I sve će biti drugačije…
Elizabeta, moramo razgovarati.
Samo trenutak, Andrija, pričekaj još malo da završim, može?
Elizabeta je brzo nasjekla peršin za salatu, poklopila lonac s skoro gotovom juhom i okrenula se mužu.
Gotovo. Andrija, što je? Pažljivije ga je pogledala i shvatila da se nešto dogodilo. Stajao je, naslonjen na zid male kuhinje, spuštena pogleda prema podu i šutio. Reci već jednom, počinjem biti nervozna.
Andrija je duboko udahnuo. Morao je reći, iako ta vijest nije bila nimalo vesela, i sav taj mali svijet koji joj je Elizabeta stvorila zadnje dvije godine, svijet u kojem je živio svaki dan bojeći se da je sve to samo dobar san, sad će se srušiti. A što dolazi umjesto tog svijeta to nitko ne zna.
Znaš da imam sina, zar ne?
Elizabeta je sjela na stolicu i stisnula kuhinjsku krpu među prstima.
Znam.
Danas me nazvala bivša žena i rekla da ili ga ja preuzmem, ili će ga smjestiti u dom za nezbrinutu djecu.
Čekaj, Andrija, ništa mi nije jasno. Zašto dom? Koliko ima sad? Šest?
Skoro sedam. U dom zato što ona ide raditi van tko zna kamo, a nema kome ostaviti malog. Majka joj je nedavno preminula, i bez drugih je rodbine.
Ne kužim, baš ništa. Zar nema bližeg posla, da dijete ne mora ostavljati?
Nisam je uspio ništa izvući. Samo me postavila pred gotov čin.
Elizabeta je zamislila. Sve je to čudno, ali ipak dijete je dijete Znala je da Andrija ima sina. On joj nikada ništa nije prešutio.
Upoznala je Andriju na poslu. Visok, mršav kao da ga je netko rastegnuo, ušao je u ordinaciju sagnute glave da ne udari dovratak. Zapravo, više je skakutao do stola, oslonjen na smiješan štap, očito prekratak za njegovu visinu, ali bez njega ne bi mogao ni malo hodati. Desna noga u gležnju toliko natečena da nije mogao obući cipelu pa se nakinđurio u nekakvoj šlapi s njuškom buldoga.
Što je bilo?
Poledica. Pao sam pred zgradom.
Kad?
Jučer.
Zašto ste tek sad došli?
Jučer sam imao previše posla, nekako sam izdržao, ali danas je noga natekla i ne mogu uopće stati na nju. Čak ni taknuti.
Tako su se i upoznali. Elizabeta, kirurginja u Domu zdravlja, i Andrija, profesor fizike u srednjoj školi.
Doktorica i učitelj znala je kasnije Elizabeta šaliti. Prava uzorna ćelija društva.
Andrija je već godinama bio rastavljen, rastavu je teško proživio, posve izgubio povjerenje u žene. Elizabeta ga nikad nije pitala što se dogodilo i zašto se razveo. Sve joj je ispričala Andrijina baka koja ga je sama odgojila i trudila se, koliko može, diskretno ga čuvati.
Ti, Lizika, budi nježnija s njim, kad možeš. Dosta se napatio s Ljerkom. Bila je vrijedna, mirna žena, ali gruba i nesklona nježnosti. Sve na silu i s prijetnjama. A moj Andrijica i kao dijete bio mazno, i kao odrastao. Kao malen dođe, priljubi se i stoji. Pitam što želi, a on meni: Ništa, bako, samo te volim. Ljerka mu je stalno govorila da joj ide na živce s tom nježnošću, da to nije muški. I sina nije dala maziti dečko raste, kaže. Kad bi mali Marko plakao, nije dala u naručje. Da se ne navikne. Ona je majka, ona zna, al’ vidiš, Andrija se stalno zbog toga svađao s njom. Nije mogao podnijeti kad mali plače. Kasnije je Marko odrastao, bio je mirniji, ali Ljerka je stalno išla nekuda. Samorazvoj kakva je to riječ, Bože? Ako se želiš razvijati, čitaj, uči. Ali tamo je bila neka druga priča, nisam skroz shvatila. Neki seminari, radionice. I tako je upoznala tog čovjeka zbog kojeg je otišla. Andriji je rekla da nije za njen razvoj, ne želi gubiti vrijeme na prazno, uzela sina i odselila.
Je li Andrija viđao sina nakon toga?
Je. Isprva nije dala, ali kasnije je popustila. Išao je Marku, i na more ga vodio kad je Ljerka dopustila.
A danas?
Danas opet nešto drugo. Andrija plaća alimentaciju, a viđanja su tek sudom rješavana. Navodno loše utječe na dijete.
Kako to?
Marko joj se ne želi vratiti ako ide od oca. Traži natrag ocu. Nekako su postigli kompromis, a potom je Ljerka otišla u Zagreb. Onda je tek teško bilo viđanje. Znaš i sama, od nas skoro preko cijele Hrvatske. Andrija svaku slobodnu priliku samo u Zagreb, nikad sebi na more. Da vidi sina. Sreća da je počeo davati instrukcije, inače nikad ne bi mogao sebi priuštiti takva putovanja od plaće.
Tužna priča skupljala je Elizabeta šalice pa se iznenada zaustavila. A jesu li se voljeli kad su se vjenčali?
Valjda jesu. Bili su mladi, on se tek vratio iz vojske, a ona tek završila srednju. Marko im se rodio nenadano, nisu planirali odmah djecu.
Hvala što ste mi ispričali. Nisam htjela Andriju pitati, ali sad mi je bar nešto jasnije.
Elizabeta je tada puno toga shvatila o Andriji. Shvatila je zašto katkada pokuša zagrliti, pa odmah spusti ruke, kao da to nije ni htio. Zašto zamišljeno uzme njenu ruku, a zatim odmah otme. Trebala joj je sva njena strpljivost i skoro godina dana da zadobije njegovo povjerenje. A kad je Andrija jednom shvatio da hoda s Elizabetom ruku pod ruku gradom, da ju grli, i ona mu uzvraća, postao je oprezan, bojao se da ne nestane to nešto, da mu i ona ne postane kao Ljerka, iako je znao kako su različite. Kad ga je bolesna baka upitala zašto još nisu službeno zajedno, iskreno je priznao:
Bojim se. Ako me i ona ostavi, više nikad neću htjeti ništa ni s kim. Ona je moja, baba, razumiješ?
Ako je tvoja, ne čekaj, uzet će je tko drugi! Takve žene su rijetkost. A ti gubiš vrijeme baka ga je živo povukla za kosu. Pogledaj se koliki si, dohvatiš me samo kad sjedim na stolici. Vrijeme je, sine, donijeti odluku bez straha i srama. Voliš je oženi se. Nemoj zavlačiti curu. I prestani uspoređivati Elizabetu s bilo kim drugim. Ljudi su različiti.
Andrija je poslušao, pa su se nakon par mjeseci vjenčali i preselili nakratko kod bake, koja više nije mogla bez pomoći. Pola godine nakon njezine smrti, preselili su se Andrijinoj supruzi u mali stan koji im je sasvim odgovarao.
Sad je Elizabeta pogledom obišla kuhinju u kojoj su tako udobno boravili njih dvoje i zamislila kako će ih sad biti troje. Trebat će svašta mijenjati.
Jesi li uzeo karte? ustala je i počela postavljati stol.
Nisam još. Čekaj znači, ti nisi protiv toga?
Andrija, zašto bih bila protiv? To je tvoje dijete.
Vidjela je kako je Andrija lakše disao, ali pravila se da nije primijetila.
Večerajmo, pa ću ti spakirati kofer. A posao?
Dobio sam tri dana slobodno, našli su zamjenu. Dogovorio sam se i s mojim učenicima. Samo se nisam čuo s mamom od Nataše, možeš li joj ti sutra javiti što je bilo?
Večerali su, razgovarali što još treba učiniti, a Elizabeta je vidjela kako se Andrija smiruje, ispravlja leđa, opet se smiješi.
Dva dana, dok je Andrija bio u Zagrebu, Elizabeta je jurila u krug: spremala, uređivala stan, oslobađala sobu za Marka, pripremala sve za njegov dolazak. Na kraju je bilo sve gotovo.
Stavila je kolač peći i pogledala kroz prozor. Mokrasta, kasna proljetna večer ove godine, ni nosa ne bi izbacila van. Najradije bi već bilo toplo. Tada dolazi i godišnji, a ove godine Andrija neće opet sam otići napokon mogu u rodno selo na dulje, a ne samo na par dana. Roditelji će biti presretni.
Zvono ju je prekinulo. Otvorila je vrata i na trenutak zastala gledajući u mrzovoljnog dječaka, koji je stajao na pragu, malo odstupio od oca, gledajući je u oči.
Bok, Marko! Baš mi je drago što te vidim!
Dobar dan… Marko je, čini se, bio hrabar dječak, ali sada je nesigurno gledao tu nepoznatu ženu.
Prisjetio se što mu je mama rekla prije nego ga je otac poveo.
Bit ćeš tamo neko vrijeme. Ne navikavaj se, ni ne trudi se graditi odnose. To je privremeno. Nemoj nikoga tamo voljeti, jasno? Ti ljudi su ti dužni. Otac te nije odgajao, dolazio je samo povremeno. Sada je red na njemu da ti pruži nešto roditeljske brige. Nisam samo ja dužna o tebi brinuti. Slijedi ga, koliko misliš da trebaš, a za nju me nije briga. Ona ti ništa nije. Samo žena koja će ti prati i kuhati dok budeš tamo. Tvoja mama sam ja, to nemoj zaboraviti. Jasno?
Marko je tada klimnuo bez pokazivanja osjećaja mama to nije voljela. Muškarci ne plaču i ne cvile. To je dobro naučio. Pa ni ne pokušavaj uvjeriti mamu da ostane. Ionako neće uspjeti. Sad se treba naviknuti. Pokušao je pitati mamu koliko to privremeno traje, ali se naljutila i objasnila mu koliki novac treba da bi imao dobar život. Kad god je to čuo, znao je da više nema smisla ništa pitati. Znači, sad se sve mijenja, to je sigurno. Sve će biti drugačije.
Elizabeta je pokazala Marku sobu i, zbacivši s kauča ogromnog mačka, nasmijala se:
Bude li dosadan, otjeraj ga. Inače ćeš ogladiti njega po ušima.
Kako mu je ime? Marko je pokušao podignuti crnog mačka koji se samo opustio i preo s poluzatvorenim, medenožutim očima. Jao, koliko je težak!
Zove se Behemot. Mada ga najčešće zovemo Motka. Najviše voli sjediti u krilu, ali stvarno je pretežak. Ako ga poželiš u blizini, samo ga zovni sam će doći.
Elizabeta se nasmijala gledajući kako Marko gladi mačka koji se potpuno topio, predući toliko glasno da se čulo do hodnika.
Voliš mačke?
I pse. Ali mama nije dopuštala životinje u stanu. Marko je zastao.
Jesi li za kolač? pravila se da nije primijetila njegovu zbunjenost.
Ovisi kakav. Marko se pravio da je zaposlen s mačkom.
Imamo i s mesom i s jabukama. Je li dobro?
Dječak je kimnuo.
Onda sam pogodila.
Navikavali su se jedno na drugo polako, stapajući granice i pazeći da ne pokažu što ih brine. S tatom je Marko brzo postao otvoren, shvatio je što mu otac znači. S Elizabetom je bio oprezan, stalno mu u glavi odzvanjale majčine rečenice.
Prošlo je ljeto, nastupila jesen i Marko je krenuo u prvi razred. Elizabeta mu je pomagala s domaćom zadaćom, trudeći se olakšati mu prilagodbu.
Jednom kad ga je došla pokupiti iz škole jer je Andrija imao drugu smjenu, vidjela je da mu je ovratnik košulje poderan i da srdito šuta papuče, stojeći na ulazu.
Elizabeta Kovačević? učiteljica ga potvrdi, kimnuvši ostalim roditeljima, a nju povede u stranu.
Što se dogodilo?
S Andrijom ću kasnije razgovarati, no sad bih vas nešto pitala. Je li Marko vama spominjao kakve probleme u školi? učiteljica je mirno gledala Elizabetu.
Ne. Ništa nije govorio. Kad ga pitam, uvijek kaže da je sve u redu.
Pa, nije baš tako. Teško se uklapa među djecu. Danas se čak potukao s dva dječaka.
Razlog?
Mislim da je riječ o obiteljskim stvarima. Nešto oko mame. Nisam stigla više ispitati, razred sam morala uvesti unutra. Osim toga, Marko stalno govori da je ovdje privremeno i to mu jako otežava povezivanje s drugima. Je li to istina? Zar uskoro odlazi?
Ne znam. Ne vjerujem. O tome je najbolje da razgovarate s njegovim ocem.
Učiteljica je kimnula.
Razumijem. Porazgovarat ću s njim.
Možemo li mi kako pomoći Marku?
Za sada ne znam. Ali dečko je jako živ, očito mu fali društva. Možda da ga upišete na neki sport? Samo dobro provjerite trenera.
Hvala! Sjajna ideja! Kako se toga nismo sami sjetili? Elizabeta se ozarila.
Putem doma kriomice je gledala mrzovoljnog Marka i šutjela. Kada ga je nahranila, sjela je s čajem pored njega i započela razgovor, pažljivo ga promatrajući.
Reci mi, koji ti se sport sviđa?
Marko ju je začuđeno pogledao.
Mislio sam da ćete me grditi.
Zato što si se potukao?
Pa, da.
Vjerujem da i sam znaš da to nije ispravno, ali ima raznih razloga za tučnjavu. Neki put možda i treba odgovoriti, kad nema drugog izlaza. Smijem li te pitati zašto si se potukao?
Marko je zašutio, a zatim je tiho podigao glavu i gledajući je u oči rekao:
Vrijeđali su moju mamu. Rekli su da me ostavila, da sam vastrup, da je više nemam.
Gluposti! Elizabeta naglo tresne šalicu, a čaj se razlije po stolu. Brzo uzme krpu i obriše.
Opa! Marko začuđeno i razdragano pogleda u nju.
Što? To nije psovka. Ne reci tati, dobit ću svoje
Maknula je šalicu i ponovno sjela.
Marko! To što pričaju to su zlobne priče! Mama te voli, i nisi ostavljen! Dijete može živjeti i s mamom i s tatom. Tko zna što sve život donese. I to stvarno nije njihova stvar! Možda ne bih trebala to govoriti ali baš me briga, pa hajde, nek’ i dobiju po svom. Ali Marko, imaš li bar nekog prijatelja u razredu? Ne sviđaju ti se svi dečki?
Nije da mi se ne sviđaju Vjeko s kojim sam se danas potukao, zapravo je dobar. Voli avione, pokazivao mi je model što radi s tatom.
Znači, ne bi imao protiv da se družite?
Pa, da. Zapravo se družimo. Samo je rekao da iduće godine idu na izlet, pa će i njega povesti. Pitao me hoću li ići. Rekao sam da će me mama odvesti prije toga.
Jasno. Elizabeta ustane da nahrani mačka koji se već sat vremena uvija. Možda ne bi trebalo odmah odbiti?
I vi mislite da mama neće doći po mene? Marko se odmah namrštio.
Ne, samo sam pomislila da možda mama dopusti da ideš na izlet?
Marko se zamislio.
A nisi odgovorio koji ti je sport najdraži?
Ne znam. Možda boks. To je za dečke. A i treba razmišljati. Gledali smo film o boksačima.
Želio bi trenirati?
Smijem li?
Zašto ne? Popričat ću s tatom večeras, pa možda nađemo neki klub.
Brzo su našli klub. Marko je s veseljem išao na treninge. Pridružio mu se i Vjeko i još par dječaka iz razreda, pa je učiteljica ubrzo rekla Elizabeti da se stanje normaliziralo. Više nije bilo tučnjava, dječaci su se slagali, a Elizabeta i Andrija bili su mirniji.
Marko je živio kod oca gotovo šest godina. Privikao se, otvorio, Elizabeta je vidjela koliko mu, kao i Andriji, treba nježnosti. Isprva ga je oprezno, a kasnije odvažnije, znala zagrliti, pohvaliti ga za svaki uspjeh. Marko je to s veseljem prihvaćao, vješajući joj svoje medalje oko vrata i smijući se.
Ovo je i tvoja medalja! Ti si me i dovela ovdje!
Morali su dodati još jednu policu za njegove nagrade, jer na prvu nisu više stale.
Kad je Elizabeta saznala da je trudna, prva joj je briga bila kako će Marko reagirati. Na njeno iznenađenje, bio je presretan kad mu je Andrija rekao da će dobiti sestru i da će postati veliki brat.
Super! Svi iz razreda imaju braću ili sestre, a sad i ja.
A što što je curica?
Ma, savršeno! Cure su dobre! Ona će mene voljeti, a ja ću je štititi. Bit ću joj najbolji, je l’ tako?
Naravno!
Onda je super! Idem! Elizabeta, jel’ ti treba što iz dućana?
Ma da, hvala što si me podsjetio! Kupi kruh, zaboravila sam.
Mala Sonja postala je Marku najdraža na svijetu.
Vidiš, tata, ti imaš Elizabetu, mama mi je daleko, a Sonja ona je samo moja Ne znam objasniti, ali sretan sam što je imam. Marko je nježno mazio mališankin dlan.
Elizabeta je bila oduševljena njime. Između treninga i zadataka pomagao je brinuti se za sestru, koja je brzo naučila kako ga može omotati oko malog prsta i bez srama to koristila. Gledala je kako Sonja trči prema bratu čim se vrati iz škole, a on baci ruksak i uzme je u naručje. Tiho se molila da to potraje što duže.
Ali, kao da su anđeli imali drugog posla ili im je vrijeme obiteljskog mira isteklo čim je Sonja navršila tri godine, došla je Ljerka. Bez prethodne najave, samo se pojavila da odvede Marka nazad u Zagreb.
Ne raspravljamo o tome! Ljerka je odgurnula šalicu s netaknutim čajem. Dogovor je od početka bio da ovo traje kratko. Je li tako?
Tako. Andrija je već sat vremena pokušavao razgovarati, ali svi njegovi argumenti zapeli bi na njenom ne.
Onda ne vidim smisao rasprave. Reci ženi da spremi Marku stvari. Nemam puno vremena.
Ta žena je živo biće i, uzgred, ovdje prisutna. A vi ste pod mojim krovom, u kojem je vaš sin živio godinama, a ne mjesecima. Elizabeta odnese šalicu. Imam pravo nešto reći. Tako i vaše dijete. Jeste li pitali Marka s kim želi živjeti?
Ljerka je promatrala Elizabetu s tolikim miksom osjećaja na licu da se ona jedva suzdržala da ne prasne u smijeh.
Što? Niste mislili da ova može nešto reći? Draga, niste na svom terenu. Nemojte nas tretirati kao poslugu. Znate i sami kako je to ružno.
Ljerka je pocrvenjela. Zadnjih godina radila je kao čistačica u Njemačkoj, ostala bez iluzija kad je tamo ostala sama, bez novca, ostavljena onim s kim je željela novu priču.
Zašto bih pitala dijete što želi? Ja sam mama, ja najbolje znam.
Ljerka, vi ste pametna žena i svašta ste prošli, pa, molim vas, bez drame. Niste vidjeli sina godinama. Promijenio se jako. Ovdje ima svoj život. Možda biste barem razgovarali s njim? Samo ste ga pozdravili. Dajte mu priliku da vam nešto kaže.
Nema potrebe. Ionako će biti kako ja odlučim.
Elizabeta je uzdahnula i pogledala Andriju. Bio je taman kao oluja, a ona je znala taj pogled vidjela ga je samo onda kad se lomila velika nepravda.
Slušaj, Ljerka. Razgovaraj sa sinom i slušaj što ti govori. Prihvati njegovu odluku. Inače ću opet na sud.
Što ćeš reći sudu?
Predložit ću zašto dijete treba ostati ovdje.
Djeca ostaju s majkom! Ljerka je kuhala od bijesa.
Nisam siguran. Ti nemaš stan, ni posao. Sama si. Ovdje smo kompletna obitelj, oboje smo poštovani u gradu, a dijete živi kako treba: uči, trenira. Kome će sud vjerovati?
Ljerka je problijedjela.
Ne smiješ!
Smijem, Ljerka, itekako. Jednom si mi već slomila život, drugi put neću dozvoliti ni sebi ni Marku.
Promijenio si se… Ljerka ga je gledala sa zanimanjem. Čudno mi je gledati te takvog.
Nemojmo se svađati. To ničemu ne vodi. Samo ispuni tu molbu. Razgovaraj s Markom. Već je dovoljno velik da zna što želi.
Ljerka je tiho klimnula. Elizabeta i Andrija su izašli u hodnik i zvali Marka.
Hajde, sine, mama te zove. Andrija mu je položio ruku na rame. I ne zaboravi, tu smo. Što god odlučiš, bit ćemo uz tebe. Razumiješ?
Razumijem, tata.
Razgovor Ljerki nije išao lako. Brzo je shvatila da od onog malog dječaka kojim je lako upravljala ništa nije ostalo. Ovo je bio drugi Marko: siguran u sebe, čvrst i miran. Sve ono što je mislila da treba ona dati dala mu je, zapravo, druga žena. Srce joj se steglo toliko da je mislila da više nikad neće moći normalno disati.
Ti želiš ostati kod tate?
Ako dozvoliš, da! Dolazio bih ti za praznike. Mama, ovdje imam sve: Sonju, prijatelje, školu. Sve. Tamo nemam ništa.
Vrata kuhinje tiho su se otvorila, a Sonja je krajičkom oka gledala ženu koja sjedi sat vremena za stolom i ne pomiče se. Nije znala što se događa, ali osjećala je da ima veze s Markom. Vidjela je kako je uzrujan i pokušavala ga je utješiti kako zna. Čak je donijela i omiljenog jednoroga, ali nije pomoglo. Bez riječi je prišla Marku i privila se uz njega.
Što je, Sunčice? Sad ću doći, pričekaj malo, može? Idi do mame.
Sonja je odmahnula glavom.
Ljerka je pažljivo gledala sina i odjednom klimnula.
Dobro. Ostani ovdje. Ali za praznike dolaziš u Zagreb.
To je super! Hvala ti, mama! Marko je posegnuo da je zagrli, pa se prisjetio da ona to ne voli.
Ajde, dođi! Ljerka ga je privukla k sebi i suzama ovlažila rame. Čekat ću te, dobro?
Doći ću!
