Ne dam sina
Nikolina, zar ne shvaćaš? Djetetu treba normalan život, a ne tvoje crtkarije na papirima.
To je moj život, gospođo Ružice. I njegov isto.
Ružica stajala nasred dnevne sobe, široka i čvrsta kao ormar od hrastovine. Ruke prekrižene na prsima, prsten s velikim kamenom na prstu, tako težak da se činilo, kao da je jedino zahvaljujući njemu prizemljena. Iza nje, u fotelji, sjedio je šestogodišnji Petar. U rukama je držao novu crvenu autić, blistav, i nije gledao ni u koga.
Nikolina je stajala na vratima. Došla je po sina nakon večere. Dogovorile su se u osam. Sad je bilo već skoro deset, a Ružica se pravila kao da nikakvog dogovora nije ni bilo.
Petar ostaje kod mene noćiti rekla je svekrva mirno. Sutra ga ja vozim u školu. Vozač mi dođe.
Vozač ne treba. Ja vozim sina sama.
Čime? Tramvajem? Autobusom?
Srce Nikolini zatreperi. Nije to bila uvreda. Više one dugogodišnje umorne riječi, što ti se skupe negdje pred grlo.
Petre, obuci se, idemo doma.
Mali je podigao glavu, pogledao mamu pa pogledao baku. Ružica nije učinila ništa, samo je lagano zanijekala glavom. Dovoljno.
Mama, mogu se još malo igrat? rekao je tiho Petar.
Čuješ li? osjetno zadovoljnim glasom dobaci Ružica. Dijete samo odlučuje.
Nikolina zakorači preko praga u sobu.
Petre, idemo.
Nikolina začuo se glas iz hodnika.
Bio je to Marko. Stoji na vratima dnevne, visok, plava košulja, mobitel u ruci. Uvijek je došao s mobitelom, kao da se skriva.
Nikolina, što radiš? Mama samo želi provesti vrijeme s unukom.
Prošlo je već dva sata nakon dogovorenog, Marko.
Ma kakav dogovor? To je obitelj.
Upravo tako reče Ružica i korakne bliže. Obitelj. A ti si uvijek protiv obitelji.
Nikolina pogleda muža. On samo gleda u telefon.
Prisjeti se jednog razgovora prije braka. Sjedili su u kafiću, s drvenim stolovima. Marko joj je rekao da je posebna. Da mu se sviđa što crta, što ima svoj mirni svijet. Nikolina je tada povjerovala da je vidi.
Kasnije se pokazalo da on vidi nešto drugo. Nekoga tko mu se uklapa, tko nije bučan ni napadan, netko tko neće nikad biti protiv njegove majke.
Uhvati Petra za ruku.
Idemo.
Nikolina! glas Ružice postane oštriji. Povrijeđuješ ga.
Mama je u pravu doda Marko, i dalje gledajući dolje. Nemoj raditi scenu.
Scenu? Nikolina gleda u Marka. Glas joj ne podrhti, ali se u njemu nešto zateže. Postane tanji, kao napeta žica. Marko, tvoja majka mi ne da sina. To nije scena. To je stvarnost.
Pretjeruješ.
Da, pretjerujem.
Stala je i samo ga gledala. On nije digao pogled.
Dobro rekla je napokon.
I izašla.
Prolazila je dugim hodnikom stare vile, kraj zlatnih okvira slika, kraj velikog ogledala, pokraj saksija u kojima su rasle biljke što su uvijek bile zelene, ali nikad nisu cvjetale. Sve tu bilo je skupo i hladno. Ružica je svojevremeno uredila kuću kao da se sprema za snimanje za časopis, ne za stvarni život.
Vani je bilo kišovito. Listopad. Nikolina dođe do starog auta, ne baš novog, s ogrebotinom na desnom blatobranu, sjedne unutra. Sjedi minutu, pa upali motor.
U njihovom stanu od tri sobe, koji su ona i Marko kupili uz pomoć Ružice prije pet godina na što svekrva nikad nije zaboravila podsjetiti Nikolina uđe, prošeta do male sobe koju je zvala atelje i upali svjetlo. Na stolu papiri, boje, kistovi. Nedovršena ilustracija za dječju knjigu: djevojčica na ljuljački okruženoj jesenjim vrtom, lišće leti, a u njenim očima nešto neobjašnjivo. Niti radost niti tuga. Nešto istinito.
Nikolina sjedi dugo pred crtežom.
Ona je iz Osijeka. Obična obitelj. Mama učiteljica, tata automehaničar. Stan malen, šarene zavjese, mačak zvao se Miško. Nikolina je crtala oduvijek, gdjegod stigne: po marginama udžbenika, po zidu svoje sobe, na komadiću papira od reklama. Mama je nikada nije grlila zbog toga. Htjela je samo: Ako crta, znači drugačije gleda svijet.
Nakon srednje ide na likovnu akademiju u Zagrebu. Tamo upozna Marka, studenta prava, veselog, sigurnog, galantnog. Vodi u restoran, donosi cvijeće. Zaljubljuje se brzo i do kraja.
Svekrvu upoznaje nakon vjenčanja. Do tada je Ružicu srela samo dva puta: na zarukama i na vjenčanju. Bila je ljubazna, ali nekako hladno, kao da tim činom jasno pokazuje da za nju još nije prava.
Kad se Petar rodio, nestalo je ljubaznosti.
Ružica je udovica već dulje. Njezin muž bio je direktor, ostavio joj veliku vilu u Maksimiru, stan u centru Zagreba, dovoljno novca da ne brine o svakodnevici. Jedini sin Marko bio joj je sve. Kad je Marko dobio sina, Ružica je sebi pronašla novu svrhu.
Ulazila je bez najave, donosila stvari koje Nikolina nije tražila, pričala da su pelene jeftine, da je dohrana loša, da beba stoji na promaji, da Nikolina ne zna kupati dijete, da ga previše nosi pa će postati nesamostalan, ili da ga premalo nosi pa neće osjetiti toplinu. Ovisi o danu, prigovor se promijenio, ali ton je ostao isti.
Marko bi obično nestao u kuhinji. Ili se sjetio da mu treba zvati nekoga. Ili samo sjedio buljeći u telefon, dok mu majka objašnjava ženi kako se odgaja dijete.
Jednom ga je Nikolina izravno pitala:
Zašto joj nikad ništa ne kažeš?
Što da kažem? Mama se trudi.
Jučer je rekla da sam loša majka.
Ne, rekla je da si previše nervozna. To nije isto.
Marko, to ti je isto.
On ju je pogledao pokroviteljski, kao da kuka o nečemu nevažnom.
Nemoj se ljutit na stariju ženu. Samo brine.
Nikolina je tada šutjela. Šutnja i crtanje bile su joj jedini spas prve dvije godine. Crtala bi noću kad Petar zaspe. Male ilustracije, prodavala putem interneta. Onda ju je uočilo jedno izdavaštvo, pa drugo. Postupno je došao i pravi posao, s ugovorenim honorarima.
Kad je Ružica to doznala, pronašla je novu zamjerku.
S tim tvojim crtežima, dijete ti sjedi samo.
Petar je u vrtiću. Ja radim dok je u vrtiću.
To ti nije posao. To je hobi. Da radiš ozbiljno, imala bi pristojne kune, ne sitniš.
Dovoljno zarađujem.
Dovoljno podrugljivo će Ružica, kao da je riječ sama po sebi smiješna.
Nikolina sjedi u maloj radnoj sobi i misli na večerašnje riječi, na način na koji je Petar gledao, pa se okretao baki, na Marka što nije ni jednom podigao pogled.
Oko pola dvanaest vraća se Marko.
Ulazi, prođe u dnevnu, sjedne na kauč. Nikolina iz ateljea:
Jesi doveo Petra?
On je ostao kod mame. Dobro mu je tamo.
Rekao si joj da to nije u redu?
Nemoj sad opet…
Moram, Marko, jer ti nikad ne moraš. Uvijek šutiš dok tvoja majka određuje gdje će naš sin spavat.
Ona mu je baka.
Ja mu majka.
Napravila si scenu pred djetetom. Mama je u pravu, previše si nervozna.
Nikolina zastane. Pogleda ga. Sjedio je, poguren, iako poznat, toliko dalek. Koliko dugo je čekala da odraste, da jednom ipak stane uz nju, izabere njih, nju i Petra, a ne majku i njezine zlatne prstenove.
Shvatila je da više neće čekati.
Marko mirno će ona. Izađi.
Podigao je glavu.
Šta?
Izađi iz stana. Danas. Ponesi što treba i idi svojoj mami.
Ozbiljno?
Da.
Par sekundi je šutio pa se nespretno nasmijao. Nije shvaćao ozbiljnost.
Dobro reče. Smirit ćeš se, pa ćeš me zvat.
Ključeve ostavi na stolu.
Ostavio ih je. I otišao.
Nikolina je stajala u tišini vlastitog stana i slušala kišu s druge strane prozora. Petar sutra mora u školu. Ostao je kod Ružice. Nije znala što će sutra biti, samo jedno: ujutro ide tamo sama. Po sina.
Te noći nije spavala. Sjela je u atelje, ali nije crtala. Samo je sjedila i mislila. Sjetila se Petrovog smijeha: kako zabaci glavu, zafrči nosić, pa ispusti neki smiješni zvuk neobjašnjiv riječima. Prvi put kad je uzeo kist, s dvije i pol godine, i ozbiljno potezao crvenu crtu po papiru kao da potpisuje ugovor. Miris palačinki nedjeljom kad je stajao na stolcu kraj nje i tijesto kapalo na štednjak, a oni se smijali.
To su bila stvarna sjećanja. Nikakav crveni autić nije vrijedio toliko.
Ujutro se umila, obukla traperice, džemper i baloner. Namjerno se nije našminkala. Ne ide ona na modnu reviju. Ide po sina.
Vila Ružice stajala je iza visokih željeznih vrata. Nikolina zazvoni na parlafon.
Duga tišina, pa glas spremačice:
Tko je?
Nikolina Cvitan, majka Petra.
Pauza, onda se kapija lagano otvori.
Ružica je čeka u predvorju, već dotjerana, u domaćem ali elegantnom outfitu. Ta uvijek izgleda spremna na sve.
Rano si kaže.
Došla sam po Petra.
Doručkuje.
Pričekat ću.
Ružica pokaže na naslonjač. Nikolina sjedne.
Svekrva sjedne nasuprot i, gledajući pomalo mimo njezina lica, zbori:
Nikolina, reći ću ti otvoreno. Provjerila sam tvoje prihode. Nisu stabilni. Danas ima narudžbi, sutra ne. Tako se dijete ne odgaja.
Ja to mogu.
Sad možeš. A ako ne? Djetetu treba sigurnost: dobra škola, izvanškolske aktivnosti, putovanja. Sve to košta, a ti ne možeš osigurati.
Ono što mu treba, ja imam.
Crteži? skoro nježnim glasom doda Ružica, a u tom glasu više je prezira nego u svakom galamu.
I crteži.
Svekrva diže obrvu.
Nikolina, pametna si ti cura, ne radi gluposti. Marko se može vratiti. Ako se pomirite, zaboravit ćemo jučer. Petar će imati normalan život.
On živi normalno.
On živi siromašno.
To nije isto.
Ružica ustane, hoda po prostranoj dnevnoj, njezin način da demonstrira kontrolu i premoć.
Mogu sudu dati prijedlog. Imam mogućnosti. Dokazat ću da osiguravaš premalo, da stan nije prikladan, da si previše zauzeta za posvetiti sin…
Probajte tiho kaže Nikolina.
Jedina riječ, izrečena blago, bez prkosa.
Ružica na trenutak pogleda pomnije. Možda je prvi put zaista vidi.
Petre!
Njezin glas ne trpi protivljenja. Nakon par trenutaka pojavi se dječak, u pidžami, u ruci komad kruha s maslom. Ugleda mamu i zastane.
Mama?
Bok, sunce Nikolina se nije zaletjela k njemu. Samo mu se nasmijala. Daj dovrši doručak, pa idemo.
Petre doda Ružica danas smo trebali gledati novi crtić. Obećala sam.
Petar pogleda baku, pa mamu.
Nikolina čučne da budu jednako visoki.
Petre, sjećaš se da smo pričali o palačinkama? Da smo ih trebali peći ovaj vikend?
Da, palačinke.
I sjećaš se da si crtao zmaja? Ostao bez repa na stolu…
Fali mu rep… reče Petar, već odložio kruh.
Tako je. Zmaj bez repa nije pravi zmaj.
Mali se lagano nasmiješi. Imao je velike, tamne oči kao Marko, ali u njima je bilo nešto Nikolino, nešto što može gledati unutra, ne samo van.
Crtić ćemo drugi put odjednom kaže. Pogleda baku: Baka, idem sad s mamom.
Ružica stoji skamenjena, bez izraza.
Dobro reče nakon malo idi se obući.
Dok se Petar penjao na kat, Nikolina i Ružica stoje u dnevnoj bez riječi. Nikolina gleda kroz prozor u listopadski vrt s golim granama.
Misliš da si pobijedila? prošapće Ružica.
Ne kaže Nikolina. Vraćam se doma sa svojim djetetom.
Petar siđe s ruksakom, Nikolina ga drži za ruku i izlaze.
Auto je čekao ispred kapije. Nikolina ga veže, pali motor. I neko vrijeme šutnja. Onda pita Petar:
Mama, hoće li tata biti doma?
Ne još.
Otišao je baki?
Jest.
Hoće se vratiti?
Nikolina vozi kroz mokru ulicu, asfalt pod lišćem, žuto i smeđe.
Ne znam, sunce kaže još ne znam.
Petar šuti. Okrene se k prozoru.
U njegovom dobro bilo je nešto istodobno odraslo i djetinje. Nikolina jače stisne volan.
Sljedeći tjedni bili su teški. Marko je nazvao par puta. Govorio: nisi u pravu, Petar pati bez oca, mama je puno učinila za nas. Nikolina je samo slušala, odgovarala ništa. Znala je da Marko ne laže, samo vjeruje u to što kaže. Tu je bila sva pogreška.
On nije bio zao. Samo nije bio spreman izabrati. Nije znao stati na njenu stranu, biti muž, ne samo sin.
U studenom je Nikolina podnijela zahtjev za razvod. Ružičin odvjetnik podnio prijavu da su uvjeti za Petra loši. Sud je krenuo u prosincu, razvlačio se do ljeta.
Tih mjeseci radila je više nego ikada. Uzima sve narudžbe: ilustracije, naslovnice, plakate. Njen stil su prepoznali u više izdavaštava. Jedan urednik joj piše da njene ilustracije dišu. Nije bila sigurna što znači, ali je bilo milo.
Sud nije izgubila. Imala je običnog odvjetnika, ali poštenog i detaljnog. Dotad su i prihodi narasli, stan bio u njenom vlasništvu, naslijeđen od tete. Petar zdrav, dobar u školi, vezan za mamu.
Ružica je dobila pravo viđanja unuka po rasporedu. Prigovarala je, ali sud je sud.
Marko je na kraju pristao na razvod. Pokušavao još razgovarati, pomiriti se, ali Nikolina je bila ravnodušna. Više nije bilo ni ljutnje. Samo je osjećaj udaljenosti, kao da govore kroz debelo staklo.
Petar je viđao oca nedjeljom. Marko bi ga vozio u kino, park, ponekad kod bake. Petar se svaki put vraćao mirniji. Nikolina nije pitala. Samo bi ga dočekala, nahranila, crtala s njim i polako, Petar se vraćao k sebi.
Jednom Petar reče:
Baka kaže da ste i ti i tata bili u krivu.
Nikolina mu sipa čaj.
Može li to biti, da su oba roditelja u krivu?
Ona kaže, može.
Možda može složi se Nikolina.
A ti što misliš?
Gleda ga. Sedam godina. Ozbiljne oči, nagne glavu.
Mislim da nije važno tko je u pravu, nego kako dalje živiš.
Petar promisli.
To je pametan odgovor kaže.
Ili neizravan.
Što znači neizravan?
Kad ne kažeš direktno što misliš.
Aha reče. Dobro.
Otpije čaj i ode crtati.
Dvije godine prođu nakon one listopadske noći. Dvije godine nimalo lake, ali stvarne. Bila je tu umor, noći kad je zaspala s olovkom iznad crteža. I tjedni kad je novaca bilo na jedvite jade, pa bi za ručak podgrijala juhu od ostataka i uvjeravala Petra da je to novi specijalitet. I fillma kad nitko ne zove ni ne piše, i onda sjedi u tišini ne znajući što s njom.
Ali bilo je i drugo.
Bila su jutra kad bi pekli palačinke i stavili ih hladiti na prozor, mirisalo je vani na mokar asfalt i jesen, Petar je jeo prstima i smijao se onim svojim zvukom. Bilo je kad je Petar bolestan, a ona pazi uz njegov krevet. Čita mu naglas dok zaspe držeći je za ruku.
Bilo je kad je donio crtež iz škole, natrčao doma zadihan i prvo rekao: Mama! Još ti pokazati! Baš njoj, baš prvoj. To je bilo važnije od suda.
Ružica ga je viđala redovito. Prve mjesece pokušala nešto pričati o pravilima, režimu, potrebama. Nikolina odgovara kratko i pristojno. Ne svađa se, ne dopušta razgovoru da se razvije.
S vremenom, Ružica je posustala. Viđanja su išla, ali riječi je bilo sve manje. Petar bi od bakine kuće dolazio nazad i život bi tekao dalje.
Marko je ubrzo preselio u drugi dio grada. Iz zajedničkih prijatelja saznala je da ima novu vezu. Nikolina nije dugo o tome mislila. Samo je znala i pustila.
S vremenom su njezini radovi sve traženiji. Dva nova ugovora za izdavaštva. U roditeljskim grupama spominje se ime Nikoline Cvitan, crteži su živi, nisu usiljeni, djeca ih razumiju. Nikolina to pročita slučajno i dugo čita.
Živi. Ne usiljeni.
Crta ono što poznaje: dječak s palačinkom, mama s knjigom pod lampom, mačak na prozoru. Ništa izmišljeno, nego stvarno.
U studenom, točno dvije godine od one noći, Petar dolazi iz škole s listom papira, staloženo ga drži s obje ruke.
Mama, nešto sam nacrtao za tebe.
Sjede u kuhinji. Na štednjaku mlijeko, rano mrak pada.
Nikolina uzme crtež.
Na njemu kuća, mala, s dva prozora i žutim svjetlom. Pokraj stoje dvoje: visoka i mala figura. Drže se za ruku. Iznad kuće nebo s nekoliko nevještih, ali marljivih zvjezdica. U kutu velikim slovima piše: MI.
Nikolina gleda u crtež.
Kuća je jednostavna, figure malo smiješne, kao kad se djeca trude, ali još ne znaju kako žele. Zvijezde krive, ali sve je istinito.
To smo mi? pita ona.
Da, to smo mi. I naša kuća.
Lijepo si nacrtao.
Naučio sam sad rep nacrtati zmaju. Hoćeš da ti pokažem?
Hoću.
Sad ću donijet.
Pobjegne u sobu. Nikolina stavi crtež na stol, naslanja na šalicu.
Mlijeko kipi, ona smanji vatru, ulije u dvije šalice i jednu stavi na Petrov mjesto.
Mama! dere se on iz sobe. Može li zmaj imati dva repa?
Može otpovrati ona. Ako on to želi.
Super!
Vani pada snijeg. Prvi taj studeni. Blag, spor, odmah malo topi. U kuhinji toplo, mlijeko puši, crtež sa zvjezdicama i natpisom MI.
Petar dotrči s novim papirom, sjeda, otpije mlijeko i širi crtež.
Vidi. Ovo je prvi rep. A ovo drugi. Različiti su, vidiš? Jedan ima bodlje, drugi je gladak.
Vidim kaže Nikolina. Jedan je ratnički, drugi za ljepotu.
Točno! veselo će Petar. Odmah si shvatila.
Gleda ga, crtež zmaja s dva repa, snijeg s druge strane prozora.
Mama, hoćemo sutra palačinke praviti?
Sutra je nedjelja?
Aha.
Onda hoćemo.
S pekmezom?
S pekmezom.
Dobro reče, i ponovo zgrabi bojicu.
Sjede zajedno, ona drži šalicu, gleda kako crta. Grad živi svojim životom, negdje u drugoj kući Ružica je okružena svojim stvarima, negdje Marko živi novo. Sve to postoji, sve je ostalo, ali daleko.
Nikolina popije mlijeko, uzme s konca crtež s dvjema figurama i kućom sa žutim prozorima.
Gdje da ga stavim?
Petar pogne glavu, promisli.
Na hladnjak?
Na hladnjak je odlično. Tamo se sve vidi.
Onda tamo.
Zalijepi ga magnetom. Stane kraj njega. Gleda.
MI piše ukoso u kutu.
Stoji li dobro? pita Petar, ne dižući pogled s svog zmaja.
Stoji, sinko kaže ona.
I kuća je bila tamo gdje treba biti.
