Čula sam kroz prozor
Ajde, budi iskren, zar nije ona skroz klonula? Ton muževog glasa s balkona bio je prigušen, ali svaka riječ kao da je zveknula izravno u čelo. Domaćica, majka, i kraj priče. O čemu da pričam s njom?
Veronika je zastala za štednjakom. Drvena žlica visjela iznad lonca s juhom od cikle, kapnula je na ringlu, zaškripala. Nije se pomaknula.
Ma, Dario, sad si stvarno strog odgovorio je Tomislav, s neprijatnom notom nelažnog suosjećanja. Podigla je djecu, sve drži u kući pod kontrolom…
Djecu podigla ponovio je Dario, a u toj recidivi bilo je toliko umorne blaziranosti da je Veronika osjetila kako u njoj sve postaje tiho i ledeno. Upravo to. Djeca odrasla, a ona… ostala. Kužiš? Ja stalno na sastancima u Munchenu, onda po Dubaiju, tim, projekti, napredak. A ona… kuha juhu. Živimo u paralelnim svemirima. Ne znam više ni o čemu bih s njom pričao za večerom.
Pauza. Zvuk upaljača, miris dima se uvukao kroz odškrinut prozor iznad sudopera.
Dogodi se, rekao je Tomislav pomirljivo.
Dogodi se, složio se Dario. Samo, meni nije lakše zbog toga. Ja rušim nove granice, a ona se utopila u svakodnevici. Njezin izbor, usput rečeno. Nisam je tjerao.
Veronika je pažljivo spustila žlicu na podložak. Prišla prozoru, tiho ga zatvorila. Vratila se štednjaku, smanjila vatru. Pogledala na juhu poštena slavonska juha, mast već pliva na površini, gubi svoju ciklastu crvenu.
Njezin izbor, ponovila je u sebi.
Pedeset i četiri godine. Dvadeset i osam godina braka. Dvoje djece, Marko i Iva, jedno u Zagrebu, drugo u Splitu. Stan u Osijeku, osmi kat s pogledom na perivoj kralja Tomislava. Lijep pogled. Veronika ga je gledala svako jutro s kavom u ruci i mislila da treba kupiti kruh, provjerit’ je li internet plaćen, nazvati Ivu koja opet ne želi reći što je muči. Takav joj je bio život.
Juha je bila gotova. Narezala je kruh, izvadila vrhnje, postavila tanjure. Ruke su radile mehanički. U glavi ne praznina, nego ono tiho pred neku važnu odluku.
Kad su Dario i Tomislav ušli s balkona, nasmiješila im se. Spustila lonac na stol, razlila juhu.
Veronika, miriše fantastično! rekao je Tomislav, i u njegovom tonu zaista je bilo topline, bez bahatosti.
Hvala rekla je mirno. Sjedi, Tomislave.
Dario ju je pogledao. Uvijek je znao po ramenima čitati raspoloženje. Sad su joj ramena bila ravna. Mrštio se, ali šutio.
Za stolom su pričali o poslovima. Tomislav je prepričavao neki projekt, Dario je upadao, smijao se na pola glasno, pola za sebe. Veronika je jela polagano, razmišljala da sutra mora u banku.
Te je noći dugo ostala budna. Dario je spavao, disao ravnomjerno. Sobom je dominirao polumrak; samo traka svjetla iz hodnika od noćne lampe. Veronika je gledala strop, vrtjela po glavi ne uvrede, niti riječi s balkona, već činjenice. Samo činjenice. Diplomirala je arhitekturu u tridesetoj, s odličnim uspjehom. Dvije godine radila u projektnom uredu, crtala skice stambenih zgrada jedan njen crtež je bio temelj pravog projekta tada je šef rekao da ima rijetki osjećaj prostora. Zatim je došao Marko. Pa Iva. Onda selidba iz Rijeke u Osijek radi Darijeva posla. Onda još jedna selidba, ovaj put samo iz jednog kvarta u drugi kasnije: u ovaj stan. Mape sa skicama držala je dvadeset tri godine na vrhu ormara, pod zimskim dekama.
Ujutro je ustala u pola sedam, prije Darija. Skuhala sebi kavu, izašla na balkon. Perivoj se gubio u jutarnjoj magli. Stajala je i mirno razmišljala kao da radi troškovnik ili plan kuće. Što ima. Što treba. Kako spojiti to dvoje.
Kroz tjedan otvorila je račun u banci, s karticom nikako vezanom uz Darija. Dvadeset i dvije godine stavljala je sa strane, po malo, što od kućnog budžeta, što od poklona roditelja kojih više nema. Zvala je to za svaki slučaj, ne znajući kakav će to slučaj biti. Ispala je to sasvim pristojna svota. Sve je prebacila na novi račun, bez imalo drhtanja u rukama.
Zatim je pronašla online tečaj za arhitekte i dizajnere interijera. Tri mjeseca, zadaci, prakse. Upisala se. Platila novom karticom.
Prva dva tjedna nije spominjala ništa Dariju. Navečer, kad bi se on povukao s laptopom u svoj kabinet, ona bi selila na kuhinjski stol, otvorila bilježnice i lap. Kuhinjom je vonjalo po čaju, radio je tiho svirao, na ekranu su bljeskale skice. Nešto je u njoj počelo opet disati, toliko suptilno da ni sama nije bila svjesna. Samo je noću lakše tonula u san.
Jedne večeri Dario je navratio u kuhinju po vodu. Ugledao laptop, bilježnice, ravnalo.
Što je to?
Tečaj, reče ona bez podizanja pogleda. Dizajn interijera. Obnavljam znanje.
Šutio je. Natosio vodu.
Zašto?
Želim raditi.
Opet šutnja. Gledala ga je ravno. On kao da gleda dijete koje naprasno izleti s nekom originalnom, davno zaključanom idejom.
Vero, pa imaš 54 godine. Kakav posao?
Arhitektica, dizajnerica, mirno će ona. Ili misliš da je sa 54 prekasno?
Stavio je čašu.
Hoću reći, to nije ozbiljno. Nije nam knap. Ako hoćeš nešto raditi, neka hobi. Pojdi na izložbe, crtaj. Al karijera sad?
U mojim godinama, ponovila je, više kao činjenicu nego pitanje. Okrenula se skici.
Otišao je. Ona ostala minutu mirna, pa nastavila olovkom dalje.
Kurs je završila. Dobili su novi certifikat krasan, s pečatom. Spremila ga u ladicu uz osobnu i vjenčani list. Onda se registrirala na hrvatskoj freelance platformi za dizajn interijera. Napravila profil, uploadala stare studentske radove i par zadataka s tečaja. Sve to, bez suvišnih riječi ili motiva samo korak dalje.
Prvi posao stigao je za tri tjedna. Mlada obitelj htjela je od male garsonjere napraviti open space mali budžet, kratak rok. Otišla pogledati, izmjerila, pofotkala. Vraćala se tramvajem i razmišljala kako popodnevno svjetlo pada baš na ona dva prozora, i kako se sa letvicama mogu dobiti i privatnost i prostor. U glavi joj se sama slagala nova tlocrtna shema. Ugodno, kao da se sjećaš nečega što si nekad znao.
Novac je bio skroman. Nije se cjenkala. Posao je napravila dobro; dobili su dobar komentar na profilu.
Dario je saznao za prvi angažman jer je vidio poruku na mobitelu koji je ostavila na stolu.
I, koliko si zaradila? pitao je za večerom.
Rekla mu je iznos.
Nasmijao se. Ne zlobno, nego s onim gle, baš si slatka.
Vero, to je manje nego potrošiš na spizu u Konzumu za tjedan dana. Posao…
Prvi projekt je rijetko ozbiljan, rekla je.
U dvadesetima je to prvi projekt. U 54 to je hobi. I dobro je imat hobi, nemam ništa protiv, ako ti je gušt.
Pogledala ga je. Jeo je ozbiljno, ne dižući pogled, kao netko tko mentalno prebacuje na iduću temu.
Dario, reče tiho, možeš li barem ne umanjivati?
Iznenadio se.
Samo konstatujem.
Ne, govoriš onako kako tebi odgovara, uzvratila je tiho.
Slegnuo je ramenima. Nastavili su jesti, ona bez okusa.
Te jeseni uzela je još četiri posla. Svega je tu bilo: mali frizerski salon u Importanneu, dječja soba za dijete sa slabovidnošću, koji je trebao poseban svjetlo i kontraste, prenamjena ureda jedne odvjetničke firme i na kraju kuhinja u kući pored osječkog Donjeg grada. S projektom po projekt osjećala je kako joj ruka i oko vraćaju smisao zapravo, što bi sama zvala prostorni sluh. Slušati prostor, točno znati kakav želi biti.
Unajmila je Maju. Maja je imala 26 godina, dolazila tri puta tjedno, čistila, ponekad nešto skuhala, iz kemijske čistionice preuzimala. Darijeva reakcija bila je ledena.
Zašto? Stan nije velik, uvijek si sve stizala.
Ne želim više sve stizati rekla je Veronika. Treba mi vrijeme za posao.
Za posao, s onim podsmijehom.
Da. Posao.
Maja je bila pristojna, tiha, pedantna. Nikad nije dirala Veronikine papire. Jednom je pitala što radi. Veronika objasni. Maja slegne: Lijepo. Voljela bih da i meni netko tako osmisli stan. Bio je to usputan trenutak, ali Veronika ga je zapamtila.
U studenom je zvala Iva.
Mama, tata priča da si ti završila neke tečajeve i sad uređuješ stanove?
Ne uređujem. Projektiram interijere.
Ozbiljno? I kako je?
Zanimljivo, ugodno se iznenadila koliko je to lako izgovorila.
Tata nekako čudno priča o tome. Kao da ga to nervira.
Znam.
Sve je ok kod vas?
Veronika je sekundu šutjela.
Sve je u redu rekla je. I nije lagala, samo nije rekla sve.
Marko je krajem prosinca poslao sliku nove zagrebačke garsonjere. Mama, daj pogledaj tlocrt, treba mi normalan stan! Gledala je dugo tu sliku. Standardna stareška zgrada, niski stropovi, mala okna, ali zanimljiv kut, gdje se zid pod čudnim kutem spaja s prozorom. Napisala mu detaljan mail. Max je odgovorio: Stvarno si stručna, mama.
Stručna. Naslušala se tog izraza davno, još kad joj je bila nova brada.
Zima je prošla u poslu. Nizali su se projekti, portfolio narastao. Na platformi desetak recenzija sve pozitivne. Jedna klijentica, Stana, umirovljenica kojoj su djeca otišla napisala je: Veronika ima dar razumjeti čovjeka. Prepoznala je mene, ne samo moj stan. Veronika je to čitala više puta. Ne da zapamti, nego jer je stvarno zvučalo.
U veljači se Dario vratio iz službenog puta nervozan, sumoran, nešto nije išlo kako treba. Više puta je planuo zbog sitnica, jednom čak zbog toga što je maknula njegovu fasciklu s papira sa stola.
Ne diraj mi stvari!
Maknula sam da postavim stol.
Rekao sam, ne diraj.
Gledala ga je umoran, napet čovjek koji cijeli život očekuje da svijet radi po njegovom, nervozan kad nije tako.
Dario, rekla je mirno, ako fascikla leži nasred stola, maknut ću je. To nije tema razgovora.
Gledao ju je duže nego prije.
Ti si se promijenila, konačno reče.
Jesam, složila se. Jesam.
Otišao je u svoji sobu. Ona je skuhala večeru, pojela, pospremila, pa otvorila laptop i tri sata radila novi projekt. Mali kafić u centru vlasnica je htjela atmosferu kao kod bake, ali da izgleda moderno. Veronika je mislila o drvenim teksturama, o tkaninama koje ne asociraju na muzej, svjetlu koje ne bode, već omekšava. U tom poslu bilo je neke tihe, nenametljive radosti.
Proljetos joj se javila Lidija Novak. Arhitektica, nešto starija od nje, vodila je mali ured u Osijeku, radila rekonstrukciju javnih zgrada. Našla je Veroniku preko zajedničkog klijenta, pogledala portfolio, poslala kratki mail: Želim se naći. Imam prijedlog.
Našle su se u kafiću kraj promenade. Lidija niska, energična, s debelim okvirom naočala, kratkom frizurom i direktnim pogledom.
Tvoje oko je zanimljivo rekla je bez okolišanja, listajući radove. Pogotovo ovo, kafić. Razmišljaš o svjetlu potpuno drugačije. Više o tome kako se ljudi osjećaju, nego kako izgleda.
To mi je profesor govorio reče Veronika. Da ne projektiramo oblik, nego iskustvo prostora.
Lidija klimne.
Želim ti ponuditi mjesto u timu. Imamo natječaj. Rekonstrukcija kulturnog centra na Zrinjevcu bivši dom kulture. Gradski tender. Trebam osobu za koncept unutrašnjeg prostora, to je tvoja sfera.
Veronika se zamisli.
Veliko je to.
Je. Lidija je bila mirna, poput činjenice. Pitanje je: možeš li pratiti tempo? Rok su četiri mjeseca. Puno posla.
Mogu, izrekla je. Nije znala je li to istina. Ali izgovorila je.
Doma to nije spominjala. Samo je gledala plan objekta koji je Lidija poslala. Dvokatnica, sedamsto kvadrata, fasada zaštićena, unutra sve otvoreno. Gledala je plan i osjetila nešto poznato, ali davno izgubljeno. Nije to bio strah prije spremnost.
Sljedeće mjesece radila je, kao da je opet studentica kad sve izgleda moguće. U Lidiinom uredu dolazila je nekoliko puta tjedno, ostatak radila iz stana. Maja je sad češće dolazila, a Veronika se više nije ni sramila angažmana.
Dario je ušao u kuhinju baš kad je razastrla crteže preko stola.
Što je to?
Projekt, natječaj.
Kakav?
Gradski tender, rekonstrukcija Doma kulture na Zrinjevcu.
Zastao je. Gledao papire.
Vero, to je ozbiljno. Tu idu profesionalne ekipe.
Znam. I mi smo profesionalke.
Lidija je dobra žena, ali tenderi… to su veze, politika…
Možda, kimnula je. Vidjet ćemo.
U svibnju su prvi put ozbiljno porazgovarali. Dario je pokrenuo temu, kasno navečer.
Moramo razgovarati, rekao je.
Pogledala ga je. U običnom glasu začuo se novi ton, nešto komplicirano.
Ajde, reci.
Izbjegavaš me.
Ne. Ja radim.
Ne razgovaramo više. Kao susjedi.
Zašutjela je.
Dario, mi tako živimo već godinama. Samo ti to nije odgovaralo, pa nisi primijetio.
Namrštio se.
To nije pošteno.
Možda. Ali tako je.
Što ti je? Kao da si… netko drugi.
Nisam drugačija, rekla je. Ja sam samo sad ona koja sam bila i prije. Ti nisi gledao.
Ponovno šutnja.
Ljutita si na mene?
Mogla mu je sad sve o balkonu ispričati, o razgovoru s Tomislavom. Nije. Ne zbog toga što je htjela oružje, nego zato što to više nije bilo bitno.
Nisam ljuta, tiho je. Samo se bavim svojim životom.
A naš zajednički?
Dugo ga je gledala. Lice mu okruženo starošću i nečim što sliči strahu da sve izmiče.
Dario, neka za sad ostane ovako. Oboje se moramo naviknuti.
Otišao je u spavaću. Ona je stajala na balkonu, gledala u gradske lampe nad park šumom. Lišće, već skoro potpuno crno na svijetloj podlozi neba. Tiho. Nije razmišljala ni o čemu, samo disala.
Vratila se, legla i brzo zaspala.
Ljeto je bilo vruće. S Lidijom je radila na projektu: raspored, svijetlo, materijali, kretanje kroz prostor. Razmišljala je što je to kulturni centar za staricu kojoj je neugodno od gužve, za klinca koji treba kutak za crtanje, za mladost koja ne želi penzionerski prostor. Razmišljala je prostorom, kako ju je učio profesor, iskustvom, ne oblikom.
U srpnju je Dario priznao da ima problem s ugovorom koji je trebao biti rješen još lani. Partneri, uvjeti, nešto je pošlo po zlu. Dva puta u tjedan dana je planuo na nju zbog gluposti. Jednom je napustila sobu na pola rečenice. Nije se ispričao. Ona nije ni očekivala.
Krajem kolovoza predali su projekt. Veronika je gledala razrađene nacrte i koncept koji je pisala s Lidijom. Osjećala je zadovoljstvo. Tiho, gusto zadovoljstvo.
Rezultate su čekale dva mjeseca.
Ona je nastavila raditi manje projekte, novac je sad bio dovoljan za sebe, za Maju, za još tečajeva, knjiga, čak je morala kupiti i novu policu. Financijska neovisnost, oduvijek zajednička, a zapravo pod Darijevom kontrolom sad je bila čvrsta, opipljiva.
Jednog vikenda došla je Iva. Večer su provele u kuhinji, Dario na putu. Jeli su štrudlu, pile čaj. Iva je promatrala knjige, laptop, novi luster iznad stola.
Mama, ti si se promijenila rekla je Iva.
Svi mi to kažu smije se Veronika.
Ne, ozbiljno. Sad si mirnija. Prije si uvijek kontrolirala sve.
Veronika je razmislila.
Možda sam stvarno bila takva.
Sad nisi?
Sada kontroliram samo svoje. Ne tuđe.
Iva kimne, pa stisne usne.
Kako ste ti i tata?
Živimo.
Mama…
Veronika pogleda kćer. Sličila joj je iz mladih dana, iste jagodice, isti nagib glave kad sluša.
Iva, imamo težak period. Istina. Ne znam gdje vodi. Neću te zavaravati.
Razmišljaš o razvodu?
Razmišljam o svom životu, tiho će ona. Nije isto, ali blizu.
Iva šuti, pa kimne, kao da shvaća nešto što ne može reći.
Dugo su pričale. O Ivinoj firmi, o Markovoj novoj garsonjeri, planovima za iduću godinu. Veronika je osjećala kako je sad s djecom prvi puta sve malo, ali stvarno drugačije. Ne bolje, ne gore, samo poštenije. Sad ih primjećuju, što prije nisu. Malo gorko-slatko.
U listopadu natječajni rezultati.
Zazvonio joj je mobitel. Lidija, pola jedanaest ujutro. Veronika taman jela juhu od zobenih s gljivama, skuhala sebi jer joj se jelo.
Veronika, Lidijin glas bio je posve miran, ali težak. Osvojile smo tender.
Veronika je spustila žlicu.
Ponovi.
Dobro si čula. Pobijedile smo. Žiri je posebno pohvalio koncept interijera. Rekli su da nikad nisu vidjeli takvo razumijevanje prostorije iz perspektive korisnika.
Veronika je šutke sjedila deset sekundi.
Lidija…
Znam, reče ona. I ja.
Nakon tog posjela je još par minuta za stolom. Juha se ohladila. Pogledala je kroz prozor perivoj u jeseni, narančasto i zlatno u moru sivila. Nasmijala se; sama sebi, hladnoj juhi, svemu.
Navečer Lidija joj je službeno javila: prema ugovoru Veronika je sada glavna arhitektica unutarnjih prostora. To znači stalan posao, ugovor, plaću. Zaposlenica, ne više domaćica s hobijem.
Ivi je poslala poruku: Osvojile smo. Iva dvije sekunde kasnije: Mama!!!!! Marko je saznao kasnije: Mama, ti si genijalna. Samo te nitko ne primijetio.
Pročitala je još jednom. Spustila mobitel, spremila ga.
Dariju je rekla uz večeru. Bez uvoda.
Naš projekt je osvojio gradski natječaj. Bit ću glavna arhitektica za interijere.
On je podigao pogled, prežvakao, progutao.
Čestitam.
Hvala.
To će trajati?
Godinu i pol, možda dvije.
Kimnuo je, vratio se tanjuru. Ona također.
Maja ostaje?
Da.
U redu. Pauza. Zadovoljna si?
Jesam.
Dobro, ponovio je.
Njih dvoje završili su večeru u tišini. Sve je bilo nekako obično, ali unutar te običnosti nalazila se i neka konačnost.
Predstavljanje projekta gradskoj komisiji bilo je zakazano za studeni. Tjedan dana ranije Dario izjavi da želi doći.
Zašto?
Pogledati. Znam da ti to puno znači.
Ona se zamisli.
U redu.
Sala mala, četrdesetak ljudi. Netko iz grada, novinari, arhitekti, druge ekipe. Veronika i Lidija su govorile zajedno: Lidija o budžetu, vremenu, arhitekturi izvana. Veronika: o prostoru. Kako su mislile na svaku skupinu koja uđe, na svjetlo i na to da hodnik nije samo prolaz, nego prostor za predah.
Govorila je tiho ali jasno, a ljudi nisu slušali iz pristojnosti, nego stvarno.
Poslije, uz domjenak, Dario joj priđe. Oko nje par ljudi iz komisije, Lidija još u raspravi s nekim.
Vero, Dario sada mekšim glasom, stvarno si to odlično izložila. Iskreno, nisam očekivao.
Što nisi?
Skoro se zbunio.
Da tako… profesionalno. Sigurno.
Pa jesam profesionalka.
Kimnuo je. Uhvatila ga je za ruku. Odvukao ju je malo ustranu.
Slušaj, trebali bi razgovarati. Možda iz početka. Već vidim promijenila si se. I dobro ti to stoji. Samo… nemoj se toliko ulagati? To ti je za dušu. Nama treba vratiti staro.
Gledala ga je lice mu starije, ruka na njenoj ruci, korak bliže nego prije.
Za dušu, tiho je ponovila.
Pa da. Lijepo je. Al’ karijera u tvoje godine, Vero…što će ti stres?
Gledala ga je sekundu.
Dario, jednom si Tomislavu rekao da sam ostala u svakodnevnici. Da ne razumiješ više što nam je zajedničko, da samo kuham. Govorila je mirno, nenapadno. Da je to moj izbor. Ok. Sada biram drugo.
On je šutio. Ljudi pričali, kucali se čašama oko njih.
Znaš, bio je to privatan razgovor. Muški si nekad…
Ne radi se o toj rečenici, nego o načinu razmišljanja. Uklonila mu ruku s rukava. Neću raditi za dušu. To je moj posao. Imam 54 godine, i ovo je moj posao. Ili prihvati, ili nemoj. Možeš raditi manje, meni tako bolje toga više nema.
Vero, pričajmo doma.
Svejedno gdje, smisao je isti, rekla je. Ozbiljan razgovor nam predstoji.
Otišla je do Lidije.
Tri dana kasnije, doma, napokon ozbiljan razgovor. Više puta pokušavao, ali nije mogao skupiti riječi. Petak navečer, sjeli su u kuhinji i Veronika je izrekla ono što je mjesecima znala.
Dario, želim razvod.
Dugo ju je gledao.
Ozbiljno?
Da.
Jer si čula onaj razgovor?
Nije zbog toga. Zbog svega što iza toga stoji. Dvadeset i osam godina sam bila pozadina. Nisam ljuta, samo sad to jasno vidim i ne mogu dalje. A drugačije ne znamo.
Mogu se promijeniti.
Dario, rekla je nježno, rekao si mi na prezentaciji da mogu za dušu raditi. Nakon tendera. Kao uslugu.
Spustio je pogled.
Nisam htio uvrijediti.
Znam. Upravo to.
Šutjeli su skupa. Vanjski mrak, prozori od obližnjih zgrada svijetle. Slavina malo kaplje godinama planira reći, nikako.
Gdje ćeš živjeti?
Ovdje, ako se složiš. Stan je pola-pola i spremna sam otkupiti tvoju polovicu. Imam sredstva.
Sad ju je prvi put gledao nekim novim očima. Možda mu je prvi put jasno bilo da je stvarno sve promislila. Nije to bijesni ispad.
Daj mi vremena, rekao je.
Naravno.
Odselio je kod prijatelja, kasnije unajmio stan u blizini. Sreli bi se oko papira i stvari, sve korektno. Niti svađe, niti natezanja. Kao da su nešto što je već dugo bilo jasno, sada samo regularizirali.
Marko je došao zimi. Sjeo na istu kuhinjsku stolicu kao Iva ranije, gledao mamu.
Mama, kako si ti?
Dobro, Marko.
Stvarno?
Stvarno. Pripremila sam ti kekse, s mentom, za sebe sam ih jutros ispekla.
Brinem se, znaš?
Ne trebaš. Ja sam dobro.
Tata ne kuži što se dogodilo.
Znam.
Jesi mu objasnila?
Jesam.
I?
Gledala ga je. Isti pokret ramena kao Dario dok je bio mlađi, ali pogled pun više pitanja nego odgovora.
Marko, nekad nije pitanje tko je dobar, tko loš. Dvoje ljudi jednostavno drugačije živi. I dođe dan kad više ne možeš zatvarati oči.
On kimne sporo.
Jesi sretna?
Razmislila je.
Nisam sigurna da je riječ sreća. Ali znam da sam svoja.
Ponovno je kimnuo. Uzeo keks.
Fini su, kaže.
S mentom otkrije ona. Malo sam ga dodala u tijesto.
Još dugo su pričali. O Zagrebu, o njegovom stanu, o uređenju koje već u glavi skicira, o planovima za sljedeću godinu. Veronika je osjećala kako se odnos između njih mijenja, postaje iskreniji. Kao da su prestali glumiti da je sve po starom.
Razvod je bio finaliziran na sudu, tiho, mirno. Izašla je van, stala na stepenicama. Snijeg sitan, hladno. Podigla je glavu, pahulje je umirivale. Krenula prema autu, vozila do ureda. Tamo su već čekali izvođači s gradilišta na Zrinjevcu.
Kad su na Zrinjevcu ljeti počeli radovi i ona prvi put ušla u golemi prazan hol, stala je usred velike sale, visoki plafon, velike prozore, miris stare žbuke i daske. Tu je tisuće ljudi provelo desetljeća, gledalo predstave, učilo djecu plesu. Sad to treba ispuniti nečim novim.
Izvadila je tablet, otvorila projekt. Podigla pogled svjetlo je padalo iz južnog prozora točno kako je zacrtala. Baš tako.
Na jesen joj je Lidija predložila partnerstvo. Ne više zaposlenica, nego ravnopravna. Uzela je tri dana da promisli. Pristala je.
Potpisale su u kolovozu. Lidija je otvorila bocu graševine što je čuvala za posebnu priliku.
Za prostor, nazdravila je Lidija.
Za prostor, složila se Veronika.
Znaš, kad sam prvi put pogledala tvoje radove, pomislila: čudno. Toliki talent, pa toliko godina u sjeni. Zašto?
Tako je ispalo, jednostavno Veronika.
Žališ?
Zastala je, iskreno.
Za godinama možda da. Ali ne za djecom, ni za život. Tad se činilo da ne možeš i jedno i drugo. I možda i nisam mogla.
Teška pitanja su za najbolje ljude, smije se Lidija.
Znaš laskati, kroz smijeh Veronika.
Ujesen, prvi kat je bio gotov. Tijekom razgledavanja, prišla joj je starija gospođa, s cekerskom, očito iz obližnjeg naselja.
Vi ste to smislili? kimne prema kutku sa klupama i stolićem pored prozora.
Jesam. To je za predah, kad nekome dosadi gužva. Ili za čitanje.
Žena klimne.
Ja sam tu dolazila kad sam bila mlađa. Krasni su bili kružoci, ali stalno gužva, galama. Ja ne volim gužvu. Više nisam dolazila. Al sad hoću.
Veronika ju je gledala.
Dođite, kazala je.
Gospođa kimne, ode dalje. Veronika je pratila pogledom. I mislila kako zbog takvih sve i radiš.
U studenom je presložila kuhinju. Ne drastično stol bliže prozoru, nova polica za knjige, drugi luster. Maja je ostala, dva puta tjedno. Kuhala je kad je htjela, što je htjela. Kuhala je juhu od cikle, jer ju voli. Pekla kolače zbog mirisa. Bez rasporeda, bez moraš.
Jedne večeri miješala je juhu, vani je padala noć, a po cijelom stanu mirisao timijan i nešto mliječno. Razmišljala je o novom narudžbi: gostinjska kuća uz Dravu, ljudi žele nešto živo, ne sjajno. O teksturama, o tome da svjetlo u hodniku mora biti takvo da kad uđeš s hladnoće osjetiš, ovdje je toplo.
Zazvonio je mobitel. Poruka od Ive: Mama, u petak dolazim. Može?
Može, napisala je ona.
Onda nadoda: Napravit ću nešto. Što želiš?
Ivin odgovor kroz minutu: tri smajlića s kolačima i Sve! Ti si najbolja!
Veronika se nasmiješila i spremila mobitel. Juha gotova. Probala, dosolila malo. Vani je već potpuno mrak, a u tamnom staklu vidjela je svoje lice: žena u toplom džemperu, sa žlicom u ruci, u kuhinji koju je uredila baš po svom.
Nije razmišljala ni o Dariju, ni prošloj godini, ni izgubljenom vremenu, ni o tome što dolazi. Mislila je na sutrašnji kolegij na Zrinjevcu, Ivin dolazak, i da je juha stvarno ispala onakva kakvu je zamislila.
Sljedeće jutro, pola osam, s kavom na otvorenom balkonu. Jesen je obojila perivoj: crvena i zlatna istiskuju zeleno. Zrak svjež, naglo reže.
Mobitel je zazvonio. Nepoznat broj.
Veronika Gregurić? ženski glas.
Da.
Ja sam Jelena Kostić, iz časopisa Gradski prostor. Radimo priču o ženama koje mijenjaju lice Osijeka. Preporučili su nam vas zbog projekta na Zrinjevcu. Biste li dali intervju?
Veronika je držala mobitel sekundu.
Bih, rekla je. Kad vam odgovara?
Zapisala je termin, spustila mobitel. Dopila kavu, gledala perivoj. Onda ušla, oprala šalicu, uzela torbu.
