Nevidljiva supruga

Nevidljiva supruga

Mirjana! začuo se poznat, živahan glas dok se moja prijateljica provezla kroz vrata, stresajući kapljice kiše sa svijetlog, crvenog balonera i sjela nasuprot mene. Oprosti, gužva je strašna na Zagrebačkoj aveniji. Jesi naručila već?

Samo kavu, tiho se nasmiješih. Čekala sam te.

Vesna je skinula baloner, odmjerila me pogledom i duboko uzdahnula.

Bože, Mira, pogledaš li se uopće u ogledalo kad izlaziš iz kuće? Što ti je to na sebi? Sivi džemper, sive hlače. Jesi ti u depresiji ili si odlučila nestati s radara?

Udobno mi je, slegnuh ramenima. Imam već pedeset i dvije, Vesna. Nije mi više do krpica.

Ma daj, naruči ona cappuccino i kroasan bez previše razmišljanja. A gdje ti je tvoj Ivan? Opet negdje na pecanju?

Kimnuh glavom.

Otišao je još jučer, navodno će se vratiti u nedjelju prije ručka. Kao i uvijek.

Kao i uvijek, imitirala je Vesna moj glas. A ti, kao i uvijek, sama doma, gledaš televiziju i krpaš čarape, jelda? Miro, kad te je zadnji put pozvao van? U restoran, kazalište, pa makar i na kino? Sjeti se, ajde, napregni se!

Osjetih kako mi obrazi gore od nelagode.

Pa… bili smo na vikendici u srpnju. Zajedno.

Na vikendici! prasnula je u smijeh. Gdje si ti kopala po vrtu, a on popravljao ogradu! Ma krasno. Čuj, draga, život prolazi. Nismo više djevojke, to je točno. Al nismo ni bakice. A ti se polako sama zakapaš.

Ma nemoj tako, otpi se moj hladni espresso; mirisao je gorko.

Imamo normalnu obitelj. Dvadeset i osam godina skupa. Zar to ništa ne znači?

Dvadeset i osam godina navike, odseče Vesna. Vidiš, tebe kod njega više ni nema za njega si kao frižider ili stolac. Funkcioniraš, tu si, ali kao da nisi. Zadnji put kad te je nešto lijepo pitao? Ili kad te iskreno saslušao?

Htjedoh joj proturječiti, ali riječi su mi zapletene u grlu. Istina je, naše večeri su prolazile u tišini. Ivan bulji u mobitel, gleda stranicu s ribolovačkom opremom, ja nešto pletkam ili gledam seriju. Povremeno pita što ima za večeru, ja mu kažem da treba platiti režije i to je otprilike sav razgovor.

Da nije tako, ne bih ti ni govorila sve to, vidiš. Vesna me pogladi po ruci i pogleda s iskrom u oku. Upoznala sam jednog frajera. Zove se Dario, fotograf. Ima izložbu u subotu, u galeriji u Martićevoj. Idemo? Vidiš ljude, dotjeraš se, na svjetlo dana. Pomoći ću ti oko odjeće. Bit će lijepo, vjeruj mi.

Duboko udahnuh.

Ne znam, Vesna…

Nema ne znam, mahne rukom. Ići ćeš. Povremeno se moraš sjetiti da si živa nemaš što izgubiti, a možeš dobiti puno.

I, iskreno, pomislim: nije ni loša ideja. Doma previše tiho, ponekad pretiho.

***

U subotu navečer stojim pred ogledalom i ne prepoznajem samu sebe. Vesna mi je donijela tamnocrvenu haljinu, nikako prenapadnu, ali elegantnu, sa sitnim remenom koji ističe struk. Našminkala sam se, prvi put nakon mjeseci, uredila kosu.

Pogledaj se samo, prošaputala sam. A mislila sam da sam već…

Da si postala prava bakica? reče Vesna s osmijehom. Nisi, draga, još si ti žena s velikim Ž. Samo si to zaboravila.

Galerija je bila mala, simpatična, bijele zidove krasile su crno-bijele fotografije: stari zagrebački dvori, nepoznata lica, opustjela kolodvorska zgrada. Nije bilo puno ljudi, možda tridesetak; tiho su pričali uz vino.

Vesna me povede do visokog muškarca prosijedih sljepoočnica, u crnom puloveru i trapericama.

Dario, ovo ti je moja najbolja prijateljica Mirjana. Mira, ovo je Dario, glavni krivac za sve ove slike.

Dario okrenu glavu, pogleda me čisto, izravno u oči. Sivi pogledi, tople bore. Pruži mi ruku.

Drago mi je, nadam se da vam se sviđa.

Nisam baš strastvena ljubiteljica fotografije, priznajem stisnuvši mu dlan. Dlan mu je topao, siguran.

Nema veze, nasmiješi se Dario široko. Bitno je osjećati, ne shvaćati. Dođite, pokazat ću vam koja mi je najdraža.

Odvede me do fotografije u kutu: na njoj je starica kraj prozora, svjetlo joj naglašava bore i smirene, duboke oči, što gledaju negdje daleko.

Vidite, šapne Dario, to mi je susjeda, ima osamdeset i četiri. Pričala mi o ratu, o mužu kojeg je izgubila, o svojoj djeci. U njenim očima nije bilo samosažaljenja, samo tužna, plemenita snaga.

Gledala sam fotografiju, i nešto mi steže prsa.

Prekrasna je, prozborih tiho.

Je, kimnu Dario. Ljepota ima puno lica. Nije samo mladost. Ljepota je kad čovjek proživi svoje i ostane svoj. Zagleda se u mene još jednom. I vi imate tu istu tugu u oku. Kao da puno mislite, ali nikome ne kažete.

Riječi su me zatekle. Polako, kao da me netko nakon cijele vječnosti prvi put vidi.

Samo sam malo… umorna, valjda.

Od čega?

Htjedoh se našaliti, ali riječi navru same:

Od istog svaki dan. Ustajem, skuham doručak, pospremam, muž na poslu ili na pecanju. Djeca odrasla i otišla. I osjećam kao da ne znam više tko sam ja. Gdje je nestala ona cura što je sanjala putovanja i velike stvari?

Zastanem, prepadnuta vlastitom iskrenošću.

Oprostite, ne znam što me snašlo…

Ne morate se ispričavati, kaže Dario i ovlaš dotakne moj lakat. To se zove iskrenost. Danas rijetka stvar. Zovem društvo na druženja, svake srijede, pričamo o fotografijama, knjigama. Dođite. Bit će vam lijepo, obećavam.

Htjedoh reći ne mogu, ali čujem kako šapćem:

Dobro. Doći ću.

***

Ivan se vratio u nedjelju. Mirisao je na Savu i dim roštilja. Dočeka ga na vratima.

Kako je bilo? Jesi što ulovio?

Dva šarana, prođe do kuhinje i skine ruksak. Nije loše. Ti kako doma?

Ja sam s Vesnom išla na izložbu.

Lijepo. Trebala bi češće izlaziti. Previše si doma.

Govorivši to, ne gleda me. Već misli o svom. Osjetim se iznenada ljuto.

Ivane, što kažeš da negdje zajedno odemo? U restoran, možda u kazalište?

Pogleda me zbunjeno.

Zašto? To ti je skupo, a ja sam umoran. Aj, drugi put.

Uvijek drugi put. Klimnem i izađem iz kuhinje. Uzmem mobitel i napišem Vesni: Daš mi adresu tog kluba? Dolazim u srijedu.

***

Klub se skupljao u podrumu stare zgrade na Gornjem gradu, preuređen u udobno mjesto s kaučima, policama za knjige i fotoaparatima po stolovima. Bilo je petnaestak ljudi, mahom iznad četrdeset, pedeset godina. Dario me dočekao nasmijan.

Drago mi je da ste došli, kaže. Smjestite se gdje vam paše.

Večer je proletjela. Raspravljali smo o jednom francuskom fotografu, čitali stihove, smijali se. Nisam govorila puno, ali osjećaj je bio nevjerojatno dobar. Nitko nije pitao za ručak ili račune. Nitko nije gledao na mene kao na uslužnu djelatnicu.

Nakon susreta Dario me ispratio do tramvaja.

Svidjelo vam se?

Jako, priznah. Kao da sam zakoračila u drugi svijet.

I jeste, smirio se njegov osmijeh. Znate, vi ste netko tko predugo nije živio za sebe. Stalno za druge. Kad ste zadnji put radili nešto samo zato što ste vi to željeli?

Ne sjećam se.

To je zamka srednjih godina, reče blago. Shvatimo da smo se dali drugima, a sebe izgubili. Ali nikad nije kasno sjetiti se tko smo.

Njegove riječi tonule su duboko u mene.

Znate što, Dario naglo stane, ovog vikenda idemo izvan Zagreba, u jednu staru zagorsku kuriju. Jesen je, svjetlo prekrasno. Meni treba društvo za fotografiranje. Dođite, bit će vam lijepo.

Zamislim se. Ivan opet ide na pecanje. Ionako ne bih imala društvo doma.

Nisam sigurna…

Što je tu krivo? Samo put u prirodu, u društvu prijatelja. Niste li i vi zaslužili živjeti?

Jesam, šapnem više sebi.

Odlično. U subotu u deset pod Jelačićem. Ponesite nešto toplo, zna biti vjetrovito.

Mahnu mi i ode. Srce mi lupa kao da imam dvadeset godina.

***

U petak Ivan kao i obično sprema stvari za vikend.

Vraćam se u nedjelju, kaže vežući torbu. Nazovi ako što treba.

Mogu li ovaj put ja s tobom? pitam, potiho.

Zbunjeno me pogleda.

Pa šta ćeš ti tamo? Zadnji put si se žalila da te hladnoća i komarci nerviraju.

Samo… da budemo skupa, promrmljam.

Mira, pa stalno smo zajedno. Odmori doma, uživaj.

Poljubi me u obraz i ode. Stojim ispred zatvorenih vrata.

Stalno smo zajedno, ponavljam. Ali, jesmo li doista?

Ujutro rano pazim što ću obući; džins, topli džemper, jakna. Pogledam se u ogledalo nisam stara, barem ne tako kako sam se u zadnje vrijeme osjećala.

Idem u prirodu, ništa više. S prijateljem. To nije zločin, govorim si.

Dario me dočeka s kavom za ponijeti.

Jeste spremni za pustolovinu?

Putujemo njegovim starim Reanultom, lagano pričamo, slušamo Olivera. Dario prepričava anegdote s putovanja, smijem se, lakše mi je nego mjesecima.

Kurija je napola u ruševinama, ali prelijepa. Stare kolone, zapušteni park i ribnjak.

Stanite tu, kod stupa. Gledajte daleko, ne u kameru, zamoli me Dario.

Fotografira me; kasnije mi pokaže: na slici sam ja, ali nekako nova. Zamišljena, drugačija.

Ostatak dana šetamo, u obližnjem selu jedemo pogačice uz čaj i pričamo.

Koliko ste u braku? upita tišinom.

Dvadeset i osam godina.

Jeste li sretni?

Šutim. Što uopće znači sreća? Rutina? Sigurnost?

Ne znam više, priznam. Nekad mi se činilo da jesam. Sad kao da spavam na javi. Sve štima, ali ne osjećam ništa posebno.

To je ono što ljudi zovu strast, reče blago Dario. Zaboravite da ste žena sa svojim željama, a s vremenom ljudi postanu samo funkcija… A vi niste to.

Stavi ruku na moju. Srce mi lupa ludo. Znam da bih trebala maknuti ruku, ali ne mogu, ne želim.

***

Naredni tjedni prođu u magli. S Darijom sam se sve češće viđala: u klubu, na izložbi, u šetnji. Prvi puta u dugom vremenu pričamo, smijemo se, osjećam se važnom.

S Ivanom je sve po starome: on radi, gleda TV, vikendom ode. Ja kuham, perem, pričamo tek o svakodnevici.

Mira, ima li jogurta? to je najčešći njegov upit.

Ima, u hladnjaku, odgovaram.

I to je to. Nikad pitanje kako sam. A Dario pita. I svaki put otvorim još malo svog srca.

Vesna je, naravno, sve brzo shvatila.

Gle, pa ti si se zaljubila! cereka mi se preko kave.

Ne pretjeruj, pocrvenim. Samo smo prijatelji.

Ma daj, Mira… Sjajiš. Vidim to. I znaš što? Sretna sam zbog tebe. To ti je trebalo.

A što je s Ivanom? šapnem.

Pa što? slegne ramenima. On te uopće ne primjećuje. Život mu je pecanje. Zašto bi ti sebe zakopavala? Neka se netko i za tebe pobrine.

Vesnini savjeti lako padaju na pripremljeno tlo. Sama ih sebi opravdavam. Samo živim, šapćem si. Imam pravo na sreću.

Prekretnica je došla studenog. Dario me pozvao u Osijek, na festival fotografije.

Ostajemo jedno veče, reče rezervirao sam dvije sobe u hotelu.

Dva kreveta. Hvatam se za to.

Ivanu kažem da idem s Vesnom u shopping u Split.

Samo ne troši previše, promrmlja, ne dižući pogled.

Nadajući se da će me pitati nešto više. Ostajem razočarana.

U Osijeku zaista imamo dvije sobe. Dan prolazi na izložbi. Navečer večera, vino. Dario govori kako život treba živjeti sad, kako ne smijemo odgađati sreću.

Mira, nikad nisam bio s nekim poput tebe, kaže gledajući me pravo u oči. Imaš nešto posebno. Tugu, nevinu i duboku.

Zagrli me za ruku. Zna, i ja znam. Sobe su dvije, ali…

Kad smo stigli pred njegova vrata, poljubi me u obraz.

Laku noć. Ako poželiš pričati, tu sam.

Dugo ležim i gledam strop. U glavi misli kolutaju.

Imam muža, ne smijem…

Kad te zadnji put poljubio bez povoda?

U dva ujutro obujem papuče, pređem hodnik i pokucam na vrata njegove sobe.

Dario otvori odmah. Znao je.

***

Jutro me dočekuje trezne glave, ali mamurna. U tuđem krevetu, kraj tuđeg čovjeka, osjećam kao da gledam film o nekom drugom. Dario opušteno spava. Oblačim se i odlazim k sebi.

Na povratku mi je nježan, drži me za ruku. Kao da je sve prirodno. Osjećam da sam živjela. Prvi put zaista.

Kod kuće nalazi me svakodnevna scena.

Jesi kupila što? upita Ivan.

Malo, ne gledam ga.

Baš sam gladan. Što ima za ručak?

Sve po starom. Ali više nije isto.

Iz dana u dan viđam se s Darijem, krišom. On me vodi na nova mjesta, daruje knjige, recitira mi stihove. Kod kuće sam Ivanova žena, ali navečer pišem Dariju, viđam ga krišom. Ivan niti ne pita.

Trebamo pogledati onaj krov u vikendici, reče jednom.

Na proljeće, odgovorim.

Tada dolazi tišina. Duga i gusta.

Vesna likuje.

Sad napokon živiš, Mira! trlja ruke. Nisi više sjena.

Ponekad si šapćem da je Ivan sam kriv. On je birao pecanje. Ja imam pravo na malo sreće.

Ali noću, ležeći pored čovjeka kojeg sam nekad voljela, osjećam prazninu.

***

Prosinac stiže s prvim snijegom, Dario i ja i dalje se viđamo svaki tjedan u njegovom ateljeu. Ivanu govorim da idem na kompjutorske tečajeve. On samo kima glavom. Dario je pažljiv, nježan, šarmantan. A ponekad, njegove rečenice zvuče kao da ih je ponavljao mnogo puta. Možda nisam prva?

Stroj se više ne može zaustaviti. Prešla sam granicu.

Nedugo nakon toga, u apoteci mi ispada kutijica parfema onih što mi ih je Dario poklonio. “Noćna kiša”, egzotična mirisna nota.

Nisam ni primijetila da mi je ispala. Ivan je naleti na kutijicu kad je došao ranije.

Tvoje? upita tiho.

Vidim parfem na stolu, obrazi mi blijede.

Da, moje. Netko mi dao, slučajno, izmutim.

Slatko, Ivan otvori poklopac, pomiriše. Mira, nisam naivan. Znam da si postala druga. Stalno si negdje, gledaš me kao stranca.

Prislonim se na štednjak, ruke mi drhte.

Ivane, ja…

Tko je? Tko ti je taj čovjek?

Nitko… samo prijatelj…

Ne laži! stegne šaku. Jesi li me prevarila?

Tišina dublja od svega prije.

Jesam, tiho priznam. Oprosti.

Nisi htjela, ali dogodilo se. Gorko se nasmije.

Okrene se prema vratima.

Ivane, molim te, zaustavim ga. Razgovarajmo. Objasnit ću…

Što da objasniš? Da si išla k njemu jer te nisam dovoljno volio? Možda jesam postao tup. Ali nikad te nisam prevario. Volio sam te. Volim te. Ti si sve srušila.

Molim te, Ivane, nemoj ići…

Ne mogu biti ovdje. Idem kod Krune, ostajem kod njega.

Spakirao je torbu za petnaest minuta. Stajala sam i gledala dok odlazi.

Jesi li i ti mene napustila kad si išla k njemu?

Nije zalupio vratima. Samo je otišao.

***

Gubim se po stanu, Ivan ne odgovara. Šaljem poruke: Oprosti. Vrati se, molim te. Bez odgovora.

Nazovem Darija.

Dario, Ivan je doznao… Otišao je. Što sad?

Ajmo se naći, pričat ćemo… zvučao je suosjećajno.

Vidjele smo se u njegovom ateljeu. Plakala sam, pričala. On me čekao, grlio. Tješio me.

Bit će dobro. Mora se nešto prelomiti. Niste bili sretni; sad ste slobodni.

Slobodna? Kakva sloboda, Dario?

Sad možeš što poželiš putovati, raditi što voliš.

A ti? Jesi li ti uz mene?

Dario spusti pogled.

Mira… ne mogu ti ponuditi dom. Sam sam po prirodi nomad. Mi smo si dali divne trenutke, ali…

Ništa više?

Nisam tip za ozbiljne veze. Nikad nisam to skrivao. Pomislio sam da i ti tražiš samo malo slobode.

Gledam ga u šoku. Sve postaje jasno. Lijepe riječi, osmijeh igra kao i mnogima prije mene.

Znači za tebe sam bila… zabava?

Ne tako, pokušava me smiriti. Bila si mi važna. Ali ne mogu biti stalno s nekim.

Ustajem.

U pravu si, Dario. Osjetila sam život. Sad osjećam kako je taj život u komadićima, zbog mene. Zbog tebe.

Odlazim, kroz snijeg, sama. Suze pale zajedno s pahuljama.

***

U stanu tama i tišina. Odem do Vesne.

Vesi, treba mi tvoj savjet…

Nađu se opet u istom kafiću gdje sve počelo.

Dobro, dobila si svoje emocije. Zašto sad dramatiziraš? pita ona.

Uništila sam sve, Vesna. Moj život je u ruševinama!

Ma dobro, sama si sve odlučila. Ja sam ti samo pogurnula vrata.

Sve si me vrijeme uvjeravala da Ivan ne valja, da ne živim…

I? Nije li ti bio dosadan? Možda sad shvati što je izgubio. A možda i neće. To je život.

Pogledam je, pa šutke ustanem.

Znaš, Vesna, mislila sam da si mi prijateljica. Sada shvaćam bila si samo ljubomorna. Htjela si da i meni bude loše kao tebi.

Dobro, dramatiziraj… zakoluta ona očima.

Doviđenja, Vesna, šapnem i odlazim.

***

Prođe tjedan. Ivana nema. Poruke kratke: Treba mi vremena.

Stan je prazan, prevelik, suh. Noću ležim budna i u sebi ponavljam uništila sam sve što mi je imalo smisla.

Sjetim se, Ivan popravlja slavinu, nosi mi čaj kad sam bolesna, zajedno sadimo jablan u dvorištu. Sitnice. Naizgled dosadna sigurnost. Sad bih sve dala za njih.

Dva dana pred novu godinu idem do Kruninog stana. On otvori vrata.

Miro, šta radiš tu?

Molim te, samo pet minuta razgovora s Ivanom.

Kratak razgovor sa Ivanom u hodniku.

Žao mi je, izgovorim. Napravila sam glupost. Ti si mi sve, Ivan.

Ivan šuti. Gleda me kao da sam stranac. Na kraju progovori.

Ne znam, Mira. Kad sam saznao, gotovo sam se ugušio od boli. Ne znam hoću li to ikad zaboraviti. Ili oprostiti.

Ja… ni sama ne znam tko sam sad. Sve sam uništila.

Nedostaje mi naša stara rutina.

Meni isto.

Moram ići, prozbori. Oprosti.

Vrata se zatvore. Ostajem na stubištu, snijeg pada. Grad svijetli lampicama, ljudi se smiju. Ja hodam sama. U meni pustoš.

***

Novu godinu dočekala sam sama. Upalila sam televiziju, podigla čašu.

Za novi život, ironično izgovorim. Kakav li je to novi život?

Početkom siječnja zazvoni Vesna.

Mira, makni se iz stana, upoznala sam super lika joga, meditacija, nešto baš za tebe!

Držim slušalicu i šutim.

Mira, jesi tu? Čuješ me?

Čujem.

Pa, idemo na kavu, kao i uvijek?

Zatvaram oči. Vidim opet Vesnu, kafić, novi planovi. Sve kao dosad. Vječno isti krug.

Ne mogu, Vesna.

Kako to misliš, ne možeš?

Ne mogu više. Oprosti.

Poklapam.

Nekoliko dana poslije sjedim sama u “Kavani Margareta” i pijem kavu. Gledam van na snijeg. Vrata se otvore, ulazi Vesna, stane ispred mene. Priča o novom čovjeku, spremna mi pod svaku cijenu pokloniti novu priliku za sreću.

Gledam je i osjećam kako praznina nije samo u meni. Propitivala sam se sto puta, mislila da će netko drugi donijeti sreću. Rušila ono dragocjeno zbog onog što je nestalo poput pare.

Pa, idemo se upoznati s tim tvojim frajerom? pita Vesna.

Gledam je i šutim. U toj tišini leži moj odgovor. Umorna sam od tuđih scenarija. Sad trebam vrijeme za sebe. Prvi put u životu.

To me naučila ova godina ne tražiti sreću izvan sebe. Jer sve drugo je samo dim i praznina.