Glavna u kući

Ivana, moram ti nešto reći. Mama bi htjela proslaviti rođendan kod nas.

Stajala je kraj štednjaka i miješala juhu. Žlica se zaustavila sama od sebe.

U kojem smislu?

Pa, pedeset i peta godina okrugla obljetnica. Kaže da joj je stan premali, ne može primiti goste.

Marko, pa ona ima trosoban stan.

Znam. Ali ona je već odlučila. Kaže da joj je kod nas lakše.

Ivana je položila žlicu na podmetač. Okrenula se. Marko je stajao na vratima kuhinje, pognute glave, kao čovjek koji zna unaprijed da njegove riječi neće biti dobro primljene, ali ih ipak mora izreći.

Kada je ona to odlučila?

Danas je zvala.

A nas je pitala?

Ivana

Ozbiljna sam. Nazvala je i rekla: Ja ću slaviti kod vas? I ti si rekao dobro?

Marko se počešao po sljepoočnici. Taj joj je pokret bio poznat odavno. Tako bi učinio uvijek kad ni sam ne bi znao kako izbjeći razgovor, ali ujedno ni želio biti dio njega.

Rekao sam da ću ti reći i da ćemo pričati.

Dobro. Sad pričamo. Meni to nije ugodno, Marko. Ovo je naš stan i ne želim pripremati feštu za dvadeset ljudi koje jedva poznajem.

Nije ih dvadeset. Možda dvanaestak.

Zar to mijenja stvar?

On je opet protrljao sljepoočnicu. Potom je ušao u kuhinju i sjeo na stolicu uza zid. To nije značilo ništa dobro. Kad bi sjeo, znalo je biti dugačko.

Znaš da je sama, Ivana. Nema nikoga osim nas. To joj je stvarno važno.

Ivana je ponovno uzela žlicu. Juha više nije trebalo miješati, ali ruke su nešto morale raditi.

Razumijem ja to, Marko. I sama bih tako razmišljala da sam sama. Ali mogla nas je sjesti, razgovarati, predložiti a ne staviti pred gotov čin.

Uvijek ona tako.

Upravo to.

Riječ je pala i ostala između njih. On je pogledao prema prozoru. Vanjski polumrak polako se gustio, u dvorištu su počela svijetliti prva svjetla.

U redu rekao je napokon. Nazvat ću je pa reći da treba dogovoriti sve detalje.

Nema potrebe dogovarati ništa. Neka slavi kod nas, kad je već tako odlučila. Samo neka ne pomisli da sam njezina kućna pomoćnica.

Znaš da ne misli tako.

Ivana nije odgovorila. U tanjure je natočila juhu i stavila ih na stol. Jeli su u tišini, samo što bi se žlice povremeno o čajni sudarale s porculanom. Vanjski mrak je potpuno prekrio dvorište.

Stan im nije bio velik, ali Ivana je znala stvoriti osjećaj prostranosti. Bijeli zidovi, malo suvišnog, na prozorskoj dasci nekoliko lončanica pelargonija koje je Ivana zalijevala svake nedjelje i s njima tiho pričala kad je mislila da je nitko ne čuje. Na kuhinjskom zidu visila je reprodukcija starog zagrebačkog pejzaža, kupljena na Britancu tijekom prvog zajedničkog mjeseca. Marko je tada rekao da je malo sumorno, a ona mu je odvratila: to je toplo. On se složio, možda jer nije htio raspravljati.

Upoznali su se prije tri godine, vjenčali godinu i pol kasnije. Ivana je radila kao urednica u maloj nakladničkoj kući, Marko je projektirao mostove u jednoj građevinskoj firmi. Život su im bio miran, bez većih uspona, i baš je to Ivana cijenila. Nakon bučnog roditeljskog doma, gdje je uvijek bilo burno i otvoreno, cijenila je tu mirnoću kao nešto teško i zasluženo izvojevano.

Sa Snježanom su se upoznali i prije svadbe. Ivana se sjećala tog prvog posjeta kao da je jučer bio. Stan Markove majke bio je u staroj zgradi na Ilici, visoki stropovi, parket koji škripi samo na određenim mjestima, i osjećaj da je svaka stvar na točno onom mjestu gdje treba biti otkad postoji. Snježana je dočekala na vratima u svijetloj bluzi sa sitnim ovratnikom, kao da ulaziš u ured na poslovni sastanak. Pružila ruku Ivani, osmjehnula se ispravno, bez viška topline, i odmah odvela na čaj sve je već bilo spremno.

Tada Ivana pomisli: stroga žena. No strogost je svakojaka. Jedna drži čovjeka uspravno, čini pouzdanim. Druga je kao zatvorena vrata, za kojima nešto jest, ali ne za tebe.

Sa Snježanom je bila druga.

Uz čaj pitala Ivanu za posao, kimnula tako da nisi znao odobrava li ili samo bilježi. Pitala za roditelje. Pa, ne dočekavši završetak odgovora, prebacila se na Marka i pričala mu nešto o susjedi iz trećeg kata. Ivana je tada čvrsto držala šalicu, slušala i gledala čipkast stolnjak na stolu. Stolnjak je bio otkrhan, potpuno bijel.

Nakon posjeta Marko je pitao u autu:

Kako ti se čini?

Ozbiljna, rekla je Ivana.

Samo je zatvorena. Naviknut će se na tebe.

Ivana je kimnula. Tada je još vjerovala da je to tako.

U godinu i pol zajedničkog života Snježana ih je posjećivala svakih dva-tri tjedna. Svaki posjet prema istom obrascu: nazove Marka, on javi Ivani, Ivana pospremi stan, pripremi nešto za čaj. Svekrva dođe, pogleda oko sebe, sjedne u fotelju kraj prozora, koja je posve tiho postala njena i započne razgovor. Uvijek o istom: zdravlje, susjedi, cijene i Markove stvari koje ju zanimaju višestruko više od Ivaninih.

Ivana natoči čaj i uglavnom šuti. Ponekad bi pokušala uključiti se, pa bi Snježana saslušala s izrazom pristojnog strpljenja koji govori sve: slušam te, iako ne moram.

Poklon za useljenje bio je posebna priča. Snježana je došla s velikom kutijom, stavila ju na stol i svečano rekla:

Ovo vam je za kućanstvo. Pravi porculan iz Češke, birala sam posebno.

Bio je to servis za 12 osoba, s debelim zlatnim rubom i sitnim cvjetnim ornamentom boje oraha. Sigurno skup i vrijedan. Ivana to razumjela. Ali servis je bio baš onakav kakav nikad sama ne bi odabrala: težak, nakićen, podsjećao je na nešto iz nekog drugog vremena, iz tuđeg doma.

Lijepo, rekla je.

Takve stvari moraju biti u kući, odgovorila je Snježana i pogledala bijele, tanke tanjure na otvorenoj polici. Pogledala ih kao nešto što je šteta gledati na tom mjestu.

Servis je, naravno, završio u ormaru. Ivana ga izvlačila samo kad bi dolazila svekrva, jer već idući put pitala je:

Zašto ne koristite servis?

Čuvamo za goste, odgovorila je Ivana mirno.

Snježana je kimnula. Zadovoljno.

Tako je bilo sa svime. Zavjese koje je svekrva donijela jer su vaše izblijedile, iako ih je Ivana kupila prije tri mjeseca i nisu bile izblijedjele ni najmanje. Kuharica za poklon eto, tek tako, s označenim receptom za pravo dizano tijesto, iako je Ivana dovoljno dobro pekla. Savjet da se kauč primakne uza zid da bude prostranije u dnevnom boravku koji je ionako tijesan.

Sve to, gledano odvojeno, sitnice su. Ali sve zajedno prilično jasna slika.

A sad još i rođendan.

Snježana je nazvala sama nakon dva dana. Ivana je bila sama doma, Marko na poslu. Mobitel je zazujao: Snježana. Ivana je zastala sekundu, pa se javila.

Bog, Ivana. Zovem oko rođendana.

Dobar dan, Snježana.

Je li ti Marko rekao?

Jest.

Super. Da sve ispadne dobro, odmah da dogovorimo meni.

Ivana je sjela na rub kauča. U drugoj ruci još je držala olovku, baš je ispravljala nešto u rukopisu.

Meni?

Da. Moje prijateljice navikle su na domaću hranu, znaš. Nije ono kao salate iz vrećice.

Ne radim salate iz vrećice.

Znam, znam, samo velim radi jasnoće. Znači hladetina obavezno. Glavno jelo: piletina u pećnici, najbolje s krumpirom. Od predjela riba pod krinkom, pečurke. Možeš dodati nešto po svom, ali nek bude bogato, znaš. Moje cure vole kad je stol bogat.

Ivana je promatrala prozor. Van je povijala grana mlade lipe, netom razlistana.

Snježana, ja ću pomoći koliko mogu. Ali meni moramo dogovoriti zajedno, s obzirom na to da je kod nas.

Pa baš i dogovaramo. Evo, govorim ti.

Vi govorite popis. To je nešto drugo.

Pauza. Kratka, ali jasno osjetna.

Ivana, čemu komplikacije. Već pedeset godina kuham, dobro znam što ljudima paše.

Ne sumnjam. U redu, hladetinu i piletinu ću napraviti. Ostalo ćemo još dogovoriti s Markom.

Dobro, Snježana je rekla tonom kako hoćeš, a zapravo je značilo drugo.

Nakon tog poziva Ivana je još dugo sjedila s olovkom. Onda je ustala, natočila si čašu vode i popila je polako, do kraja.

Nije bila osoba sklona skandalima. Po naravi tiša, promišljala bi prije nego izgovori što treba, i često se sama sebi činila premekana u situacijama gdje treba biti čvrsta. No nešto u tim razgovorima sa svekrvom uspinjalo se iznutra polako, nezaustavljivo, kao voda u staroj cijevi.

Do rođendana su ostale tri tjedna.

Ta tri tjedna prolazila su u konstantnoj pozadinskoj napetosti koju je Ivana naučila sakrivati toliko vješto da bi i sama zaboravljala da postoji. Snježana je zvala svaki drugi dan, uvijek s nekom novom informacijom ili podukom. Pa će Nina donijeti domaći pekmez čisto skromno. Onda se ispostavi da Valentina ne jede piletinu, pa daj ubaci ribu. Zatim, stol mora biti kako treba, s platnenim salveta, ne papirnatim.

Platnenih salveta Ivana nije imala.

Kupila ih je u ponedjeljak u dućanu, potom kod kuće dugo gledala paket na stolu i shvatila to tako ide: malim, sitnim koracima nađeš se kako kupuješ nešto što ti ne treba, za tuđu feštu u svom stanu.

Marko je tih tjedana izbjegavao uplitanje u detalje. Govorio bi kako ti odlučiš i pomoći ću ti, ali konkretna pomoć je obično nestajala. Kad je Ivana tražila da on riješi pitanje ribe, on je riješio, nakon čega je Snježana nazvala Ivanu i rekla da riba može biti samo ako se njoj isplati, ona nikoga ne sili. Rekla je tako da je bilo jasno ipak sili.

Ivana je napravila i ribu.

Tjedan dana prije fešte došla je svekrva pogledati kako je namještaj razmješten. Tako je to i izgovorila, i Ivana prvo pomisli da je zafrkancija.

Pogledat namještaj?

Da, kako složiti stolove, gdje će sjesti gosti. Treba isplanirati.

Prošle su u boravak. Snježana je stajala u sredini i gledala kao netko tko mjeri prostorije prije adaptacije.

Kauč stavite uza zid. Rekla sam već. Ovaj stolić maknite, samo smeta.

Stolić je bio od oraha, s mozaikom, kupili su ga zajedno na štandu jednog obrtnika. Ivana ga je voljela.

Stolić ostaje, rekla je.

Snježana je pogleda.

Kako želiš. Samo će biti tijesno.

Snaći ćemo se.

Svekrva je prešla u kuhinju, otvorila jedan ormarić-pa drugi. Ivana je stajala na vratima i promatrala. To je bio dio rituala: smotra. Kao provjera je li sve na svojem mjestu.

Lonac za hladetinu je dostatan?

Dovoljno velik.

Hladetina se kuha dugo, barem osm sati. Znaš li?

Znam.

Dobro. Pauza. Samo nemoj previše češnjaka. Nina nikako ne podnosi snažan miris.

Ivana je kimnula. Odbrojala do tri. Ponudila čajem.

Kod čaja Snježana je pričala o svojim prijateljicama. Nina je bila tri puta udana, zadnji put loše, sada živi sama i misli da je važna. Valentina je do mirovine radila u školi, ravnateljica, i još uvijek s ljudima razgovara kao da su prvašići. Galina samo Galina, bez titule, mlađa od ostalih, nije još zaslužila. Snježanina priča bila je savršeno koncizna, ali iskrena; Ivana je shvatila da te žene međusobno vole na taj način kroz sitne zafrkancije i život udvoje koji ona nikad neće dokučiti iznutra.

I baš tu, uz čaj i platnenu salvetu na koljenima, Ivana je osjetila nešto poput sažaljenja. Ne prema sebi prema Snježani. Žena sa 55 godina, sama, sin se oženio, i sve što ima su te prijateljice, taj servis, i ta mala kontrola kako je namještaj složen u nečijem stanu.

Sažaljenje je bilo trenutačno. Ali bilo je.

Fešta je dogovorena za subotu. Petkom navečer Ivana je skuvala hladetinu, zamiješala gljive, pripremila za šuba-salatu. Marko joj je pomogao maknuti nepotrebne stvari iz boravka i razvući stol. Radili su u tišini, ali nije bila teška tišina nego radna. U jednom trenu je zastao, pogledao ju.

Jesi dobro?

Jesam.

Sigurno?

Marko, sve je okej. Gurnimo stol.

Pomaknuo je stol. Zatim je zagrlio s leđa, nespretno, s obje ruke zauzete.

Hvala što si pristala.

Ivana mu je htjela reći da nije baš pristala, već pristala na neizbježno. Ali šutjela je. Jer ju je zagrlio, a to je ipak nešto značilo.

U subotu ujutro Ivana je ustala u sedam. Marko je spavao. Tiho je otišla u kuhinju, skuvala kavu i dok je mirisala kroz tanak zrak, gledala kroz prozor na dvorište. Bilo je prazno, samo su golubovi šetali po asfaltu. Bilo je nešto smirujuće u toj slici. Prazno dvorište, golubovi, kava koja je spremna.

Razmišljala je kako će izgledati dan. Vidjela je unaprijed: prijateljice će doći i gledati je kao ženu njihovog sina znatiželjno, s trunkom suzdržane procjene. Snježana će biti glavna domaćica. Ne može se izbjeći. Ivana je već mogla zamisliti kako će svekrva gostima govoriti mi smo pripremili ovo, misleći na nešto s čime ona nije imala dodira. Kako će preslagivati tanjure koje je Ivana već postavila, kako će izreći usputnu rečenicu mladi danas ovo, baš kad Ivana uđe u sobu.

Kava se skuhala. Ivana je natočila šalicu i popila stojeći, bez sjedenja.

Gosti su počeli stizati u dva. Prva, baš kako je i trebalo, došla je Nina. Visoka, dotjerana žena, pogledom nekoga tko je mnogo proživio i više se ničemu ne čudi. Pozdravila je Ivanu, pogledala hodnik i pitala gdje može ostaviti kaput. Ivana je pokazala. Nina je pažljivo odložila kaput, zagladila ga i ušla u dnevni boravak, bez pitanja.

Zatim su stigli Valentina i suprug joj Ivan. Ivan je bio tih, nizak čovjek, naviknut šutjeti pred drugima. Pružio je ruku Ivani, rekao drago mi je i odmah stao uz zid. Valentina je pozdravila tonom profesorice koja proziva razred.

Galina je došla zadnja. Vjerojatno je imala četrdeset i nešto, bila je najsvježija s osmijehom od srca, s buketom cvijeća koji je pružila Ivani.

Ovo je vama, toliko truda! Marko je tu?

U dnevnoj.

Sjajno. Sama je prošla, bez pratnje.

Snježana je stigla oko pola tri. I to je bio dio rituala: slavljenica ulazi kad je sve spremno. Nosila je tamnoplavu haljinu s bisernim gumbima. Izgledala je dobro, i Ivana si to priznala bez gorčine. Zaista je izgledala dobro.

Ivana, je li sve spremno? upitala je na pragu.

Sve je spremno odgovorila je Ivana mirno.

Stol postavljen?

Je.

Hladetina izvađena?

Izvađena.

Snježana je prošla u kuhinju, nije skinula kaput, virnula u hladnjak, pa zatvorila.

Dobro.

To dobro zvučalo je kao dopuštenje.

Za stolom je Ivana sjedila nasuprot Nini. Marko pored, povremeno bi je dotaknuo nogom ispod stola; nije znala čini li to namjerno, ali pomoglo bi joj.

Razgovarali su o poznatima, vremenu koje ni ove godine ne zna želi li biti proljetno ili još zimsko, o vikendicama. Ivan je tiho jeo, ne govoreći ništa. Galina bi tu i tamo ispričala nešto za smijeh. Nina je slušala sve s dojmom da je to već čula.

Ivana je posluživala, odnosila, donosila i više nije ni razmišljala o tome što to radi. Nije razmišljala da je domaćica, a osjeća se kao osoblje.

U jednom trenutku, Snježana reče svima:

Ivana je dobro napravila hladetinu. Pauza. Malo masnija, ali za prvi put podnošljivo.

Na trenutak je zavladala tišina. Ivana je osjetila da su joj prsti na vilici malo jače stegnuti. Galina je bacila pogled, Nina je bez promjene izraza usta stavila još komad pa rekla:

Dobra je hladetina. Meni odgovara.

Snježana se nasmiješila.

Ti si uvijek bila blaga, Nina.

Uvijek iskrena, rekla je ova.

Razgovor se preusmjerio. Ali nešto je ostalo visjeti.

Glavno jelo Ivana je donijela u dva navrata. Piletina je zaista ispala dobro, i riba. No, negdje sredinom ručka, dok je Ivana ulazila u sobu s jelom, Snježana je pričala Valentini:

Mladi danas drugačije gledaju na dom. Njima je samo važno kako izgleda. Što je iza tog, nikome nije više bitno.

Nije gledala Ivanu. Ali rečenica je izrečena baš kad je ona ušla. I nije slučajno.

Ivana je postavila jelo na stol. Ispravila se. Pogledala svekrvu.

Snježana, jeste li mislili na nešto posebno?

Opet je zavladala tišina. Marko je podignuo pogled. Nina se lagano nagnula unatrag.

Snježana ju je pogledala s blagim iznenađenjem.

Samo tako kažem. Uopćeno.

Jasno rekla je Ivana. Onda izvolite nastaviti.

I izašla u kuhinju.

Stajala je kraj sudopera, čekala. Disanje joj je bilo ravnomjerno, toga se trudila držati. Natočila je čašu vode i popila. Potom se vratila.

Ručak je trajao još barem sat i pol.

Za to vrijeme Snježana je još jednom izgovorila kako nekad se znalo što je dom, još jednom je preuzela od Ivane pitu uz rečenicu daj meni, iako nije bilo razloga. Pitu je Ivana također sama ispekla, biskvit s višnjama. Bila je fina. I to je boljelo: ono što napraviš dobro, uzima se zdravo za gotovo, a ono na što se može prigovoriti, odmah se naglasi.

Gosti su odlazili oko sedam. Prvi su otišli Ivan i Valentina. Potom Nina. Galina se zadržala, pomogla Ivani počistiti nekoliko tanjura i tiho rekla:

Lijep vam je stan. Sve ste super napravili.

Hvala, rekla je Ivana. Bio je to prvi hvala toga dana koji je doista doživjela.

Snježana je ostala zadnja. Sjedila je u svom naslonjaču dok je Marko prikupljao suđe. Ivana je raspremala kuhinju. Kad Marko nestane u hodniku i ostale same Snježana u naslonjaču, Ivana u vratima kuhinje svekrva reče:

I, jesi li se snašla?

Ton nije bio zloban, možda čak i odobravajući. Ali baš taj ton, snalaziš li se, kao o ispitivanju koje je Ivana prošla ili nije i što je najvažnije, ocjenu daje Snježana, a ne Ivana sama to je nešto u Ivani prelilo čašu.

Obrisala je ruke ručnikom. Sjela bliže naslonjaču, pogledala je direktno.

Snježana, mogu vam nešto reći? Ne kao snaha, nego samo čovjek čovjeku.

Svekrva je podigla obrvu.

Reci.

Moguće da ste jako pametna žena i vjerujem da dobro znate što se danas događalo. Vaše malo masna hladetina, mladi ne znaju održati dom sve to nije zato što je baš tako, nego jer vas je zapravo strah.

Ivana…

Pričekajte. Ne pokušavam vas uvrijediti. Stvarno mislim da vas je strah. Cijeli ste život bili glavna oko Marka. Odgajali ste ga, odlučivali, znali sve. A sad postoji ja. Ne nastupam protiv vas, ali sam tu. I ovaj dom više nije samo vaš sin. Ovo je naša kuća. I to što ste radili danas, te male otrovne napomene, ispravci pred gostima to nije lijepo. To boli, i kad vi mislite da ne boli.

Vanjski je mrak padao do kraja. Svjetlo iz samostojeće lampe padalo je sa strane, baš na lice Snježane. Vidjela je Ivana nije plakala, ali nešto na licu se po prvi put preslagivalo, nešto što nije bila navikla pokazivati.

Htjela bih da među nama bude normalno. Ali za to trebate znati: ja sam domaćica ovog stana. Vi ste gošća. Dobra, draga ali gošća. I dok ne naučite dolaziti s poštovanjem, neće biti dobro. Ni među nama, ni između vas i Marka. Jer i on to vidi.

Duga tišina. Snježana gleda sa strane, pa reče čudnim glasom, ne onim svojim od prije:

Znaš da razumijem ovo?

Ne znam iskreno je odgovorila Ivana.

Razumijem. Pauza. Samo…

Nije dovršila. Ustala iz naslonjača, namjestila haljinu, uzela torbicu.

Hvala na proslavi.

I krenula prema izlazu.

Marko je pomogao oko kaputa. Ivana nije izlazila iz dnevne. Čula je zvuk vrata. Marko se vratio. Pogledao je u nju.

Čuo sam, rekao je.

Znam.

Dobro si rekla.

Nisam sigurna.

Do jedanaest su zajedno čistili. Mirno, povremeno o sitnicama: gdje spremiti ostatak pite, u koji spremnik soku. Nakon što su raspremili stol, Marko je oprao pod, Ivan je brisala police. Onda su sjeli na čaj, bez stolnjaka, samo na kuhinji i to je bilo dobro.

Kako se osjećaš? pitao je Marko.

Umorno.

Shvaćam.

Sjedili su i vani je padala sitna kiša i čulo se na limenom žlijebu.

Sljedećih mjesec dana bio je drukčiji. Snježana nije zvala dva tjedna. Onda je nazvala samo Marka, ne Ivanu. Ivana je za te pozive saznala usput, kad bi Marko rekao. Nije pitala.

Naposljetku Snježana dolazi. Najavila se, što je bilo neobično. Pitala je, odgovara li. Ivana rekla da odgovara.

Donijela je pitu. Kupila u dućanu, obična, s jabukama. Stavila na stol i rekla: nisam znala što bih.

Hvala, rekla je Ivana. Sjednite.

Razgovor je bio oprezan, razgovor dvoje ljudi koji još nisu svjesni gdje su točno granice, ali su dogovorili da ih ima. Snježana nije ulazila u kuhinju bez pitanja. Nije davala savjeta, nije prepravljala. Pitala je Ivanu za posao i slušala bez izraza trpim ovo.

Nije to bilo toplina. Ne ali bilo je drukčije.

Marko se tih mjeseci isto promijenio. Možda je samo nešto u njemu sjelo. Nazvao je majku bez povoda baš tako, usput. Ivana je čula, govorio je mirno, bez onih tonova krivnje koja je uvijek bila prije, kad bi razgovarao o teškim temama. Rekao bi kako su odlučili na more, kako bi voljeli vidjeti je za Novu godinu, kako naziva opet sljedeći tjedan. Samo mirno, bez pravdanja.

To je Ivani bilo važnije nego mnogo toga.

U studenom je Snježana opet došla. Opet najavila. Donijela staklenku pekmeza od ogrozda.

Sama sam radila rekla je. Volim ogrozde.

I ja rekla je Ivana. I bilo je istina.

Pili su čaj. Snježana je pričala o Nini koja se preselila kćeri i žali se da je tamo stalno bučno. Ivana je slušala i gledala kako svekrva drži šalicu s obje ruke i tek tada primijetila blagu drhtavicu ruku. Skoro nevidljivu. Ali tu.

Nije ništa rekla. Natočila još čaja.

Do prosinca se nešto ustabililo. Nije postalo dobro, niti onako kako je Ivana u početku, naivno, vjerovala. Ali postalo je moguće. Bilo je moguće suživot bez pretvaranja da je sve u redu kad nije i bez stalnog straha od iduće male riječi.

Jedne večeri, ona i Marko ležali su u krevetu, svatko s knjigom, kad on spusti svoju i reče:

Ivana, želio bih ti nešto reći.

Reci.

Razmišljao sam o mami, o svemu. Znam da prije nisam bio uvijek na tvojoj strani. Kako treba.

Ona je zatvorila knjigu. Pogledala ga.

Znam.

Ne opravdavam se. Samo želim da znaš da sam shvatio.

Ivana je šutjela. Bio je prosinac, u sobi toplo, na polici svijetli lampa.

Znam da nije lako rekla je. Između majke i žene. Nema tu pravog odgovora.

Ima, rekao je mirno. Samo ga nisam htio vidjeti.

Nije odgovorila. Primila ga za ruku.

Onda je opet uzela knjigu.

U veljači su Ivana i Marko slučajno sreli Snježanu u dućanu. Išla je sama, s malom košarom, birala je naranče. Vidjela ih, na trenutak stala, a onda prišla. Pozdravili su se, pričali o sitnicama. Onda je Snježana rekla da će navratiti, ako može.

Može, rekla je Ivana.

I taj može bio je drukčiji od nekadašnjeg. Niti popuštanje ni strpljenje. Samo može, jer je sama tako odlučila.

U ožujku Snježana je došla nedjeljom. Donijela platnene salvete, stare, iz nekog svog ormara. Stavila ih na stol, ne govoreći ništa. Ivana ih je pogledala. Pogledala Snježanu.

Nisu potrebne tiho je rekla. Imamo svoje.

Snježana ih je spremila natrag. Bez riječi.

Sjele su na čaj.

Mozaik stolić stajao je na svom mjestu. Na njemu, kao uvijek, časopis i vaza sa suhim cvijećem. Pelargonija na prozorskoj klupici procvjetala je, treći cvijet te zime. Reprodukcija zagrebačkog pejzaža visila je na zidu.

Porculan sa zlatnim rubom još je bio u ormariću. Ivana katkad misli da ga se treba riješiti. Ali ipak ostaje. Kao da podsjeća: stvari koje nam ne pristaju, često nam ostanu dulje nego što bi trebale i to je dio života.

Kad je Snježana odlazila, zastala je u hodniku i rekla:

Pelargonija ti je lijepa.

Hvala, rekla je Ivana.

Više nije bilo riječi. Vrata su se zatvorila.

Ivana se vratila u kuhinju, oprah šalice. Nakon nekoliko minuta ušla je Marko, bio je u drugoj sobi dok su ona i svekrva pile čaj.

Kako je bilo?

U redu.

Nešto neobično?

Ništa posebno.

On je kimnuo. Uzeo ručnik, počeo brisati šalice.

Je li ti rekla nešto o pelargoniji?

Ivana ga pogleda.