– Marija, jesi li uopće svjesna tko dolazi u subotu? – Petar stoji na vratima kuhinje i gleda je kao da je opet nešto zabrljala. Samo stoji i gleda.
Marija baš prebacuje tijesto na dasku. Ruke su joj do lakata u brašnu.
– Znam. Tvoji kolege i njihove žene. Već si treći put rekao.
– Nisam ti rekao da su to samo kolege. Dolazi Drobina sa suprugom. Ona je suvlasnica firme. I Larić. Znaš li ti uopće tko je Larić?
– Petre, kuham sad, kasnije ćemo.
Ulazi u kuhinju, iako inače tu ne voli dugo biti. Kuhinja mu je oduvijek smetala svojim stalnim životom, mirisima, loncima, mokrim krpama na vješalicama.
– Ne kasnije. Hoću da razumiješ odmah sad. Ti ljudi putuju svuda po Europi. Njihove žene nose dizajnersku odjeću. Idu u restorane gdje nema papirnatih jelovnika.
– I što ja tu mogu? – podigne Marija pogled.
– Nemoj raditi ove tvoje pite. Naruči nešto kako spada. Postoji dostava, donesu kao u restoranu, u lijepim kutijama. Ja ću dati novce.
Nije rekla ništa. Pogledala tijesto, pa opet njega.
– Već sam ga zamijesila.
– Marija.
– Petre, ustala sam u šest. Idem po meso na Dolac. Napravit ću sve kako treba, ne brini.
On odmahne glavom kao da ona govori neku dječju naivnost.
– Ti te ljude ne razumiješ, – kaže i izađe.
Marija još malo stoji, gleda kroz prozor. Vani je ožujak, siv, vlažan. Na grani sjedi golub i gleda negdje u stranu. Spušta pogled na tijesto i opet ga počinje mijesiti.
***
Ima pedeset i dvije godine. S Petrom je provela dvadeset i osam. Upoznali su se u Osijeku, gdje je radila kao računovotkinja u građevinskoj firmi, a on je tek bio postao šef odjela i nosio prevelike sako od prije rata. Sjeća ga se takvog, mladog, pomalo nespretnog među ženama, s tom njegovom navikom da okreće gumb na manžeti kad se nervira. Upravo zbog toga ga je zavoljela. Zbog te njegove ljudske, tople nespretnosti.
Poslije su slijedile selidbe. Prvo u Rijeku, pa Zagreb. Svaki put ona je pakirala stvari, prevozila mačka, tražila nove trgovine, liječnike, upoznavala susjede ispočetka. Petar je napredovao, a ona je gledala kako se s svakom stepenicom nešto u njemu mijenja. Polako, ne naglo, kao obala koju godinama promatraš.
Nisu imali djece. Nisu mogli. Prvo su liječnici govorili jedno, kasnije drugo, i onda su prestali pričati o tome. Marija je to preboljela u tišini, iznutra, našla nešto nalik miru. Svu neiskorištenu majčinsku nježnost preusmjerila je na dom, u kuhanje, vrt na vikendici, cvijeće na prozoru, djecu iz susjedstva koje je povremeno nudila kolačima.
Pite su joj bile jezik. Nije to nikad izgovorila, ali osjetila je. Kad nije znala što reći, išla bi u kuhinju. Kad je bila sretna, isto. Tijesto je osjećala rukama bolje nego vaga ili recept. Znala je kad je spremno po elastičnosti, toplini, po načinu kako se ponaša pod dlanovima.
Petar je dvadeset i osam godina jeo što ona skuha. Jeo je i šutio. Tek sada shvaća. Šutnja nije bila odobravanje.
***
U petak navečer radila je do ponoći. Napravila je pitu s govedinom i lukom, po receptu svoje bake, onu sa zlaćanom koricom, što zamiriši cijeli haustor. Skuhala štrukle s krumpirom i sirom. Pripremila hladetinu, za koju treba prenoćiti. Napravila salatu s kiselim zeljem, mrkvom i brusnicom. Stajala je u pećnici svinjska koljenica s češnjakom i borovicom.
Petar se vratio u jedanaest. Pogledao sve to i nije rekao ništa. Samo otišao u spavaću.
Marija je pospremila kuhinju, skinula pregaču i malo sjela uz prozor. Popila je čaj. Sutra dolaze gosti, sjest će za stol i nahranit će ih onim što zna najbolje na svijetu. To joj se činilo jednostavno i jasno.
Otišla je spavati u pola jedan i odmah zaspala.
***
Gosti su stigli u sedam. Bilo ih je šest: Drobina s mužem Jurajem, Larić sa suprugom Irenom i još jedan čovjek kojeg je Petar predstavio kao Tomislava, bez prezimena i titule, ali s tolikim poštovanjem u glasu da je Marija shvatila da je najvažniji od svih.
Drobina je žena oko četrdeset pet, mršava, u crnoj haljini koja stoji barem koliko Marijina mirovina. Ušla je, pogledom odmah procijenila sve oko sebe stan, namještaj, zavjese, Mariju.
Irena Larić je bila mlađa, obojana plavuša s tankim obrvama i toliko jakim parfemom da ga je Marija osjetila još na hodniku. Smijala se previše i preširoko, kao da je netko okrenuo prekidač čim je kročila.
Tomislav je bio oko šezdeset, krupan, s jakim rukama i pažljivim očima. Jedini joj je pružio ruku i rekao:
– Vi ste domaćica? Drago mi je.
Marija ih odvede u dnevni boravak gdje je već bio postavljen stol. Trudila se. Izvadila je najbolji stolnjak, laneni, s vezenim rubom. Upalila svijeće. Pribor postavila kako treba. Hladetinu servirala s peršinom, štrukle u zdjeli, pitu narezala i ostavila na drvenoj dasci, zlatnu, s hrskavom koricom.
Gosti su sjeli. Petar je otvorio bocu vina koju je donio Juraj neko talijansko s dugim imenom. Natočio im.
Drobina pogleda po stolu i reče poluglasno, ali tako da svi čuju:
– Hladetina. Nisam to vidjela sto godina.
U toj rečenici bilo je nešto što je Marija osjetila, ali nije odmah shvatila. Kao miris plina, zamiriše, ali tek kasnije shvatiš da treba otvoriti prozor.
– Poslužite se, – reče Marija. – Pita s mesom, štrukli, koljenica je tu sa strane.
– Koljenica! – Irena pogleda Drobinu. – Bože, nisam jela klasičnu koljenicu sigurno petnaest godina. Masno!
– Jaka, – doda Drobina kroz smijeh koji kao da izaziva sram.
Muški krenu prema predjelima. Juraj uzme hladetinu, proba i kimne ali ništa ne kaže. Larić zagrabi komad pite. Tomislav natoči vodu i zamišljeno gleda stol.
– Petre, ti ne kuhaš? – upita Irena.
– Ne, Marija je majstorica. – odgovori Petar. Tonom kao da se šali, ali tolerira je.
– Marija, iz male ste obitelji? – pita Drobina, ubadajući vilicom listić salate. – Iz provincije?
– Iz Osijeka, – odgovori Marija.
– Dakle! – potvrdi Drobina kao netko tko je riješio jednostavnu zagonetku. – To se vidi po domaćoj hrani, pitama, hladetini. To je selo, u biti. Nema ljutnje. Gradski ljudi su odavno prestali s time. Nutricionisti kažu da je želatina užasna za žile.
Marija podigne pogled.
– Ako se pripremi kako treba, želatina je kolagen dobra za zglobove.
– Ma, to su stari podaci, – odmahuje Drobina. – Ne jedemo meso već tri godine. Samo riba i superhrana. Petre, jesi probao? Imamo poznatu nutricionisticu, stvarno je vrhunska.
Petar se nasmije. Površno, kao kad ne znaš što reći.
– Marija je naša tradicionalistkinja, – nasmiješi se.
Ta je riječ, tradicionalistkinja, pala na stol kao kovanica koju nitko neće pokupiti.
Onda Irena kaže da je tijesto prečvrsto i da je ona u tim godinama oprezna s linijom. Drobina se raspriča o restoranu u centru u kojem kuhar koristi molekularnu gastronomiju i školovao se u Barceloni. Onda prelaze na priču o nekretninama i novcu, i Marija shvaća da je ona ovdje samo scenografija. Kućanica koja je postavila stol i treba se smiješiti.
Smije se. Nalijeva vino. Donosi jela. Odnosi prazno. Pita treba li što još. Nitko ne kaže hvala.
Oko devet sati Drobina opet pogleda pitu, gotovo netaknutu, i reče:
– Znate, iskreno ću reći, jer smo svi svoji ova hrana je jako provincijalna. Bez zamjerke, Marija. Kad se okupi određeno društvo, ovo jednostavno ne paše. Razumijete? Drugi je to nivo.
U sobi nastane tišina. Marija pogleda muža.
Petar gleda u čašu.
– Svak svoje običaje, – reče napokon Tomislav i to je nešto što zaustavi Drobinu.
Ali Petar već izgovara:
– Marija, pa rekao sam ti naruči hranu. Opet ti po svom.
Marija ustane, pokupi nekoliko tanjura i ode u kuhinju. Ide polako jer nosi teško. Odloži ih u sudoper. Stane uz prozor. Vani mrak, dolje gore lampioni, kiša sipi.
Čuje goste kako se opet smiju. Zvekeće čaša, netko spušta.
Marija skida pregaču. Vraća je na kuku. Onda je još jednom uzme, lijepo složi i odloži na stolac.
Vrati se u dnevni boravak.
– Oprostite, – kaže. – Boli me glava. Sve je na stolu, poslužite se.
Gotovo nitko ne primjećuje.
***
Rasprema hranu oko jedan sat poslije ponoći, kad su gosti otišli. Petar je već u krevetu, ne kaže ni riječ. Samo se zaključa u sobu.
Marija pakira pitu u veliki lim, pokriva folijom. Štrukle stavlja u lonac. Hladetinu umata u papir. Koljenicu posebno.
Sve to nosi van oko dva sata noću. Srećom, zgrada je blizu gradilišta, grade još jednu stambenu zgradu, pa kod baraka još gori svjetlo premda je kasno.
Tamo sjede trojica radnika u radnim odijelima, piju čaj iz termosice. Jedan puši, dvojica griju ruke.
– Dobra večer, – kaže Marija. – Oprostite što je kasno. Donijela sam malo hrane, ako ste za.
Gledaju je kao da je s neba pala.
– Što ste donijeli? – pita onaj što puši.
– Mesna pita. Štrukli. Koljenica. Hladetina je, ali treba hladiti.
Mijenjaju se pogledima.
– Ma, stanite, pomoći ćemo.
Ponesu joj posude. Na stolić do barake. Jedan odmah otvori foliju na piti, lomne komad, i lice mu se razvedri. Marija osjeti nešto toplo u prsima.
– Prava domaća hrana, – govori on žvačući. – Ajme, domaće!
– Moja mama je tako radila, – kaže drugi za štrukle. – Baš ovakve.
– Vi ste iz onog nebodera? Bio neki blagdan?
– Bili gosti, – veli Marija. – Nisu jeli.
– Šteta. Dobra hrana.
– Znam, – kaže ona.
Stoji još tri-četiri minute. Gleda kako jedu. Pravo, sa zahvalnošću, jednostavno. Jedan već se vraća po još jedan komad.
– Hvala, – kaže netko.
– Ne, vama hvala, – odgovori Marija i krene kući.
***
Ne spava tu noć. Leži na kauču u dnevnoj, gleda u strop. U sobi tišina, Petar očito dobro spava.
Razmišlja kako je dvadeset i osam godina cijeli jedan život. Kako je on rekao: Opet po svom. Ne nisi u pravu, ne ne sviđa mi se. Baš opet po svom, tonom kao da je to što imaš svoje već sramota.
Misli na radnike koji su jeli zahvalno. Koji su rekli dobra hrana i to značilo istinu.
Misli kako je u tom stanu ona višak. Ne Marija kao osoba njoj se veseli. Ali onoj Mariji koja ujutro ide na Dolac, nosi bakin recept, govori jezikom tijesta za to ovdje više nema mjesta.
To mjesto su odavno zauzele druge stvari.
Do četiri ujutro donosi odluku. Tiho, bez drame, kao kad konačno odeš liječniku: vrijeme je.
***
Na list iz bloka piše poruku. Rukopis miran, velik, trudila se uvijek pisati jasno.
Petre, odlazim. Ne jer sam uvrijeđena, nego jer sam shvatila. Hvala za godine. Ključevi su na stolčiću. Marija.
Ključevi oba, od stana i sandučića.
Uzima malu torbu s najnužnijim: dokumenti, rublje, mobitel, punjač, nešto kune s kartice. Hranu ne nosi. To joj se čini važnom simbolikom odlazi bez svog kruha. Kao da ostavlja dio sebe i ide vidjeti što će biti, kad krene lakša.
Vani je već pet. Svitanje. Kiša je stala, asfalt sjaji ispod rijetkih svjetiljki. Zove taksi, kaže vozaču da je vozi do prijateljice Ivane na drugi kraj Zagreba.
Ivana otvori u kućnoj haljini, raščupana, ništa ne pita. Samo se makne s vrata, propusti Mariju i kaže:
– Hoćeš li čaj?
– Hoću.
Sjede u Ivaninoj kuhinji, piju čaj u tišini. Ivana je promatra upitno, ali ne žuri je ničime. Ivana je stara prijateljica, od onih rijetkih što znaju šutjeti.
– Otišla si? – pita na kraju.
– Jesam.
– Zauvijek?
Marija razmisli.
– Zauvijek.
Ivana kimne. Nalije još čaja.
***
Prvi tjedni su čudni. Petar zove. Prvo kratko: Gdje si, vrati se. Onda dulje: Možemo popričati. Onda: Znaš li uopće što radiš?. A onda stane zvati.
Marija živi kod Ivane. Spavaju u odvojenim sobama, jedu doručak zajedno, navečer nekad gledaju sapunice. Ivana ne daje savjete. Na tome joj je Marija posebno zahvalna.
Treći tjedan Marija se hvata posla. Ono računovodstveno u njoj pomaže papiri za razvod, stan je bio kupljen u braku. Petar predloži da joj isplati dio. Pristane. Ne želi sudove ni natezanja.
Novac sjedne na račun. Gleda brojke i pomisli: to je to dvadeset i osam godina. Jel dosta? Dovoljno vremena za novi početak? Nerado zna.
Posao počne tražiti za mjesec dana. Prvo joj treba zraka. Hoda po dugim šetnjama Zagrebom, ulazi u male kavane, pije kavu, promatra ljude. Ima pedeset i dvije i prvi puta nakon dugo vremena osjeća da je samo svoja.
Jedan dan ulazi u malu kavanu u kvartu s nižim zgradama i puno drveća. Zove se Na uglu. Nema dizajna, drveni stolovi, menu kredom na ploči, ugašeni televizor u kutu. Ali predivno miriše na friški kruh i kavu.
Naručuje čaj i štrudlu s višnjama. Štrudla je iz dućana, nije prava. Osjeti se.
Iza šanka je žena, šezdeset i koja, okruglog, umorna lica, u svijetloplavoj pregači.
– Je li dobra štrudla? – pita ona.
– Malo suha, – iskreno Marija.
Žena uzdahne.
– Znam. Pekarica nam je otišla prije mjesec dana. Kupujemo u pekari, ali nije isto. Osjeti se.
Marija malo šuti.
– Tražite li pekaricu?
Žena je pogleda izravno.
– Znate raditi?
– Znam, – kaže Marija.
***
Zvala se Zdenka Maras. Kavanu je otvorila prije osam godina, u mirovini, kad nije mogla izdržati kod kuće. To joj je bilo sve neprofitabilno ponekad, ali stvarno njezino. Zdenka je bila od onih što brzo donose odluke, po instinktu.
– Dođite sutra ujutro, – kaže. – Vidjet ćemo.
Marija stiže u sedam. Oblači pregaču. Mala, ali funkcionalna kuhinja, sve ima svoje mjesto.
Napravila je štrukle s krumpirom i lukom. Ispekla pužiće s cimetom. Stavila kvasno tijesto za pitu od jabuka.
Zdenka uđe u osam, stane na vrata.
– Otkud ste vi pali? – pita ona.
– Iz života, – nasmiješi se Marija.
Prvi gosti štrudle probaju već u pola devet. Jedna žena kupi dvije i vrati se za tri minute po još. Radnik u construction kapici uzme vrećicu pužića: Ko u mojoj kući! Student s ruksakom ne može odlučiti između jabuke i krumpira uzme oba.
Zdenka stoji za šankom i broji.
Do ručka dogovore uvjete. Marija pristaje raditi svaki dan od sedam do tri, osim nedjelje. Plaća nije velika, ali Zdenka dodaje: Ako krene, popravimo.
Krene.
***
Za tri mjeseca za kavanu Na uglu zna cijeli kvart. Ne zbog reklama pričaju ljudi sami. Onako, iz srca: Ima pite kao kod bake, idi probaj.
Marija smisli tjedni meni. Ponedjeljkom piroške s ribom. Utorak savijača. Srijedom domaći kruh na kvasu, i red je već u osam. Četvrtak, palačinke sa sirom i pekmezom, obožavaju žene kad dođu popričati. Petkom velika mesna pita nestane do podne.
Vikende, svoj slobodan dan, odlazi na Dolac. Ne zato što mora, već što voli. Bira jabuke, miriši ih. Priča s bakicama što prodaju domaći sir. Kupuje maslac kod iste, već ih zna po imenu.
Sad živi sama. Unajmila garsonjeru blizu kafića. Skromna, s pogledom na mirni vrt, starim ali čvrstim namještajem. U kuhinji objesila lanene zavjese. Na prozoru pelargonija. Udobno.
Ivana dolazi jednom u dva tjedna. Zajedno piju čaj.
– Znaš, bolje izgledaš, – primijeti Ivana.
– Napokon spavam normalno, – veli Marija.
– Vidi se.
Navečer čita, nekad gleda film. Ili samo sjedi uz prozor i sluša topolu pred zgradom. To joj je vrijedno: sjesti i ne morati ništa za nikoga.
***
Čovjeka imenom Goran prvi put vidi u listopadu. Dolazi u srijedu, kad je dan kruha, kasni kruha više nema.
– Kasnim? – pita ga Zdenka iza šanka.
– Kasnite, – potvrdi on uz blagi smiješak. – Ima li sutra?
– Kruh je srijedom. Ali bit će pita ujutro.
Gleda po meniju. Uzima kavu i pitu s kupusom. Sjeda kraj prozora. Čita knjigu s potrošnim koricama.
Sljedeću srijedu dolazi u pola osam. Marija upravo iznosi lim.
– Sad ste na vrijeme, – nasmiješi se ona.
On se nasmije. Ima starije lice, bore oko očiju što dođu ljudima koji mnogo misle.
– Doći ću ja već u utorak, sjedit ovdje do kruha.
– Zdenka vas ne bi izdržala, zatvara u osam.
– Onda čekam ispred na stubama.
Tako su se upoznali. Preko kruha, preko smijeha, kroz svakodnevne sitnice što nose nešto stvarno.
Goran ima pedeset i osam. Radi kao inženjer u projektantskoj firmi, živi u kvartu, razveden sedam godina. Djeca odrasla, ne žive s njim. Smiren je, bez žurbe.
Započnu razgovore. Prvo na pultu, zatim on ostaje na kavi. Jedanput izađe ona van na pauzi i prošeću ulicom.
Pita za njen posao, stvarno ga zanima. Ona priča o tijestu, kvasu, kruhu. On posluša, ne prekida.
Jednom mu reče:
– Jedan mi je čovjek rekao da je to sve zastarjelo: pite, hladetina, domaća hrana.
Goran šuti.
– Ovisi što znači zastarjelo. Po meni je zastarjelo glumiti. To je prošlo.
Pogleda ga, i ona.
– Dobro rečeno.
– Trudim se, – reče jednostavno.
***
Ženske priče ne idu ravno. Marija zna. Sreća ne dolazi odjednom, nego kap po kap, kao bunar poslije kiše: nevidljivo, pa preko vremena nešto stvarno.
S Goranom su prohodali u ožujku. Bez žurbe, bez suvišnih riječi. Jedne večeri pita ju za kino. Pristaje. Potom ručaju u restoranu u blizini. On naruči juhu i pita da donesu kruh.
– Je li im kruh dobar? – pita ona.
Uzme komad, zagrize, odmjeri.
– Nije. Nije kao tvoj.
Bez laskanja, faktografski.
Malo se osmjehne, ništa ne odgovori. Ali pamti.
Kafana tada već radi bolje. Zdenka je proširila meni, dodala dnevna jela. Uzela još pomoćnice. Pričale su o još koji stol vani ljeti.
Marija mašta o svome malom lokalu. Negdje mirno, cijeli dan miriši kruh. Nejasan san, ali je tu.
Ne žuri ništa. Naučila je ne žuriti.
***
Petar dolazi krajem travnja.
Vidi ga kroz prozor kafića. Stoji ispred i gleda natpis. Prvo ga ni ne prepozna, ne očekuje ga tu, a onda srce preskoči.
Ulazi.
Zdenka je u skladištu, nekoliko gostiju unutra. Marija stoji za pultom.
– Bok, – kaže Petar.
Ostario je. Ili samo izgleda svoj na svoj način. Bore su dublje, pogled bojažljiv, kao netko tko luta nepoznatom ulicom.
– Bok, – otpozdravi ona.
– Pronašao sam te preko Ivane. Rekla je da radiš ovdje.
– Radim.
Osvrće se oko sebe. Gleda drvene stolove, ploču s menijem, vitrine. U licu mu se nešto izmijeni, ne zna Marija reći što. Nešto između žaljenja i čuđenja.
– Hoćeš kavu? – ponudi ona.
– Može.
Natoči mu šalicu. On uzme, drži u rukama. Pije šutke.
– Čujem da dobro ide.
– Ide.
– Ljudi te hvale. Kažu, najbolja hrana u kvartu.
– Drago mi je.
Petar spusti šalicu.
– Nije mi sad lako. S Drobina smo se razišli, firma prolazi kroz promjene. Nije jednostavno.
Marija ga sluša. Nema zlobe. Samo pažnja, kao za čovjeka u tramvaju: djeluje umorno, žališ, ali ne poznaješ ga.
– Žao mi je što ti je teško, – reče.
– Hoću da se vratiš.
Kavana zamre, ili joj se tako čini.
– Možemo iznova. Imam planova. Mislio sam promijeniti grad, možda i državu. Krenut drugačije.
– Petre.
– Čekaj, ozbiljan sam. Znam da sam tada pogriješio Trebao sam drugačije. Mislim o tome.
– Dobro da misliš.
– Dakle, slušaš me.
Marija sklopi ruke na pultu.
– Slušam. Sjecaš li se ti one subote kad sam izašla iz kuhinje, a ti si rekao pred svima: Opet po svom?
On šuti.
– Sjećam.
– Nisi rekao: ona je u pravu, jelo super. Nego opet po svom. U toj sitnici ima puno godina.
Petar gleda dolje.
– Nervozan sam bio. Važni ljudi, htio sam da sve bude…
– Važni, – ponovi Marija. – Sjećam se. A radnici koji su jeli tu noć, oni su meni bili važni. Samo ih ne znaš.
Podigne pogled.
– Ne razumijem te uvijek.
– Znam, – bez gorčine veli ona. – To je odgovor.
Iza šanka zuji aparat za kavu. Uđu dvoje novih gostiju. Marija se okrene.
– Samo sekundu, – kaže im pa opet gleda Petra. – Moram raditi.
– Marija…
– Petre, nisam ti ljuta. Stvarno nisam. Ali se neću vratiti. Ne zato što sam povrijeđena. Nego jer sam ovdje na svome. Po prvi put u dugo vremena osjećam se baš svojom.
On je gleda još nekoliko sekundi. Onda kimne. Onako kako moraš prihvatiti ono što ne želiš, ali nemaš izbora.
– Dobro, – kaže.
Uzme jaknu. Krene prema vratima. Zastane.
– Stvarno dobro izgledaš, – reče. Nije pokušaj isprike, samo opažanje.
– Hvala, – kaže Marija.
Vrata se zatvore.
***
Posluži dvoje gostiju. Jedan uzme kruh i pirošku, drugi pita za juhu. Objasni da kreće od dvanaest.
Onda ode u kuhinju, natoči vode. Popije stojeći. Gleda na sat malo prije jedanaest, treba zamijesiti tijesto za sutra.
Sama tijesta napraviš najbolje.
***
Te večeri, Goran navraća pred kraj njene smjene. Ponekad tako dođe, bez najave.
– Kakav dan? – pita on.
– Zanimljiv, – ona.
– Hoćeš pričat?
Izađu malo na ulicu. Topao, srpanjski dan, dugačke sjene drveća. Šetaju polako.
– Muž mi je bio. Bivši.
Goran ne zastane, ide istim tempom.
– I?
– Htio da se vratim.
– Odbila si.
– Jesam.
Šuti.
– Je li bilo teško?
Marija razmisli.
– Manje nego što sam očekivala. Malo sam ga žalila. Djelovao mi je kao netko tko je dugo tražio put, došao i nema ništa.
– Takvu je stazu sam izabrao.
– Je. Ali ipak čovjeka žao.
Goran kimne. To je kretanje koje kaže čujem i razumijem.
– Znaš, dugo sam ti htio reći jednu stvar, ali nikad pravi trenutak.
– Reci.
– Ne znam nikog tko rukama zna ono što ti znaš. Nije to samo kruh. Nešto dublje. Razumiješ?
Pogleda ga sa strane.
– Mislim da da.
– Dobro. Samo da znaš.
Idemo dalje. Kraj dvorišta, klupa s penzionerima, dječje igralište. Nebo visoko, blijedoplavo, tek poneki oblak.
– Gorane, – kaže ona.
– Da?
– Ove sam godine naučila nešto. Da stalno čekam da me netko pohvali, odobri. Kad sam prestala čekati, lakše je bilo.
– Sama moraš odobriti sebi.
– Baš tako. Samo to shvatila prekasno.
– Nikad nije kasno, – reče on. – Neki nikad ne shvate.
Marija se nasmije sebi u bradu.
***
Kafana Na uglu do ljeta radi punom parom. Stolovi na terasi stalno zauzeti. Zdenka dogovara najam još jednog prostora. Nudi Mariji udio. Marija traži malo vremena.
Brzo odluči: pristaje.
To je ona mudrost što ti ostane: ne boj se onog što znaš raditi dobro. Ne skrivaj. Ne ispričavaj se. Nađi svoje mjesto i ostani na njemu.
Ostala je.
***
Jedne večeri u lipnju, kad je već stalno toplo i prozori otvoreni, Marija sjedi u svojoj kuhinji i piše u bilježnicu. Ne dnevnik, samo bilješke, ponekad recepte, ponekad misli. Uvijek je to radila.
Vani šumi topola. Na prozoru cvjeta pelargonija. U frižideru stoji kvasna kultura, čeka jutro.
Napiše: Najčudnije je što najbolje u životu kreće kad misliš da je sve gotovo.
Polaže karticu.
Prekriži. Napiše drugo:
Pita je dobra kad ne žuriš.
Nasmije se. Zatvori bilježnicu.
***
Nedjeljno jutro. Zove Ivana.
– Kako si?
– Dobro, spavam do osam.
– Nemoguće. Do osam! Drago mi je zbog tebe.
– Dođi. Stavljam pitu.
– S čim?
– S jabukama i cimetom.
– Krećem, – kaže Ivana i prekine.
