Ti si neodgovorna, mama. Rađaj negdje drugdje.
Meni je bilo samo sedamnaest kad sam se oženio s Dunjom. Skoro pa iz osnovne, a mjesec-dva kasnije već je nosila prsten i trbuh koji se zaokružio toliko brzo da su susjede po stubištu šaptale ma to je za vrijeme, ajme, vidi ju kako je poletila.
Rodila je kćer, nazvali smo je Željka, i preselili smo kod moje majke, Rozalije. Iako je Rozalija stanovala u drugom stanu, samo dvije stanice tramvajem dalje, svejedno je držala pod kontrolom svaki naš korak. Stan je bio prostran, trosoban, sa starim, teškim namještajem iz socijalizma, što ga je moja mati kupila još dok je radila u tekstilnoj zadruzi. Dunja se u tim zidovima stalno osjećala kao gost kojeg nitko ne prosi, ali uporno ostaje i tako godinama.
S malenom Željkom Dunja se snalazila, sva zamotana u pelene, dekice, prve zubiće, male cipelice, prvu riječ mama koja je kod nje izazivala toplu bol po cijelom srcu. No mala nije rasla samo uz mamu, već i s bakom Rozalijom, koja bi dolazila gotovo svaki drugi dan, i sa šogorom Anom, mojom sestrom, koja je imala sobicu pokraj kuhinje. Ana je bila starija od mene pet godina, uvijek u tamnim suknjama i s kosom skupljenom u punđu, s pogledom u kojem si mogao prepoznati zamjerku i prije nego što je progovorila. I Rozalija i Ana su bile po pravilima sve su znale: kako se kuha gulaš, kako se peru plahte, kako se podižu djeca, kako se poštuje muž i kuća.
Dunja, zašto puštaš Tomislavu da ide na pivo u garažu s onim ribičima? pitala bi Rozalija, stisnutih usana. Moj pok. muž, bog mu dušu prosti, uvijek bi odmah doma došao. Znalo se obitelj je najvažnija.
Dunja bi šutjela; s Rozalijom se nije imalo smisla spuštati u rasprave. Ta je ženska zaključavala svaku svađu jednim pogledom. Ana bi dodala svoje:
Molim te, čuvaj Željku, razvijaj je kako treba. Evo ti knjige za nju, po uzrastu. Djeca danas nisu kao nekad, sve je od majki.
Dunja je sve nadzirala, a Željka bi listala te knjige, išla s bakom po muzejima, na instrukcije iz engleskog što ih je našla Rozalija. I tako je rasla ozbiljna, pametna i dobra cura. Svi su govorili: ista baka, Rozalija, u mlađim danima.
Ja sam, Tomislav, bio tih, nenametljiv, radio sam kao inženjer u tvornici, volio sam poslije posla sjesti na pivo, pogledati Dinamo. Dunja me voljela onom navikom, razvijenom kroz deset godina braka, kad si sve izgovorili, sve pregrmili, pa više nema ni glume ni pretvaranja. I ja sam nju volio, možda nespretno, nesigurno, ali bih joj skuho čaj ujutro, pržio jaja, samo da ona spava još malo.
Moja mama je bila hladnog pokroviteljstva, kao da mi nije nikad dopustila da odrastem, pa bi mi znala reći:
Tomislav, ti si uvijek nekako povodljiv, neodlučan, šutiš. Žena te pogleda i ne zna je li pred njom muškarac ili mladić.
Šutio bih još jače, povijao ramena. Dunja bi me po noći zagrlila oko glave i šaputala: Ne slušaj ih, ti si meni najbolji. Nije odgovarao, samo bi uzdahnuo i zaspao. Dunja bi još dugo piljila u strop i razmišljala kako to da voliš čovjeka, a ne možeš ga obraniti ni pred njegovom majkom, jer te strah, jer stan nije tvoj i tu si uvijek gost.
Kad je Željka imala trinaest, Rozaliju je slomila teška bolest rak gušterače. Kad je saznala, nije ni zaplakala, samo je još jače stisnula usne i otišla kod javnog bilježnika napisati oporuku. Raspodijelila je sve skroz pošteno svoj stan, dvosobni u centru, ostavila je Ani, a onaj trosobni gdje smo mi živjeli, meni. Tako nitko ne ostane kratkih rukava.
Ali dogodilo se što nitko nije mogao predvidjeti. Tri tjedna nakon oporuke, vraćao sam se s posla i na obilježenom pješačkom prijelazu udarilo me auto. Vozačica, mlada, zabavljena mobitelom tako je pisalo u zapisniku. Dunja je čula od Ane, nazvala je uplakana:
Dunja, Tomislava više nema. Auto, nesreća, došla hitna, ali bilo je kasno. Moraš doći u mrtvačnicu, treba ga prepoznati.
Dunja se ne sjeća kako je došla tamo, što je potpisivala, kako se vratila kući ni kako je sjedila cijelu noć na kauču, ne trepnuvši.
Moja mama Rozalija izdržala je još dva mjeseca. Liječnici su govorili kako bolest ide brzo, da je organizam izmučen. Dunja je mislila da je naprosto odbila dalje živjeti. Koliko god me korila, ipak sam bio njezin sin, njezino dijete. Kad mene više nije bilo, ugasila se, pretvorila u sjenku na bolničkoj postelji i gledala u ništa. Pred smrt je pozvala javnog bilježnika, prepravila oporuku trosobni stan više nije išao meni, nego Željki, unuci.
Željka neka ima stan, rekla je Rozalija Ani, koja je sjedila kraj njezina kreveta. A ti, Ana, svoj dobiješ, kao što smo se dogovorile. Pripazi na nju, da joj se ne zamuti glava poput njezine majke. Dunja je dobra žena, ali meka je. Željki treba čvrsta ruka.
Ana je kimnula, ni da je trepnula, jednako hladna i pravedna isti karakter kao mama.
Dunja je ostala sama s Željkom u stanu koji je po papirima pripadao sada četrnaestogodišnjoj Željki. Formalno je ona bila skrbnica, ali stan je bio pod njihovom upravom. Prvih godina o tome nije ni razmišljala trebalo je raditi, podizati kćer, nositi sve sama što bismo prije dijelili.
Prošla je pet godina tako, u poslu, trčanju za kunama, brigama. Dunja se trudila da Željka ima sve i dobre tenisice i pametan mobitel, i instrukcije. Nije se žalila, nije takva bila, samo je radila svoje. Kad je Željka upala na besplatni, državni fakultet, Dunji je srce bilo puno sve muke su se isplatile, dijete je uspjelo, ima joj se za što nadati. Željka je već na drugoj godini fakulteta počela prevoditi, dostajalo joj je znanje jezika eto, još jednom, hvala baki i teti Ani što su je tjerale na instrukcije od drugog razreda.
I onda, kad je već pomislila da je lakše upoznala je Petra. Upoznali su se slučajno u tramvaju; pomogao joj ponijeti tešku torbu, razgovor je počeo. Imali su urede gotovo jedan do drugog, on je bio stariji trinaest godina, s dvoje odrasle djece, a supruga mu je nakon moždanog pet godina bila prikovana uz krevet. On joj je bio skrbnik.
Nisam ja nikakav heroj, rekao bi joj kasnije, dok su sjedili na klupi pod platanima. Samo nemam srca ostaviti je. Rodila mi je dvoje djece, to su godine zajedno… Ali, znaš, s tobom sam opet osjetio da sam živ. Da nešto čekam i da se radujem.
Dunja ga je razumjela. Bilo joj je trideset i osam i u tim godinama ne očekuješ bajke. Uzmeš ono što ti život stavi na stol.
Nije odmah rekla Željki. Prvo je tajila, izmišljao opravdanja, da ima duže sastanke, da spava kod prijateljica. Ali Željka je bila pametna, sve je primjetila; osjetila je promjene, nježnije oči, osmijeh češće. Jednom, kad je Dunja izvadila novu haljinu iz ormara, kupljenu radi Petra, pitala je izravno, gledajući je ravno u oči:
Mama, imaš li koga? Počela si trošiti na sebe, kupuješ parfeme… Reci.
Dunja je pocrvenjela, kao cura, i priznala sve. O Petru, njegovoj ženi, i svojim osjećajima.
Željkino lice postajalo je tvrđe, sjeklo je kao led. Kad je čula sve, rekla je ravnim glasom, starijim nego što joj pristoji:
Mama, znaš li što upravo govoriš? Oženjeni muškarac. Žena u krevetu. I ti koja meni o poštenju, vrijednostima, a sad mi pričaš da se viđaš s tuđim mužem. Što ti nije jasno tu?
Ne razumiješ, pokušala je Dunja, no Željka je prekinula:
Sve razumijem. Samo ima granica. Oženjen je zatvorena tema. Nisi više klinka.
Dunja se tada naljutila, i isplakala, ali pripisala sve Željkinoj mladosti. Ona vidi svijet crno-bijelo ili dobro ili loše.
S Petrom se viđala krišom kod prijatelja na vikendici, ili u iznajmljenom stanu na dan. Dunja je znala da to nije ljubavna priča za roman, ali poslije godina samoće, cijenila bi i trenutke.
Nekad mislim, rekao bi Petar, ležeći uz nju u uskom krevetu, da nemam pravo na ovo. Da ti pružim sreću, život. Sjedim pokraj njezinog kreveta, mislim na tebe, a ona tamo Jadno je sve, zar ne?
Jest, složeno bi Dunja. Ali čekam te, ne sudim ti. Nisam ja svetica.
Najbolja si, šapnuo bi. Najbolja na svijetu, neću te ostaviti. Kad god zatreba, tu sam.
I Dunja mu je vjerovala jer je trebala vjerovati. Nakon godina samoće, vukla je život naprijed samo nada da ima tko reći: Dobra si, uz tebe sam.
Kad je osjetila da je trudna, kao da joj je netko izbio tlo pod nogama. Prvo nije vjerovala, kupila tri testa. Onda krv, ginekolog: Trudni ste, mali termin, sve uredu. Sjela je na klupu ispred ambulante i zaplakala; strah, nada, očaj, sreća sve zajedno.
Dugo se nije usuđivala reći Petru. Premotavala je sve varijante: hoće li se obradovati, uplašiti, reći da ne može, da ima odraslu djecu, da mu je žena bolesna, da nije spreman? Znalaje Petrinu dušu, da je dobar, ali preplašen promjenama, odgovornošću… da ima zbrku života koja jednostavno ne bi izdržala jedno novo dijete.
Najviše ju je bilo strah reći Željki. Odgađala je danima, ali trenutak nikad nije bio pravi, pa je jednog dana naprosto sjela nasuprot nje u kuhinji i rekla:
Željka, moram ti nešto reći. Trudna sam.
Željka je zastala s šalicom.
Od oženjenog? tiho je pitala.
Od Petra, da. On je otac.
To sam i znala, nasmijala se, ali smijeh je bio gorak. Mama, jesi ti normalna? Imaš trideset i osam, kucaš na dva posla, ja sam napokon na faksu, tek smo malo odahnule, a ti… još jedno dijete?! Od čovjeka koji ništa ne nudi, čija žena leži vezana uz krevet?
Ne budi takva, drhtavim glasom će Dunja. To je moj život, moje dijete. Ne tražim dopuštenje.
Ne moraš se ni truditi, ustala je Željka, lice joj je pobijelilo. Ali nešto znaj: u ovom stanu, u mom stanu, nećeš rađati i širiti svoju obitelj. Jasno? Stan je moj, baka ga je ostavila meni, ne tebi.
Dunji je krv nestala iz obraza. Gledala je kćer curicu koju je rodila s osamnaest, išla s njom po igralištima, tražila odjeću, mučila se radi nje i nije je prepoznavala. Pred njom je stajala strana žena s Rozalijinim licem, s Aninim glasom. Uvijek su je one doživljavale kao podstanara, slučajnog prolaznika.
Željka, što to govoriš? Dunja je ustala, ruke su joj drhtale, jedva se držala. Ovo je naš dom, ovdje smo cijeli život zajedno, ovdje sam te odgojila
Ovdje si bila jer je tata bio živ, prekinula je Željka. Kad je on umro, baka te nije izbacila štitila te zbog mene. No stan je uvijek bio moj, mama. Ja te neću izbaciti, nisam zvijer. Uvijek ćeš imati krov, ali rađaj i vodi oženjene ljubavnike negdje drugdje. Ako želiš dijete i obitelj idi k ocu djeteta i traži nek ti plati stan.
Kako možeš takvo što Dunja je zaplakala. Rodila sam te mlada…
Rodila si me jer nisi mislila, rezala je Željka. I sad ponavljaš grešku. S kim? S čovjekom koji je vezan za bolesnu ženu. A ako se uplaši i nestane? Bit ćeš sama s djetetom, ali sada nemaš osamnaest skoro četrdeset. Nemam ti ja vremena ni snage biti dadilja. Moj je život, moj faks…
Ne želiš mi pomoći? Dunja je gledala kćer s tolikom boli da je i Željki pogled na sekundu skrenuo. Ti si mi jedina kći, mislila sam da smo obitelj, da ćeš se radovati, da nećeš biti sama, da ćeš imati brata ili sestricu…
Da se radujem? nasmijala se Željka hladno. Kako da se radujem? U ovom stanu, u mojih četrdeset pet kvadrata ja nisam za tuđe pelene. Bit ćeš opet sama, pa ćeš očekivati da ja budem sve i student i kuharica i teta čuvalica. Ne, hvala. Neću poticati tvoju neodgovornost.
Postala si kao tvoja teta, šapnula je Dunja. I kao baka. Stroge, principi. A ja za vas ničija, gost.
Mama, dosta drame, Željka je uzdahnula. Volim te, ti si mi sve, ali biram svoje. Bez djece, bez tvojih muškaraca. To je moj dom i ja biram. Ako želiš dijete, izvoli s ocem djeteta, ali ne ovdje.
Tuđe? Dunja se primila za srce, kao da će stati. Nije tuđe, to ti je brat, krv tvoja, Željka, probudi se!
Ne, odmahnula je glavom, oči su joj zasuzile prvi put u tom razgovoru, ali Dunja više nije znala je li to prava bol ili igra. Ne, mama, to je tvoje dijete, ne moje. Ne želim biti teta čuvalica, ne želim da mi život ode na tuđu djecu. Tek sam krenula, upisala sam budžet, želim svoje.
Dunja se spustila na stolicu, noge joj nisu držale. Gledala je kćer i kroz suze vidjela ista stisnuta usta, prekrižene ruke, hladan rez. Baš kao Rozalija i Ana, svi ti što su uvijek znali gdje ti je mjesto.
Pola stana bi mi bilo, promrmljala je, a u glasu joj gorčina. Da tata nije umro prije bake, po zakonu bi pola prešlo na mene. Zaboravila si? Ja sam mu bila žena…
Nije preživio, hladno je odgovorila Željka. Baka je odlučila kako je htjela. Meni je ostavila stan, ne tebi. I nemoj mi to spominjati, nemoj omalovažavati baku! Znala je što radi. Vjerovala je meni. Ti si uvijek bila neodgovorna. Da je stan tvoj prošla bi kroz ruke kao voda. A meni je vjerovala, i ja je neću iznevjeriti.
Nećeš je iznevjeriti, ponovila je Dunja, i nešto u njoj je puklo. Nestalo je ono što te veže za vlastito dijete, ona ljubav koja ti se činila neuništivom. Postala si upravo ona. I u pravu si, ovdje sam samo zato što ti to dozvoljavaš, podstanar milošću.
Mama, nemoj scenu, Željka je duboko uzdahnula kao odrasla žena. Nitko te ne izbacuje, ali imaš svoje granice. Nisam ti dadilja ni stanodavac. Idi svojem Petru, on nek ti daje stan i život.
Ne može, izletjelo je Dunji.
Eto vidiš, Željka se cinično nasmijala, toliko poznato da je Dunja zatvorila oči. Sama si znala u što ulaziš čovjek koji ne može dati ni sigurnost ni dom ni pravu vezu. I onda očekuješ da ja dijelim dom, da pazim dijete? Neću, mama. Hvala.
Ne tražim da čuvaš, samo da me razumiješ. Ne izbacuj me.
Ne izbacujem, odgovorila je mirno Željka. Uvijek možeš tu biti… sama. Do poroda imaš vremena naći nešto. Ali kad dijete dođe, u ovom stanu ga neće biti. Svoj život, svoje odluke.
Dunja je polako ustala, povukla se u svoju sobu, legla na krevet i skupila se kao dijete.
Onaj nevidljivi pupak, što ti povezuje mater i dijete čitav život, konačno je puknuo. U praznini su nestajala sva sjećanja prvi korak, prva riječ, kada ju je mala zagrlila oko vrata i šaptala mama, volim te najviše na svijetu.
Nisam ja greška, prošaptala je Dunja u jastuk, toliko tiho da ni sama nije čula. Ja sam tvoja mati.
Ali iz dnevnog je već treštala televizija Željka je pojačala zvuk do kraja. Dunja je znala razgovor je završio. Kćer je rekla što je imala, sad nastavlja dalje, ne strepi ni minute.
Ležala je u tami i iz nekog impulsa dohvatila mobitel. Nazvala Petra. Javila se nakon drugog zvona nije spavao, sjedio je uz krevet bolesne žene.
Petre, rekla je potpuno ravnodušno. Trudna sam. Trebam smještaj. Možeš li osigurati stan, novce da barem prvu godinu ne radim? Kaži pošteno.
Čula je kako mu zastaje dah.
Dunja, pa ti znaš… Nisam spreman za tako nešto. Znaš kakva mi je situacija. Žena, lijekovi, plaćena njega, i sam jedva… Djeca pomažu koliko mogu, znaš kako je danas. Ja bih ti sve dao, ali ne mogu je ostaviti, razumiješ? Ne mogu. Unajmiti stan, uzdržavati… ne mogu to povući, Dunja, ne mogu. Neću te ostaviti, pomoći ću kako mogu, ali malo…
Malo, ponovila je, shvatila sve.
Dunja, molim te, daj da pričamo, možda postoji rješenje…
Prekinula je, bez pozdrava. Spustila telefon, zažmirila i ležala mirno do jutra, slušajući brujanje frižidera i lavež nekog psa u daljini. Kad je svanulo, ustala se, obukla u tišini, uzela osobnu, knjižicu i izišla na ulicu.
U ordinaciji za žene čekala je skoro dva sata na tvrdoj stolici, gledala u jednu točku, nije plakala. Kad joj je ista doktorica pitala: Hoćemo li vas upisati kao trudnicu?, Dunja je rekla mirno:
Ne, ja bih na prekid.
Liječnica je samo uzdahnula, zakazala prvi slobodni termin. Dunja je izišla van, udahnula svježi zrak, oštar da joj je zasjekao prsa, i tamo, na stepenicama, prvi put zaplakala, sakrila lice rukama dok su pokraj nje prolazile žene s trudničkim trbusima, s kolicima, a nitko nije ni pogledao.
