Mama, tako mi je teško promrmljala je kada je otvorila oči i sve oko nje bilo mutno kao vodena površina u ranu zoru Dalmacije.
Zašto, kad se u životu dogodi nešto strašno, čovjek zove majku, čak i kada mu je već preko trideset? Kao da majka može otjerati zlo i zalijepiti srce sve dok snovi ne iščeznu u magli.
Bit će sve bolje, operacija je prošla, spustila se kraj bolničkog kreveta njena majka, prstima češljajući pramenove kose kao kad ju je godinama ranije uspavljivala iza kapka svoga doma u Ravnoj Gori. Hoćeš piti nešto? Liječnik je dopustio malo soka od borovnice.
Htjela bih, mama… Oprosti što si zbog mene brinula.
Majka je gledala Josipu s ljubavlju, oči crvene od suza i nemira, obrve dignute, kao da broji njezine izdisaje u srcu.
Ma sve će proći Važno je što je najgore ostalo iza nas.
Gdje ćeš odsjesti, mama? Uzmi moje ključeve od stana.
Ne treba, bit ću kod tete Mare.
Majka je dolazila u splitsku bolnicu, k Josipi nakon operacije, ostala još jedan dan, sve dok je nisu prebacili u zajedničku sobu. Tek tada se vratila u Ravnu Goru, gdje ju je dočekao muž, Ivan Barišić, pogledom sivim kao korčulansko more pred neveru.
Opet si otišla čim te nazvala, jesi li zaboravila što smo se dogovorili?
Katica je izbjegavala gledati muža u oči. Dogovorili su se ni ime njene kćeri više da ne izgovaraju pod njihovim krovom. Sve joj se, međutim, u tom trenu smučilo i naljutila se:
Kći mi je doživjela nesreću, zvali me iz bolnice! Da sam je izgubila, nikad ti to ne bih oprostila!
Ivan je šutio, otišao zapaliti cigaretu uz štalu. Katica je tada ispustila iz sebe bol, strah i ostatke noćnih suza. Prišla joj je Vesna, s djetetom u naručju:
Mama, otišla si bez riječi, nemoj to više raditi. Skoro sam poludjela od brige, a mala Ivana ne može zaspati.
Vesna joj je stavila dijete u naručje, ni ne misleći da je žena možda umorna od puta.
Što je zapravo Josipi bilo? upitala je Vesna, glasom grubim od zamora.
Ništa posebno, odgovori Katica.
Ako nećeš reći, ni ne moraš, odrezala je Vesna i otišla presvući dijete.
***
Bolest je prvo prolazila kroz snove, kao lagani zadah bure pred kišu. Počelo je s glavoboljom na promjenu vremena, utrnulost ruku i nogu ujutro s vremenom se pretvorila u bol, bez koje Josipa nije mogla na pozornicu bez tablete. Otišla je u kliniku, potpuno su je pregledali, otkrili su nešto što je zauvijek precrtalo njenu karijeru. O plesu više nije mogla nijednu misao razlistati posljedica nesretne prometne nezgode.
Bez posla, njezin ostanak u Splitu postao je besmislen; morala je spakirati stvari. Stan gdje je lako živjela, bio je luksuzan, udoban, ali iznajmljen. Tu se pokajala što nije poslušala majku i barem uzela garsonijeru na kredit. Ali, tko bi gužvao život u malom kad ti se nude široke sobe s garderobom, saunom i jacuzzijem?
More udvarača, dobra zarada zanijelo ju je, činilo se, vječno će trajati veselje.
Razbacala je vrijeme na neonske topiće, minice jarkih boja, more plesnih cipela na visokim petama, svu tu odjeću sada nije imala gdje nositi. Tu je odlazio gotovo sav novac: na skupu kozmetiku, parfeme, markiranu odjeću i cipele. Ni jednu kunu (odnosno, euro sada) nije uštedjela sve što je imala, predala je zaručniku dok je tražio novac za novi auto prije vjenčanja. I baš u toj novoj mašini razbili su se u splitskoj noći. Auto su totalno uništili, a zaručnik nestao iz njezina života, blokirao sve poruke, kao da nikad nije dugovao ništa njezinoj ljubavi.
Tako je život vrtio kotač, ne dajući mira. Josipa se prisjećala kako je nemirno živjela, jela u restoranima na rivi, putovala na Hvar, trošila bez mjere, rodbini poklanjala darove, a planirala udati se za, činilo joj se, pravog muškarca.
Rastrošila sve, ništa ne sačuvavši, iako je mogla drugačije.
Ma snaći ću se kako znam pomislila je. Privukla sve kofere i vreće do vrata, nazvala majku.
Mama, stižem najkasnijim autobusom, onda ću uzeti taksi do sela.
Dočekat ću te, dijete.
***
Ivan je samo promrmljao kad je Katica izašla s mobilnim u ruci na zrak.
Opet ta razmažena zove… Rekao sam ti da ne dolazi više tu. Zar će stvarno doći?
Vesna je sjedila za stolom pa poluglasno:
Tata, slučajno sam čula da Josipa dolazi večeras. Znači, loše joj je, čim se domjetila doma.
Gledao ju je dugim pogledom i muklo otpuhnuo.
Nek samo dođe dočekat ću je kako treba, na moju sramotu.
Tako je, tata, kimnula je Vesna. Misli da ne znamo čime je zarađivala grad, a?
Uzela je dijete, povukla ga u sobu gdje ih više nitko nije ometao.
Nekad je Vesna dijelila sobu sa Josipom, dvije sestre nikad nisu bile bliske, a kad se Josipa snašla u gradu, među reflektorima, Vesna ju je zamrzila.
Dobro da je život sve vratio na mjesto Svi dobiju što zasluže.
Skrivala je ljutnju dok je spremala dijete na spavanje. Nije smjela vikati, otac obožava unučicu, srdit bi bio dozna li kakva je Vesna sad nestrpljiva, gruba, sama majka. Unutarnji demon je kopka, vrišti da baci sve s poda, jer ništa ne ide, dijete sama podiže i za to je Josipa kriva.
Dijete nije htjelo spavati, gledalo je strop, plavim očima zirkalo u sjenke.
Spavaj, rekla sam! prosiktala je Vesna i štipnula je za bedro.
Djevojčica zaplaka otac odmah na vratima:
Vesna, što Ivana plače?
Ma, samo je umorna sad pred spavanje.
I doista, dijete se smirilo, zaspalo. Vesna je prala suđe i razmišljala da Josipa sad sjedi u autobusu, bliži se kući.
E, samo mi još ona treba pod ovim krovom!
Kad je pala noć, zalupila su prednja vrata, Vesna pojuri nestrpljiva da vidi rasplet.
Kroz vrata projurio je vjetar s Gorskog kotara, a Josipa je zakoračila, gurajući velik, moderan kovčeg na kotačićima. Iza nje, taksist unosi vreće, majka zahvaljuje, nudi čaj, a Josipa samo mahne.
Vesna je odmjerila sestrinu vitku figuru. Kako li drži tu liniju? Nema ona vremena za teretanu od života na selu, a ova je kao s naslovnice.
Vesna je pogledom tražila oca, nije izašao dočekati ni riječ. Sjedi u kuhinji, mota novine kao da broji minute. Razljutila se: toliko se busao, a sad šuti!
Josipa se izula, prošla u dnevni boravak:
Zdravo, tata! Ljutiš se? Pusti me da ostanem tjedan dana, iscrpljena sam, želim biti s vama.
Otac je podigao oči:
Tebe otjerat? Ti si ko žohar, uvijek se vratiš nazad.
Vesnu je proždrlo od nemoći: A još prije par sati, stari je prijetio
Tako je bilo uvijek trudila se udovoljiti roditeljima, ali oni nekako uvijek Josipu više voleli.
Začuo se plač Ivane i Josipa se okrenula:
Ivana je budna? Imam dar za nju!
Rovila je po koferu, izvadila veliku kutiju.
Ovo je za malenu Ivanu.
Mojoj kćeri ne treba ništa od tebe, promrsila je Vesna.
Nemoj tako, Vesna, uplete se majka, koja lijepa lutka! Ivana još ovakvu igračku nema. Veća je od nje!
Vesna napušta kuću ni ne želi gledati tu predstavu ljubaznosti.
Josipa je sjela za stol, sjena na licu.
Mama, tata Shvatila sam da ste mi uvijek falili, prije to nisam znala. U gradu uvijek juriš, nemaš vremena disat.
Pa skupila si valjda za vlastiti stan, ogorčeno dobaci Vesna.
Majka pogleda Vesnu neprepoznatljivim pogledom.
Josipa, umorna si; složila sam ti postelju na kauču u dnevnom. U sobi ti je nezgodno, Ivana ondje spava.
Mama, prespavat ću gdje god treba. Naš dom ima miris svoj, pravi.
Ivan je šetao, pogledavao Josipu, kao da je ne poznaje stroga frizura, vitka, druga žena nego ona djevojka što je odavde otišla.
Ja idem uspavati Ivanu, ti, Josipa, operi suđe! rekla je Vesna i nestala iza vrata.
Ljutnja u Vesni je kipjela.
A Josipa je odjednom obgrlila oca i gorko zaplakala:
Tata, oprosti! Htjela sam vas razveseliti viješću o svadbi I ništa! Promašena sam. Umorna. Ne mogu više.
Dosta. Ništa još nisi vidjela, kćeri. Kad budeš imala svoju djecu, shvatit ćeš što znači sve. Ostani s nama, pomagat ćemo Zdravlje, posao ništa se ne brini.
Zidovi su na selu tanki, Vesna je sve čula.
Poludio je, primio je na vrat! pomislila je. Ona odmah ulizi, suze nabaci, svi je žale!
Ujutro Josipa vezala maramu, stala uz štednjak.
Boli li glava? stigla je prva majčina briga.
Malo, ali ništa strašno, nasmiješila se Josipa.
Premršava si, moraš jesti.
Odsad ću jesti što poželim. Više se ne brinem o kilaži.
Ma nemaš ti što viška Daj da znaš, one eure što si mi slala, nisam trošila, čuvala sam.
Josipa je zaprepašteno pogledala majku.
Zašto?
Znala sam da će ti trebati.
Vesna je prošla do bure s vodom, namjerno lupnula sestru:
Skloni se, smetaš!
Nakon doručka, roditelji predložiše šetnju.
Pokaži Josipi novu ulicu, trgovinu pokraj potoka.
Dobro, odgovorila je Vesna kroz zube.
Najradije bih je utopila u tom potoku!
Ljudi u selu su gledali Josipu nekad miljenica svih, sad strankinja. Vesna je odmjerila sestrinu figuru.
U ovo se ovdje ne oblači, odmah ćeš biti na zlu glasu. I onako o tebi pričaju.
Kakve priče? začudi se Josipa. Ti si ih širila?
Vesna se nasmijala cinično:
Nije to do mene, do tebe je. Ako si takav život vodila, ne krivi druge. Počni od sebe.
Nemam se što sramiti. Nisam ništa loše učinila, Josipa podigne glavu, iznenadivši Vesnu.
Misliš, deset godina pa sve zaboravljeno?
I? Josipa prodre u Vesnu pogledom. Što? Bila sam žrtva nasilja. I to tvojom krivicom.
Vesna podigne bradu i nasmije se otrovno.
Još optužuješ mene? Tko je bio važniji, pa i tamo tebe birali radije no mene. Ja barem živim pošteno imam dijete s Dorjanom Perkovićem. Čekam da me zaprosi. Ivana je njegova, a ti misliš da još pati za tobom?
Josipu trgne ime Dorjana pa odgurne Vesnu:
Makni se, ne želim te vidjeti. Hodaj sama, ja idem kroz selo bez tebe.
Vesna je otišla prema dućanu, kroz zube viknula:
Idi, ionako nikome ne trebaš, ni bolesna ni stara!
Josipa je kročila dalje, dok nije skrenula za šumu.
Emocije su eksplodirale, pulsirala joj je krv, svaka žila od uzrujanosti titrala.
Kako smiješ rovariti po prošlosti?! Ja sam godinama umirala u noćima, pokušavala zaboraviti
Prije skoro deset godina tad je bila vesela studentica, odnosila se s roditeljima dobro, u Split dolazila na faks, viđala Dorjana njegovima stalno vjenčanje na pameti, njenima da pričeka diplomu. Sve je izgledalo ružičasto, do Vesninog mature. Srušila je prijemne ispite, pobjegla iz doma, zavukla se u loše društvo.
Vesna je upala u probleme, izvukla se tako što je sestru podmetnula Josipa se još sjeća kako se jedva izvukla iz ruku mladića, fizičke rane su zacijelile, ali duši su ostale ružne brazde. Dorjan je sve saznao prije nego što mu je stigla reći. Sve je palo, kao da svi brodovi tonu.
Nema vjenčanja. To je za čiste i poštene djevojke, a ja mrzim svoj odraz.
Prijatelji su se razišli, samo prijateljica Mira ostala uz nju. Mira je bila povučena, izabrala noćni klub za preživjeti ondje je Josipa prvi put zaplesala. Zaštitarska ekipa kluba bila je blaga, a ona je korak po korak naučila plesati, na kraju zadivila publiku. S vremenom je postala glavna zvijezda, ali u srcu ostala pusta.
***
Majka je strepila, gledajući kroz prozor, čekala Josipu iz šume. Kad se napokon vratila, Katica ju je prigrlila.
Posvađale ste se? Nemoj joj zamjeriti, ipak ste sestre. I njoj je teško prevario ju je dečko, nestao, ostala s djetetom.
Znam Ivana je Dorjanova kći.
Kako? Nema šanse! On ju nije ni gledao. Mislim da još tebe traži. Nadali smo se, kao i njegovi, da bude s Vesnom, but
Prešutjela je. Josipa se gorčično nasmiješila.
Dosta, mama. Bilo, prošlo.
Vesni nije sjeo taj razgovor, izašla je iz sobe, dijete u naručju.
Odlazim. Vidim, nama ovdje nema mjesta.
Katica se prenerazila:
Kamo ćeš, dijete, s malom Ivom?! Nitko vas ne tjera, ima mjesta.
Josipa je ustala:
Bit će bolje da ja odem. Ne brinite za mene.
Majka je sjela na prag u suzama:
Što radite, cure? Jedna ste mi krv, obitelj smo!
Vesna se vratila u sobu, Josipa u zagrljaj majke. Navečer je na vrata pokucao Dorjan. Nije se mnogo promijenio, samo nabacio ramena. Josipa mu klimne glavom:
Bok, Dorjane, hoćeš unutra? Sad ću pozvati Vesnu.
Nije zbog Vesne, reče on. Doznao sam da si doma, htio sam te vidjeti. Znaš, nismo bili tuđi jedno drugom
Zašto ovo?
Ivan šušti novine, pogleda je prijekim pogledom.
K tebi je došao, kćeri. Hajde pričaj.
Zašto si došao? Što hoćeš od mene?
Čekaj malo Moram znati što osjećam.
Josipa se zagrne šalom, hladno joj.
Kakvi osjećaji? Ne govori gluposti.
Ne možeš misliti da su nestali Nakon tebe, nije bilo nijedne druge.
Jadan ti Kako si živio?
Kao u paklu. Kad su krenule glasine, kao da sam nestao.
Josipa šuti, oči joj titraju.
Glup si, mogao si živjeti, ima žena
Ma nijedna me ne zanima, ja sam od jednog srca. Imao sam jednu, i nju biram. A ti? Jel bio još tko?
Josipu preplavi sumorna čežnja. Da nije bilo onog, živjeli bi ovdje, imali djecu No, netko joj je ukrao sreću, pokopao pod lavinom tuge.
Htjela sam se udati, nisam uspjela. A i tko meni treba, bolesnoj, staroj.
Imaš 30, nije to staro.
A čini se cijela vječnost na duši.
Hajde prošetajmo selom?
Dugo šuti, pa odmahuje. Nema smisla. Idi kući.
Neću otići, Josipa. Od kad sam te danas vidio, ne mogu prestati razmišljati o tebi. Oprosti što te tad nisam tražio. Bio sam mlad, glup Planirao sam doći po tebe i svaki dan gubio vrijeme.
***
Vesna prisluškuje kraj vrata da ne propusti Dorjanovu riječ. Ne vidi kako majka stoji iza leđa.
Vesna, ostavi ih.
Uspravi se, odmakne se od vrata.
Nije kako misliš, mama! Htjela sam samo vrata su propuštala zrak.
Ne laži. Ne daš Dorjanu ni disati, a znaš da te ne želi. Lažeš i da je Ivana njegova.
Vesna je ošinula majku pogledom.
A što ako i jest? Zašto svi volite Josipu više? Josipa, Josipa! Svi ste puni nje!
Majka sliježe ramenima, suzama natapa haljinu.
Ti si je podmetnula, sve znam. Nisi smjela raspolagati tuđom sudbinom tvojoj sestri!
Iz kuhinje izlazi Ivan:
Dosta! U krevet, obje!
Nakon toga nije mogao spavati. Mučilo ga je što su mu godinama zatajivali istinu što je vjerovao samo Vesninim riječima, a odlome s Josipom je živjela i šutnjom, i ranom, i suzom.
…Šetao je selom i pronašao Josipu s Dorjanom pod prozorom Perkovićevih. On bere maslačke, ona od njih plete vijenac.
Stao, gledao, smiješkom se vratio svojoj kući i poželio: Sad će biti dobro, sreća se možda ipak vrati.Josipa je dizala vijenac maslačaka u smijehu, kosa joj blistala u podnevnom suncu, a Dorjan je gledao kao da sad prvi put uistinu vidi ženu pred sobom, oči joj nosile sve tuge i oproste ovog svijeta. Vjetar s planine donio je miris djetinjstva; kroz drveće su promicali glasovi minulih ljeta.
Možda još nije kasno prošaptao je Dorjan, pruživši joj nježno ruku.
Josipa je stajala trenutak, promatrala prste isprepletene u njegovima. Bol je još titrala negdje duboko, ali osjećala je i novi nemir, lagani drhtaj nade. Pogledala je svoja stopala na zemlji Ravne Gore, pritisnuta, ali spremna ponovno koračati.
Ne znam kuda ćemo, ni što nas čeka tiho je rekla, ali osmijeh joj je sjajio po licu poput zore. Samo, ovaj put, ako krenem idem svojim tempom. I ne puštam više nikoga da odlučuje za mene.
U tom trenu, iz daljine se zaorio dječji smijeh. Ivana je pojurila poljem, Vesna za njom, kosa im vijorila, a Katica ih je slijedila, ponosna što je konačno cijela obitelj na nogama. Ivan je stajao pred pragom, gledao ih, grlo mu se stezalo od neizgovorenog.
Između svih tih plavih maslačaka i gorkih riječi koje je vjetar raznio, ostala je Josipa, među vlastitim ljudima, s vijencom na glavi i novom snagom u srcu.
Nebo nad Ravnom Gorom bilo je napola sivo, napola plavo. Ali gdje su se lomili oblaci, tu je provirila zraka i obojala dvorište zlatom. Vjetar je zapričao po krovovima, najavljujući možda nikada neće biti sve kao prije, ali s malo hrabrosti, malo oprosta, nešto dobro ipak može niknuti. Svi su zastali, osluškujući taj trenutak mira, kao da svijet, baš tada, može početi ispočetka.
