Pravi si mi neki “princ”. Zar si ti neki poseban primjerak ili neviđeno zgodan muškarac? Običan si seljački tip, frizura ti očito odrađena s mašinicom u kućnoj radinosti, vidi se iz aviona. A tenisice ti koštaju sto kuna, majica trideset. Auto ti nije ni nov ni moderen, takve su već maknuli s trake još za vrijeme prve sezone “Big Brothera”. Samo se nadam da se neće raspasti putem. I još mirišeš na konjski znoj! odrezala je Valentina, odmjeravajući “ženika”.
-1-
Valentina je umorna vukla za sobom torbu i veliki, jedno desetljeće prestari usisavač, s kojim je pokušavala starom tapeciranom namještaju vratiti sjaj, čistoću i barem privid izvornosti.
Zaradjivati “milijune” ispalo je, gle čuda, puno teže od onog što je šarena internet reklama obećavala. Prikazivali su blistave slike, more narudžbi i plivanje u kunama, a u stvarnosti je to značilo obilaziti tuđe stanove i čistiti izlizane kauče na kojima su se generacije brisale oštre noge.
Zarađivala je znojem, bolovima i kralježnicom: leđa su joj otkazivala, a noge kao da su je molile da sjedne. Nakon tri sata čišćenja, stanje na računu nije promijenilo ni točku u decimalama.
Bolje da sam ostala “raditi za tuđina” u bolnici, mirno prati podove gunđala je Valentina. Koji mi je vrag trebao taj svojeglavi “obrt”?
Još do prije par mjeseci bila je spremačica na intenzivnoj njezi u bolnici, veselo skupljala radni staž i minimalnu sigurnu plaću. Sad je sama sebi gazda: bolovanja nema, a ni plaća ne pada sama od sebe, svaku kunu moraš zaslužiti. I još se moraš natjecati s drugim čistionicama tko će bolje izribati izlizani trosjed.
Ove crne misli Valentina je podijelila s mlađom sekom, Katarinom, kada je došla kod nje u goste.
U stanu Katarine bilo je veselo: oko male kujice Đine trčkarala su djeca, a iz velike sobe čuo se televizor i Katarinin muž, Igor.
Katarina je Valentininu odvukla u kuhinju, širio se miris faširanaca i dinstanog zelja, i prionula štednjaku:
Ruke peri, sjedaj za stol. ‘Oćeš faširanac s pireom ili sa zeljem?
I jedno i drugo, daj sve što imaš! naručila je Valentina, zadovoljno se smjestila, rastegnula leđa, ispružila noge.
Kako je kod vas lijepo, seko… Vidim te, zavidim ti: imaš svemuža, djecu, plaću. Stižeš i kuhati, ja sam sretna ako me kičma ponese kući.
Ma kakvo kuhanje… Faširance sam s Igorom smućkala u subotu i samo izvadila iz škrinje. Skupiš ih na hrpu, baciš na tavu, pire za deset minuta. Kod nas je sve na štopericu, velika familija, kao vjeverica sam. A ti, Valentina? Kako ide “čišćenje antičkog namještaja”?
Valentina je uzdahnula:
Ma daj, nemoj me ni pitati, sve naopako… Vučem te mašine, tekućine, boli me križa, ni liječniku ne stignem. Po danu pužem, za svaku narudžbu se natežem s konkurencijom, a svi očekuju čudo i gledaju kao da sam magičarka. Najgore je što taj moj usisavač buči kao da krši nosive zidove. I sad mi zuji u ušima.
Ali barem plaćaju dobro, ha? upita Katarina s gutljajem čaja.
Valentina ju je pogledala kao da joj je u šalicu iscurio limunov sok:
Sve trčim okolo, a novčanici prazni kao ladice prije mirovine. Taj posao, definitivno, nije za mene.
Opet ti? Valentina, s tobom nikad mira! Koliko si ti puta već mijenjala posao? Ništa ti nije po volji! Slobodno se naljuti, ali da ti velim: stani malo, kreni raditi s ozbiljem, pa ćeš možda jednom i nešto ostvariti u životu!
Lako tebi srat, ti skoro nikad nisi radila, uvijek u rodiljnim! Pa nije čudo da nisi umorna! Vi ste na vrijeme kupili stan, prije onog ludila s kvadratima, i to još uzedržavne subvencije. I još ti je Igor naslijedio drugi stan! A meni? Plaćam stanarinu neznancima! Svi moji znanci misle da imam “bogatu sestru”, a pomoć ništa!
Katarina je žmirkala:
“Bogata sestra”, ozbiljno? Ti misliš da ja trebam pomagati odrasloj ženi? Imam troje djece, s Igorom jedva krpamo kraj s krajem, svako dijete obući, nahraniti… Ti si sama, nemaš ni troška!
Da, da, tako je! promrmljala je Valentina, na rubu suza ustajući od stola. Samo iznosim činjenice: imaš dvije nekretnine, ja ni cijeli kvadrat! Mogla si malo dijelit!
Iskipjevši, Valentina je pojurila po mantil i svoje torbe.
Čekaj, Valentina, idem s tobom… Pomoći ću ti ponijeti taj cirkus.
Naravno da je Igor čuo svaku riječ i gledao je ispod oka:
Eee, nisam očekivao toliku ljubomoru i otrov u našoj familiji promrmljao je.
Ma, pusti ju, vidiš da je loše volje zacvrkutala je Katarina i odvukla Valentina van.
-2-
Vani je mirisalo na svježi zrak, kiša je taman prestala. Sestre su hodale po mokrom asfaltu, šutke gurale vrećice.
Valentina je razmišljala kako je pretjerala s ispadom, a Katarina se brinula kako će Igor frktati kad se vrati. Al nije mogla pustit sestru samu.
Znaš što, Valentina, ti moraš što prije van! izrekla je Katarina. Imaš već 35, a još trčiš okolo kao curica.
Valentina je odmahnula glavom, kovrče su joj zaigrale:
Ma kome ja trebam, bez stana, bez diplome, bez perspektive. Ni prosci me ne gledaju.
E, pa poslušaj: ja ću malo “proguglat” Igorevu familiju i naći ti kakvog kandidata. On ima masu rođaka, slobodni, neženjeni zvat ću te sutra!
Valentina se stisla, nevoljko, imali su u planu da živi besplatno u onom stanu što je Igor naslijedio. Muža ni na slici nije htjela, a pogotovo nekog njegovog rođaka. Igor joj je išao na jetra i na dobroj udaljenosti.
Stan je dijelila s usamljeno ženom, gospođom Mirjanom trgovkinjom. Ušli su u stan, Katarina se prenerazila:
Čime to smrdi ovdje?
Valentina je mahnula rukom:
Ma moja partnerica jučer jela srdele, pa ni kontejnere nije odnijela… Zamisli muku života s tuđem u podstanarstvu, sve moraš razumjeti, podmirivati, ratovati…
Katarina je zavirila pod sudoper, izvukla kanta puna kao daska poslije svinjokolje.
A jesi l’ morala barem izbaviti to smeće ujutro, čuj, pa to je poso za minutu! prosiktala je.
Ma ne dolazi u obzir, još da vučem i te šugave vreće po smrdljivim stubištima. Ništa ne bi smrdilo da ona nije bacila sve sitne kosti od ribe!
Dok je Valentina stavljala kuhalo za vodu na štednjak, Katarina je već iznijela smeće, a ubrzo se kroz hodnik prolomio muški glas iz stubišta.
Ma velim vam, udana sam i ne upoznajem se ovako! nervozno je parirala Katarina.
Al ja ne vidim prsten… Možda imate mlađu sestru, zgodnu poput vas? smijuckao se nepoznati muški glas.
I vjerujte, imam sestru! zacvrkutala je Katarina vedro.
Valentina je izišla, Katarina je ulazila s vrata, a iza nje je virio poznati mladac susjed s gornjeg kata, stano je susretala u liftu.
Ovo… vaša sestra? Ne ličite, garant me zavlačite podsmjehnuo se.
Katarina je šeretski:
Hoćete li konačno upoznati moju sestru, ili vam je neugodno?
Tip se povukao, očito mu se sve objasnilo bez riječi. Katarina je zatvorila vrata za sobom.
Tko je sad to bio? pitala je Valentina.
Nemam blagog pojma. Išao baciti smeće, a onda se zalijepio za mene. A ti stalno kukaš da ti ni jedan ne prilazi. A evo, muški vise na prozoru.
Katarina je otvorila prozor, mahinalno.
Koliko je ovdje prašine… Skini zavjese i metni ih u perilicu. I prozračuj stan kad ideš na poso.
Valentina je gledala sestru: ni po čemu ona nije neka ljepotica, obična, kosa svezana u rep, traperice i džemper… Što je u njoj vidio taj “zombi” iz lifta pa da je slijedi do kanti za smeće?
Valentina, koja se cijelu godinu zlopatila po hodnicima s ovim tipom, nije ni jednom dobila više od klimanja glavom.
Sve čudno.
-3-
Sljedeći dan Katarina upada kod Valentine oko pet popodne.
E, sestra, pričali smo Igor i ja. Imam! Našao se jedan usamljen u njegovoj familiji. Ima kuću i konje!
Konje? ponovila je Valentina. Je li on neki konjušar?
Ma ne, nije, živi u selu blizu grada. Ima konje iz hobija.
I koliko je star?
Tek mu je napunilo četrdeset. Nikad oženjen, ne pije, ne puši, ozbiljan, želi djecu, ali tamo u selu nema žena njegovih godina. A nema vremena naći po gradu.
Valentina je skočila:
Jel se vi sprdate sa mnom? Stariji od mene, a još i seljak?! Što će mi takav “ženik”?
Katarina je slegnula ramenima:
A kakav bi ti? Mlad, gradski? Imala si vremena naći ga… ali još si solo. Ovi gradski svi nešto vrte nosom. A naš Zvonko…
Još se zove Zvonko!
Valentina je ljutnula šakom o stol:
Ma znate što? Okanite se vi mene i tih vaših “upoznavanja”!
Ja samo želim pomoći! Ako te čisti, žališ se, ako te udam, opet ne valja!
Ali neću za starca!
Za tebe je četrdeset starac? Čuj ti nju… Samo pet godina je stariji! Dobro, živi dok te prođe mladost, pet godina još pa vidi…
Katarina je pokupila jaknu i otišla. Valentina nije ni ustala.
Pomoć na kvadrat! Našla mi seljaka, polumrtvog!
U taj tren susjeda Mirjana sama, s vida oslabljenom nogom pokucala.
Bok, Valentinice, čula sam razgovor s tvojom sekom. Zanimljiva stvar… Govorite o nekom usamljenom muškarcu oko četrdesete? Ja sam tek par godina starija…
Osmijeh joj se razlije preko lica. Polako uđe do Valentine, stavi ruku na njeno rame:
Ako ti ne treba, možete li mi s Katarinom organizirati susret? Ne bacaj priliku, a i konje obožavam.
Valentina je zinekla.
Ma zamijenila si ti konja sa salamom! Podluškivat nije lijepo, ni grabit tuđe ženike! Izvoli van!
Mirjanu izbaci iz stana pa zalegne u krevet, al san nikako da dođe, a u glavi joj zuji kao da joj netko stavlja naslovnicu “Moja sudbina” pred oči.
Ali neću ja živjeti ni s kakvim seljakom! U gradu hoću biti! stisne šaku i u jastuk.
Neka nebeska sluhom blagoslove.
-4-
Sutradan Valentina se vraća ranije s posla, još nije ni pet sati. Današnji rezime umorna, a malo posla.
Ulazi u stan čuje razgovor u kuhinji, a prema hodniku virne neki nepoznati frajer.
Vi ste Valentina?
Lik stvarno nije bio za bacanje. Malo stisnute oči ispod tamne guste obrve, gleda ju kao da je poklon za rođendan.
Ja sam Zvonko. Igorov rođak, oprostite što upadam bez poziva. Htio sam s vama ozbiljno razgovarati, nasamo.
Iza njegove glave virila je Mirjana, ona se osmjehuje kao da je samo što nije osvojila Bingo:
Ne ljuti se, Valentinice, ja sam ga pustila u stan. Nismo ga valjda držali u haustoru…
Valentina je zastala, toliko ju je iznenadio da ju je oblila panika.
Tko vam je dao moju adresu?! sikne. Mogu pogoditi… Igor, taj sigurno.
Tip gleda sretno, od gore do dole.
Zgodan vam je odnos u familiji.
Valentina čeka, osjeća kako joj živci kuhaju.
Ispadnite, odmah! S vama se ne želim upoznavat! plane.
Zvonko digne obrvu, ali Mirjana ga potegne za ruku:
Ajde, ne budi tako brza. Pola stana plaćam, možemo mi popit kavu u kuhinji.
Valentina nije bila sretna, pogotovo kad joj se živci počnu smirivati.
Uf, kako ste vi brzi na živcima čudi se Zvonko. A planirao vas pozvati na večeru.
Valentina se zakikotala:
Ajme, baš gala! Samo da znaš, ja nemam love ni za žvaku. Sve ti plaćaš ili nas nema!
***
Zvonko stvarno ima auto parkiran ispred zgrade Valentina zacrveni:
Zbilja ti je to tvoje? Znaš ti voziti po Zagrebu?
Mo’š mislit. A ti si mislila da sam kromanjski pračovjek što zaluta u gradu? Sorry, Zagreb znam, ali više volim selo.
Valentina napući usne i sjedne, sumnjičava, u auto.
Vozi je pola grada, pa stane na nekakvoj birtiji uz benzinsku u predgrađu.
Valentina uđe: sve je korektno, ali restoran nije. Za stolovima vozači i par djece s roditeljima.
Ovo ti je restoran?! podboči se.
Zvonko se smije:
Vidim da nisi došla baš u haljini s cirkonima. Pa, izvoli, tu nema konobara, sami biraj što ćemo jesti. Kuhinja je odlična, bolja nego onaj Mirjanin čaj bez šećera i suhi dvopek!
Vidim, brzo si se sprijateljio s njom!
Ma nije ni trebao. Lupnuo sam na vrata, reko tko sam, a ona odmah zgrabila i počela zalijevati praznim čajem.
Tek kad je hrana stigla Valentina je skužila koliko je gladna. Tip je stvarno bio izdašan, nakupovao svega. Ona uglavnom samo jede, a kad je želudac već odustao, zatraži da je vodi kući.
U autu, Zvonko pogleda i frkne:
Nimalo ne ličiš na tipične spojeve koje mi podvale.
Valentina zijevne, pogleda ga:
Ti bi da sam polu-missica ili što?
Ma ništa od izgleda, nego karakter. Druge me udovoljavaju, ti kao da si došla na rat.
Pravi si mi “princ”. Što si ti, neki nadnaravni primjerak ili ljepotan? Običan seljak. Frizura doma rezana s mašinicom, majica trideset kuna, tenisice sto. Auto starudija… Nadam se, neće eksplodirati. I, oprosti, mirišeš na konjski znoj.
U zadnjim riječima je lagala, ali što će.
Nije se ni zavezala, auto zakoči, skoro ode glavom u naslon.
Može li malo pažnje!? vikne. Nisam balvan!
Zvonko skrene na parkiralište i otvori vrata.
Izvolite, dama. Dalje pješice.
Valentina zagalami:
Pa nisi normalan! Dovezao si me vamo, možeš me vratiti!
Zvonko sjedne natrag i šuti cijelim putem. Valentina osjeća krivicu jer je bila preoštra.
Oprosti… Samo, ja sam takva, kažem istinu u brk. A ti si baš osebujan lik, mogao si makar obući nešto bolje. Od restorana ni traga! Čuo si ono “po odijelu te prepoznaju”?
Stanu pred zgradom, Valentina iskrca, prva bahatost nestaje, pojavi se znatiželja.
Prvi put u životu veseli je takva vožnja, adrenalin je odradio svoje. Sad joj je krivo što odlazi.
Sumrak pada, lijepo je, palo joj je napamet pozvati ga u šetnju.
Ali lik već sjeda u auto, ode, Valentina sama sebi izudara po glavi:
Evo ti sad “ne možeš ga smisliti”… Otpuhala si jedinog koji te pogledao.
Doma je Mirjana mela po kuhinji s cvijetom u kosi:
Kako je bilo “u restoranu”?
Valentina procijedi:
Nikako.
Ako ti ne treba, riješi ga meni, meni je super.
Valentini se pomutilo pred očima:
To je moj muškarac! Ne smiješ ga ni gledati!
-5-
Nakon toga Valentina je poludila, dane i noći vrtila je Zvonka u glavi.
Sad joj je bio dobar i izgled, i humor, i sitne nervoze… Nažalost, nije to odmah shvatila.
…Zvonko se iznenada pojavio opet za dva dana. Valentina s posla, čuje glasove iz kuhinje, Zvonko i Mirjana piju čaj.
Dobar dan, Valentina uljudno pozdravi Zvonko.
Pre-uljudno, odmah okrene glavu prema Mirjani.
Tad Valentina više nije mogla trpjeti.
Dogodilo se kao iz sapunice: Valentina uzima šalicu, sjedne do njih i prvi put u životu počne briljirati u šalama i smijehu.
Mirjana se grčila kao treće kolo viška. Pokušavala doći do riječi, ali na kraju je uzela jaknu i ljutito odmarširala.
Valentina i Zvonko ostali sami.
…Minute kao da su satima trajale, Valentina shvati tek jutro, kad se Zvonko spremi za odlazak.
Moram na posao. Doći ću večeras šapne. Poljubi je u rame.
Valentina zadovoljno zašapće:
Dobro, čekam te. I… već mi fališ.
Poljubac za rastanak, sad je sve ozbiljno.
***
Kad je otišao, Valentina je išla pod tuš. Uto začuje vrata, pa na brzinu izađe u ručniku da vidi Mirjanu.
Gdje si ti bila cijelu noć? zeza je.
Sad je Mirjana presretna, s rukama punim ruža.
E, kupila si si cvijeće?
Ma ne. Poklonio mi muškarac.
Da? Od kuda tebi?
Mirjana se nasmije, ode aranžirati buket.
Nije ni ljuta ni povrijeđena, smije se tako da Valentina požali.
***
Valentina, zaljubljena kao dvanaestogodišnja, sjeti se sestre i ode njoj.
Katarina je sretna, vodi je u kuhinju.
Sjedaj.
Valentina zbaci cipele, osluškuje televizor iz druge sobe:
Igor je još ljut na mene?
Ma ne, navikao je on na tvoje epizode. Malo gunđa, pa zaboravi. Ja sam ga uvjerila da se ne petlja.
Valentina odbije čaj, puna je sreće, i sestre dijeli novosti:
Joj, ne znam ti zahvaliti kako treba. Zvonko je stvarno super frajer. Ja sam pala na njega. Evo, ljubav nas je klimila!
Katarina digne ruke:
Što to pričaš? Kako ste stigli?
Pa dali ste mu moju adresu, zar ne?
Katarina klima:
Jesmo, ali… Zvonko je sad s drugom ženom! Došao nam u posjet sa ženom, zove se Mirjana…
Valentina frkne:
Onda ništa ne razumijem. Koja Mirjana, kad je on s menom? Kad si ga zadnji put vidjela?
Katarina zbunjena:
Jučer s Mirjanom, predvečer, išli su u kino. Mene i Igora zvali, ali nismo mogli zbog djece. A do tebe nisam mogla doći na telefon.
Jučer? Valentina je ostala otvorenih usta. Zvonko je bio kod mene… Ček, ženska se zove Mirjana? Baš kao moja cimerica. Opiši mi je!
Mala, hoda malo s teškoćom.
Valentina prasne:
Pa to je moja susjeda!
Katarina se namršti:
Onda idemo! Moram je vidjeti. I njega. Baš danas je Igor kući, pa nas može zamijeniti. Ajmo!
Sestre odjure k Valentininoj zgradi, ondje je sve sjelo na mjesto.
-6-
Katarina i Mirjana se prepoznaše odmah.
Susjeda prizna jednostavno:
Sve ste skužile. Da, ja sam načula vaš razgovor, zvučao mi je taj vaš Zvonko kao jackpot za mene. Držim, pa što ak je iz sela i četrdeseta mu? Fajn je to čovjek, ionako.
Dok se Valentina mrštila, Mirjana priznaje:
Još k tome, Zvonko je moj bratić iz Vinkovaca. Zamolila sam ga da glumi da je taj “ženik” za tebe. Dok je on igrao sapunicu s tobom, ja sam zavirivala pravog Zvonka… Moj plan je upalio.
Valentina je poplavila:
Pa ti si veća zmija nego što sam mogla zamisliti!
Katarina je smirila:
Dosta, sad sve znamo. Našeg Zvonka su preusmjerili. Sad još trebaš otkriti s kim se ti viđaš…
-7-
Iste večeri Zvonko nije došao k Valentini. Očito ga je Mirjana na vrijeme informirala o raspletu.
I naredne dane ništa, ni poruke, ni poziva.
Mirjana se pakirala, gotovo slavodobitno.
Traži novu cimericu, Valentina, ja se selim. U selo, kod budućeg muža. Velika kuća, imanje i konji, znaš da ih obožavam.
Valentini je prošla sjena preko lica:
Jao… Reci mi, kako naći tvog brata?
Mirjana šuti. Valentina zamoli:
Pomogni mi. Oprostit ću mu i što me farbao, sve… Samo želim biti s njim.
Mirjana ravnodušno reče:
Oprosti, Valentina, ali “tvoj” Zvonko je oženjen. Sve pet kod njega, u braku, žena ga čuva ko oko u glavi. On je klasični švaler, ima ih na desetke… Savjet: zaboravi.
Valentina zanijemi:
Znači, dvaput si me prevukla žednu.
Tako je. Ali sama si molila! Koliko si puta meni prigovarala, koliko puta mi rekla da sam propala i nikom ne trebam! Koliko si se zgražala? E pa, sada smo kvit.
Mirjana okrene leđa, vuče kovčege prema vratima. Valentina iznervirana povuče ju za kosu: počupale su se i izgrebale, sve dok netko nije pozvonio.
Mirjana je odgurnula Valentinu i upalila svjetlo.
O, Zvonko, ljubavi, stvari su spremne!
Valentina podigne pogled. Zvonko uđe s osmijehom, elegantan:
Bok. Oprostite, gužva na rotoru. Sve ok?
Naravno, dragi, idemo!
Zvonko iznese kovčege, nježno poljubi Mirjanu, spremi je u auto, zakopča joj pojas.
U tom trenutku Valentina shvati na Mirjaninom mjestu je možda mogla biti ona.
Zavist joj pokuca iznutra, pobjegne od prozora.
Sama neću moći plaćati stan… Trebat ću seliti. Dosta mi je podstanarstva! Idem kod mame, u selo. Ovdje u gradu, tko išta nalazi?
