Viđeno kroz kuhinjski prozor
Marko, jesi li već složio čiste košulje? Vidjela sam da su još dvije na hrpi nakon peglanja.
Ana, prepusti to meni, pobrinut ću se.
Ne brinem se, samo pitam. Kad krećeš?
Poslije ručka. Oko tri, valjda.
Ana je stajala kraj štednjaka i miješala zobenu kašu. Zapravo je već davno nije htjela jesti, ali ruke su radile naučeno, dok joj je glava bila prepuna misli. Kroz otvoreni prozor dopirao je vlažan rano-travanjski zrak, negdje u dvorištu kapala je voda s krova, i taj monotoni zvuk, kap-kap-kap, danas ju je iritirao više nego inače.
Na koliko dana ideš?
Kao i uvijek. Četiri-pet dana. Možda i više, ako se pregovori oduže.
Razumijem.
Razlila je zobene pahuljice u tanjure. Ispred Marka je postavila njegovu omiljenu veliku šalicu, natočila kavu, dodala mlijeko, ni ne pitajući, znala je već sedam godina kako voli piti kavu. Dvije žlice šećera, puno mlijeka. Kava je morala biti gotovo bež boje.
Marko je sjedio za stolom i gledao u mobitel. U zadnje vrijeme uvijek bi tako doručak s telefonom. Prije je Ana pokušavala pokrenuti razgovor, znala se i uvrijediti, a kasnije je odustala. Postala je to navika: jutarnja kava i mobitel, ništa tu ne možeš.
Marko, rekla je sjedeći nasuprot. Opet ideš. Htjela sam o nečemu razgovarati.
Da? podigao je pogled, ali nije spustio telefon.
Prijavila sam se na konzultacije. Kod doktorice Marine Barišić. Znaš, ona je ginekologinja, pričala sam ti. Želim još jednom sve proći… oko djeteta.
Marko je položio mobitel na stol, ekran okrenut prema dolje. Znak da mu smjer razgovora ne odgovara.
Ana. O tome smo već sto puta pričali.
Znam da jesmo. Ali želim još jednom.
Što još jednom? Znaš li koliko ti je godina? Ne mislim ništa loše, izgledaš odlično, ali…
Imam pedeset i dvije. To nije presuda.
Ana… izgovorio je njeno ime kao kad smiriš dijete i želiš zaustaviti raspravu. Blago, ali konačno.
Dobro, rekla je. Dobro.
Uzela je žlicu i počela jesti kašu. Kaša je bila mlaka, bezukusna, ali je jela. Vani je kapalo s krova i Marko je opet posegnuo za telefonom.
Onda je pojeo, zahvalio, otišao u sobu spakirati se. Ana je prala suđe i razmišljala o tom razgovoru o djetetu koji je vodila već valjda dvadesetak puta u sedam godina. Svaki put dobila bi isti odgovor, samo u drugom obliku. Ili: Pričekat ćemo, da stanemo na noge”, ili: Sad nije vrijeme, posao mi je težak, ili: Nisi više mlada, razmisli o zdravlju. Sedam godina. Udala se u četrdeset petoj, mislila je da ima vremena. Vjerovala je da će Marko, dobri, pouzdani, mirni Marko, poželjeti isto. Samo treba još malo čekati.
Obrisala je ruke ručnikom s izvezenim pijetlovima koji je već tri godine visio na ručici pećnice. Trebala bi kupiti novi; ovaj je već sasvim izblijedio.
Marko je izašao u hodnik s malom putnom torbom.
Gotovo sam. Jesi li mi vidjela onu sivu vestu?
U ormaru, druga polica desno.
Aha. Vratio se, zalupio vratima ormara. Našao sam!
Obukao se, zakopčao jaknu. Pomogla mu je popraviti ovratnik, kao uvijek. Poljubio ju je u obraz.
Idem. Nazvat ću te navečer.
Dobro. Vozi pažljivo.
Uvijek.
Vrata su se zatvorila. Ana je ostala sama u hodniku. Čula je kako lift bruji, kako dole tresne ulazna vrata. Tišina.
Vratila se u kuhinju, dolila si još kave i stala kraj prozora. Prozori nisu gledali na dvorište, nego na sporednu ulicu. Na trotoaru su bila parkirana auta, sivi Citroën od susjeda s trećeg kata, stara peglica nekoga, još par njih. Travanj je bio tmuran, nebo prekriveno bljedunjavim oblacima, a svjetlo je bilo ravno, bez sjena.
Markova siva Škoda stajala je kod susjedne zgrade.
Ana je trepnula, pa bolje pogledala. Ne, nije joj se učinilo. Tablicu je znala napamet. Njegovo auto. Ali je tek bio izišao? Identična destinacija. Zašto sada stoji kod susjedne zgrade?
Možda je došao k nekome? Ne bi išao kod susjeda, ionako nisu osobito bliski, tek pozdrav kad se sretnu.
Spustila je šalicu i nastavila gledati.
Prošlo je desetak minuta. Auto je stajao.
Tada je iz ulaza susjedne zgrade izašla žena. Mlada, oko trideset pet godina. Plava jakna, tamna kosa svezana u rep. U naručju joj je bilo dijete, možda trogodišnjak, u crvenom kombinezonu i kapi s pufom. Žena mu je šaptala nešto, čvrsto ga držala. Dijete joj je rukicama dodirivalo lice.
Ana je gledala i još nije shvaćala. Samo je gledala.
Tada su se otvorila vrata auta. Marko je izišao.
Prišao je ženi. Uzeo dijete u naručje, dignuo visoko mališan se nasmijao. Ana nije čula smijeh, ali vidjela je kako zabacuje glavu, Marko ga grli, trlja obraz uz njegovu kapu. Onda ga je spustio. Nešto rekao ženi. Ona je odgovorila. Uzeo joj je ruku i poljubio je.
Poljubio joj je ruku.
Ana je stajala na prozoru i osjećala kako se nešto u njoj spušta. Ne puca, ne ruši se samo polako klizi dolje kao da s police u prsima netko sve predmete spušta jedan za drugim, bez lupa, samo tiho.
Nije se maknula. Gledala je kako Marko još jednom podiže dijete, žena mu namješta kapu, pozdravljaju se. On ulazi u auto i odlazi.
Žena još malo stoji na pločniku, dijete ju vuče dalje i ona polako kreće držeći ga za ruku.
Ana je napokon odstupila od prozora. Sjela je na stolicu. Pogledala je ruke na koljenima. Obične ruke, malo umorne, vjenčani prsten na prstu.
Pomislila je kako joj je kava u šalici sasvim hladna.
Ustala je, izlila kavu u sudoper i pustila toplu vodu.
Mora razmisliti. Ali prije mora nešto napraviti s osjećajem te police u sebi koja polako klizi. Jer ako si sada dopusti, ako sjedne i zaplače, ili ga nazove, sve će ispasti pogrešno. Ne zato što ne bi smjela plakati. Već zato što još ne zna sve. Kako je sebi priznala, već je znala. Znala je sve.
Navukla je plavi baloner s vješalice u hodniku, uzela ključeve i torbu i izašla. Trebao joj je zrak. Trebala je samo ići, otići, samo hodati dok je noge nose.
Na ulici je bilo vlažno. Asfalt je sjajio nakon kiše, lokve su ocrtavale bijelo nebo. Ana je hodala pločnikom, bez pravca, samo naprijed. Pokraj trgovine s velikim natpisom, pokraj frizerskog salona, apoteke. Na vratima apoteke sjedila je starica sa psićem i hranila ga iz ruke. Psić je uzimao komadiće tako nježno, skoro s poštovanjem.
Sedam godina.
O tome je razmišljala Ana dok je hodala. Sedam godina je živjela s tim čovjekom, a da nije znala. Ili nije htjela znati? Pitala se pošteno: je li bilo znakova koje je primjećivala, ali ih je ignorirala?
Službena putovanja. Česta, barem jednom mjesečno. Uvijek je mislila da stvarno radi. Markov posao bio je takav, vezan uz nabavu, pregovore, putovanja. Nikad nije posumnjala. Nikad.
Telefon koji je stalno držao uz sebe. Mislila je da je navika.
Razgovori o djetetu koje bi svaki put nježno ali čvrsto zatvarao. Mislila je godine, umor, ne želi nove brige. Mislila je da može imati razumijevanja, pričekati.
A on je već imao dijete.
Malo, tri godine. To znači da je sve ovo trajalo već četiri godine. Tada su bili u braku tri godine.
Ana je sjela na klupu u malenom parku pod lipama, koje su tek pupoljile. Sjela je. Izvadila mobitel iz torbe, držala ga u rukama pa spremila natrag.
Što će učiniti kad se on vrati? Vrati se za četiri-pet dana, kao uvijek, s nekim malim darom, s pričom s poslovnog puta, umoran. Sjedit će na kauču, upalit će televizor. Pitat će: Kako si?
Kako je ona.
Gledala je gole grane. Pupoljci su već bili živi, nabujali, još malo pa će sve prolistati.
Mislila je na sebe, ne na prevaru muža, ne na onu ženu s tamnom kosom i dijete u crvenom kombinezonu. Mislila je na onu Anu koja je sedam godina čekala. Koja je štedjela, čuvala, trpjela. Mislila je da postupa ispravno, da prava ljubav trpi, ne smije forsirati.
Ona je čekala.
Postalo joj je hladno. Prekrižila je baloner i vratila se kući.
U stanu je bilo tiho. Bez Marka je stan bio još tiši, iako on nije bio glasan, nije galamio, nije udarao. Samo je njegovo prisustvo davalo neki žamor, dah, toplinu. Sada toga nije bilo.
Prošla je kroz sobu. Zastala, pogledala oko sebe. Polica s knjigama, njezine i par njegovih. Njegove papuče kraj naslonjača. Njegov karirani, plavo-zeleni prekrivač. Uzela ga u ruke. Mekoća dobre vune, sama mu ga je kupila za rođendan.
Vratila ga je na mjesto.
Onda je otišla do ostave. Na gornjoj polici su stajale kutije koje nisu dirali nakon preseljenja, još dok su se useljavali. Tri godine te kutije stoje. Donijela je sklopivu ljestvicu, dohvatila prvu kutiju. Unutra njezine stare stvari: knjige, fascikli s papirima, kutija sa starim fotografijama.
Izvukla je fotografije i sjela na pod. Na jednoj je bila ona, tridesetogodišnjakinja. Smije se, gleda prema nekome iza kamere. Pored društvo, ne sjeća se ni čije. Na drugoj roditelji na Jadranu, mladi, sretni, more u pozadini. Na trećoj ona i prijateljica Nives, zagrljene u parku. Nivesu je tada bilo oko četrdeset, njoj nešto manje. Obe se smiju. Nives sada ima pedeset šest.
Nives. Trebat će joj javiti. Kasnije. Ne sada.
Vratila je slike i zatvorila kutiju. Spustila se s ljestvice i otišla umiti lice. Pogledala se u zrcalu. Umorne oči. Dobra koža, uvijek su joj govorili da ima dobru kožu. Prve bore kraj očiju, oko usta. Tamna kosa s prošaranom sijedima, do ramena. Obična žena od pedeset i dvije godine.
Muževa izdaja ne ostavlja trag odmah. Prvo gledaš sebe i misliš: eto tko si. Žena koju su sedam godina obmanjivali. Žena koja je željela dijete, dok je muž već imao dijete s drugom.
Zatvorila je vodu, otišla u kuhinju praviti ručak. Morala je nešto raditi.
Sljedeća četiri dana živjela je kao podijeljena. Izvana je sve bilo isto: kuhala je, čistila, išla u dućan, zvala majku. Marko je zvao navečer, kao što je obećao. Pričao mirno, govorio o poslovnim pregovorima, pitao kako je. Odgovarala je: dobro, sve po starom, vrijeme se pokvarilo, kupila je novo kuhinjsko krpo. Smijao se. I ona se smijala, i to je bilo najstrašnije: kako se lako smijala.
Ali iznutra je živjela drugačiji život.
Razmišljala je. Pravilno, po redoslijedu, kako možda nikad u životu prije. Prevrtila je sve po ladicama u sebi, prisjećala se, uspoređivala. Navečeri kad bi Marko došao s putovanja bio bi drugačiji: ponekad mekši, ponekad rastresen. Mislila je umoran. Sad je znala: dolazio je od njih.
Mislila je o ženi s tamnom kosom. Mlada, trideset pet, možda i manje. Lijepa? Vjerojatno. Vidjela ju je kratko ali je stigla primijetiti sklad tijela, sigurne pokrete. Žena koja zna svoje mjesto. Mjesto kraj njezinog muža.
I dijete. Dječak ili djevojčica? Nije znala. Malo dijete, crveni kombinezon. Marko ga je držao visoko, mališan se smijao.
Nikad nije Marko tako držao dijete kraj nje. Nikad nije pokazivao interes za djecu. Govorio je: “Iskreno, ne znam s malima. Vjerovala mu je.
Treći dan nazvala je Nives.
Nives, možeš li doći?
Mogu, što se dogodilo? Glas ti je nekako…
Samo dođi. Skuhat ću kavu.
Nives je došla za sat vremena. Živjela je u susjedstvu, često su išle zajedno u dućan. Prijateljstvo ih je vezalo dvadeset godina, otkad su radile zajedno u općini. Onda su se razišle, svaka se udala, preselila, ali su se nastavile čuti, viđati, na kave.
Nives je ušla, skinula jaknu. Pogledala Anu.
Ana, što ti je?
Dođi u kuhinju.
Ispričala je sve, smireno, jasno. Nives ju je slušala, nije prekidala, samo je jednom stisnula njezinu ruku. Kad je Ana završila, Nives je dugo gledala prazan stol.
Isuse, rekla je napokon. Isuse Bože.
Da.
Jesi li sigurna? Da si ga dobro vidjela?
Nives, sedam godina gledam tog čovjeka i auto. Sigurna sam.
Što ćeš sad?
Razmišljam.
Možda da prvo razgovaraš s njim? Otvoreno?
Hoću. Kad se vrati.
Ana, jaka si što izdržavaš to. Ali znaš, ne možeš to nositi sama…
Nives, prekinula ju je. Snaći ću se. Ne tražim od tebe sažaljenje. Samo budi tu. Sada jesi. Hvala ti.
Nives je šutjela, pa ju čvrsto zagrlila. Kao što grle stare prijateljice.
Tu sam, rekla je. Samo reci ako ti što treba, bilo kad. Čuješ?
Čujem.
Nives je otišla, već se smračilo. Ana je oprala šalice, ugasila svjetlo na kuhinji i otišla u sobu. Legla je na krevet, preko pokrivača, ne presvlačeći se. Gledala je strop.
Razmišljala je kako je sedam godina gradila nešto što je smatrala stvarnim. Ne idealnim, bila je realna ali stvarnim. Zajednički život, navike, zajednička jutra uz kavu i zobene pahuljice. Mislila je da je to temelj: nije strast ono što život drži skupa, nego mirno zajedno.
Ali dok je ona gradila to zajedno, on je gradio drugo zajedno. Pet minuta hoda dalje.
Pet minuta hoda.
Zatvorila je oči. Kiša je šuštala vani, meka, proljetna, ne tužna.
Vratio se peti dan poslijepodne. Pokucao je, iako je imao ključeve. Ana je otvorila.
Evo me, rekao je, umorno se nasmiješio. Spustio torbu, pružio ruku prema njoj.
Čekaj, rekla je.
Nešto u njezinom glasu ga je zaustavilo. Zanijemio je.
Što je?
Dođi u sobu. Trebam razgovarati.
Sjeli su. On na kauč, ona nasuprot, u fotelju. Stolić između njih, na njemu mala vaza s papirnatim tulipanima koje je Ana jednom iz dosade napravila.
Marko, rekla je mirno. Tog dana kad si išao, vidjela sam te s prozora. Bio si kod susjedne zgrade. Tamo je bila žena s djetetom. Držao si ga u naručju.
Gledao ju je. Šutio. Nije šutnja poricanja, već drugačija tišina.
Marko.
Ana, izgovorio je.
Ne želim scenu, prekinula ga je. Ne želim vrištati, plakati ni tražiti objašnjenja. Samo ti želim postaviti jedno pitanje. Je li to tvoje dijete?
Pauza.
Da, rekao je.
Kimnula je. Gotovo. Znala je, ali sad je znala sigurno.
Koliko ima godina?
Tri.
Jeste li vi dugo skupa?
Ana, nemoj…
Pitam.
Spustio je glavu.
Pet godina.
Pet godina. Dakle, dvije godine prije djeteta. Kad su bili u braku dva. Na samom početku.
Shvaćam, rekla je. Shvaćam.
Ana, nisam ti htio nauditi. Nisam ovo planirao…
Tako je ispalo, ponovila je. Ne s cinizmom, samo rekla. Pet godina se ispađalo.
Razumijem što sada misliš.
Sumnjam.
Ana, ja…
Marko. Ustala je. Ne moraš više. Ne trebam objašnjenja. Dovoljno sam vidjela. Vidjela sam kako držiš dijete. Kako gledaš nju.
Čudno joj je bilo nije plakala. Uopće nije plakala. Niti je osjetila potrebu. Unutra je bilo nešto teško i istovremeno čisto kao zrak poslije oluje.
Idem spakirati stvari, rekla je. Samo osnovno. Ostatak ću uzeti kad se dogovorimo.
Gdje ćeš?
Kod mame. Poslije ću vidjeti.
Ana, čekaj. Možemo razgovarati. Sve ću objasniti.
Već jesi.
Otišla je u spavaću. Izvadila mali kofer ispod kreveta. Počela slagati: par odjevnih kombinacija, papire, kozmetiku. Zatim donje rublje, čarape, topli džemper za svaki slučaj. Knjiga s noćnog ormarića. Fotografija roditelja u drvenom okviru. Onaj parfem što voli. Punjač.
Marko je stajao na vratima.
Ana, pričaj sa mnom, molim te. Ne možeš to na ovaj način.
Na koji način?
Ovako tiho pokupi stvari pa otiđi.
Kako treba?
Nije odgovorio.
Zatvorila je kofer. Prošla kraj njega do hodnika. Obukla se. Plavi baloner. Udobne čizme. Uzela kofer.
Zastala. Vratila se u sobu. S ormarića uzela vjenčani prsten i stavila ga pored vaze s tulipanima. Pažljivo.
Vratila se u hodnik. S ključeva odvojila one od stana i položila ih na komodu.
Ana, rekao je.
Marko, odvratila je. Želim ti sve najbolje. Zaista.
I otišla.
U dizalu je gledala mutni odraz u sjajnim vratima. Dizalo je radilo, tiho brujalo. Prizemlje, vrata su se otvorila.
Na ulici je bilo friško. Izašla je s koferom, na sekundu zastala i potom krenula prema autobusnoj stanici. Mama živi u drugom dijelu grada, četrdeset minuta busom.
Bez skandala. Bez vike. Tek kasnije, kroz mnoge mjesece, sjetit će se baš toga: otišla je tiho. Ne zato što je pristala, ne iz oprosta. Nego zato što odlazak nije bio reakcija na njega, nego njezina vlastita odluka. Svoj izbor. Očuvano dostojanstvo, ne zbog njega, nego zbog sebe.
Na stanici je puhao vjetar. Zakopčala je baloner.
Prošla je godina dana.
Mali grad gotovo se nije promijenio. Iste lipe na glavnoj ulici, sad već pune lišća, tamnozelene i guste. Iste trgovine, ista apoteka na raskrižju. Ista starica ponekad šeće psa. Život malog grada teče polako i to više nije zvučalo loše.
Ana je iznajmila mali stan na drugoj strani grada. Dvosobni, treći kat, prozori na vrt. Vrt je držala starija susjeda iz prizemlja, uzgajala jagode i ljetne flokse. Ana je zavoljela miris floksa, ljeti bi rano otvarala prozor i disala.
Imala je mali posao. Otvorila je radionicu. Ne odmah prvo su došle zbunjenost, dugi razgovori s mamom, pozivi Nives, nekoliko sastanaka sa odvjetnikom zbog razvoda. Onda, negdje u listopadu, kad je sve bilo riješeno a u njoj postalo tiše, sjetila se papirnatih tulipana.
Cijeli je život nešto izrađivala rukama. Pletenje, šivanje, keramika, probala jednom i s pletenjem šiba. To su uvijek bila samo hobiji. I odjednom se u listopadu upitala zašto to ne bi bilo ozbiljno?
Nazvala je Nives.
Nives, želim otvoriti radionicu.
Kakvu?
Ručni radovi, dekor, ukrasi za dom. Znaš da sve to znam. Mislim naći prostor, mali, i…
Ana, znaš da to traži novac? Najam, materijal…
Znam. Imam nešto na štednji. I krenut ću skromno. Bez zaposlenih, sve sama.
Ti si stvarna?
Stvarna sam.
Nives je šutjela.
Znaš što, rekla je. Nisam zapravo iznenađena.
Prostor je našla brzo. Mala sobica u staroj zgradi u centru. Vlasnik je iznajmljivao za male novce, važno mu je bilo da ne zjapi prazno. Ana je sama okrečila zidove u bijelo, postavila police, kupila veliki radni stol, dobro rasvjetljenje. Nazvala ju je jednostavno: Anina radionica.
Isprva su dolazili poznati, susjede, mamine prijateljice. Kupuju vjenčiće od suhog cvijeća, svijeće, ploske, heklane podmetače. Onda netko napiše par riječi u lokalnoj Facebook grupi, pa još netko. Ana je otvorila stranicu, stavljala slike. Narudžbe su stizale pomalo, koliko je trebalo za najam i bez brige zbog novca.
Najvažnije je bilo nešto drugo.
Svako jutro Ana je ustajala i znala da taj dan pripada njoj. Samo njoj. Sama odlučuje što će raditi, kad otvoriti, s kim razgovarati, što stvoriti rukama. Taj osjećaj, tako jednostavan a silno velik, nije znala opisati onima koji nisu doživjeli. Svoje jutro. Svoja kava. Svoj raspored.
O Marku je mislila rijetko. Ponekad bi ga nešto podsjetilo: kroj muškog balonera u izlogu, miris istog duhana koji je jednom koristio. Tada bi to osjetila, dala si trenutak, pa nastavila dalje. Nije bilo bijesa. Gotovo ni gorčine. Bila je samo jedna tiha, blaga tuga za onim što nije bilo, za djetetom kojeg nije rodila, za godinama što su prošle u čekanju.
Ali ta je tuga bila tiha i s njom se moglo živjeti.
Jednog travanjskog dana, točno godinu kasnije, vraćala se iz radionice. Večer se spuštala, zrak je bio mekan, svježe je mirisalo po topolama i kiši. U ruci je nosila vrećicu s materijalom i razmišljala o narudžbi mlada žena tražila da izradi mobil za dječju sobu, od drva i vunenih pompona. Ana je već predočila scenu: svijetlo drvo, pastelne boje, sporo njihanje iznad krevetića.
Pred ulazom u mali kafić kroz koji je prolazila, stajao je muškarac. Nešto stariji, u dobroj jakni, prosijede kose. Gledao je prema njoj.
Ana? pitao je, Ana, jesi li to ti?
Zastala je, pomno ga pogledala.
Davor?
Pa zar je moguće! nasmijao se. Koliko je prošlo? Dvadeset godina barem?
Davor Ivić. Radili su nekoć zajedno, kad je ona radila sasvim drugi posao. Bio je mlad, vedar, uvijek pun ideja. Kasnije su im se putevi razdvojili.
Dvadeset, otprilike, rekla je. Kako si ti?
Dobro, vratio sam se pred tri godine, dosta mi je bio veliki grad. Ti si ovdje stalno?
Nisam nikad otišla.
A da, prava Siščanka, pa logično. Ideš li negdje sad? kimnuo je prema kafiću. Ovdje je dobra kava. Pridruži se?
Malo je oklijevala. Vrećica s materijalom, čeka je narudžba, susjeda ispod sigurno već zalijeva flokse.
Može, rekla je.
Sjeli su uz prozor. Naručila je cappuccino, on crnu kavu. Davor je pripovijedao: dugo radio vani, bio u braku, razveo se, opet bio s nekim, sve bez gorčine.
A ti? Bila si u braku, jel?
Bila, rekla je. Rastala se prije godinu.
Teško?
Držala je šalicu. Šalica je bila topla, imala je nacrtane listove.
Teško, iskreno je rekla. Ali znaš, ima tih stvari koje te satru ali kasnije shvatiš dobro je da su se dogodile. Ne zato što je prije bilo loše, nego jer je sada bolje.
Jesi li postala drugačija?
Zamislila se.
Ne… Više sam postala svoja. Više ja nego ikada.
Davor je kimnuo. Pogledao je s nekom nježnošću.
A što radiš sada?
Imam radionicu. Dekoracije, ukrase za dom, svoj posao.
Ozbiljno? iskreno se iznenadio. To je odlično. Uvijek si nešto izrađivala, sjećam se uvijek si imala nešto posebnog na stolu.
Sjećaš se?
Sjećam, nasmijao se. Mala staklena vaza s raznobojnim štapićima, nešto slično tome…
To je bila bočica parfema, nasmijala se, oslikala sam ju bojom za staklo.
Baš to! Svi su pitali odakle ti takve stvari.
Nastala je mala, ugodna tišina.
Jesi li zadovoljna? tiho je pitao Davor.
Pogledala je van. Već je pao mrak, ali pod uličnim lampama sve se činilo mekše i toplije. Ljudi su prolazili, netko s torbom, netko s djetetom, netko sam.
Znaš, rekla je, zadovoljna je mala riječ. To je kao ono kad ti ručak ispadne ili kad su cipele udobne. A kod mene je nešto drugo. Teško je objasniti.
Pokušaj.
Razmislila je.
Svako jutro, kad uđem u radionicu, ponekad imam narudžbe, nekad samo nešto radim za sebe. I svaki put imam osjećaj iz ničega nastaje nešto. Svojim rukama. I to je moje. Nitko mi to ne daje i ne može oduzeti. Taj osjećaj… valjda, to jest živjeti.
Davor ju je gledao i tiho se smiješio.
Da, rekao je. Možda baš to.
Izvana su svjetlile lampe. Duboko iz kafića tiho svira stara pjesma. U šalici još malo kave, već hladi.
Davor, idem ja. Već je kasno, a ujutro ustajem rano.
Jasno. Ustao je s njom, primio vrećicu s materijalima što ju je odložila. Drago mi je što sam te sreo.
I meni, rekla je.
Kako se zove radionica?
Anina radionica.
Skromno, nasmijao se.
Takva sam i ja.
Nemoj reći.
Rastali su se ispred kafića. Ona pločnikom, on drugim smjerom. Nije se okretala.
Kod kuće je bilo tiho. Floksi susjede u vrtu već su se sklopili i mirisa više nije bilo, ali ona je ipak otvorila prozor. Travanjski zrak, hladan, blag, čist.
Stavila je kuhalo za vodu, vadila materijale iz vrećice. Vunica: pastelno ružičasta, bež, menta. Drveni štapići raznih veličina. Pripremila se za izradu pompona. Mali, mekani, ljuljat će se na povjetarcu kod otvorenog prozora. Iznad kreveta nekog djeteta.
Zakuhala je čaj, uzela šalicu, stala na prozor. Gledala je vrt, tamne obrise drveća, žuti prozor susjedne kuće gdje još netko bdi. Negdje daleko prošao je auto.
Mislila je kako život poslije razvoda, onako kako je ona izabrala, nije brodolom, ni poraz. Mislila je o tome jednostavno, bez velikih riječi. Pedeset i dvije, nova život poslije pedesete, mali svoj posao, mali stan, mali grad kojeg poznaje i voli. Nekome bi sve to možda izgledalo skromno. Nedovoljno. Malo.
Ali to je zaista bilo njezino.
Svaka jutarnja šalica kave bila je njena. Svaki izbor što danas raditi, kamo ići, s kim razgovarati a s kim ne. Svaki pompon od mentol vune.
Vani su lagano šuštala stabla. Ne snažno, tiho, kao da vjetar prebire mlado lišće. Negdje daleko kreće kiša.
Ana je grijala šalicu objema rukama, gledala u tamu i mislila treba sutra kupiti još bež vunice. Skoro mi je nestala, a narudžbe idu.
Treba kupiti bež vunice. I, možda, novo kuhinjsko krpo. Staro je sasvim izblijedjelo.
