Mamino rumenilo
Ne znam više što bih s njom. Pitala me ide li tvoj tata često sam u saunu.
Marina je stajala kraj kuhinjskog prozora, gledala prema vrtu gdje između gredica polako hoda njezina majka u previše šarenoj haljini. Suprug Ante nije dignuo pogled s novina, samo je duboko uzdahnuo.
Možda se samo zanima. Tvoja mama je oduvijek bila znatiželjna.
Ante, ne shvaćaš. Pitala je to sa onim smiješkom… I stavila je rumenilo. Usred vrućine. Rumenilo!
Marina se okrenula od prozora i sjela za mali kuhinjski stol nasuprot suprugu. Vani je srpanjsko sunce pretvaralo vikend naselje u titravi privid, u zraku iznad asfaltirane staze titrao je plamen, a u vrtu su cvrčci pjevali. Prije tri tjedna pozvala je majku na vikendicu kod Antinih roditelja; mislila je da će joj promjena zraka odvratiti pažnju od praznog stana u gradu. Nakon što je umrla zadnja Franina prijateljica, Anica, mama kao da se povukla u sebe. Prestala je zvati, odgovarala bi jednosložnim rečenicama, a kada bi Marina došla, našla bi je kako sjedi pokraj prozora s pogledom izgubljenim u daljini.
Zato je i odlučila pozvati je neka malo udahne seoskog zraka, zabavi se s rajčicama u vrtu, pravi kolače s Antinom mamom, Ružicom. Ružica je bila dobra, mjesta je bilo za svih. Tomislav, Antin tata, uglavnom je nestajao u radionici ili u vrtu. Mirno, obiteljski, u miru.
Međutim, nešto je krenulo po zlu.
Franica je došla sredinom lipnja s jednom malom torbom i odmah se stavila na raspolaganje. Postavila bi stol, prala suđe, plijevila jagode. Ružica se isprva radovala, pa je na Marinin račun znala reći: Joj, kakva ti je mama vrijedna, zlato moje. Bolje nego neke druge gošće koje samo leže na ležaljci. Tomislav bi samo kimnuo glavom kad bi Franica prošla, zahvalno bi joj rekao hvala za pomoć.
Prvi tjedan je bio dobar.
No onda je Franica počela sve češće provoditi vrijeme tamo gdje je radio Tomislav. Kad bi popravljao ogradu, donosila bi mu vode. Ako bi plijevio luk, ona bi bila odmah do kante za korov. U početku Marina tome nije pridavala važnost njena je majka uvijek nastojala pomoći, uključiti se. No jedne večeri, dok su Ante i ona šetali po naselju, ugledala je kako Franica stoji pred vratima radionice i gleda Tomislava kao da pred njom radi čarobnjak. On je brijao nešto iz drva, zlatne strugotine letjele su oko njega, a Franica nije skidala pogled.
Mama, što radiš tamo? povikala je Marina.
Franica je trznula i okrenula se. Na obrazima joj se pojavio rumen, a nije baš bilo vruće.
Samo me zanima. Tomislav radi stolac. Jako lijepo.
Nasmiješila se, i taj joj je osmijeh na licu od pedeset i pet godina izgledao gotovo djevojački. Marina je osjetila nemirnu jezu, ali je prešutjela svaki komentar.
Još nekoliko dana kasnije, Ružica joj je na kuhinji, točeći kompot, šapnula:
Maro, tvoja mama vjerojatno se osjeća sama u gradu? Nedostaje joj društva?
Kako mislite?
Svekrva je obrisala ruke o pregaču, pogledala kroz prozor.
Pa, stalno se mota oko Tome. Donosi vodu, pita treba li pomoći. Dobro je što želi pomoći, ali on je zauzet, a to ga malo opterećuje.
Marina je kimnula, osjećajući kako joj lice gori od nelagode. Poznavala je svoju majku. Znala je njenu izgubljenost nakon smrti oca prije deset godina, lutanje između raznih društava, traženje društva, aktivnosti, samo da ispuni prazninu. Ali da se ovako jasno zanese i to još pred svekrvom i svekrom!
Razgovarat ću s njom, obećala je Marina.
No do pravog razgovora nije došlo. Kad su ostale same na verandi te večeri, Marina je započela izdaleka:
Mama, kako se osjećaš? Da ti nije dosadno ovdje?
Ma kakvi, Maro, divno mi je. Zrak, priroda. A Tomislav je baš zanimljiv čovjek, svašta zna.
Mama, ali znaš da on puno radi, treba se i skoncentrirati. Nemoj ga stalno smetati.
Franica je pogledala kćer, u očima joj je bljesnulo nešto povrijeđeno, dječje.
Pa pomognem mu.
Znam, mama. Ali bolje da više vremena provedeš s Ružicom, ona te baš voli, skupa možete praviti džem, saditi cvijeće…
Majka je kimnula, ali Marina je vidjela da njezine riječi ne dopiru do nje.
Sutradan je Franica na doručku osvanula u novoj plavoj bluzi, prekratkih rukava, preuskoj. Ružica je samo podigla obrve i prešutjela. Tomislav nije ni primijetio.
Nakon doručka, Franica je opet otišla prema radionici. Dok je Marina prala suđe, kroz prozor je vidjela svoju majku kraj vratiju radionice popravljala je pramen kose, osmjehivala se. Tomislav je nešto prigovorio, Franica se glasno nasmijala. Previše glasno.
Bože, šapnula je Marina.
Krajem drugog tjedna cijela je situacija postala gotovo smiješna. Franica se počela šminkati. Ne diskretno, kao ženama njezinih godina koji posvježe usne ili lagano obrve, nego pravo rumenilo, sjajilo, ruž, maskara. Haljine su joj postajale sve izazovnije, iako su večeri bile prohladne. Više nije pomagala Ružici u kuhinji, ali je svake večeri “slučajno” bila vani pokraj Tomislava kad bi on zalijevao vrt ili popravljao nešto u dvorištu.
Jedne večeri Marina je čula kako razgovaraju. Izašla je po zaboravljeni mobitel, zastala na pragu kad je začula tihi majčin glas iza ugla:
Tomislave, nikad ne osjetite da vam nešto fali u životu?
Zvučala je toplo i meko; Marina je osjetila kako joj krv ide u glavu.
U kojem smislu? Tomislav je djelovao zbunjeno.
Ne znam novih uzbuđenja, razgovora… Stalno radite, a život prolazi.
Franice, meni je šezdeset osam. Bilo je uzbuđenja koliko hoćete. Rad mi je kao odmor.
Ali, nekad valjda poželite s nekim iskreno popričati
Imam ženu. Četrdeset godina zajedno. Uvijek imamo o čemu pričati.
Ton mu je postao niži, hladniji. Franica je to očito osjetila pa je brzo dodala:
Tako, usput sam spomenula.
Marina se vratila u kuću tiho, teško dišući. Najradije bi zgrabila mamu i odvela je što dalje od svega, ali kako reći svekru i svekrvi? Kako majci objasniti, a da sasvim ne uništi njihov već krhak odnos?
Te noći nije mogla spavati. Ante je hrkao pored nje, ona je zurila u pocrnjeli strop. Mislila je samo kad će sve ovo završiti. Ujutro na doručku Ružica je bila vrlo hladna prema Franici. Dodavala joj je kašu bez riječi, nije joj više nudila ni dodatak, čak ni pitala kako je spavala. Franica se pravila da ne primjećuje, ali Marina je vidjela kako joj ruke drhte kad uzima žlicu.
Poslije doručka Tomislav je nestao u radionicu, a Franica kao i uvijek krenula za njim. No ovaj put ju je Ružica zaustavila:
Franice, hoćeš mi pomoći oko džema od ribizla? Počela je sazrijevati.
To nije bio prijedlog, već naredba u ljubaznom tonu. Franica se okrenula, razočaranja na licu, ali je pristala:
Naravno, Ružice.
Otišle su u vrt, a Marina je jedva izdržala od olakšanja. No nije potrajalo.
Za ručak, kad su svi sjedili za stolom, Franica se iznenada obratila Tomislavu:
Moj tata je bio majstor. Satima bih kao dijete gledala kako radi s drvom.
Lijep zanat, Tomislav je uljudno odgovorio.
Otkad znam za sebe, volim gledati prave muškarce kako rade rukama. U tome ima nešto očaravajuće.
Posljednja rečenica zazvonila je u zraku kao šamar. Ružici je vilica pala iz ruku. Ante se zagrcnuo. Marina je zatvorila oči. Tomislav je, čini se, jedini nije shvaćao dvostruku poruku.
Svakom svoje. Nekome je draže gledati, nekome raditi.
Pojeo je do kraja i otišao. Franica ga je popratila pogledom prepunim nade i nježnosti, toliko da je Marinu boljelo u grudima.
Poslije ručka zaustavila je majku u hodniku:
Mama, moramo ozbiljno razgovarati.
O čemu, Maro?
O tome što radiš. To nije u redu. Razumiješ li?
Franica je problijedjela, zatim se zarumenila.
Ništa ne radim. Samo pričam.
Mama, ponašaš se kao zaljubljena cura. Svi to vide, osim samog Tomislava. Ako nastaviš, i on će primijetiti i svima će nam biti neugodno.
Majka je šutjela, gledala u pod. Tiho je rekla:
Htjela sam samo da netko vidi da postojim. Da sam živa. Da nisam prazno mjesto.
I glas joj je zadrhtao. Marini je nestajala ljutnja, zamijenila ju je tuga. Zagrlila je majku.
Mama, razumijem. Ali ovo nije način. Ne ovako.
Franica je klimnula i zagnjurila lice u Marinin vrat. Osjetila je vlagu na bluzi od njenih suza.
Možda je bolje da se vratiš doma, mama. Da odmoriš i dođeš k sebi. Smislit ćemo nešto drugo, neku aktivnost, možda te prijavimo na tečaj.
Ne još, odmakla se Franica i obrisala suze. Obećala sam Ružici pomoći oko zimnice. Neću sad otići da ne ispadne… Ne znam što bi mislili!
Marina nije raspravljala. Nadala se da će mama promijeniti ponašanje. Prva dva dana bilo je tako. Franica je prestala ići za Tomislavom, više vremena je provodila s Ružicom, suđe je prati, kuhala pekmez. Manje šminke, jednostavnije haljine.
No mir je bio kratak.
Tjedan dana kasnije slavili su Ružičin rođendan. Došla je rodbina, prijatelji iz obližnjih vikendica, stol su razvukli pod sjenicu, napravili gozbu. Franica je sudjelovala u pripremama, rezala salate, ukrašavala tortu, povučena, mirna. Marina se napokon opustila.
Gosti su počeli dolaziti oko šest. Stol je bio opterećen hranom, u sredini se pušila velika džezva za kavu, na stolu pokraj vina i likeri. Ružica se smiješila u novoj haljini, primala čestitke. Tomislav, u čistoj košulji i prsluku, sjedio pokraj nje, smiješio se gostima.
Franica je izašla iz kuće posljednja Marina je ostala bez riječi kad ju je ugledala.
Mama se našminkala. Ne diskretno, nego poput tinejdžerice na maturalnoj: kričavo roze usne, debeli sloj pudera, plava sjenila, umjetne trepavice. Haljina, smaragdno zelena, uska, duboki izrez. Štikle! Na travnjaku, na štiklama.
Zastali su uz nju, pola gostiju okrenulo glavu, Ružica s čašom zapela u zraku. Marini je u želucu zaledilo.
Franica je sjela nasuprot Tomislava. Nasmiješila mu se. On je samo kimnuo, nije ništa primijetio.
Prva pola sata sve je bilo mirno. Gosti jeli, pili, pričali, smijali se. Franica je šutjela, ali je Marina vidjela kako stalno gleda Tomislava prati ga pogledom, proučava mu ruke dok koristi vilicu, smiješi se kad se on nasmije. Kad bi progovorio, nagnula bi se bliže kao da joj govori nešto posebno.
Ružica je brzo shvatila o čemu se radi. Postala je ozbiljna. Nekoliko puta pokušala se obratiti Franici, tražiti nešto, postaviti pitanje, ali je odgovarala kratko i opet bi sve oči pribila na Tomislava.
Krenuli su zdravice. Prvi je nazdravio kum Marko, poželio zdravlje slavljenici. Onda redom ostali. Kad je došao red do Franice, Marina se ukočila. Majka je ustala, podigla čašu, ruka joj je drhtala.
Ružice, sretan ti rođendan. Ne znate koliko ste sretni što imate čovjeka poput Tomislava. Pravi je muškarac, gospodar svega. Malo je takvih. Čuvajte ga.
Podigla je pogled ravno u Tomislava. U njenim očima bilo je nešto što je sve primoralo u tišinu. Ne poštovanje nego nešto drugo. Neprimjereno.
Gosti su, zbunjeni, otpili. Ružica je odlučno spustila čašu na stol.
Hvala, Franice, rekla je ledenim glasom.
Franica je sjela, ali nije stala. Počela je ‘paziti’ na Tomislava: dodavala mu salatu, točila vino prije no što bi ga zatražio. Kad je rekao da mu je vruće, skočila je po lepezu i počela ga hladiti. On je nespretno odbacio, ali ona se samo smijala i govorila da joj nije teško.
Ružica je tada ustala, prišla joj i šaptom, ali odlučno rekla:
Franice, sjednite. Tomislav se može za sebe brinuti.
Franica je spustila lepezu, pogledala Ružicu, u očima je bljesnula srdžba.
Samo pomažem. Vama je naporno kad je toliko ljudi…
Meni nije naporno. Sjednite.
Sad to više nije bio molba nego zapovijed. Franica je sjela, u licu puna povrijeđenosti. Gosti su osjećali brzo zategnutu atmosferu; oni dalji su počeli odlaziti, ostalo je još par najbližih.
Sunce je zalazilo, prve zvijezde svijetlile su iznad uzavrela zraka, vrtom je mirisala večernja rosa i cvijeće. Tomislav je ustao, protegnuo se.
Idem do radionice, provjeriti jesam li sve zatvorio.
Franica je odmah skočila na noge:
Idem s vama, mrak je, a vi stalno zaboravite ključeve…
Marina je htjela reći Ne!, no Franica je već krenula. Pratila ga je, živo gestikulirala, nešto brbljala. Ušli su u radionicu; Tomislav je otvorio vrata, Franica ostala na ulazu pa ipak ušla.
Ružica je ustala i bez riječi krenula za njima, Marina, Ante i još dvoje gostiju su joj slijedili. Marini je srce toliko snažno tuklo da je imala osjećaj da je čuju svi oko nje.
Stali su pred radionicom. Unutra je gorjelo svjetlo. Franica je stajala uz Tomislava, preblizu. Nešto mu je govorila, smješkala se. Onda mu je iznenada dotakla ruku.
Tomislave, vi ste tako spretni. Oduvijek su mi bili zanimljivi takvi muškarci. Pokažite mi kako koristite taj čekić…
Govorila je tiho i prisno. Tomislav je odstupio:
Franice, kasno je. Idite u kuću.
Ona nije stajala ponovno mu je primila ruku, ovaj puta čvršće.
Tomislave, znam, i vama fali pažnje. Ružica je cijeli dan za štednjakom, ne osjeti vas, kao što bih ja mogla…
Nastala je mukla tišina. Tomislav je naglo izvukao ruku, gledao je kao da je pred njim stranac.
O čemu vi to? Kakve gluposti…
Franica je problijedjela, željela nešto reći, ali ušla je Ružica hladna kao led.
Franice, spakirajte stvari. Ujutro vas vozimo na autobus.
Glas je bio miran, ali nemilosrdan.
Ružice, nisam ništa mislila…
Ružica je dignula dlan.
Niste? Tri tjedna oblijetate oko moga muža, glancate se, šminkate, manekenski gledate. Misliš da sam slijepa? Svi vide, samo on ne. Niste sramotili samo sebe nego i kćer. Idite u kuću.
Francina ramena su klonula. Prošla je pokraj svih, zabila se u kuću, brišući razmazanu maskaru. Marina je htjela za njom, ali Ante ju je uhvatio za ruku i šapnuo: “Ne sad.”
Svi su brzo otišli. Ružica bez riječi u kuću, Tomislav je ostao u radionici, sjedio poguren, glavu skrivajući u dlanove. Marina mu je došla blizu.
Tomislave, oprostite. Ne znam što joj je došlo. Nije ona… ili jest, ali nije u sebi.
Podignuo je pogled, umorno.
Maro, ništa nisam shvatio. U početku bih mislio, žena je sama, nudi pomoć… A zapravo… Ja sam za nju djed. Što je našla?
Nije stvar u vama, nego u njoj. Traži nekog tko će joj ispuniti prazninu. Vi ste bili blizu i dobri. Pobrkala je vašu pristojnost s nečim drugim.
On je duboko uzdahnuo.
Ružica je užasno ljuta, a ona takve stvari ne prašta…
Znam. Mama odlazi, neće se više vratiti. Obećavam.
Marina je našla Franicu u sobi, sjedi na rubu kreveta, lice natečeno, šminka razmazana, izgleda starije nego ikad. Sjela je pokraj nje, uzela je za ruku.
Mama.
Franica je šutjela.
Reci mi nešto. Bilo što.
Što da kažem? Da sam glupača? Znam. Da sam se osramotila? Znam. Da sam sve pokvarila? Znam.
Zašto si to učinila, nakon našeg razgovora?
Franica se okrenula, oči joj suzile.
Jer sam usamljena, Maro. Tako usamljena da gubim razum. Probudim se, ne želim ustati… Nitko me ne treba. Odem u dućan, u dom zdravlja, vratim se… TV, knjiga i spavanje. Svaki dan. Ivana je umrla, Katica je otišla k djeci u Rijeka. Nemam nikog. Ti imaš svoj život, muža. Dođeš iz obaveze na koji sat. I to je to. A ja čekam… Ni sama ne znam što više. Vjerojatno smrt.
Glas joj je drhtao. Marina je čvrsto stisnula ruku.
Žao mi je, mama. Ali ne možeš tako ne možeš hvatati prvog muškarca koji ti se nasmiješi. Još manje oženjenog. I to svekrovog.
Nisam ga hvatala. Mislila sam… Bio je ljubazan. Zahvaljivao. Smiješio se. Na trenutak sam osjetila da vrijedim, ne kao spremačica, nego kao žena. Tako mi je toga nedostajalo… A onda, kad sam ga pogledala sinoć, kao da sam bila prozirna. Kao da ne postojim.
Rasplakala se, stavila lice u dlanove. Marina ju je zagrlila, polako je milovala po leđima.
Mama, ujutro idemo kući. Onda ćemo vidjeti što ćemo s tobom. Pronaći ćemo ti nešto, neku grupu, tečaj, možda volontiranje, samo da ne ostaneš više sama.
Ne moram ništa… šapnula je.
Noć je bila duga. U zoru, kad su svi ustali, Ružica nije došla u kuhinju. Tomislav je samo šutio, piljio u šalicu čaja. Franica je izašla sa sivom haljinom, bez šminke, nogu povijenu, pokisla.
Ružica je doma? prošaptala je.
Doma je, promrmljao je Tomislav, ne gledajući.
Recite joj da mi je žao. I da se ispričavam.
Kimnuo je, ali nije rekao ništa. Ante je ponio kovčeg van, Marina se tiho pozdravila sa svekrvom. Ružica je stajala kraj prozora, gledala u vrt.
Ružice, mama odlazi. Rekla je da moli oprost.
Lice joj je bilo tvrdo kao kamen.
Neka joj bude žao. Mora biti. U tim godinama ponašati se kao mala curica… Svašta sam proživjela, Maro, ali ovako nešto nisam. Ne opravdava je usamljenost, nego sebičnost. Neće više nikad doći ovamo. Moj je dom ne dam ga nikome razrušiti.
Marina je kimnula. Nije imalo smisla dalje pričati. Ružica je bila od tih koji ne zaboravljaju ni lako praštaju.
Vozili su Franicu do njenog starog stana u Splitu, na treći kat bez lifta. Ante je unio kofere, Marina ju je ispratila do vrata.
Mama, nazvat ću te sutra. Pronaći ćemo ti neku aktivnost, tečaj engleskog, glumačku grupu za starije ima toga.
Ne treba, Maro. Samo ću biti doma. Tako je najsigurnije. Za sve.
Mama, ne pričaj tako…
A zašto ne? Svugdje gdje pokušam biti među ljudima, sve pokvarim. Najbolje da sam sama. Usamljenost je postala moja normalnost.
Mama, molim te
Ali već je zatvarala vrata. Marina je ostala na stubištu, slušala zvuk ključa, škripu tapeta, zvuk kreveta. Tišina.
Sišla je dolje i tiho rekla Anti:
Ajmo doma.
Vozili su u tišini. Ante je par puta nešto namjeravao reći, ali nije. Marina je gledala kroz prozor, mislila na majku, na strah od starenja u samoći, na to kako lako netko može izgubiti sebe kad oko tebe ostane tišina.
Kad su došli na vikendicu, Ružica je na verandi čistila ribiz. Kad je ugledala Marinu, kimnula je:
Dovezli ste je?
Jesmo.
Dobro je.
Ponovo se vratila ribizlima. Tomislav je radio nešto u radionici, piljio je, kao uvijek. Sve je izgledalo kao prije, ali Marina je znala nešto se nepovratno slomilo. Tanki rez među svima, kojeg zakrpiti neće biti moguće.
Navečer, ležeći s Antom u krevetu, tihim glasom je upitao:
Misliš li da će ona to preživjeti?
Ne znam. Nadam se.
A ako ne bude mogla?
Marina nije odgovorila. Znala je mama je uvijek bila krhka. Nakon očeve smrti držala se na prijateljicama, povremenim Marininim dolascima, poslu. Sad više nema ničega.
Sljedećih dana zvala je majku svaku večer. Odgovori su bili jednošaljivi. Dobro sam. Jela sam. Spavala sam. Nisam nigdje išla. Glas joj je zvučao kao vojnički izvještaj.
Mama, da dođem? Prošetat ćemo, na kavu?
Ma nemoj, Mara. Imaš ti svoju obitelj. Pusti mene.
Mama, ti si mi mama
Znam. No ne treba mi društvo. Hoću biti sama. Malo razmisliti.
Marina nije pritiskala. Znala je da njezinoj majci vrijeme treba da provari sram. Prolazili su tjedni i ništa se nije mijenjalo. Franica je i dalje sjedila kod kuće.
Jednog dana Marina nije izdržala, došla nenajavljeno. Otključala stan, ušla u sumrak. Franica je sjedila u kućnom ogrtaču ispred isključenog televizora.
Mama, što radiš ovako u mraku?
Sjedim.
Ne možeš takva, mama. To nije život.
To je više nego zaslužujem. Nakon onoga što sam napravila.
Marina je sjela do nje, primila je za ruku.
Mama, pogriješila si, istina. Ali nije život gotov. Svi griješimo.
Ne ovako… Ne ovako sramotno.
Mama, moraš se pokrenuti. Znam da je teško bez prijateljica. Ali nemaš prava odustati. Moraš pronaći neki smisao. Svijet nije stao na Imotskom polju.
Ne želim više tražiti, umorna sam. Cijeli sam život trčala za nekim, bila važna roditeljima, njemu, tebi, prijateljicama. Sad više nikome. Ljudi stare i ostaju sami. I, eto, čekaju kraj…
Mama, imaš tek pedeset pet. Ima još života.
Trideset godina usamljenosti… Kako?
Marina nije znala odgovor. Samo ju je grlila u tišini starog stana, gdje su svi mirisi i zvuci podsjetili na vremena s ocem, nekadašnje goste i smijeh.
Zavjesila je prozor, pustila svjetlo. Franica zaškilji.
Mama, ustani. Sad ćemo se malo obući, pa idemo u park, onda na kavu. Večeras gledamo film. Dogovoreno?
Franica je polako kimnula. Izašle su na vrućinu kasnog srpnja, djeca su vrištala na igralištu, starci hranili golubove, nebo bilo bistro.
Maro, misliš li da će me Ružica ikad oprostiti?
Marina je uzdahnula. Znala je mama će se uvijek vraćati na to, vrtjeti po glavi.
Ne znam. Vjerojatno neće. Ružica ne oprašta tako lako.
Nikad više neću vidjeti vikendicu. Tamo mi je bilo lijepo. Iako sam sve uništila.
Možda jednom popuste, za desetak godina. Ali nemoj živjeti okrenuta unazad, mama.
Franica je kimnula, ali Marina je znala ne vjeruje. Više ne vjeruje ni u što. Niti da može biti bolje.
Sjele su do fontane, gledale djecu, mlade obitelji, starce s golubovima. Život, obični, svakodnevni život.
Razmišljam često, reče Franica, gledajući u vodu, da sam tad ostala doma, samo gledala izdaleka, bila korisna, sve bi bilo mirno. No bilo je jače od mene, kao ovisnost. Svaki put kad bi ga vidjela, morala sam biti blizu. On je bio samo pristojan, a meni se činilo da je to nešto više. Kolika sam naivka…
Mama, vidjela si ono što si htjela moraš u nešto vjerovati.
Da. Ali sad više ni u što ne vjerujem.
Šutjele su, slušale šum vode i smijeh. Marina je prva ustala:
Ajmo, mama. Na kavu, hladi je. Uvijek ima još.
Par tjedana kasnije, ipak je uspjela nagovoriti majku na tečaj informatike za starije. Franica se opirala, pa je pristala. Polako se uključila, čak jednom rekla Marini:
I nije to tako strašno, dok mladi polako pokazuju…
Ali kad bi ostala sama, opet bi utonula u tišinu. Polako je nestajala.
Jednog dana, kad je Marina navratila, majka je upitala:
Jesi li ikad osjećala samoću dok si bila okružena ljudima?
Marina se zamislila.
Jesam, ali rijetko.
Vidiš, ja više ne osjećam ništa, osim praznine. Trebao mi je samo netko tko će me primijetiti. Tomislav je bio dobar, ja sam zamijenila dobrotu za ljubav. Stara budala.
Ganjala je samu sebe tom krivnjom. Danima.
Godina je prošla, mama nikada nije vratila živost. Marina ju je tjerala u kazalište, na ples, na izlete; Franica je pristajala, ali je iz nje zračila šuplja tišina, oči isprazne.
U proljeće, skoro godinu kasnije, Marina je opet sama stigla na vikendicu. Ružica je bila ljubazna, ali hladna, zadržavala je distancu.
Kako je tvoja mama? upitala je.
Živi, ali kao sjena.
Znaš, teško je biti žena kad ostaneš sama. Svi idu, zaborave te… No, bolje da si sama, nego da uništiš nečiju obitelj.
Mama nije to željela, Ružice.
Možda, ali ipak je učinila…
Marina je kimnula. Nije imala više što reći.
Vraćajući se, zatekla je majku kako sjedi uz prozor. Okrenula se, prvi put nakon dugo vremena, blago nasmiješila.
Ti si? Bila si na vikendici?
Da, mama.
Je li i dalje sve uredno? Ima li još cvijeća?
Ima. Sad je baš sve zamirisalo.
Sjećam se mirisa voćnjaka… Tamo mi je bilo dobro
Zastala je u mislima. Marina ju je primila za ruku.
Mama, razumiješ li sad što se dogodilo?
Franica je dugo gledala kćer.
Razumijem. Bolje je biti sam, nego raniti druge.
Okrenula se prema prozoru. Vani je sunce blistalo kroz listove, djeca su se smijala na igralištu. Život je tekao dalje. Za Franicu je on stao onog srpanjskog dana, navečer u radionici, kad je u Tomislavovim očima ugledala samo zbunjenost i grč. Otada sve drugo samo je trajanje.
Marina je sjela, šutke držala majku za ruku, svjesna da riječi neće izbrisati prošlost. Ostali su tako, u tišini stana u Splitu, s težinom iza koje su zidovi još odzvanjali smijehom, a sada samo tišinom koja ne prolazi.
