Sanjarenje u plavom omotu
Katarina je stajala kraj kuhinjskog prozora, u ruci je držala izgužvani popis za kupovinu, promatrajući kako s druge strane stakla polako padaju pahulje. Velike i guste, slagale su se na prozorsku dasku u ravnomjernom sloju, ostavljajući osjećaj mira. Ovaj prosinac donio je obilje snijega, kao nekada u djetinjstvu, kada je zima bila prava, duboka i stvarna.
Kata, što stojiš tako? začuo se glas Ive iz dnevne sobe dok je premetao kutije s kuglicama za bor. Gle, našao sam onog starog Djeda Mraza, sjećaš se? Kupili smo ga još devedeset treće na placu.
Vidim, vidim odgovorila je, ne okrećući se. Ivo, nestalo nam je mlijeka. A i svjež kruh bi dobro došao. Možeš skoknuti do Konzuma?
Sad? u njegovu glasu začuje se dječja prkosnost. Kata, već je mrak. Mislio sam da ćemo zajedno staviti lampice.
Okrenula se i pogledala ga. Ivo je sjedio na podu usred razbacanih kuglica. Bijela kosa bila mu je razbarušena, naočale mu skliznule na pola nosa. U rukama je držao izblijedjelu igračku, a lice mu je sjalo iskrenim, dječačkim veseljem i Katarinu zapeče grižnja savjesti.
Dobro, ja ću otići rekla je blaže. Samo barem sklopi bor dok mene nema. Dvadeset i deveti je, Ivo. Prekosutra nam dolaze gosti, a još nismo niti okitili.
Hoću, hoću odmahnuo je rukom. Znaš, Kata, danas sam u tramvaju gledao reklamu za novi mobitel. Snježnifon se zove. Zamislila ti kamera, snima kao dan i po mraku! Pamtit može valjda pola sela, čak tristo i nešto gigabajta. Mogao bih sve slike naših unuka tu spremiti bez brige.
Katarina je zastala navlačeći jaknu.
Tristo i nešto? ponovila je Koliko to čudo košta?
Pa… Ivo se počešao po glavi Oko devetsto eura. Možda malo preko. Ali stvarno je vrhunski!
Devetsto eura Katarina je izgovorila svakom slovom. Ivo, tvoj mobitel je star godinu dana, radi odlično.
Ma radi… klimnuo je, ne gledajući je. Samo… izgovorih na glas. Učinio mi se zanimljiv.
Zatvorila je patent do brade, s police uzela vunenu kapu.
I meni se svašta čini zanimljivim rekla je tiho. Al’ to ne znači da možeš baš sve kupiti.
Nisam ja ni rekao da trebam kupiti konačno ju je pogledao, zatreptao lakom uvrijeđenosti Samo malo sanjarim. Zar čovjek više ne smije sanjati?
Sanjariti možeš Katarina navuče rukavice samo imamo različite snove. Ja snivam jedan bolji kauč, da me leđa manje bole. Ili da možemo unucima dati koju kunu više za njihove aktivnosti. A ti mobitele.
Ivo se okrenuo prema kutijama.
Hajde idi. Snaći ću se ovdje.
Katarina je još trenutak zastala na pragu, gledajući njegova pogurena leđa, uzdahnula i krenula.
Pod čizmama je škripao snijeg, i taj zvuk je umirivao. Katarina je hodala polako, pazeći da ne posklizne po zaleđenom pločniku. Konzum nije bio daleko, ali put se činio beskonačnim zbog mraka i umora.
Cijeli je dan spremala za doček. Prvo je oprala prozore, iako je Ivo govorio kako to nitko ni ne primijeti. Zatim je izglačala novu stolnjak, nasjeckala prve salate, složila i konačnu listu za shopping. Sve je to bio dugi popis: tri kile svinjetine za pečenje, krumpir, mrkva, cikla, dva tuceta jaja, majoneza, parizer za francusku, grašak, ukiseljeni krastavci, tvrdi i topljeni sir za rusku salatu, haringa, jabuke i nezaobilazne mandarine…
U Konzumu je bilo toplo i gužva, prava predbožićna vreva. Katarina je uzela kolica i krenula sustavno po popisu. Kod mesnog pulta dočeka je susjeda Ružica.
Kato! razvukla je osmijeh Ružica. I ti u posljednji čas?
Tako nekako nasmije se Katarina. Kako kod vas?
Gotovo sve, samo salate još sutra radim. Umorila sam se. Al’ da ti velim, skupa su jela. Vinjete više koštaju nego lani. Pa i francuska, tristo kuna kila. Lani duplo manje!
Eh, inflacija uzdahnula je Katarina. Sama ću ja napraviti, jeftinije je. Domaće je domaće, znaš mene.
Pametna si, što da ti kažem otresla je Ružica glavom. Ja sam se odlučila počastiti, naručila sam gotovo. Zdravlje mi je sad važno. Vas dvoje zovete goste?
Dolaze kći i zet, unuci. I Ivini prijatelji, Marko i Vesna rekli su da će navratiti.
Lijepo, bit će veselo Ružica klimnu. A pomaže li ti Ivo?
Katarina je na trenutak stala.
Pomaže reče naposljetku. Na svoj način.
Ružica se nasmije, ali nije pitala dalje. Pozdravile su se, Katarina je nastavila gurati kolica, sve teža i teža. U glavi je zbrajala cifre i mrštila se. Uvijek se fešta vidi na novčaniku, ali bez toga ne ide. Nova godina obiteljski dan, djeca se raduju… Prisjetila se Ivinih riječi o mobitelu. Devetsto eura! Bože, koliko bi toga mogla kupiti za te novce…
Zaustavila se uz policu sa čokoladom i uzela onu koju si je odavno htjela priuštiti s malinama i bademima. Pogledala je cijenu i vratila je na policu, uzdahnuvši. Umjesto nje uzela je klasičnu mliječnu, triput jeftiniju.
Na blagajni su sporo otkucavali račun. Iznos od kojeg je Katarina posrtala, ali platila šutke karticom i povukla teške vrećice na izlaz.
Povratak kući bio je još teži. Drške su parale ruke čak i kroz rukavice, snijeg je sada padao još jače, lijepeći joj lice i zakopčanik. Na pola puta sjede na klupu, odloži vreće i odahne. Leđa su boljela, u nogama se javila žega umora. Imala je šezdeset i jednu godinu, i tijelo je sve češće podsjećalo na to.
Pogledala je prema svome stanu. Na petom katu gorjelo je svjetlo. Ivo je sigurno već uspravio bor, pio čaj, listao novosti na svojem, savršeno funkcionalnom mobitelu. Katarina se zamisli kako bi izgledao s onim sjajnim, skupim Snježnifonom, kako bi mu se lice ozarilo kao djetetu, i osjeti mješavinu nježnosti i ljutnje.
Trideset osam godina prošli su zajedno. Upoznali se u tvornici: ona u računovodstvu, on strojarski tehničar. Prvih godina bio je njen princ stasit, crne kovrče, sanjarskih očiju. Pisao joj pjesme, vodio u kazalište, donosio bukete. Onda je stigla kći, uslijedile su pelene, besane noći, vječni manjak novca. Ivo je ostao sanjar, a Katarina je držala kuću. Nije se žalila, tu svoju ulogu prihvatila bez gorčine. Ali, u trenutcima kao što je ovaj, kada bi stajala vani s vrećicama pod snijegom, a on u toplini, upitala bi se: gdje su više snovi o njoj?
Kata, što stojiš? glas se prolomio odozgo, trgnu je. Ivo je virio kroz balkon. Treba ti pomoć?
Eto me! povikala je podižući vreće. Ruke su joj utrnule, ali natjerala je sama sebe naprijed.
U stanu je bilo toplo, mirisalo je na bor. Ivo je zaista postavio bor, visoki i guste grane, bez ukrasa, ali lampice su ležale uredno složene.
Svaka čast pohvali ga Katarina, skidajući mokre čizme. A kuglice?
Čekao sam te da zajedno kitimo Ivo joj uzme vreće i odnese ih u kuhinju. Hoćeš čaj?
Hoću. Katarina ga slijedi, skida jaknu i vješa je na radijator. Ivo, kada si dobio onu božićnicu?
Zastao je, ulijevajući vodu u kuhalo.
Prekjučer rekao je bez okreta. Zašto?
Pa, razmišljam Možda da nešto odložimo? Za novi kauč. Ili za unuke, za rođendane.
Odložit ćemo potvrdi brzo. Pola sam već stavio u kuvertu, na ormaru je.
Pola? A koliko si dobio?
Tisuću i pol eura. Sedamsto pedeset uštedio, ostatak za slavlje.
Katarina klimne i nastavi s vrećicama. Sedamsto pedeset za slavlje, sedamsto pedeset sa strane. Zvuči razumno. Natjera se ne misliti na onih devetsto za telefon.
Večer je prošla mirno i ugodno. Ukrasili su bor, Ivo je raspetljao lampice, i bor je zasjao u šarenim bojama. Katarina je sjedila na kauču, pila čaj, promatrala ga kako pokušava postaviti zvijezdu na vrh.
Krivo ti stoji primijeti.
Ma nije! odvrati on. Izdaleka je dobro!
Malo lijevo spusti, vidiš
Molim te, nemoj sad njegov glas je iznerviran. Već sat vremena se mučim s tom zvijezdom. Ako malo visi, nije smak svijeta.
Katarina prešuti. Ivo siđe sa stolca, odlazi nekoliko koraka, kritički pogleda.
Super je ispred, vidi sama.
Je, lijepo je prizna ona.
Sjedne do nje, stavi joj ruku na rame. Oboje šute, gledaju treperave lampice. Vani još pada snijeg, grad se priprema za slavlje, i svijet na trenutak izgleda ispravno namješten. Katarina nasloni glavu na njegovo rame i zatvori oči. Možda joj previše smeta sitnica. Možda je ipak samo trenutak za zahvalnost: topao dom, zdrava obitelj, muž uz nju…
Kata šapne Ivo. Jesi zaspala?
Nisam.
Znaš oko poklona Ove godine dajmo nešto simbolično, bez prevelikih iznenađenja?
Katarina ga pogleda.
Već sam ti kupila dar pazi dok govori. Pravi. Mislim da će ti se svidjeti.
Kupila? vidno zbunjen. Mislio sam da smo dogovorili nema trošenja?
Nismo dogovorili, Ivo. Sad si to izmislio. I gdje su darovi za Novu bez poklona?
Ma, naravno… protrljaj čelo. Samo još ništa nisam Ma sutra ću skoknuti.
Sutra je trideseti. Bit će gužva, ne možeš proći kroz red.
Stignem, ne brini obeća, ali nije zvučalo uvjerljivo.
Skupljala je šalice i nosila ih u kuhinju. Ivo je ostao uz bor. Katarina pere suđe i misli kako će opet zaboraviti, sve ostaviti za zadnji tren i na kraju joj donijeti običnu bombonijeru iz kioska. Kao i uvijek.
Ne zato što očekuje nešto skupo, nije to. Samo bi željela da se potrudi, sjeti se što ona voli, bar na trenutak. Katarina obriše ruke i pogleda se u tamnom prozoru umorna žena, s nekoliko sijedih crta na sljepoočnicama, koje prkosi bojati. Kad je to postala tako nevidljiva?
Kata, dugo još? zazove je Ivo. Hajdemo spavati, sutra će biti dan pun posla.
Dolazim ugasi svjetlo u kuhinji.
Jutro tridesetog prosinca dočekao ju je rano; ustala je prije budilice. U stanu je bila tišina, samo se izvana čuo prijeki šum automobila. Ivo je spavao raširen, lagano dišući. Katarina se iskrala, navukla kućni ogrtač, otišla u kuhinju.
Danas treba dovršiti salate, ispeći meso, postaviti stol. Večerom dolaze kći Jelena, zet Karlo i unuci Ana i Ivica. Veselila se, ali i strepila. Ivica, desetogodišnjak, u zadnje vrijeme se povukao i stalno je na tabletu, Ana ima osam i često se ljuti i odbija jesti. Jelena se žalila da ne zna kako s njima, ali Katarina je mislila da joj kći jednostavno premalo vremena provodi s djecom. Posao, posao, neprestana žurba…
Zakuvala je vodu za čaj, izvukla iz hladnjaka kuhanu ciklu. Krenula je s haringom pod slanom, Ivina najdraža salata. Sloj po sloj: riba, luk, krumpir, mrkva, cikla, majoneza. Ruke su joj radile automatski, iz navike.
Ivo je došao oko devet, raščupan, pospan.
Dobro jutro poljubi je u tjeme. Što si tako rano?
Posla imam odgovori Katarina, sjeckajući krumpir. Sjedni, napravit ću ti omlet.
Ne treba, samo kruh i maslac.
Napravi sebi kavu, sjede i zapilji se u mobitel. Katarina ga krišom pogleda i vrati se salati.
Ivane ne dižući pogled kad ćeš po poklon danas?
Što? digne pogled. Aha, da, idem još danas. Nakon ručka ću skoknuti.
Samo nemoj zaboraviti, molim te.
Neću.
Htjedoh reći nešto više, ali prešuti. Ionako zna ako zaboravi, jako će se brzo opravdati redovima i nedostatkom vremena. A ona neće ništa reći; lakše je prešutjeti nego tražiti, posebno pred praznik.
Dan je zbrisao u žurbi. Katarina napravi francusku, nareže suhomesnato, ispeče piletinu s krumpirom. Ivo se svaki čas gubio iz dnevne, iz spavaće, na pitanja o poklonu odgovarao neodređeno.
Ma idem, samo da ovu seriju dovršim.
Ivo, još sat do večeri!
Stignem…
Otišao je tek iza četiri, zalupivši vratima. Katarina ostade sama uz sudoper i zadnje salate. Noge su je boljele, umor joj je legao na pleća, ali sve je bilo gotovo. Pogledavala je kuhinju, potom prešla do dnevne. Stol je već imao blagdanski stolnjak, na njemu čisti tanjuri i čaše. Bor se šarenio u kutu. Za unuke su pokloni ležali pod drvetom, lijepo zapakirani. I još jedna velika kutija u plavom papiru poklon za Ivu.
Sjede na kauč i na trenutak odmori. Sjeti se kako je birala tu jaknu prošetala bar tri trgovine, mjerkala i uspoređivala. Na kraju je odabrala Sjeverac model, topao, praktičan, mnoštvo džepova. Prodavačica je tvrdila: najbolje za tu cijenu. Stajala je skoro četiristo eura, Katarina je dugo dvojila, ali pomisli: Ivo toliko toga čini za obitelj, zaslužuje nešto korisno. Stara mu je jakna već bila poderana, patent zapinjao. Nikad se nije žalio, ali joj je bilo jasno kako mu je zimi teško na stanici.
Željela je vidjeti njegovu sreću kad otvori poklon. I, iskreno, željela je da i on njoj pokloni nešto isto toliko posebno, nešto pažljivo odabrano, ne bonbonijeru, nego nešto što znači. Znala je, međutim, da je to malo vjerojatno.
Ivo se vratio za sat i pol, s malom vrećicom u ruci. Iz pogleda mu je odmah bilo jasno kupio je što mu je prvo došlo pod ruku.
Evo ti pružio joj je nadam se da ti se sviđa.
Zavirila je: parfem nepoznate marke, jarka kutija.
Hvala rekla je ravnodušno Lijepo izgleda.
Zaista? ozario se Ivo Prodavačica rekla da su sad to in.
In, da… ponovila je stavljajući vrećicu na stol. Ivo, znaš li kojim se parfemom koristim?
Zbunio se.
Pa… onaj… Chanel? Ili…
Ne koristim ih uopće prekinula ga Katarina. Zbog alergije. Sto puta sam ti rekla.
Na trenutak je zavladala tišina. Lice mu pocrveni.
Oprosti promumljao je. Zaboravio sam. Stvarno zaboravio. Mogu sutra zamijeniti…
Ne treba, ostavi okrene se prozoru.
Kata, oprosti molim te… korači prema njoj, ali ona podigne ruku.
U redu je, stvarno. Samo… nije tema sad. Jelena i djeca dolaze uskoro, trebamo se spremiti.
Ostao je tu još trenutak, pa klimnu izlazeći. Katarina je ostala sama. Gledala je kutiju parfema, iznutra je gulila gorčina. Ne zbog poklona, nego zato što nije ni pokušao zapamtiti što voli. Tri desetljeća i više, a nije naučio. Ona mu je bila nešto samo po sebi razumljivo, kao zrak ili voda.
Gorko joj je bilo, ali nije bilo vremena ni za suze. Stavi parfem u ormar i počne postavljati stol.
Jelena i obitelj došli su nešto iza sedam. Čula je dječje korake na stubištu, pa zvono, i sve je krenulo.
Baka! Ana uleti prva, odbacujući kapu i jaknu. Došli smo! Gdje je bor?
U dnevnoj, sunce nagnu se i zagrli je. Idi pogledaj! Jako je lijep.
Ivica je ušao za sestrom, kimnuo joj i odmah izvadio tablet. Jelena je prevrnula očima.
Ivica, spremi to odmah! Nismo kod kuće.
Ma, pusti ga upleo se Ivo. Jelo! Karlo! Skidajte jakne, dolazite.
Zapleo se uobičajen blagdanski kaos. Karlo je donio pune vrećice i bocu šampanjca, Jelena tortu. Djeca su jurila po stanu, Ana je šarala između kuglica, Ivica je zaposjeo kauč i tablet. Katarina je podgrijavala hranu, Ivo postavljao stol.
Mama, daj pomozi uđe Jelena, vežući kuhinjsku pregaču. Sigurno si cijeli dan na nogama.
Jesam prizna Katarina ali snašla sam se.
Baš si mama za pet. Voljela bih imati tvoje energije. Meni nakon posla ni snova ne ostane.
Previše radiš? pita ju Katarina, režući haringu.
I Karlo i ja puni smo posla. Djeca nam rastu sama. Ivica je posve zatvoren, ne znam više što da radim.
Jeste li probali razgovarati s njim? blago predloži Katarina. Možda je u školi nešto ili s društvom?
Jesmo… Znaš već, dobro je i opet bježi na tablet. Valjda je to današnja djeca.
Htjela je nešto još reći, ali iz dnevne začuo se zvonac, Ivo povika:
Kata, to je Marko i Vesna! Otvori!
Obrisala je ruke, otišla do vrata. Ostatak večeri proletio je u razgovoru i jelu. Stol je pucao pod salatama i pečenjem, piće se točilo, svi su se smijali. Marko je pričao stare anegdote, Karlo upadao sa šalama, Vesna dovikivala Katarini pomoći oko djece. Katarina je sjedila na čelu stola, usne bi joj se razvukle u osmijeh, ali osjećala se istovremeno i ispunjeno i prazno.
Oko jedanaest došao je red na poklone. Unuci su dobili igračke i slatkiše, Jelena i Karlo prijateljski bon za restoran, Marko i Vesna set porculana. Sve lijepo, obiteljski.
E, sad naši pokloni! svečano najavi Ivo.
Katarina izvuče plavu kutiju ispod bora i pruži mu je.
Sretna Nova, Ivo šapne.
Ivo je uzeo poklon, a u očima mu je zaiskrila zahvalnost isprepletena sa sramom. Odmota papir, otvori kutiju. Jakna Sjeverac, uredno složena, tamnoplava, praktična i topla.
Kata… Ivo uspije reći. Ovo je… koštalo sigurno puno?
Nije toliko smije se blago samo probaj. Bit će ti točno.
Ivo navuče jaknu. Sjedne kao salivena. Ana zaplješće rukama.
Dida, super ti stoji! Baka pogadja!
Hvala, Kata nespretno je zagrli. Super ti je. Nisam ni sanjao.
A sada tvoj poklon skida jaknu, traži pod borom. Katarina se pripremi na običnu čokoladu, pa čak i bombonijeru.
No, Ivo izvuče veliku kutiju, srebrni omot s plavim pahuljama preveliku za bombonijeru. Dodaje joj, pogled krivnje i dječačkog entuzijazma.
Evo… otvori…
Katarina primi kutiju. Laka je. Skine papir pa stane. Pred njom stoji kutija Snježnifona, baš onog mobitela o kojem je pričao. Na kutiji oznaka: 899 eura.
Ivo… odakle ti novci?
Za tebe! odvažnije istakne. Da slikaš unuke. Kamera je vrh, memorija ogromna…
Otvorila je kutiju. Telefon, nov, blistav. Katarini zadrhte prsti. Skupa stvar, lijepa, ali nije je nikad tražila. Stari mobitel savršeno joj radi. Ne treba joj ta kamera, ta memorija…
Ivo… podigne pogled Odakle ti novci?
Od božićnice! žurno kaže, gleda u stranu. Pola sam rekao da odvojim. Ostalo za slavlje.
Ali Katarina vidi. Vidi kako izbjegava pogled, kako zivka rub stolnjaka, smješi se preširoko. Zna da laže. Božićnica je bila tisuću i pol, pola na stranu, pola za slavlje, a mobitel – devetsto. Ostatak? Valjda…
Kako je to lijepo! usklikne Vesna Baš super dar, Katarina!
Da, lijep je odsutno odgovori.
Ustala je, stisnula kutiju uz prsa.
Oprostite, idem do kupaonice promrmlja i pobjegne.
U kupaonici je hladnije i mirno. Sjela je na rub kade, spustila mobitel na koljena. Gledala ga i pitala se što osjeća.
Povrijeđenost? Da. Ljutnja? Također. Ali još više gorčine, starog umora, razočaranja. Osjetila je kako između njih više nema bliskosti, samo navika i kompromisi. Kad je kupovao taj telefon nije mislio na nju. Bio je to njegov san. A kad je shvatio što je napravio, rješenje je bilo pokloniti ga Katarini. Da sakrije trag, da sačuva mir.
Zatvorila je oči, naslonila čelo na hladan zid. Plakati joj se nije dalo. Samo je sjedila, grlila kutiju i slušala kako se iz dnevne širi smijeh, zvon, doček.
Nakon desetak minuta Jelena pokuca.
Mama, sve u redu?
Sve je dobro, evo me.
Pogledala je u ogledalo: blijedo lice, mutan pogled. Isprala se vodom, uzela kutiju i vratila se.
Svi su već uzeli čaše sa šampanjcem. Ivo je podigao pogled, sreli su se na trenutak očima, i ona je znala da je shvatio prozrela ga je.
Gledali su se iz daljine sobe, između njih rastao je neumoljivi zid. Katarina sjedne, odloži telefon, dohvati svoju čašu.
Za Novu godinu! povika Marko. Za zdravlje i sreću, da se svi snovi ostvare!
Za snove ponovi Katarina i ispije u dahu.
Noć je dalje prošla kao u magli. Smješkala se, odgovarala na pitanja, pomagala djeci s prskalicama na balkonu. Ivo joj je bio blizu, pokušavao biti pažljiv, sipao šampanjac i dodavao kolače. No, tišina među njima bila je gusta i teška.
Gosti su otišli oko tri. Jelena s obitelji vratili su se kući, Marko i Vesna uzeli taksi. Katarina ih je ispratila, zatvorila vrata i na iste se naslonila. Stan je zamuknuo u potpunoj tišini. Samo se čuo sat i šuštanje iz dnevne.
Otišla je tamo. Ivo je sjedio na kauču, Snježnifon u rukama. Prčk’o je po ekranu, lice mu je blistalo djetinjom srećom.
Namještaš ga? upita Katarina, stojeći na vratima.
Trgne se, brzo spusti telefon.
Ma samo… gledam kako radi promrlja Provjeravam da li sve štima.
Jasno Katarina odnese prljave tanjure. Pomozi, molim te.
Skupljali su suđe šutke. Katarina pere, Ivo briše, sprema po ormarićima. Običan posao, ali danas bolan, svaka minuta teža nego inače.
Kata na kraju Ivo prošapće hvala ti na jakni. Zaista je super.
Nema na čemu ne okreće se.
A nadam se… da ti je mobitel dobar?
Zastala je, stisnula spužvicu.
Ivane tiho ipak si ga za sebe kupio, zar ne?
Tišina. Katarina ga pogleda. Ivo stoji bijelog lica.
Kata… nije tako… zastane, ispuhne Otkud ti to?
Nije važno ostavila je spužvu Važno je da je to istina.
On spusti glavu.
Oprosti prošapne. Jako sam htio taj telefon. Dugo sam štedio… Kad si mi poklonila jaknu, uplašio sam se. Mislio sam da ćeš saznati i… odlučio ga darovati tebi. Da si sretna. I da ne zamjeraš.
Da ne zamjeram nasmije se Katarina, bez veselja Ivane, znaš što si napravio? Ukr’o si sam sebi san i prebacio ga na mene. Kao da ja trebam uživati mjesto tebe.
Nije tako… krene prema njoj, ali ona mu prepreči put.
Baš tako, Ivo. Samo o sebi misliš. Kad si ga kupovao, dok si ga skrivao, i kad si se odlučio praviti velikodušan. Sve ovo vrijeme nisi zastao i zapitao se: što ja želim? Što meni stvarno treba?
Mislim da jesam! obruši se nježno uvrijeđen Htio sam te usrećiti!
Usrećiti? korak naprijed Znaš što bi mene usrećilo? Da zapamtiš da sam alergična na parfeme. Da barem jednom pogađaš što volim, ne prepuštajući odluku prodavačici. Da vidiš kad sam umorna i ponudiš pomoć bez molbe. Ali tebi to ne pada na pamet, je li?
Stajao je, spustio ruke, gledao je kao dijete što ga je uhvatila učiteljica.
Nisam znao promrmlja napokon Oprosti. Stvarno oprosti.
Htjedoh viknuti da je oprosti malo, da sam umorna od njegovih žaljenja. Ali, gledajući njegovu zbunjenost, strah, čak ljubav onu nespretnu i tihu nije mogla galamiti. On to radi na svoj način, pa bila to i nespretna ljubav.
Ma, ništa… reče umorno Idem spavati.
Ostavila ga je samog. U spavaćoj je bilo hladno i tamno. Legla je u krevet, nije svlačila odjeću. Slušala ga kako hoda po stanu, gasi svjetla, zaključava vrata. Zatim je došao u spavaću, legao pažljivo, ne želeći je uznemiriti. Ležali su tako, nepomično, i osjećala je da ne spava.
Kata prošapne spavaš?
Ne.
Stvarno nisam htio povrijediti te okrenuo se prema njoj, osjetila mu je dah na obrazu. Samo glup sam. Oduvijek A ti si uvijek bila mudrija. I bolja. Znam da često griješim, obećavam, pa ne ispunim. Ali volim te, Kata. Stvarno volim.
Otvorila je oči u tami. Prepoznala je konture njegovog lica.
Ivo, kad si mi posljednji put poklonio nešto što sam zaista željela?
Šutio je. Dugo razmišljao.
Ne sjećam se. Vjerojatno davno.
Upravo tako uzdahnula Zaboravili smo darivati jedno drugo srećom. Sada si darujemo praktičnost, naviku i kompromis. Ja tebi jaknu što ti stara propušta, ti meni mobitel jer ne znaš što drugo. I to nisu pokloni srca, nego potrebe.
A što onda jesu pravi darovi? u čudu pita.
Ne znam iskreno prizna možda oni što idu iz želje da usrećeš, ne iz dužnosti. Pokloni s pažnjom, što pamte što drugi voli.
Nisam znao, ali mogu naučiti tiho Ivo.
Pogledala ga je, i nešto se u njoj otopilo. Nikad nije znao, uvijek je bio takav: sanjar, malo sebičan, ali trudionik. I to ga je voljela, zbog te nespretnosti, te iskrene dječačke radosti nad mobitelom, što je još uvijek, nakon toliko godina, tu.
Dobro reče Naucit ćemo to zajedno.
Zagrlio ju je nespretno, privukao bliže, i dopusti mu. Ležali su tako u tišini, osjećali jedno drugo u polumraku. I dok su prvi zraci zimske zore probijali kroz zavjesu, Nova godina je stigla. Slavlje je završilo, a život ide dalje.
Jutro je kasno došlo. Ivo nije bio u krevetu, ali iz kuhinje su stizali mirisi i zvuci. Katarina se uspravi, ogrne ogrtačem i izađe.
Ivo je stajao kraj štednjaka, pekao jaja. Na stolu su bile šalice, tanjuri, narezan kruh.
Dobro jutro ne baš sigurnog osmijeha Pomislio sam da si umorna pa da sam spremim doručak.
Hvala sjede za stol, i postane joj toplo, ne od hrane ili kave, već što se on trudi.
Jeli su šuteći, ali ta tišina bila je drukčija mirna, ne teška. Ivo je oprao suđe, a Katarina otišla u dnevnu. Ondje je ostavila mobitel. Uzela ga je u ruke: lijep je, ali njoj nije trebao.
Kata Ivo dođe u dnevnu Gle, za mobitel… Ako ti ne odgovara, uzet ću ga, a tebi ćemo pronaći nešto što baš želiš. Može?
Gledala ga je i vidjela bljesak djetinje nade.
Može pristala je. Ali obećaj: ako opet poželiš nešto veliko, reci iskreno. Dogovorimo se zajedno. Dosta skrivanja?
Dogovoreno odahnuo je.
Pružila mu je mobitel. Ivo ga uzme, lice mu zablista. Sjeo je i počeo ga proučavati, posve uživljen.
Katarina ga je gledala i razmišljala o trideset osam zajedničkih godina: o kompromisima, prešutnim istinama, malim šalama. Nije savršen, ni ona nije. Umorni su, naučili zaobilaziti oštre riječi, napravili širinu za suživot. Ali negdje ispod te kore rutine, još je pulsiralo nešto nježno: ljubav.
Otišla je u kuhinju, natočila si čaj. Sjela do prozora. Grad se budio, djeca su se već klizala niz snježne brijegove. Život i dalje ide dalje, sa svim svojim radostima i tugama, s kompromisima.
Pijuckala je čaj i sjetila se: nekad su razmjenjivali poklone srcem. Ivo je donio cvijeće bez povoda, ona mu pekla štrudlu onako. Šetali su navečer, pričali o svemu. Kad je to nestalo? Kad je ljubav postala rutina?
Kata, dođi! zove Ivo iz dnevne Pogledaj slike koje radi ovaj mobitel!
Popila je čaj i sjela. Veselo joj je pokazivao slike bora, sve je snimio dok je bila odsutna.
Lijepa ti je slika. pohvali ga.
Je li? Znaš, mogao bih i video naučiti. I kad dođu unuci, snimiti im rođendan!
Znam, Ivo.
Sjedili su tako na kauču. Katarinu zapljusne val nježnosti. Ovaj čovjek, sa svim svojim slabostima i rukavcem sanjarenja, još je uvijek njezin muž. Njezin oslonac.
Ivo šapne.
Hm?
Volim te.
Zastao je pa se nasmijao blago.
I ja tebe volim, Kata.
Gledali su se bez riječi. Sada više nije bilo prešućenih zamjerki. Ostali su samo njih dvoje: umorni, nimalo savršeni, ali zajedno.
Snijeg je i dalje padao. Zima nije ni na polovici, ali njihov dom bio je pun topline. Na stolu je bio okićeni bor, u frižideru ostatci salata. Dvoje ljudi, koji su naučili živjeti zajedno, unatoč svemu.
Katarina se podigla, pogledala kroz prozor, na snijegom pokrivene ulice. Pomislila kako život nije bajka; nema savršenih krajeva, ima rutine, kompromisa i umora. Ali ima i trenutaka kad znaš: tu si gdje trebaš biti. Uz onoga koga trebaš.
Kata, hoćeš da te slikam? Ivo je stajao iza nje, mobitel u ruci. Za uspomenu.
Okrenula se i nasmijala Ali nemoj da izgledam kao starica!
Ti nisi starica uvjerljivo Ti si lijepa.
Zasmijala se baš u tom trenutku kad je on škljocnuo kamerom.
Evo, vidi sretno je gledao fotku Skroz kao nekad.
Katarina pogleda: žena pored prozora, u nježnom jutarnjem svjetlu, s blagim osmijehom. Nije mlada, nije savršena, ali je živa. Prava.
Lijepa mi je. prizna Snimaš dobro, Ivo.
Obujmio ju je oko ramena.
Idemo još, zajedno!
Naslonili su se jedno na drugo, iza u njima bor, kroz prozor bijeli grad. U toj slici bila je cijela njihova povijest, sva jednostavnost i svi kompromisi. Snimak. Još jedan dan njihovog života.
Gledajući fotku, Katarina ugleda njih dvoje: sijedi, umorni, ali bliski. Osjeti mješavinu ljubavi, tuge i pitanja: hoće li ikad ponovno naučiti darivati jedno drugo pravu radost, onu srca?
Možda hoće. Možda je i imaju, nikad je nisu prepoznali. Možda je sreća već tu: biti zajedno, unatoč svemu. Sreća u kavi koju ti netko drugi skuha, u fotografiji s novim mobitelom, u tišini zimskog jutra kada imaš vremena gledati snijeg.
Ivo nije maknula pogled s prozora Znaš li što bih danas htjela?
Što, Kata?
Ništa posebno. Da ostanemo doma, zajedno pijemo čaj, gledamo nešto na TV-u. Bez gostiju, bez žurbe. Može?
Ivo se nasmija.
Kako ne bi moglo. To sam i ja poželio.
I tako su i učinili. Sjeli su, pokrili se dekicom, pili čaj i gledali stari film. Malo govorili, ali riječi nisu ni bile potrebne. Bili su jednostavno zajedno, i to je bilo sasvim dovoljno.
Preko prozora dan je lagano prelazio u večer. Snijeg je stao, nebo se razvedrilo, a zvijezde su svjetlucale jedna po jedna. Katarina je promatrala zvijezde i razmišljala: život ide dalje. Sutra počinje rutina, brige i poslovi. Ali danas, u prvi dan nove godine, odobrili su si biti samo to zajedno. Toplina, jednostavnost, njih dvoje.
I neka su pokloni bili pogrešni, neka su ostale nedorečenosti. Naučili su živjeti jedno uz drugo, usprkos sitnicama. I to je na kraju dovoljno.
Jer u najhladnijim zimama, prava toplina dolazi iz srca, ne iz skupe kutije, već iz pogleda onih koji te razumiju. Snovi se mogu mijenjati; ljubav i bliskost, ako ih brižno čuvaš svakog dana, ostaju temelj na kojem se može živjeti skromno, ali sretno.
