Opuštena šaka
Jesi li oglušila? Zovem već dvadeseti put!
Dario, ne želim razgovarati s tobom.
Šteta. Mirjana je odlučila da trebamo sve riješiti kao odrasli ljudi.
Ivana je stisnula mobitel tako jako da su joj zglobovi pobijelili. “Kao odrasli ljudi”, odzvanjalo joj je glavom. Gledala je cestu ispred sebe, dok su metlice brisača jednolično razmazivale kišu po staklu, kao blagi, hipnotizirajući ritam. Samo taj ritam, te večeri, držao ju je u sadašnjosti. Mokri sivi asfalt blistao je poput donje strane neba, a farovi su parali tamu i izvlačili pruge kiše, koje su više nalikovale nitima nego kapima, kao da ih je netko namjerno razvukao između oblaka i zemlje.
Ivana. Čujem da dišeš.
Stvarno? rekla je bezvoljno. Onda sam još živa.
Prekinula je poziv. Mobitel je spustila pokraj sebe na sjedalo, i on je utihnuo, ali odmah zatim opet zavibrirao. Poklopila ga je dlanom, osjetivši drhtanje kao nešto što ranjava. Bez gledanja, odbila je poziv. Kiša je još jače udarala.
Nije znala kad je napustila grad. Netko bi je pitao, ne bi znala reći; u jednom trenutku je nestalo gužvi, crvenih i zelenih svjetala, a s obje strane ceste prostirala su se mokra polja, crna poput tinte. Cesta je bila gotovo prazna. Povremeno bi netko naišao iz suprotnog smjera, jakim svjetlima bi je zaslijepio, i morala bi žmirnuti, ali nije usporavala.
Prije mjesec dana isprobavala je haljinu. Jednostavnu, boje mlijeka, bez ukrasa. Krojačica je rekla da “lovi svjetlost.” Ivana se tada smijala, gledala vlastiti odraz u ogledalu, a nešto toplo bujalo joj je u prsima. Sad je ta bijela haljina visila u ormaru u najlonu, a vrata od ormara nije otvorila nijednom.
Prije dva tjedna je došla kod Mirjane, jer joj se prijateljica nije javljala tri dana. Vrata je otvorio Dario. U kućnim papučama. Pogledao ju je onim izrazom, kojim gledaju ljudi koji su i očekivali takav trenutak, ali su se ipak nadali da ga neće doživjeti. Iza njegovih ramena, duboko u hodniku, Mirjana je stajala sa šalicom u ruci.
Ivana nije vrisnula. Stajala je nekoliko sekundi, okrenula se i otišla do auta. Nazvala je sat kasnije, kad je već bio otišao kući. Hladnim glasom rekla: “Stvari su ti u hodniku. Ključ ostavi pod otiračem.” Dario je dugo nešto govorio, objašnjavao, uvjeravao, ali ona ga je slušala onako kako čovjek mora slušati vodu u tuđem stanu kroz zid bez smisla, bez namjere. Na kraju je rekla: “Razumjela sam” i opet prekinula vezu.
Od tada su prošla dva tjedna. Jela je, pila vodu, išla na posao, odgovarala na mailove. Noću je ležala otvorenih očiju i brojala pukotine na stropu. Ujutro je dugo držala ruke pod vrućom vodom, jedina stvar koja je uspijevala probiti sloj tupila što je prekrio sve iznutra.
Tupilo je bilo posvuda: u prsima, u glavi, u želucu. Ne bol, ne. Bol ima rubove. Ono u Ivani nije imalo granica. Kao kad nešto nestane, pa ostane samo bijela praznina tamo gdje je prije bilo puno.
Brisači su nikad umornije plesali. Ivana je vozila već sigurno dva sata, i nije gledala na sat. Cesta je postala uža, zatim krenula prema gore, vijugala prema šumi, koja se zatvorila s obje strane u mračan zid. Kiša je bubnjala po limu, zvuk je opuštao, gotovo milovao. Ništa ovdje nije pitalo. Nitko nije nudio da razgovaraju “kao odrasli ljudi”.
Upravo onda je ugledala nju.
Na rubu ceste, u tami i kiši, stajala je starija žena. Ivana ju je primijetila prekasno; naglo je pritisnula kočnicu, auto je proklizao po mokrom šljunku. Žena se nije ni maknula.
Ivana je spustila prozor.
Žena je nosila smaragdnozeleni kaput. Ne običan zeleni, već onaj duboki, nevjerojatni ton kakav ima starinsko staklo. Kaput joj je bio dugačak gotovo do gležnjeva, a ostao je sasvim suh, premda je pljuštila kiša. Na glavi joj je stajao okrugli šeširić s malim obodom, malo nakrivo. U rukama je držala malu kožnu torbu i mirno gledala u Ivanu bez molbe, bez straha.
Oko osamdeset joj je bilo lice izrezbareno, ali blago, oči bistre, boje plićaka. Usne bez osmijeha, ali tople.
Gdje idete? upitala je Ivana hrapavim glasom. Nije govorila satima.
Prema Lukomiru žena reče. Ako nije problem.
Ivana nikad nije čula za Lukomir, ali je kimnula i otključala vrata.
Žena se smjestila uredno. Torbu stavila u krilo. Kaput i dalje suh, Ivana je primijetila, ali nije pitala. Krenule su.
Zovem se Veronika Pavlović predstavila se žena.
Ja sam Ivana.
Znam, Ivančice.
Ivana ju je pogledala. Veronika Pavlović gledala je ravno ispred sebe.
Poznajete me?
Ne. Ali tvoje ime ti dobro stoji. Jednostavno kao kruh, i baš toliko važno.
Ivana nije odgovorila. Inače bi se osjećala nelagodno, posebno noću, na praznoj cesti, s nepoznatom staricom. No sada, u ravnom, bezbrižnom miru, riječi su prolazile kroz nju bez da neki rub zapnu.
Teško ti je sad rekla je Veronika Pavlović. Nije bilo ni pitanja ni sućuti u glasu. Izgovorila je kao da nabraja vrijeme.
Nekad… slegnula je Ivana.
Znam. Prvo zemlja prestane biti čvrsta, tek tako, malo. Idiš, a ne znaš hoće li te nositi.
Ivana proguta knedlu.
Otprilike tako.
Šutjele su. Kiša nije popuštala. U svjetlima su padale beskrajne niti vode.
Reći ću ti jednu priču objavi Veronika Pavlović. Ako nemaš protiv.
Slobodno.
Imala sam dvadeset tri kad sam upoznala svoga Grgu. Nije bio lijep, ni visok, ali je škiljio na jedno oko kad bi razmišljao. Ali ruke su mu uvijek bile tople. To sam odmah znala, kad mi je pridržao kaput. Sve ostalo je došlo poslije.
Ivana je vozila, slušala.
Jednom smo se svađali toliko da sam mu prsten s granatom bacila u more. Dotad najljepša stvar koju sam imala. Poslije mi je bilo žao cijeli život. Stajala sam na obali i gledala kako tone. Grga nije zamjerio. Samo izvadi rupčić, obriše nos i kaže: “Dobro. Kupićemo drugi.” Tad sam znala da je za cijeli život.
Koliko ste dugo bili skupa?
Pedeset i jednu godinu. Otišao prije tri. Mirno, u snu. Mislila sam da neću preživjeti. Onda shvatiš čovjek preživi gotovo sve. To je dobro, i malo nekad žalosno.
Ivana malo opusti stisak na volanu. Nešto u tim riječima pogodilo je baš ono mjesto ispod rebara, koje je izbjegavala pažljivo kao tanki led.
Niste se bojali? izleti joj. Tako se otvoriti.
Veronika Pavlović okrene se, pogleda je dugo, toplo.
Bojala sam se. Cijeli život. Ali sam se naviknula bojati i svejedno otvarati. To je ljubav, Ivančice. Ljubav nije bez straha. Ljubav je kad ti je strah, a svejedno ostaneš otvoren.
Ivana nije odgovorila. Asfalt je sjajio ispred auta.
Ovdje, reče Veronika Pavlović. Na raskrižju lijevo, poslije planike je znak. Vidiš?
Ivana ugleda bijelu tablu, napola sakrivenu granama. “Lukomir”. Stane pokraj puta. Veronika nježno uzme torbu, otvori vrata.
Pričekajte izgovori Ivana. Zašto ste mi ispričali ovo?
Onako. Već je izašla, kaput i dalje suh. Ivančice, zapamti jedno. Točno za mjesec dana ne zaključavaj gornju bravu. Onda će prošlost podmiriti dug, a budućnost pokucati.
Što to znači?
Ali Veronika je već nestajala među granama, smaragdnozeleni kaput je progutala tama prije no što je Ivana stigla izaći iz auta.
Dugo je sjedila na raskrižju, zatim se okrenula i vozila kući.
***
Mjesec dana ima trideset i jedan dan. Ivana to nije posebno brojala, samo bi ujutro shvatila da je prošao još jedan. Život nakon izdaje je jednostavan: probudiš se. Operiš zube. Gledaš se duže nego treba, ne prepoznaješ. Ideš na posao.
Bila je lektorica u maloj izdavačkoj kući. Ispravljala tekstove, brisala suvišne riječi. Takav posao joj je uvijek išao, sada još više: ruke zauzete, glava mirna, ne treba misliti. Kolege su je gledali s one strane sućuti, oprezno, kao da ne znaju što reći. Pravljala se kao da ne primjećuje.
Mirjana je zvala jednom. Ivana je vidjela ime i nije podignula. Kasnije je izbrisala kontakt. Ne iz bijesa, nego od umora. Više nije imala ni snage ljutiti se, ni riječi za razgovor. Samo prazan pravokutnik gdje je nekad bilo ime.
Dario je poslao dugačku poruku. Ivana je pročitala prvu rečenicu, pa mobitel zaključala i spremila u ladicu. Slično tako i iduće dane ponavljao je, pa prestao.
Noću joj se stalno sanjao isti nemiran, sivi san: stajala bi uz rub mora, valovi sivi i nemirni, nešto ju je lagano povlačilo prema dolje, ne opasno, samo uporno, kao ruka za rukav. Budila se, prebrojavala sitnoće života: treba kupiti mlijeko, mama za vikend ima rođendan, grijanje ponovno kucka o svemu, samo ne o tome.
Polako, jedva primjetno, život se vraćao. Ne radost. Samo primjećivanje: okus prve kave, boja neba između oblaka, miris stare knjige kad otvori rukopis. Sitnice. Sve što šapće: ovdje si, dišeš, nastavljaš.
Sjećala se riječi Veronike Pavlović. Ne napamet, nego kako ponekad ispliva što se davno reklo. “Prošlost vraća dug, budućnost pokuca.” Ne vjeruje u proročanstva, ali nije više zaključavala gornju bravu. Možda iz gluposti, možda iz navike.
U nedjelju, točno mjesec dana od one noći, probudila se kasno, kuhala kavu, otvorila prozor da čuje gradski šum. Prelistavala rukopis za predati. Do podne je radila, onda pogledala kroz prozor.
U tri popodne začula se kucanja.
Ne zvono. Tri jasna, tiha udarca.
Ivan je stajala nekoliko trenutaka, pa otišla do vrata. Pogledala kroz špijunku. Na pragu je stajao muškarac; oko četrdeset godina, tamna kosa, uspravnog držanja. U rukama drvena kutija i staklenka s bistrom tekućinom.
Otvorila je, ne pitajući tko je.
Sjetila se: gornja brava nije bila zaključana.
Ivana? upitao je, bez dvojbe. Očito je znao.
Da.
Ja sam Marko. Unuk Veronike Pavlović. Ne pruži ruku. Umrla je prije tri tjedna. Žao mi je.
Ivani nije odmah došlo što znači ta sućut. Valjda je mislio da su bile bliske.
Uđite reče.
Ušao je, razgledao kratak, više procijenjivački nego znatiželjno. Kutiju spusti na stol, a pokraj nje oprezno teglu. U tegli morska voda, žućkasta, bistra, na dnu sloj sitnog pijeska.
Morska voda, reče, hvatajući njen pogled. Po oporuci bake. Bila je… posebna.
Znam rekla je Ivana. Vozila sam ju do Lukomira, prije mjesec dana.
Marko je pogleda bolje.
Vi ste joj dali prijevoz?
Ja sam nju vozila.
Kratka šutnja. On kimne, kao da nešto dopisuje u glavi.
Onda će vam biti jasnije ovo. Otvori kutiju, iznutra na tamnoplavom baršunu ležao je prsten, srebrni, s tamnim granatom na sredini. Kamen crven, gotovo smeđ na rubovima, kao pečena višnja. Po nakani ovaj prsten pripada vama. Pisalo je ime: Ivana. I adresa. Ništa više.
Ivana pogleda prsten.
Nešto se u njoj lagano pokrenulo. Polako. Kao led kad voda ispod počne teći.
Prije pet godina, stojala je s Dariom na obali. Posvađali su se, nije se sjećala više niti razloga; ono što je tada bilo veliko, danas je bilo ništa. Skinula je prsten, poklonjen na početku, ni zbog ljubavi, nego jer joj se svidio granat. Bacila ga u more. Nije željela, ali boli ljudi rade gluposti.
Kasnije joj je bilo žao. Pomirili su se. Prstena više nije bilo.
A sad je tu.
Ivana? pozvao je Marko. Šutjela je, on nije žurio.
Mogu li uzeti?
Vaš je.
Uzela je prsten. Bio je topao, kao da ga je netko maločas držao. Granat je uhvatio svjetlo i zaiskrio iznutra.
Još nešto, rekao je Marko, glas mu je bio miran, služben, kao da čita uvjete ugovora. Treba zajedno otići u bakin dom u Lukomir. Oformiti papire za zemlju. Vi ste upisani kao suvlasnica. Ne znam zašto. To je bila njezina volja. Možete odbiti, naravno.
Neću, odgovori Ivana brže nego što je mislila. Idem.
Marko je pogledao, nešto u njegovim očima promijenilo se za sekundu pa nestalo.
Odgovara idući vikend?
Može.
Kimnuo je, uzeo kutiju, prsten ostavio njoj, krenuo prema vratima. Stane.
Staklenka je također vaša. U omotnici piše što učiniti. Nisam čitao.
U redu.
Vidimo se u subotu, reče i ode.
Ivana je još dugo stajala u kuhinji, stisnute šake. Onda otvori omotnicu svezanu uz teglu. Pisalo je: “Ivančice, more ne gubi ništa. Samo čuva do pravog trenutka. Voda iz one iste uvale. Stavi na prozor. Ostalo će sunce.”
***
Marko je stigao u subotu u osam ujutro. Ivana je već bila spremna: ruksak, jakna, ključevi. Ne zato što mirno ide na potpis, nego kao da je pred njom nešto dulje.
Čekao je kod auta, SUV, čisti, sivi. Bez kravate, bez službene distance koju je pokazivao prvi put. Ili Ivana to sad nije doživljavala.
Put oko tri sata reče. Ako ne zapnemo na izlazu iz Zagreba.
Subotom valjda neće biti.
Ne bi trebalo.
Prvih četrdeset minuta vozili su u tišini. Grad se povlačio, zamijenila su ga polja. Nebo jednolično, bez oblaka, sve boje vode.
Jeste li često dolazili kod bake? upita napokon Ivana.
Kao dijete. Poslije manje. Zadnje godine gotovo nikad. Posao. Klasična priča.
Bila je sama?
Imala je susjede u selu. Malo je ljudi, svi se znaju. Pauzirao je. Nije bila usamljena. Imala je vrt, dnevnike i čvrsto uvjerenje da je život ispravan, makar ne vidiš prvom.
Ivana se nasmijala. To je bila Veronika Pavlović.
Je li pričala o meni?
Ne. Samo vamena i adresa u oporuci. Ništa više. Marko je kratko pogledao, opet cestu. Dosta toga je radila bez jasnog objašnjenja. Znaš tek kasnije, kad se sve posloži.
Ne vjerujete u “neobjašnjivo”.
Ne vjerujem. Vi?
Nisam sigurna, iskreno. Prije ne. Sad… više nisam sigurna što su slučajnosti, a što nije.
Marko je šutio. Valjda je razmišljao.
Lukomir je bio sićušno selo od dvadesetak kuća. Cesta u borovoj šumi pa čistina, krovovi, dimnjaci. Bakin dom na samom kraju sela dvokatnica, nekad bijela, sada sivkasta. Na prozorima cvijeće, u posudama još zadnje pelargonije.
Marko otključa, otvori vrata. Zamiriše mješavina lavande, voska, starog drveta i onog poznatog mirisa kao iz bakinog ormara, ali samo ako si imao djetinjstvo koje te štiti.
Nema centralnog grijanja, reče. Kamen u dnevnom. Ja ću upaliti.
Kuća je mala, ali puna topline. Daskasti podovi, niski stropovi, zidovi s fotografijama u običnim okvirima. Kredenca sa starinskim posuđem. Na polici pokraj kamina hrpa knjiga i debele bilježnice.
Dok je Marko sređivao papire na kuhinjskom stolu, Ivana je obilazila prostorije. U spavaćoj sobi portret muškarca umiljatog lica, s izgrebenom kragnom. “Grga”, znala je.
Vani se naglo smrklo. Kad je to primijetila, izašla je na prag i na zapadu ugledala crnilo ne običan oblak, nego zid što juri i guta horizont.
Marko! zove.
Izađe, pogleda, lice mirno, ali telefon hvata u ruci.
Nema signala.
Meni isto ne radi.
Dobro.
Vratiše se. Uspjeli su zatvoriti prozore i unijeti drva prije nego je počelo. Orkansko nevrijeme zadrmalo je kućom, krošnje savilo do zemlje. U jednom trenu sve je nestalo struje više nema, samo tama.
Nema agregata, reče Marko. Svijeće su sigurno u kredenci.
Bio je siguran i to je bilo umirujuće. Ivana nađe stolicu, sjedne, sluša kako on traži po ladicama. Poslije nekoliko minuta procvili plamen. Onda još jedan.
Kamin je brzo zapalio. Toplina uvukla u prostoriju.
Baka je ostavila vina reče stavljajući bocu na stol. Čuvala je za goste koje ne čekaš.
Kako to mislite?
Kaže: “Gostima koje očekuješ daješ čaj. Najbolje vino je za one koje nisi čekao ali su ti ipak potrebni.”
Ivana natoči čašu. Vino je mirisalo na šumske jagode.
Vani je zavijalo. Ivana pogleda policu s bilježnicama.
To su njeni dnevnici?
Izgleda.
Smijem pročitati?
Malo je oklijevao, pa rekao: Što nije zaključano, dopušteno je.
Ivana uzme gornju bilježnicu. Otvori nasumce, rukopis krupan, pojačan, blago nestabilan.
“Posvađali smo se oko ničega. Šutjela sam tri dana. Moja greška. Kad šutiš, misliš da kažnjavaš drugog. Kažnjavaš samo sebe, gubiš tri dobra dana.”
Pročitala je dva puta. Dodala Marku.
On pročita, šutke uzme drugu bilježnicu.
Evo, pokazuje.
“Moj Marko, pametan kao Grga, tvrdoglav kao ja. Loša kombinacija za sreću. Pametni stalno traže objašnjenja gdje treba samo dozvoliti. Tvrdoglavi ne popuštaju ni kad su u pravu. Nauči griješiti naglas, sinko. To najteže, ali i najvažnije.”
Marko pročita polako. Polako spusti bilježnicu. Vatra pucketa.
Znala je da ćemo ovo čitati, šapne Ivana.
Naravno da je znala.
Čitali su dugo, naizmjence, u sebi i naglas. Mnogo bilježnica. Život Veronike Pavlović bio je tu ne kao priča nego kao razgovor sa samom sobom; o sitnicama, strahovima, prevelikim radostima. Kako joj je Grga doveo mačića bez pitanja, dugo se ljutila, pa plakala od nježnosti. Kako se bojala izgubiti ga svih pedeset i jednu godinu i naučila živjeti sa strahom. Kako joj je more nakon dvije godine vratilo jednu izgubljenu naušnicu.
“More ne gubi ništa”, stajalo je.
Ivana zatvori bilježnicu i zagleda se u vatru. Vani je vjetar urlao kroz dimnjak.
Marko, reče, ne znajući što će dalje.
Da?
Je li ti usamljeno? U tvom Zagrebu?
Šutio je par sekundi dulje nego što bi trebalo.
Zagreb… posao je. Nije usamljeno dok radiš. Kad ne radiš… nije završio. Nisam usamljen, onako kako ljudi obično misle. Samo… nema nikoga konkretno. Razumiješ?
Razumijem.
A ti?
Ivana se blago, pomalo kiselo nasmiješi.
Imala sam zaručnika. Ispostavilo se prije mjesec dana da nije bio samo moj.
Marko ne reče ni “žao mi je” ni pitanja. Samo kimne. To zapravo bude najbolji odgovor.
Boli? upita.
Je. Sad više… kao kad šaku dugo držiš stisnutu pa je opustiš. Nije bol, ali prsti ne slušaju.
Lijepa slika.
Lektorski dah. Za tuđe priče imam bolje riječi nego za vlastitu.
On ju je gledao. Vatra ga je oprala toplinom i lica mu izmakla strogost. Ili je možda Ivana sada gledala drukčije.
Našla sam još nešto kod vas odjednom reče Marko. Nisam htio pokazati, ali možda ipak… Izvadi papir iz džepa, pruži joj ga.
Pisalo je: “Marko, djevojku s prstenom dočekaj otvorena srca. Boji se kao i ti. I to nije strašno.”
Ivana polako preklopi papir. Vrati mu ga.
Šutjeli su. Vatra gorjela. Oluja vani još nije popuštala.
Što se tada dogodilo, nije bilo zato što tako piše u bilježnici, nego što su bili živi i oboje u tami, s vinom, s težinom koju dugo nisi opustio iz šake.
Tko je prvi pružio ruku ne zna. Osjetila je toplinu njegove ruke na obrazu. I nije je bilo strah.
Noću se nevrijeme smirilo.
***
Ujutro, cesta je bila razmočena, ali prohodna. Krenuli su rano, malo pričali. Marko je vozio, Ivana gledala kroz prozor. Šuma isprana, svaka grana s jutarnjim kapima, iskričavo.
Rastali su se pred njenom zgradom. Marko je izvadio ruksak, stanka nezgodna.
Nazvat ću, reče.
Dobro.
No u njegovu tonu je bilo nešto zatvoreno. Vrata slabije pridržana nego zaključana. Ivana klimne, ode.
Nazvao je za pet dana. Poslovni razgovor, dokumenti. Glas miran, uljudan. Ona odgovarala isto tako. Poslije još jedna poruka, vezana za neki papir. Ona odgovorila. On zahvalio. Tišina.
Ivana navečer uzme knjigu, ne može pročitati ni jedan odlomak. Ostavi knjigu, pogleda kroz prozor. Na dasci stoji staklenka s morskom vodom. Sunce ovih dana isparilo dio, voda je još koncentriranija, na staklu se iznutra pojavio tanak bijeli trag soli.
Sjeti se osjećaja te noći. Ne analizira više. Samo dozvoljava. Unutra je bila toplina i nešto nalik povjerenju. Prvi put nakon mjesec dana, možda i dulje.
A sad to “nazvat ću” i tišina.
Razumjela je Marka bolje nego što bi priznao. Čovjek koji sve kontrolira nije manje uplašen, samo to skriva na drugi način. Strah je hladnoća, distanca, ne drhtava ruka.
Ali razumjeti i prihvatiti nije isto.
Za dva tjedna ona je nazvala.
Marko, želim vratiti prsten.
Stanka.
Zašto?
Jer mislim da griješim što ga držim. Veronika ga je ostavila meni, ali ne znam zašto. A ovo između nas… ne želim glumiti da nije postojalo. Ali ne želim šaptati ako si ti odlučio drukčije.
Tišina, duga.
Nisam odlučio drukčije napokon Marko.
Marko. Ona osjeti pravi, ne glumljen umor u glasu. Nazvao si jednom službeno. Pisao tri rečenice. Ako si htio reći nešto drugo, rekao bi.
Nije baš jednostavno.
Znam. Ali šutnjom također kažeš što.
Pauza još.
Dobro, kaže. Doći ću po prsten.
Došao je idući dan. Ivana je otvorila, dala kutijicu. Uzeo ju je, ne ulazeći. Pogledao u oči. Izdržala je pogled.
Ivana, reče.
Doviđenja, Marko.
Zatvori vrata. Nasloni se dlanovima na njih. Stoji kratko. Onda ode praviti čaj.
***
Prošle su tri tjedna. Tri slična prva onima nakon Darija, no sada bolja nije ovo tupilo nego nešto što poznaješ, a to je uvijek teže.
Ivana je radila više. Uzela dodatni projekt: knjiga o ženskoj psihologiji, rukopis odličan, uređivala ga je iskreno, kao osoba. Ponekad bi uhvatila samu sebe kako čita za dušu, ne samo za posao.
Mama je nazvala u srijedu.
Kako si?
Dobro, mama.
Tako kažeš kad želiš da te ostavim na miru. Kao u osmom kad si rekla “dobro sam” i plakala u kutu.
Ne plačem sada.
To nije bolje.
Ivana se prvi put nakon tjedana nasmijala. Nešto joj je popustilo u prsima.
Mama, radila sam par grešaka zaredom. Prvo tuđu, sad svoju. Bit’ će dobro.
Dođi nedjeljom. Napravit ću štrudlu.
Hoću.
U četvrtak je saznala slučajno. Nazvala je kolegica iz arhitektonskog biroa, nešto su pričale, pa će kolegica: “Ej, jesi znala za Marka Pavlovića? Našao je tvoj kontakt kod nas, preko popisa. Kažu, već kupio kartu. U London, ostaje tamo…”
Ivana nije odala ništa. Samo rekla “znam”, prebacila priču. Onda položila slušalicu.
Odlazi, nasvagda.
Ustala, pogledala kroz prozor. Na klupici staklenka s morem, vode još malo, pola. Po staklu sol, bijeli uzorak, iznenađujuće lijep.
Sjeti se riječi iz dnevnika: “Kad šutiš, misliš da kažnjavaš drugoga. Kažnjavaš sebe.”
Sjeti se njihove šutnje. Dvoje tvrdoglavih, napisala je Veronika. Loša kombinacija za sreću.
Vrati se za stol. Otvori laptop. Zatvori. Otvori opet. Napiše poruku: “Marko, kad ti je let?” Obriše. Napiše: “Možemo pričati?” Obriše. Na kraju pošalje: “Nazovi me.”
Telefon šuti cijelu večer.
Ujutro se budi rano, još prije svitanja. Lijegala, gledala u strop. Pomisli u romanu vjeruješ u sudbinu, u priči o izdaji i praštanju sve se posloži na kraju. U životu se posloži drukčije: ne na kraju, nego nasred, i ne uvijek kako bi htio.
Ali nešto je shvatila. Strah od ponovljene izdaje je prirodan živi s nama nakon boli, kao oprez, instinkt. Ali taj strah laže: kaže, “ne otvaraj se, opet će boljeti.” Istina je da zatvorenost ne štiti. Samo garantira drugu bol tišu, ali jednako stvarnu.
Ivana ustane, umije se. Skuhah kavu. Navuče kaput.
Ne zna kad mu je let. To je problem. Ali zna tko bi mogao znati.
Zove onaj isti arhitektonski biro.
Natalija, treba mi usluga. Marko Pavlović. Znaš možda kad leti?
Hej, Ivana… Čekaj. Marko je Luki nešto rekao. Sutra rano, čini se. Prvi let.
Prvi let. Dakle, još je danas tu.
Ne ode do njega. Ne zna adresu. Mogla bi napisati, ali nakon svega nije to.
Ode do aerodroma. Čeka uz šalter za let za London. Glupo joj je. Možda neće ni doći na vrijeme, drugi ulaz, možda je već unutra. Stoji s papirnatom kavom, kao glavna u lošem filmu.
Okrene se, ide prema autu.
Sjedne, stavi ruke na volan.
Tad joj netko pokuca na prozor.
U prozoru je Marko. S putnom torbom na ramenu, kartom koja viri iz džepa. Diše ubrzano, kao da je trčao.
Ivana spusti staklo.
Gledaju se.
Nisam mogao otići reče. Došao sam do šaltera, stajao… onda shvatio: nemam razlog. Imam posao, ugovor, ali pravi razlog, ono radi čega vrijedi, ovdje je. Pogleda je ravno. Ne znam to reći lako. Ne znam mnogo stvari. Ali baka je bila u pravu. Moji zidovi su pali.
Ivana je šutjela. Zatim izašla.
Marko.
Znam, imao si težak period. Ne vjeruješ više lako. Ni ja nisam, zato i razumijem. Ali ne želim u London. Želim obnoviti bakin dom. Otvori torbu, pruži kutijicu. Pola kuće je tvoja, po papiru. Pitanje je, hoćeš li ti obnoviti s mnom? Ne zbog papira, nego što želim da budeš tu.
Ivana je uzela kutijicu. Otvorila. Prsten s granatom sjajio se na plavom baršunu.
Stavila ga na prst. Savršeno je odgovarao.
Nije te strah? šapnula je, s okusom mora na usnicama.
Itekako odgovorio je stisnuvši joj ruku ali sad znam: strah ne znači bježati.
Nije odgovorila riječima. Odgovorila je time što je ostala pokraj njega. Jutarnje nebo nad aerodromom bilo je blijedo, obično, bez čuda. Samo nebo. Samo jutro.
Samo početak.
Kasnije, kod kuće, Ivana je opet prišla prozoru. Staklenka s morskom vodom stajala je pod istim kutom, vode gotovo nimalo, samo trag na dnu. Ali po staklu unutra procvao je uzorak soli, tanak kao inje, nalik na nešto što diše.
Pomislila je na ono iz dnevnika Veronike Pavlović: “More ništa ne gubi. Samo čuva do trenutka kad si spreman.”
Možda stvarno jest tako: bacimo u more nešto skupo – iz boli, bijesa, ili mladenački iz neznanja kako drukčije. More uzme. Sačuva. I kad smo spremni primiti natrag, more vrati. Nekad isto. Nekad drukčije.
Nekad u obliku čovjeka s toplim rukama, koji ti kuca na prozor automobila i kaže: “Moji zidovi su pali.”
Ivana se nasmiješi. Ne naširoko, ne zbog drugih. Sama za sebe.
Grad zuji ispod prozora. Priča o izdaji i praštanju dulja je nego što je mislila. Nema kraja. Samo sljedeća stranica, i baš je to najljepše kad knjiga ne završi ondje gdje si očekivao.
Romani za dušu ne pišu se riječima. Pišu se izborima. Malim, svakodnevnim, gotovo nevidljivim. Otvoriti vrata ili ne. Izaći iz auta ili ne. Staviti prsten ili ne.
Pogledala je u ruku. Granat je uhvatio svjetlo i zatreptao iznutra. Duboka boja, tamna na rubovima, kao pečena višnja.
Topao.
Uvijek, nekim čudom, topao.
