje znamo istinu.
Mirela je klimnula i naslonila se na Tomu.
Sad možemo mirno odspavati, bez lažnih prijatelja. I ni na jednu Zdravkovu feštu više ne moramo ići.
Tomo se nasmijao, iskreno, bez trunke gorčine.
Točno. Uživajmo u miru, filmovima i čaju.
I nikuda ne idemo, samo ti i ja, rekla je Mirela osmijehom, povlačeći dekicu.
Idealno, odgovorio je Tomo grleći je još jače.
I tako, dok je vani snijeg tiho prekrivao Zagreb, u malom, toplom stanu Mirele i Tome vladali su smijeh, povjerenje i ljudska toplina. Sve drugo postalo je nevažno.
*************************
A Zdravko je sam sjedio za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu nekadašnjeg čaja. U prsima ga je pekla bijesna tuga, a glavom su mu odzvanjale riječi Više me ne zovi. Nikad..
No umjesto kajanja, osjećao je ljutnju, ogorčenost, gorčinu i prema Mireli i prema Tomi.
Zašto uvijek drugi dobiju sve što je meni važno?, mislio je, gledajući snijeg kroz prozor, dok mu je ruka nesvjesno zgnječila papir sa starim planovima o lažnoj aferi.
Tko izda prijatelja i povjerenje, na kraju uvijek ostaje sam, jer prava sreća nikada ne može rasti na temelju laži i tuđe nesreće.
Povjerenje je možda krhko, ali je jedina prava osnova za sretan život. Kad ga jednom izdaš, teško ćeš opet pronaći svoj mir. Budimo iskreni prema sebi i onima koje volimo svako drugo lice nas ionako vodi ravno u samoću.
Snijeg je i dalje padao, mirno i tiho, kao podsjetnik da prava toplina uvijek dolazi srca, a ne iz tuđih planova ili lažnih priča.
